novinarstvo s potpisom
Boris Labar
Kao mladi liječnik naslušao sam se od starijih kolega one poznate: ”U naše vrijeme sve je bilo drugačije”. I to je donekle točno, kada ne bi bilo ono – Ali?! Jer većinom nastavak te rečenice glasio je, ”ali puno bolje nego danas”.
Sjećam se kako su gorljivo i s nostalgijom govorili o svojim učiteljima kao da su bili u rangu nobelovaca. Ispiti su im bili ekspertiza znanja. Padalo se na sitnicama, a danas ”svaka šuša” može završiti medicinu… [Read more…]
U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere – radio sam za Vladu, bio priznati istraživač, sa ”moćnom” titulom senior onderzoeker ili stariji naučni saradnik po naški i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. Rijksambtenaara, kako se to na lokalnom jeziku veli.
Holandija je kraljevina i sve službenike koji tom kraljevstvu služe postavlja sam kralj, lično. Mene je na to mjesto postavila kraljica, Njeno Veličanstvo Koningin Beatris, koja je bila na čelu kraljevstva kada sam ja u njeg doselio. Još uvijek imam odluku o tom postavljenju, papir sa njenim pečatom koji je bio napisan na engleskom jeziku jer ja tada nisam govorio kraljičinim.
Istini za volju, ni dan-danas taj službeni jezik Dvora i Kraljice ne mogu sasma da razumijem, pa bio on engleski ili holandski. Uvijen, arhaičan, totalno izvan današnja vremena, više primjeren danima kada je njen prapradjed Willem van Oranje razmjenjivao poruke sa britanskim Dvorom i Krunom.
”Mr. Mikulic, we are glad to inform you that you have been appointed by Her Majesty…” – samo tih par riječi koje kazivaše da su me primili na posao sam uspio razumjeti kada su mi uručili rješenje o postavljenju. To je jedino što i danas iz njega razabirem.
Još nekoliko narednih godina je moja karijera nastavila istim putem, tim holandskim. Bio sam afirmiran naučnik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i expert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim konferencijama, kongresima, skupovima, naučnim i političkim, svukuda po zemlji i svijetu.
Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. Sa timom mlađih saradnika koji sam vodio pripremao smo studije i analize za holandsku vladu, za njena ministarstva i za naučnu javnost.
Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno.
Radio sam ono u šta nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definisano na način koji ja kao naučnik odobravam, ali kao čovjek sa osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?
Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama su bili sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje, nisu sebi mogli priuštiti obrok s mesom bar svaki drugi dan. Socijalno isključeni su nam bili svi holandski žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pritom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu.
To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jeste poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.
U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu.
Gledao sam neimaštinu sopstvenim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije sa rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjavanom ratnom Sarajevu, viđao je, i još uvijek viđam, dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima.
Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova holandska i zapadnoevropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.
I tako, u procijepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, u zemlji moga rođenja, u zemljama istočno od moje rodne zemlje ili negdje južnije, bilo gdje gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.
Radio sam za holandsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao.
S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga.
Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio.
I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakav sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. ”Opet blizanci”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.
Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.
Amsterdam, decembra 2014. ([email protected]).
Tko god je, makar i površno poznavao Sonju Samokovliju, doživio njezin osmijeh, stisak ruke ili toplu riječ, s dubokom tugom je primio vijest o njezinoj smrti 7. prosinca 2014.
Njezinim odlaskom izgubili su dragocjenu prisutnost ne samo njezina obitelj – posebice kćer Maya, sin Raul i unuci Bianca, Noah i Nesta – te članovi i prijatelji židovske vjerske zajednice ‘‘Bet Israel“ u Zagrebu, nego i brojni, mladi i stariji, prijatelji diljem svijeta: od Iža do Sydneya, od Beograda, Rijeke, Sarajeva, Skopja do New Yorka… Zapravo, svatko tko ju je upoznao.
Unuka liječnika i poznatoga književnika Isaka Samokovlije (1989.-1955.), sefardskog Židova koji je većinu života proživio u Sarajevu, Sonja se rodila 21. kolovoza 1946. Školovala se u više mjesta, svoje obrazovanje i životno iskustvo obogatila na sarajevskom i beogradskom Sveučilištu, a živjela u Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, Münchenu, Solunu…
U posljednjih dvadesetak godina u Zagrebu je bila poznata kao židovska aktivistica te založena i požrtvovna članica židovskih zajednica. Sonja je bila jedna od osnivačica ‘‘Bet Israela“, članica Vijeća, jedna od glavnih inicijatorica kulturnih događaja, proslava blagdana i brojnih drugih aktivnosti zajednice, glavna urednica glasila Ruah Hadaša, jedna od organizatorica Bejahada, židovske kulturne scene zemalja bivše Jugoslavije.
Jednom mjesečno, nedjeljom je, još od 2007. organizirala sastanke u klubu zajednice , nazvavši ih ‘‘Schmooze caffe“ (što na jidišu znači: čavrljanje uz kavu). U ugodnom i opuštenom ozračju tu su se razmjenjivale knjige, razgovaralo o kazališnim predstavama, koncertima, filmovima te organiziralo odlaske na proslave Šabata u europske gradove (London, Beč, Bratislava, Venecija, Budimpešta, Beograd, Sarajevo, Novi Sad, Pariz).
Bila je druželjubiva i svestrana, a sve što je radila, radila je zdušno, predano, s oduševljenjem.
Iako vjerna svom putu, bila je tolerantna i puna poštovanja prema ljudima koji pripadaju drugim vjerskim, kulturnim, nacionalnim zajednicama. Iz ljubavi prema Izraelu bila je lojalna njegovoj politici – pa i kad se ona pokazala krhkom prilikom posljednjeg napada izraelske vojske na stanovnike Gaze – ali nikome nije nametala svoj politički stav niti ga stavljala u prvi plan. Kao urednica glasila Ruah Hadaša nije dopuštala da u njega uđu tekstovi s političkom tematikom, nego ostala vjerna onom što je smatrala zadaćom glasila: da obavještava, podučava, obogaćuje znanjima i mudrostima iz blaga židovske duhovnosti i kulture.
To je blago voljela dijeliti sa svima, a posebice s rabinom ‘‘Bet Israela“ i glavnim rabinom Hrvatske Kotelom Da-donom te sa svojim prijateljem iz New Yorka, nadahnutim rabinom Dovidom Goldwasserom (u nas je 1999. prevedena njegova knjiga Dogodilo se na nebu). Njih dvojica su je i otpratili prema nebeskoj ješivi na zagrebačkom Mirogoju.
Njezine dvije objavljene knjige: kuharica Dobar tek (2000. i 2008.) i Rječnik duše (2003.), obje u izdanju Kulturnoga društva ‘‘Miroslav Šalom Freiberger“ iz Zagreba, izborom tema i načinom njihove obrade odražavaju bitne elemente Sonjina svijeta: oplemenjena svakodnevica te predana, duboka i iskrena vjera. ‘‘Božja zapovijed je svijeća, a Tora plamen“ – tim riječima je naslovila svoje priloge u glasilu Ruah Hadaša i njih je i sama živjela. Sonja je bila čuvarica i djeliteljica onog ponajboljeg iz židovske kulture.
Recepte jela i kolača, posebice sefardske kuhinje, za svoju je prvu knjigu Sonja skupljala desetljećima, a sama je kuhala s ljubavlju, posluživala raskošno i najjednostavnija jela te osmijehom, srdačnošću i toplinom sitila i tijela i duše prijatelja. I ne samo ljudi, nego, pažljiva prema svima, i drugih živih bića (posljednji ‘‘post“ što ga je stavila na svoju Facebook stranicu snimka je crnoga labuda koji svojim kljunom hrani zlatne ribice iz istoga jezera…). A bila je u svemu tomu elegantna , profinjena i šarmantna dama te doista lijepa osoba.
Cijeli svoj život Sonja je posvetila pomažući drugima, posebice svojim sestrama i braći po kulturi i vjeri da pronalaze sebe same unutar sebe, da razumiju tradiciju i duhovnost kojoj rođenjem pripadaju. Neumorno je radila kako bi svijet činila boljim mjestom za život, gdje god je mogla, uklanjala je prepreke kako bi i drugi dolazili do svojega samoostvarenja i ispunjenja.
Rječnik duše (Milon LaNešama) plod je njezina istraživanja i produbljivanja vlastite tradicije , a sastavljen je od nedovoljno poznatih riječi, uglavnom hebrejskog podrijetla te posvećen promislivoj duhovnosti kakva se odražava u tim odabranim riječima. Ostavila ih je poput dragocjenih kamenčića da se ne izgubimo. Da živimo naš Pesah, odnosno da budemo slobodni od svakog ropstva te imamo hrabrosti i vjere kakvi prelaze sva mora.
Stoga i ne bismo trebali plakati jer je Sonja otišla, nego biti zahvalni što je bila s nama.
Tei nafša cerura bicror ahajim! Vjerujem da jest: da joj je duša vezana u snop živih.
Prošlo je ljeto, i Jelačić plac se providnošću Božjom, voljom naroda i gradskih otaca opet pretvorio u najveće sajmišno gumno svekolike Hrvatske. Trg je slika društva, Tienanmen kineskog, Crveni trg rusko-sovjetskog, a Trg bana Jelačića hrvatskog.
To je tako, ništa ne prigovaram, dok se u subotu oko podnevnoga sata probijam kroz narod, sve gledajući ljude u visini jabučice na grlu, žureći da kupim meso i povirim ima li u Snježane kakvoga voća, jer u jedan moram biti na Rebru, u Edukacijskom centru Istok.
Pred mesnicom, naravno, red: gospodin i gospođa ispred mene kupuju pet manjih lungića i sedam krmenadli. Sjeći?, pita Drago. Srećom, ne treba sjeći, ali gospodin plaća zlatnim Dinersom, pa se čekanje još malo produžava. Hvata me nervoza, nisam se imao gdje parkirati i sada ona kruži oko kvarta, a ja kupujem, i to traje, traje, traje…
Poslije će me sumnjičiti da sam zavirivao po knjižarama, umjesto da idem ravno na Dolac… Kojim knjižarama? I što bih to novo mogao vidjeti u tim knjižarama? Rokovnike, servijete, fascikle, skandinavske krimiće prevedene s engleskog? Ali uzalud: crv sumnje, sjeme razdora i ine trice i kučine, u podnevni zagrebački sat, dok je pošten svijet na špici, a mi jurimo prema Rebru.
Tamo odlazim blago fobičan, istraumatiziran i neurotičan. Čega se najviše plašim: zapravo toga što trenutno živim fobije i traume koje smatram književno savršeno neupotrebljivim. Recimo, ovo: ispred Konzuma štand Markićkinih referendumaša. Ako tata i mama potpišu, dijete na dar dobiva mandarinu. Na svakom štandu je košarica upravo sazrelih, zelenkastih, svježih neretvanskih mandarina. Ali što bih ja od toga? Dosad sam se liječio pričama, u ovome nema za mene priče. Samo se osjetim kao miš u mišolovci.
Rebro je jedan od arhitektonskih vrhunaca Zagreba. Šteta što je riječ o bolnici, koja je, kao i svaka druga bolnica, corpus separatum, izdvojeni svijet, zasebni teritorij, država za sebe, u kojoj vlada drukčiji vrijednosni sustav i provode se drugi zakoni. Bolest transformira zajednicu, i vlada njome. Iz bolnice se ljudi vraćaju kao iz inozemstva.
Stižemo pred dvoranu u kojoj će se održati promocija Izabranih djela Dušana Kecmanovića. Domaćin je šef psihijatrije na Rebru, doktor Miro Jakovljević. Jednom davno, Kecmanović mu je bio profesor. Pamćenje je ponekad vrlina. Zapravo, teško da bismo u naša doba i našli veću i važniju vrlinu od – tačnog pamćenja. Tu su Kecmanovićevi bližnji, urednik Izdavačke kuće Clio iz Beograda, koja je objavila Izabrana djela, predsta-vljači i govornici iz različitih domena i svjetova. Dvorana se ispunila do kraja, pa iako nema televizije, nema novinara, a ni selebritija, osjeti se važnost događaja.
Dušan Kecmanović bio je čovjek raskošnih intelektualnih interesa. Ordinirajući liječnik, psihoterapeut s klinike na Koševu, profesor na sarajevskom Medicinskom fakultetu, najmlađi bosanski akademik, autor i urednik udžbenika Psihijatrije iz kojih se učilo i polagalo u cijeloj Jugoslaviji, član uredništva novina za kulturu i društvena pitanja Odjek, prevoditelj Balzaca i Nathalie Sarraute…
Prije zadnjega rata već je bio stručan za pitanja etnonacionalizma, objavljivao je o tome članke po stručnim i kulturnim časopisima, još dok se nije znalo ni osjećalo da će ova tema preuzeti vlast nad našim životima i sudbinama. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u opsađenom Sarajevu, u kolovozu 1992. bio je prinuđen da dobrovoljno napusti svoju kliniku i grad. Baš tako, i tim redoslijedom: prinuđen da to učini dobrovoljno.
Otišao je u Australiju, u Sidney, ubrzo pokrenuo psihoterapeutsku praksu, i usporedo se nastavio baviti svojim opsesivnim temama: psihijatrijom psihijatrije, odnosom psihijatrije i drugih stručnih i znanstvenih disciplina i, naravno: nacionalizmom. Ono što bi se moralo reći, koliko god se u njegovom slučaju podrazumijeva: nikada nije izdao vlastitu temu, niti je u priči o etnonacionalizmu postao sam svoj pacijent.
U Novom Sadu, jedne od poratnih godina, objavio je knjigu slikovita naslova: “Da li smo sišli s uma ili dokaži da si Srbin”. Njen bi se naslov mogao ispisati kao grafit na nekoj beogradskoj fasadi, ili, uz minimalnu preradu i prilagodbu, i u Zagrebu. Zato ga i navodim, ne navodeći ostale knjige, što ih je Kecmanović marljivo objavljivao u posljednjih dvadesetak godina, uglavnom u Beogradu.
Iako se njegov svijet raspao, te je zato i živio u Australiji a ne negdje bliže, gdje bi bio ucijenjen vlastitom sudbinom i intelektualnim stavom, u njegovoj intelektualnoj viziji taj svijet je ostao cijel. U jednome životu bio je jedan čovjek, nije mogao, a ni htio biti dva čovjeka, dvije biografije, dva svjetonazora…
Upoznao sam ga kasno. Dopisivali smo se kratko i rijetko, sjedili u Zatonu, kod Kreše, i jeli do u noć ribu s gradela, i razgovarali. Umro je posljednjeg mjeseca pred umirovljenje, ovog travnja. Htio je živjeti u Zatonu, tu okupljati djecu i unuke. Tražio je mjesto za svoj grob. Meni je to bilo smiješno. Njega je veselilo što mi je smiješno.
Na zagrebačkom predstavljanju, koje se dogodilo dan nakon beogradskoga, govorila je njegova kćerka Jelena, koja živi u Wasingtonu, gdje i predaje, a u Arlingtonu ima privatnu praksu. Klinički psiholog je, nije psihijatar. Govorila je precizno i glasno, vrlo dostojanstveno. Sentimenti nisu za šire društvo, čak ni stručno.
Govorio je beogradski sociolog Jovo Bakić, razlažući Kecmanovićevo shvaćanje etnonacionalizma. Uzorno predavanje, lijep stručni jezik, i vladanje govornom rečenicom. Govorio je stari sarajevski psihijatar i profesor, akademik Slobodan Loga. Pa izdavač Zoran Hamović. I na kraju, Miro Jakovljević, koji je vješto i obzirno igrao i ulogu medijatora.
Bez ijedne suze, bez sentimentalnih izljeva i komemorirajućih prisezanja na vječnost i nezaborav, govorilo se dobro i pametno. U svakom slučaju, predobro u odnosu na vrijeme, na politički, medijski i kulturni kontekst, sugeriran kroz novine i televiziju, ali i kroz sajmišna gumna i referendumske štandove.
Da je onaj izvanzemaljac, za kojim traga ovlašteni vatikanski pregovarač s izvanzemaljcima, što ga se ovih dana spominjalo u našim pobožnim tabloidima, u subotu oko podne aterirao s Marsa pa u Edukacijski centar Istok, stekao bi o zemlji i ljudima fatalno krivi dojam. Pametni, rječiti, tolerantni, obrazovani i zabavni, međusobno se razumiju u pola riječi, i uživaju dok slušaju drugoga. Tako bi on svojoj izvanzemaljskoj centrali referirao o nama.
(Prenosimo s autorova portala).
Odrubljivanje glave, sasvim je jasno, postaje novi trend među islamskim teroristima. Čin je toliko šokantan da apsolutno ne postoji šansa da ne privuče globalnu pozornost medija i svekolike javnosti.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća otimali su se putnički zrakoplovi i brodovi, nakon toga došli su bombaši samoubojice i automobili bombe te je sve to u svoje vrijeme bilo šokantno, no svijet kao da se navikao na takve vrste zlodjela pa su bombaši samoubojice koji upadnu negdje u Iraku i eksplozijom pobiju pedesetak ljudi postali trećerazredne vijesti, nešto što više ne privlači previše pozornosti.
Cilj je svakog terorista utjerati velik strah u kosti svojih protivnika te na taj način usmjeriti oči javnosti na sebe i dobiti moćnu političku polugu. I tako, u trenutku kada je zapadni svijet postao potpuno imun na dosadašnje terorističke taktike, neki novi teroristi iščačkali su neke nove taktike.
O odrubljivanju glave nevjernicima govore dva stiha iz Kur’ana, no brojni teolozi islama kažu da rečenica “udari ih preko vrata” nikako ne mora značiti da neprijateljima druge vjere treba obvezno odrubiti glavu. No, pripadnici ISIL-a i sličnih organizacija vole jednoznačna i konkretna tumačenja, a i te kako su dobro shvatili kako je sam taj čin zapadnjacima toliko stravičan da će zasigurno izazvati velik šok.
Taj šok i osjećaj bespomoćnosti produbljuje se zbog jasne činjenice da ne postoji način da itko te ljude spasi iz ruku onih koji hladno najavljuju i obavljaju brutalna smaknuća, snimaju ih i pokazuju cijelom svijetu.
No, čelnici zapadnih zemalja ne znaju što bi s ovim. Rečenica da je “britanski premijer David Cameron predvodio međunarodnu osudu ritualnog ubojstva Davida Hainesa” više nalikuje montipajtonovskom uratku nego reakciji premijera čijem je državljaninu zakukuljeni terorist upravo odrezao glavu.
U Parizu su se okupili čelnici tridesetak zemalja da bi pronašli pravi odgovor na novi oblik terorizma iza kojeg stoji ISIL, no još prije samog početka tog skupa bilo je jasno kako je ta ekipa potpuno nesposobna pronaći ikakav konkretan odgovor na nešto tako izravno i brutalno kao što je to ISIL.
Obamin ćopavi plan kojim misli potući ISIL potpisalo je tridesetak zemalja. Na papiru sve to izgleda lijepo i odlučno, no kvaka je u tome da to samo lijepo izgleda i zvuči, no iz toga gotovo sigurno neće izaći ništa konkretno ni djelotvorno.
U ovakvim situacijama uvijek se sjetim genijalne Matoševe “Basne” u kojoj je perad na prelu zaključila da susjed lisac trijebi naciju pa mu odluči poslati izaslanstvo koje će mrskom krvniku predati deklaraciju. “Majstor kao uvijek družinu zakolje i spremi za užinu sve bez zbora i bez dogovora”. Preživjela perad samo je konstatirala da se lisac izblamirao i prekršio odredbe nekakva dogovora do kojeg je, prema njihovu mišljenju, moglo doći da potonji nije klao.
Upravo to se jučer događalo u Parizu – sabor nemoćne peradi koji će iznjedriti nekakvu deklaraciju na koju će lisac ISIL samo pljunuti i pogubiti još jednog nesretnog zarobljenika te najaviti neko novo i opet novo brutalno smaknuće.
Mislim da bi trebalo napisati pojmovnik zapadne političke nemoći i u njemu pobrojiti sve nebuloze koje su izmišljene da bi se izbjegla konkretna akcija te kako bi se stvorio privid da se nešto radi i pokušava. Koliko smo puta čuli da je netko napravio akcijski plan za rješavanje nečega ili osnovao radnu skupinu čiji je zadatak pronaći rješenje nekog ozbiljnog i teškog problema?
Može li itko pobrojiti koliko je “posebnih izaslanika” za nešto imenovano u posljednjih tridesetak godina? Može li itko ući u trag bilo čemu konkretnom što su oni učinili, postigli, riješili, spasili? Tu su i donatorske konferencije koje su se pretvorile u nekakav javni poligon za hvalisanje vlastitim altruizmom i darežljivošću!
No, netko je na Zapadu shvatio da se na istinsku nevolju i pošast treba odgovoriti.
Riječ je o organizaciji Liječnici bez granica, koja već mjesecima upozorava da će se epidemija ebole oteti kontroli ne poduzmu li se uistinu drastične mjere. Oni koji su bili prozvani da ih poduzmu napravili su akcijski plan. Sada Liječnici bez granica pozivaju da se protiv ebole poduzme velika i sveobuhvatna VOJNA akcija zato što ne postoji drugi način da se sve to zaustavi.
Između ebole i ISIL-a nema apsolutno nikakve razlike pa bi, u skladu s time, i protiv ove druge pošasti trebalo organizirati vrlo smjelu, sveobuhvatnu i odlučnu vojnu akciju dok još nije prekasno. U protivnom bi se i ta “zaraza” mogla početi širiti geometrijskom progresijom, što znači da je više nitko zapravo neće moći efikasno svladati.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i po odsluženju kazne na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom. [Read more…]
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom. [Read more…]
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. [Read more…]
Sve veća otpornost na antibiotike jedan je od vodećih problema današnje medicine, istaknuto je na nedavno održanom simpoziju hrvatskih liječnika u povodu obilježavanja Europskog dana svjesnosti o antibioticima.
Antibiotici postaju neučinkoviti zbog prekomjerne uporabe. Voditeljica Odjela za kliničku mikrobiologiju Klinike za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević” profesorica dr. sc. Arjana Tambić Andrašević upozorava kako trebamo provoditi akcije širenja svjesnosti o upotrebi antibiotika jer izgube li oni učinkovitost, alternativnih lijekova takve vrste nema.
Gledajući brojeve, Hrvatska najviše troši antibiotike za liječenje infekcija gornjih dišnih putova i bronhitisa, zatim zbog kihanja, kašljanja, promuklosti, a katkad i povišene temperature. No takve su vrste infekcija u pravilu izazvane virusima i antibiotici u njihovu liječenju uopće ne pomažu.
”Prema istraživanjima iz 2012. godine, Hrvati u izvanbolničkom sektoru troše oko 22 DDD/TID, što su definirane dnevne doze na tisuću stanovnika dnevno, i oko 2 DDD/TID u bolnicama. Time se ubrajamo u zemlje s visokom, ali ne i najvišom potrošnjom antibiotika. Kad govorimo o izvanbolničkoj potrošnji, zemlje koje u tome prednjače jesu Grčka, Francuska i Italija”, objasnila je dr. Tambić Andrašević te dodala kako takvoj praksi visoke potrošnje antibiotika u europskim zemljama treba stati na kraj.
Iz svijeta također stižu alarmantna istraživanja o učinkovitosti, odnosno sve većoj neučinkovitosti antibiotika. Naime, prema nedavno provedenoj studiji australskog ministra znanosti Iana Chubba, već za dva desetljeća antibiotici će biti potpuno beskorisni.
Antibiotici su relativno nisko toksični lijekovi, vjerojatno su zato toliko ”popularni”. Međutim, svaki lijek, pa i antibiotik, može imati i brojne neželjene posljedice. Posljedice uzimanja antibiotika najčešće su mučnina, proljev, gljivična infekcija, osip različite težine. Neki antibiotici mogu oštetiti bubrege ili jetru. Te su posljedice obično reverzibilne, tj. prolaze nakon prestanka uzimanja antibiotika. Najozbiljnija je nuspojava anafilaktički šok, koji je reakcija preosjetljivosti, i ako se pravodobno, tj. odmah, i ispravno ne liječi, bolesnik može i umrijeti.
”Uloga liječnika u potrošnji antibiotika ključna je uloga. Jedino liječnik treba donositi odluku kada primijeniti antibiotik, a kada ne. Medicina, međutim, nije matematika i treba imati na umu da nije uvijek lako, pogotovo u prvim satima bolesti, odlučiti treba li dati antibiotik ili ne. Puno je lakše dati antibiotik i dalje se ne brinuti negoli se sustegnuti od davanja antibiotika i preuzeti određeni stručni rizik te naručivati pacijenta na kontrole”, kazala je dr. Tambić Andrašević, koja rješenje problema vidi u tome da iza liječnika, koji je voljan preuzeti rizik u odlučivanju, trebaju stajati i struka i pacijenti.
”Ako opće stanje pacijenta nije jako teško – puno ljudi koji piju antibiotike uopće nije na bolovanju, što znači da im opće stanje nije znatno poremećeno – može se pričekati dan ili dva i vidjeti u kojem se smjeru infekcija kreće. Za takav odgovoran pristup potreban je savjestan liječnik, ali i strpljiv, dobro educiran pacijent. Odmah dati antibiotik, lakše je za liječnika, udobnije i popularnije kod pacijenata, ali nažalost to ima skupu cijenu: gubitak djelotvornosti tih dragocjenih lijekova”, upozorila je doktorica Tambić Andrašević.
Novina na području istraživanja novih djelotvornih antibiotika nema. No istraživači i struka slažu se u jednome: najviše nam trebaju novi antibiotici koji bi mogli liječiti otporne acinetobactere i pseudomonase, a toga nema na vidiku pa moramo čuvati i ne zloupotrebljavati ono što još imamo.
Nažalost, liječnici u Hrvatskoj odviše lako propisuju antimikrobne lijekove, često pod pritiskom bolesnika, koji su se naviknuli da pri svakom povišenju temperature moraju dobiti antimikrobni lijek. Takva praksa ozbiljna je prijetnja učinkovitosti antibiotika u budućnosti. Stoga znanstvenici ističu sve veću važnost edukacije i liječnika i bolesnika o liječenju antibioticima.