Tko još uopće zna kad je i kako nastala sintagma mirna Bosna, sintagma koju već dugo nisam čuo, a u djetinjstvu moje generacije bila je jedna od frekventnijih. Što je značila, a što sve podrazumijevala, teško je reći, ali je govorena u posve preciznom kontekstu. Primjerice, djetetu bi se reklo: uradi to i to i mirna Bosna; radniku također: uradi kako sam rekao i mirna Bosna… Istina, izgovarana je ta sintagma i među ravnopravim partnerima, u smislu i značenju – čist račun duga ljubav ili kvit smo. No, mnogo češće se, ipak, vezala uz obvezu koja se mora izvršiti, uglavnom bez pogovora, suvišnih pitanja i viška prava izvršitelja, a da bi sve bilo O. K. Danas bi se možda baš tako i reklo: uradi to i to i O. K!

 

Ali otkud Bosna i mirna, tj. mirno stanje u Bosni u istoj sintagmi? Nećemo previše nagađati, ali takvo što moglo je nastati samo u društvenom ambijentu u kome nešto nije mirno, u kome je nešto (pre)često nemirno, dakle u kome se mir žudi, ali i obećava tek ako se ispune neka očekivanja, traženi zadaci i dosegnu zahtijevani ciljevi, jer inače – nema mira… A mir se javlja kao nagrada izvana za žuđeno ili samo priželjkivano stanje u Bosni.

Previše zahtijevane poslušnosti za tako malo mira i sigurnosti u svekolikoj, a trajno nemirnoj povijesti Bosne i Hercegovine.

 

Zvučalo bi gotovo kao vic jednak onome da u BiH ne može uspjeti svjetska kriza jer ovdje ništa ne uspijeva, pa bi kao vic zvučalo i to da u BiH ne može uspjeti ni popis stanovništva, premda cijela zemlja jedva ima stanovnika kao neko od predgrađa Šangaja… I, gle, vic je već postao stvarnost. Naravno, oni koji (opet izvana – i mirna Bosna!) zahtijevaju kakav-takav popis u BiH i koji će se njegovim rezultatima koristiti, jer bolje išta nego ništa, znaju već sada sve paradokse svih inata koji u BiH uspijevaju bolje čak i od korova – najrazvijenije bh. poljoprivredne kulture. Uostalom, ovdje je, nimalo slučajno, i nastala ona davnašnja pa ipak neprolazna: Pošto bi se poturčio? Nipošto, a u inat bih džaba!

 

Eto, tako u BiH, nakon dvadeset dvije i pol godine od posljednjega, konačno ide novi popis stanovništva i svugdje bi to u svijetu – osim u fazi radoznalosti pred objavljivanje prvih podataka – bila samo još jedna u nizu nezanimljivih administrativnih zavrzlama, ali ne i u BiH. Ovdje će opet biti popisan inat, mnogo više nego sve druge kategorije.

 

Umjesto popisa kao kvantifikacije, dobit ćemo, a zapravo smo već dobili, popis kao kvalifikaciju. Ili čak – diskvalifikaciju. Popis stanovništva kao i predizborna i izborna kampanja (tamo barem ima dan predizborne šutnje!), u formi identitarnog misionarenja među odraslim ljudima, nastavak su nezavršenog rata, doduše rata drugim sredstvima…

 

Tako su po BiH kružili autobusi koji su, nakon što su imami uradili svoj dio propagandnih poslova, dovozili “naše građane iz zapadne Europe” da se popišu “da ne bi izgubili imanja” ili su preko granica šetale popunjene popisnice “da nas je više”, a elektroničkom se poštom Zavodu za statistiku postavljaju pitanja tipa: “Prije tri godine smo se ja i moja familija odrekli bh. državljanstva i uzeli austrijsko, pa me zanima kako se sad možemo popisati”. Da sve ovo nije gruba istina, da sve ovo nije pretužno, da se sve ovo ne događa u Europi, pa makar i u jednoj od dvije najnepismenije zemlje Europe, da u ovoj zemlji nema i neizmjerno gorih i glupljih stvari, o ovom bi se tzv. popisu stanovništva mogla napisati čudesno smiješna i zabavna knjiga pod naslovom – Apsurdistan u slici i riječi. Knjiga koja bi grubim, oporim humorom, čak sarkazmom, zasjenila i već legendarni film Sache Barona Cohena o Boratu Sagdijevu i njegovu Kazahstanu…

 

I umjesto vjerojatnih ili očekivanih 3,6-3,8 milijuna stanovnika u BiH, ne bi iznenadilo da ih u konačnici, kažu neki od ozbiljnijih revizora ovogodišnjeg povijesnog (sve je u nas uvijek povijesno!), popisa bude preko 5 milijuna. Jer, osim velike bh. dijaspore (čak i među onima koji se inače u nacionalnom žaru kunu da nisu Bosanci i Hercegovci!), u nekim se krugovima radi inženjering ne tako davnog velikosrpskog patenta znanog kao zemaljska i nebeska Srbija…

 

A problem su i oni kojima je jedina krivnja što imaju dobro pamćenje, pa se sjećaju da su isti ljudi svojim sunarodnjacima 1991. govorili da su Muslimani, a 2013. da su Bošnjaci te da je drukčije izjašnjavanje izdaja. A već i obični tzv. mali čovjek najbolje zna tko je i što je i ne treba mu misionarenje nacionalnih i vjerskih elita. Pogotovu taj mali čovjek ima dulje i bolje pamćenje od njih, pa se čudi agitaciji tih istih ljudi koji govore da su i 1991. bili prisiljeni tako se izjašnjavati…, a svoj su dolazak na vlast tada već uvelike prikazivali kao “demokratske promjene” i “oslobađanje od komunističke diktature”!

 

Daleko od svake politike, koja je i jutarnji pozdrav među susjedima učinila političkim činom, i čovjek s minimalnom dnevnom dozom upotrebe mozga mora se zapitati: Ima li ovdje itko normalan? I kad će popisnice dobiti i tu stavku, važniju od vida i hoda?

 

Ili: Ako su već pismenost i nepismenost tako drastično beznačajni u odnosu na navijačko-nacionalno i navijačno-vjersko, ima li itko, pa makar bio i intelektualac, kome bi zdravlje “nacije” bilo važnije od njezina brojčanog stanja?

 

Ili je, ne daj bože, sintagma mirna Bosna u BiH zauvijek i nepovratno umrla, ovaj put i u svom stvarnom i u svom simboličkom značenju.