Onomad, kada sam ja počeo spoznavati svijet u kojemu bih se tek trebao roditi, dakle šezdesetih godina prošlog stoljeća, postojala su tri velika svjetska natjecanja koja su po planetarnom značaju i utjecaju nadmašivala svaku drugu sportsku i društvenu igru.
Najvažnija je bila utrka u Svemiru: tko će prije zalepršati u zrakopraznom prostoru, tko će prvi prošetati Mjesecom. Drugi po važnosti bio je šah: tko će nadjačati u jedinom sportu za koji je potrebna pamet, hoće li Zapad ikad ikadice nadpametiti Istok, hoće li Amerika matirati Sovjetski Savez? Nogomet je bio tek na trećem mjestu jer Sovjeti za tu igru nisu bili pretjerano zainteresirani, a Amerikanci će za nju čuti tek sredinom sedamdesetih, kada u njujorškom Cosmosu zaigraju Pele, Beckenbauer, Vladislav Bogićević i Ivan Buljan.
Na Mjesec su prvi stigli Amerikanci, u šahu su – osim u kratkoj i ludoj eri Bobbyja Fischera – vječno pobjeđivali Sovjeti, tako da je konačni rezultat ostao neriješen. Iako, sovjetska nadmoć u šahu ipak je nadmašivala američku snagu u Svemiru. U neka doba šah će postati igra u kojoj se sovjetski patrioti nadigravaju sa sovjetskim disidentima i emigrantima. Samo je u stolnom tenisu tako, kad jedni Kinezi pobjeđuju druge Kineze. Ali poraz u šahu puno je teže podnijeti nego poraz u pingpongu ili bilo kojem drugom sportu. Teže je priznati da je netko pametniji od vas nego da je jači i okretniji.
U neka doba šah će postati igra u kojoj se sovjetski patrioti nadigravaju sa sovjetskim disidentima i emigrantima. Samo je u stolnom tenisu tako, kad jedni Kinezi pobjeđuju druge Kineze. Ali poraz u šahu puno je teže podnijeti nego poraz u pingpongu ili bilo kojem drugom sportu. Teže je priznati da je netko pametniji od vas nego da je jači i okretniji
Mjesecima mi već redakcijski kolega koji mnogo putuje i čita sve strane novine dolazi s novinskim isječcima o Magnusu Carlsenu. Počeo ih je donositi dok je još bio urednik, sa željom da napišem nešto o tom mladiću, rođenom 30. studenog 1990. (za posljednjih državnih praznika jedne iščezle zemlje). Poslije se to nastavilo – on izrezuje iz novina, ja čitam o Magnusu Carlsenu, ali sve mi nešto brani da o njemu pišem. A koliko znam, nijedne hrvatske dnevne novine, nijedan politički i kulturni tjednik (koliko takvih još postoji) o Magnusu Carlsenu nisu objavili ni retka. Jesu Sportske novosti, ali na onoj tužnoj, pretposljednjoj stranici, na kojoj se nađe malo mjesta za šahovske entuzijaste i njihovu strast.
Moj susjed Aco, dobrodržeći umirovljenik, filmofil i intelektualac starog kova, barem jednom godišnje odlazi na više dana u rodni Karlovac gdje djeci drži malu školu šaha. O svemu nas dvojica onako s nogu popričamo, samo o jednoj stvari ne. Izbjegavam da s njime progovorim i riječi o šahu, a volio bih, ali što bih ako me pozove da odigramo partiju? Naravno da bih ga odbio, ali kojim riječima?
Imao sam pet godina, kao i Magnus Carlsen, kada me je otac počeo poučavati šahu. Možda već i znate u kakvim smo odnosima bili nas dvojica i ne trebam vam naglašavati da se doktor Jergović preko šaha pokušavao približiti svom jedinom djetetu.
Nakon što sam lako naučio kako se kreće koja figura, učio me je raznim otvaranjima, središnjicama i završnicama, pričao priče o tome koji je šahist prvi odigrao neki niz poteza, a ja, kako sam imao praznu glavu i moćnu memoriju – koja me ni do danas, Bogu dragom hvala, ne ostavlja, nego mi memorija iz godine u godinu raste kao naraštajima PiSi-ja – sve sam to pamtio i o šahu sam uskoro više znao nego prosječan majstorski kandidat. Posljednju partiju s pokojnim ocem odigrao sam prije navršene četrnaeste, još je Tito bio živ, i izgubio sam je kao i prethodnih stotinu.
Koliko znam, nijedne hrvatske dnevne novine, nijedan politički i kulturni tjednik (koliko takvih još postoji) o Magnusu Carlsenu nisu objavili ni retka. Jesu Sportske novosti, ali na onoj tužnoj, pretposljednjoj stranici, na kojoj se nađe malo mjesta za šahovske entuzijaste i njihovu strast
Prirodno glup, kakvim me Bog dao, nikada ga nisam uspio pobijediti. Ali ne samo njega. Dovoljno vam je da naučite povlačiti figure na ploči i već možete biti sigurni da ste bolji šahist od mene. Tajna moje šahovske (i matematičke) gluposti sastoji se u tome što ne mogu praktično iskoristiti svoja znanja i nikada ne znam kada treba povući koji potez. U šahu, kao i u životu, ja samo mogu pričati priče. I sjećati se kako je bilo.
Dva su razloga što je šah pao u planetarni zapećak. I nijedan od njih ne tiče se svađa i rascjepa u međunarodnoj šahovskoj asocijaciji (FIDA). Prvi i važniji razlog: nakon što su shvatili da u toj igri ne mogu pobijediti, Amerikanci su odustali od šaha, proglasili ga nebitnim. U praktičnom smislu, jezikom kapitalističkoga svijeta, to je značilo da su veliki sponzori odustali od šaha, pobjegao je kapital, odustale su velike televizijske stanice…
Pritom, šah je, teoretski govoreći, jedan od televizičnijih sportova, ali koga to briga ako u igri prednjače netelevizične nacije. Drugi, inherentniji razlog planetarne krize igre: nestalo je velikih šampiona i učinilo se kako ih više neće ni biti. Nakon što je Kasparov razbio Karpova jedna je povijest bila završena. Uslijedilo je nadigravanje s kompjutorom i to je bio konačni kraj šaha.
O Magnusu Carlsenu trebalo bi pisati, njemu bi se trebalo diviti, opjevavati ga, kao što je Vladimir Nabokov opjevao Aljehina u divnome romanu “Lužinova obrana” ili kao što je Ingmar Bergman opjevao Smrt u “Sedmom pečatu”, zato što je Carlsen doista genij.
Taj mladić u sebi je sabrao različite igrače, njihove filozofije igre, pa i temperamente. Bilo mu je trinaest kada je pobijedio Karpova i remizirao s Kasparovim. Prije četrnaeste postao je velemajstor. Igrao je agresivno, kockao se s protivnikom poput velikoga Mihaila Talja, spreman na veliku žrtvu, zastrašivao je protivnike neočekivanim, nenaučenim potezima. Ali to je bio samo početak
Taj mladić u sebi je sabrao različite igrače, njihove filozofije igre, pa i temperamente. Bilo mu je trinaest kada je pobijedio Karpova i remizirao s Kasparovim. Prije četrnaeste postao je velemajstor. Igrao je agresivno, kockao se s protivnikom poput velikoga Mihaila Talja, spreman na veliku žrtvu, zastrašivao je protivnike neočekivanim, nenaučenim potezima. Ali to je bio samo početak.
U sljedećih nekoliko godina Carlsen će sazrijevati, mijenjati se, širiti repertoar otvaranja – nekada su veliki šampioni imali svoja omiljena otvaranja, on ih više nema, igra sve – i u igru koja se već počela smatrati predvidljivom, pa kao što loši pisci i njihovi kritičari smatraju da su sve velike priče već odavno ispričane i sve su knjige već napisane, tako su rezignirani šahisti povjerovali da su sve velike partije odavno odigrane. Magnus Carlsen dokazuje da nije tako i da je pred šahom cijeli jedan svemir, a utrka još nije ni započela…
U utakmici u kojoj je publika glasno navijala iznevjeravajući tradicionalnu kazališnu atmosferu mečeva šampiona, osam dana prije svoga dvadeset i trećeg rođendana, pregazio je Viswanathana Ananda i postao šesnaesti svjetski prvak u povijesti šaha. Magnus Carlsen je pritom šahist s najvećim dostignutim rejtingom u cjelokupnoj šahovskoj povijesti (trenutno 2872 boda).
Bilo bi dobro da vijest o tome stigne do hrvatskim novina. U mnogo čemu drugom, u kulturi, znanosti ili književnosti, Hrvatska je možda duboka i mračna prieuropska provincija, ali ovo je zemlja razvijene šahovske kulture i solidne igračke tradicije.
Nadam se da će mi kolega i nakon ovoga nastaviti da donosi izreske s intervjuima i člancima o Magnusu Carlsenu i da će susjed Aco porazgovoriti sa mnom o šahu. Jednom ću napisati i tu veliku novinsku priču o genijalnom Norvežaninu. Ovo je samo apel onima koji bi nam trebali javiti da taj čovjek uopće postoji.
(Prenosimo s autorova portala)
Još tekstova ovog autora:
- Zašto se čudite ocu kojem je kćerka udajom prestala biti rod
- Razgovor dvojice očeva u zemlji robova nasilja
- Istraga protiv kninske Marije Antoanete ili zašto curi
- Kratko razmatranje što su našem svijetu svadbe
- NE gužvama u noćnom klubu! Gužva u sinjskoj crkvi MOŽE!
- Svaka vlast imala je i svoje Srbe i svoja pomirbena poslanja
- Budale neka šute o krumpiru
- Sa svakim eliminiranim sugovornikom svijet je bliže idiotizmu
- Milanović je morao misliti kad je njegova vlada ukidala novine
- S epidemiološkog stajališta, molitva i psovka jednako vrijede
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.