Slučaj Mirka Graorca (4)

Uvod

Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom.

U ponovljenom procesu Graorac je osuđen na 15 godina zatvora.

Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) bavi se tim slučajem od 2001. Tokom trinaest godina skupljeni su brojni dokazi (koji su u nekoliko navrata dostavljani DORH-u i javno objavljivani) koji vrlo uvjerljivo svjedoče da je u tim procesima osuđen nevin čovjek.

Marija Graorac će uvijek spominjati blagu i veselu narav svojeg supruga. U nesreći koja će ih snaći vjera da ga ona poznaje kao dobrog čovjeka često je bila jedino uporište nasuprot strašnim sudskim optužbama i harangi medija koji su, ne mareći mnogo za istinu ili odgovornost zbog napisane riječi, njezinog supruga prikazivali kao monstruoznog zločinca

Gotovo da nema teže povrede ljudskih prava nego kad sud osudi nevinog čovjeka na tešku kaznu. To se, nažalost, može dogoditi i to se događa, ali onda na odgovornom sudu i pravnoj državi nije da svoje katastrofalne pogreške pokuša prikriti ili se s njima suočiti, nego da ublaži njihove posljedice.

Kronologija slučaja koja slijedi napisana je na osnovu četiri članka o slučaju Mirka Graorca objavljenih u Feral Tribuneu (FT) tokom 2003. i članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji (SD) 22. svibnja 2010.

Nastavak 4.

Rekvijem za jednu hrabru ženu

U slučaju Marije Graorac, supruge Mirka, pravda je bila spora i nedostižna.

Marija i Mirko Graorac živjeli su sa svoje dvoje djece u Splitu; poznati u svom susjedstvu, nepoznati u velikom gradu – s time da je Mirka Graorca kao prometnog policajca iz viđenja poznavalo mnogo vozača iz Splita i okolice – živjeli su kao sretna obitelj.

Poslije, sjećajući se tog dijela svog života, Marija Graorac će uvijek spominjati blagu i veselu narav svojeg supruga. U nesreći koja će ih snaći vjera da ga ona poznaje kao dobrog čovjeka često je bila jedino uporište nasuprot strašnim sudskim optužbama i harangi medija koji su, ne mareći mnogo za istinu ili odgovornost zbog napisane riječi, njezinog supruga prikazivali kao monstruoznog zločinca.

Nepravde su počele dolaziti kao prirodne nepogode, izazvane nekim dalekim poremećajem sasvim izvan kontrole onih koje su pogađale.

Poslije hapšenja Mirka Graorca u svibnju 1995. i optužbe da je počinio ratne zločine kao zapovjednik vanjske straže u logoru Manjača, Marija Graorac dobila je više ”dobronamjernih” savjeta da se odrekne ”tog četnika“; sve je s prezirom odbila

Krajem 1990. Mirko Graorac je prisilno poslan u mirovinu s 48 godina starosti. Nova vlast, koja je poticala etničko čišćenje svih državnih službi, sa svojim predrasudama i zatucanošću uvodila je Hrvatsku u teška vremena kad je etnička pripadnost postajala važnija od toga kakav je tko čovjek.

Mirka Graorca je ta vlast najednom proglasila strancem u zemlji i gradu u kojem je živio i radio 26 godina, u kojem se oženio i u kojem je školovao djecu.

Poslije hapšenja Mirka Graorca u svibnju 1995. i optužbe da je počinio ratne zločine kao zapovjednik vanjske straže u logoru ‘Manjača’, Marija Graorac dobila je više ”dobronamjernih” savjeta da se odrekne ”tog četnika”; sve je s prezirom odbila.

Treba čitati novinske napise iz tog vremena. Tako Slobodna Dalmacija (24. 7. 1996.) pod naslovom ”Pravda ipak dostižna” piše: ”Da je pravda ipak dostižna, pokazalo je i suđenje Mirku Graorcu, koji je pred Županijskim sudom u Splitu u travnju proglašen krivim za ratni zločin i osuđen na zatvorsku kaznu od 20 godina. Ruka pravde stigla je tako bivšeg zapovjednika vanjske straže u zloglasnom logoru Manjača, a nakon odsluženja kazne biti će zauvijek protjeran iz Hrvatske.”

Biti izopćen iz društva, izdržati pritisak neposredne okoline, javnosti, medija i sudova koji su po definiciji oličenje pravde, zahtijeva čovjeka sasvim izuzetne hrabrosti i unutrašnje snage.

U četvrtak 4. rujna 2003. nazvao me je Mirko Graorac iz zatvora u Banjaluci i sav u šoku ispričao mi da mu je žena pretrpjela treći infarkt, srušila se na autobusnoj stanici, da leži u splitskoj bolnici i da to ona neće preživjeti. ”Ubilo ju je ovih osam godina, svi oni novinski napisi, sva ona pljuvanja…”

Marija Graorac obilazila je razne institucije i organizacije, pisala pisma, molila za pomoć, skupljala sve dokumente, članke i izjave koje su se ticale slučaja pokušavajući skupiti dokaze za ono što je sama znala od početka – da se radi o strašnoj nepravdi prema njezinom suprugu i njezinoj obitelji.

Bile su to stotine i stotine stranica uredno složenih papira, uvezanih tankom špagom, iz kojih se moglo vidjeti ono što suci Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda, sa svojim stručnjacima i sredstvima nisu željeli ili se nisu potrudili vidjeti.

Zadnji put sam razgovarao s Marijom Graorac o nekim službenim dokumentima koje smo prikupili u BiH i koji pokazuju da Mirko Graorac nikad nije bio ni u aktivnom ni u rezervnom sastavu vojske Republike Srpske ni policije Republike Srpske. Tada je rekla: ”Voljela bih doživjeti da Mirko izađe pred jedan pošteni sud u Hrvatskoj.”

U četvrtak 4. rujna 2003. nazvao me je Mirko Graorac iz zatvora u Banjaluci i sav u šoku ispričao mi da mu je žena pretrpjela treći infarkt, srušila se na autobusnoj stanici, da leži u splitskoj bolnici i da to ona neće preživjeti. ”Ubilo ju je ovih osam godina, svi oni novinski napisi, sva ona pljuvanja…”.

Kad sam u subotu 6. rujna 2003. odlazio u bolnicu na Firulama, mislio sam Mariji Graorac reći kako ćemo uputiti zahtjev nadležnim pravosudnim institucijama u RH i BiH da omoguće njezinom suprugu posjet teško bolesnoj ženi. Međutim Marija Graorac ležala je bez svijesti u dubokoj komi, s prognozama liječnika koje nisu ostavljale mjesto nadi. Dva dana kasnije, u ponedjeljak 8. rujna, Marija Graorac je umrla.

(Nastavlja se).

Još tekstova ovog autora:

• Antifašizam je vjekovna borba za bolje i pravednije društvo
• Cvjetovi zla, ustašofili BBB-a
• Revizionizam koji falsificira povijest ugrožava budućnost
• Protest Vlade RH koji se nije dogodio
• Zašto Antifašistička liga nije bila na komemoraciji u Jasenovcu
• Zašto Antifašistička liga nije bila na komemoraciji u Jasenovcu
• Uložimo u zdravstvo, a ne u polovne avione
• Zatrovanom mržnjom i nacionalističkom netrpeljivošću
• Holokaust, spomenici, sjećanje
• Holokaust, spomenici, sjećanje

» Svi tekstovi ovog autora