novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Naravno da je pitanje povratka Titove biste na Pantovčak bilo ono prvo što su mentalno insuficijentni, višegodišnjim tabloidnim i toaletoidnim zračenjem teško oštećeni mozgovi, mogli proizvesti pri saznanju da je Zoran Milanović budući predsjednik Republike Hrvatske. [Read more…]
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili.
Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno. Tako je i službeno postalo ono o čemu se priča mjesecima, ali nitko osim Freda Matića, ministra branitelja i Franka Vidovića, zastupnika SDP-a, o tome nije javno govorio.
Prema Zakonu o javnom okupljanju kojim se reguliraju prosvjedi, u Zagrebu se prosvjedovati bez dozvole može na Trgu Francuske Republike. Što policija planira poduzeti i zašto ništa do sada nije poduzela, u policiji nam nisu odgovorili iako je za pretpostaviti da se ništa nije poduzimalo iz pragmatičnih političkih razloga jer se radi o osjetljivoj skupini prosvjednika.
Ali se onda opravdano postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke.
Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, kaže kako nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju i dodaje da on nije organizator odnosno da organizatora zapravo ni nema.
”Nisam u organizaciji jer nje ni nema. Riječ o tome da su se ljudi spontano okupili. Ako policija misli da ne postupamo po zakonu, onda zna kako treba postupiti”, kazao je Deur.
Upitan ne misli li da nelegalnim prosvjedom branitelji zapravo šalju krivu poruku o sebi jer se u svojim istupima često pozivaju na zakone i pravo, a sami ih zaobilaze, odgovara protupitanjem: ‘Što bi se dogodilo da izraelski, američki ili bilo čiji veterani rata prosvjeduju? Premijer njihove države odmah bi ih primio na razgovor, a kod nas to nije slučaj.’
Prema navedenom Zakonu prosvjed može zabraniti načelnik nadležne policijske uprave, a predviđene kazne za organizatore su od dvije do 50.000 kuna.
Prosvjed u Savskoj ušao je u 103. dan.
U policiji navode da ni vatromet organiziran u izbornoj noći kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjednicu nije bio prijavljen, a zbog njega je, podsjetimo, promet Savskom cestom bio nakratko prekinut. Od Policijske uprave nije bilo zatraženo, niti je sukladno tomu bilo izdano odobrenje za izvođenje javnog vatrometa 11. siječnja 2015. u zoni Savske ceste ispred broja 66.
Međutim, utvrđeno je da je došlo do korištenja pirotehničkih sredstava neutvrđenog razreda osoba čiji identitet nije poznat. S obzirom na to da se radilo o nenajavljenom i spontanom izlasku većeg broja građana, policijski službenici nisu primijenili represivne mjere jer se u vidu, pored ostalog, imalo i okolnosti u kojima se u znatnom broju radilo i o osobama s invaliditetom.
Naime, kod takvih postupanja dužni su uzeti u obzir i sve ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu navedene kategorije građana, a u prvom redu ističe se obveza poštovanja načela razmjernosti i zaštite osoba s invaliditetom.
(Prenosimo s tportala).
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.
Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”
Eh da, cijela je jedna mitologija – sjetit ćete se – ispisana o neviđenoj fanatičnosti i hrabrosti arapskih mudžahedina, što su od ljeta devedeset druge počeli stizati u pomoć svojoj muslimanskoj braći u Bosni i Hercegovini. Ledili su krv u žilama ustaškim i četničkim dušmanima, pa ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišali na njihove rovove, ne žaleći se ni kad ih metak pogodi posred čela.
Još negdje u arhivi imam novine iz devedeset treće, i reportažu napravljenu negdje oko Starog Viteza, s pričom kako su mudžahedini u jednom takvom jurišu našli u rovu mrtvog ustašu. Umro od straha, vele, prije nego su i došli do njega.
Nije takvih boraca Bosna i Hercegovina vidjela još od… jebiga, od Drugog svjetskog rata. Mudžahedini su, zapravo, primijetili ste to, preuzeli taktiku Titovih partizana: pucaš prema neprijateljskoj živoj sili sve dok ne ispucaš posljednji metak, a onda iskočiš iz rova i goloruk, samo s domovinom u srcu, slobodom u mislima i pjesmom na usnama, povedeš juriš na neprijatelja.
Dobro uvježban i moralno-politički vaspitan borac može u tom jurišu primiti i do četrdeset metaka u prsi, ali on neće pasti prije nego uleti u dušmanski rov i golim rukama ne podavi najprije pedesetak pripadnika neprijateljske žive sile, a onda i samog sebe, da im živ ne padne u ruke.
Neki je mudžahedin, pričalo se, u takvom jednom jurišu od eksplozije granate ostao bez obje ruke, pa ih onako ranjen i krvav pokupio s tla i njima sâm samcat podavio osam ustaša. Velimir Bata Živojinović, recimo – da je koju godinu mlađi – bio bi odličan mudžahedin.
Tako je barem izgledala romantična predaja o hrabrim borcima iz odreda El-Mudžahid. Dolazile su, istina – u početku stidljivo, a onda sve češće – i one manje romantične priče, o teroru što su ga borci sa zelenim vrpcama oko glave provodili među zarobljenicima i civilima, ali i vlastitim suborcima koji su se odbijali ponašati u skladu s njihovim tumačenjem svijeta, od ratnog prava do islama. Iz toga doba datira jedna od najnesretnijih bošnjačkih zabluda, ona o mudžahedinima koji im valjaju u ratu, a onda malo “prebacuju” u miru.
Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri.
“Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić: “Zbog toga je pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva, i dalje neophodna, i biće neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu!”
Ono što je tada moglo izgledati kao generalov nespretni gramatički lapsus i brkanje posvojnih pridjeva “njihova” i “svoja” – o mudžahedinima koji Bošnjake vraćaju “svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojoj kulturi i svojim običajima” – pokazat će se kao strategija: borci iz Saudijske Arabije, Afganistana, Jemena ili Irana zaista nisu Bošnjake vraćali njihovoj vjeri, njihovoj tradiciji, običajima i kulturi, već – svojoj. “Dok islam”, shvatili ste, “ne pobijedi na ovom svijetu.”
Govorio je to, podsjećam, general Rasim Delić: govorio je to, podsjećam, lijepih dvadeset godina prije kalifa Bagdadija.
Rezultati su vidljivi danas, dvadeset godina kasnije, kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995, i kad su Bošnjaci, eto, osupnuti iznenadnim otkrićem kako su slavni hrabri mudžahedini, sve valjda s pjesmom na usnama, silovali žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba.
Da, bilo je to davno – odreda El-Mudžahid više nema, ali eno Bošnjaka vraćenih njihovoj vjeri, tradiciji, običajima i kulturi. Eno njihova generala Rasima Delića i “vrhovnog komandanta” Alije Izetbegovića u mitovima, legendama, narodnoj predaji i srcu bošnjačkog patriota, eno najzad Sakiba Mahmuljina – ratnog komandanta Trećeg korpusa, što je, prema Kebinim dokumentima, izravno zapovijedao mudžahedinima – u fotelji zamjenika federalnog ministra obrane, eno i Šefika Džeferovića, tadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, odgovornog za zataškavanje zločina u Vozući, danas gospodina predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine.
A eno bogami i veterana odreda El-Mudžahid Huseina Bilala Bosnića kako po Bosni kupuje dulume zemlje za sebe, svoje žene, djecu i vojnike, eno na kraju dvadesetogodišnjeg historijskog kruga mladih Bošnjaka i Bošnjakinja kako u Siriji dušmanima lede krv u žilama, i ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišaju na njihove rovove.
Pa će biti valjda tamo negdje i neki general da im zahvali što su sirijskim muslimanima “pružili pomoć ne samo u borbi nego i u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”.
I u toj kulturi onoga crnog vica, čut ćete ga već, kad je ono borac Islamske države negdje u Siriji pitao mudžahedina Muju bi li mu za hiljadu maraka dao zarobljenog Bašarovog vojnika da ga kolje, a ovaj mu odgovorio: “Bih, ali otkud mi hiljadu maraka?”
(Prenosimo iz Oslobođenja).
Nikakvi su izgledi da je Walt Whitman, moguće raspolažući Nostradamusovim sposobnostima, prije dva i pol stoljeća, pišući elegiju a odu svom mrtvom predsjedniku Abrahamu Lincolnu – O Captain! My Captain! – zapravo pisao s mišlju na Zorana Milanovića, vođu državice koja će tek jednom nesretno postojati.
Čak i najzapjenjeniji među mladoturcima u Forumu mladih SDP-a, rasadniku Milanovićevih najnevjerojatnijih kadrova, teško da bi se drznuli svom vođi spjevati takav stih:
O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila.
Ili:
O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stišću
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
I Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa.
Evo će i osma godina od tog upisa u žalobnu knjigu, a pleća od kojih smo očekivali, jer su nam tako obećala, da nas ponesu u bolje sve su slabija i pogrbljenija.
Sve od pisanih tragova koji mogu ostati za Zoranom Milanović eventualni su zapisi u novinskim rubrikama poput “Bizarre” ili “Vjerovali ili ne”, crtice koje bi bilježile neobjašnjivo postojanje vođe stranke koji zaredom gubi četvore redovne izbore (lokalne, dvoje europske i predsjedničke) te dvoje izvanredne, ali za dvije vodeće stranke strateški važne – u Sisačko-moslavačkoj županiji i Vukovaru.
Taj je je vođa i predsjednik Vlade koja upravlja državom koja je 12 tromjesečja uzastopno, dakle točno od početka njegove vladavine, u recesiji i – pojeo vuk magare. Takav slučaj svjetski politički i politološki anali još nisu zabilježili.
I još bi četiri godine. Valjda ganja rekord od 32 recesijska kvartala.
Pa je, nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom.
SDP, prema Milanovićevom iskazu je liberalna stranka, u ekonomskim odlukama vođena je primarno neoliberalnom doktrinom i interesom krupnog kapitala. Dakle, svjesno i pod punom odgovornošću odrekli su se socijaldemokracije i ljevice ili u prijevodu – sitne raje, a priklonili elitistima.
Na HNS ne vrijedi trošiti prostor i vrijeme, oni su uvijek tamo gdje članska iskaznica garantira izdašan priključak na državnu sisu. HSU je, kao usko interesna skupina uglavnom tamo gdje je vlast, a IDS je svoje leno davno zapišao i ne zovu ga džaba istarski HDZ.
E sad, “to” što za sebe misli da lijeva koalicija kreće u daljnje širenje s ostalim “lijevim” strankama. Da vidimo kakva nas tu sreća čeka. ORaH, navodno zeleni lijevi, već je poslao odbijenicu, ližući rane i pokušavajući amortizirati štetu nastalom kao rezultat srčane potpore predsjedničkom kandidatu te “lijeve” koalicije. Živi zid se sam izjašnjava kao politički transvestit i nije opcija za povezivanje.
Laburisti su na nedavnom izvještajnom saboru mijenjali Statut i trećina izaslanika je, u dubokom nesporazumu s vlastitim političkim identitetom, poduprla amandman kojim se tražilo da se iz temeljnog stranačkog dokumenta briše definicija da su lijeva stranka. Reformisti su se već izvoljeli lijepo preporučiti HDZ-u, a od velevažnog je značaja i to što se njihovu priključenju žestoko usprotivila Vesna pusić koja otvara šampanjac kada u anketama uhvati dva posto.
Upeo se tako Zoran Milanović, nakon što je razbucao sve što se razbucati dalo, tražiti magični amalgam kojim bi u savez uvezao još čudotvornijeg kljunaša od Kukuriku koalicije kako bi osigurao opstanak na vlasti, a sve u smrtnom strahu da mu se u izbornoj godini ne zavalja ulica i da mu pod prozorom ne arlauču razočarani, očajni, bijedni, prevareni, poniženi pa povlači iznuđene poteze, koje je, koliko još jučer, ismijavao, a predlagatelje rješenja prezirao kao populiste i demagoge.
Hoćeš fiksiranje tečaja franka, hoćeš otpis dugova najsiromašnijima (pri čemu oba rješenja diskriminiraju i u povlaštenu kategoriju svrstavaju tek dio ugroženih), hoćeš široko otvaranje vrata svog ureda nezadovoljnicima svih vrsta za koje nije ni znao da postoje dok je u Taču prebirao po buteljama koje su se stapale s biranim delicijama.
Jedinu prednost i kapital koje je imao pred glavnim konkurentima iz HDZ-a – poštenje i moral – Milanović je davno poništio, bilo osobno, bilo kroz svoje začudne suradnike koje je sam birao, pa se i on, poput Tomislava Karamarka, okreće na trenutke zastrašujućoj, na trenutke zamornoj, a uglavnom potrošenoj ideološkoj retorici nudeći nam, u nedostatku rezultata u mandatu, za društvo i državu zabrinjavajuću matricu – “ili mi ili oni”. I time dobrovoljno pristaje biti Karamarkov politički brat blizanac.
Koja to logika čini njega dobrim, prihvatljivim i poželjnim samo zato što je Karamarko loš, nazadan i odbojan, nije objasnio. Milanović, vidljivo je već sada, upada u istu grešku zbog koje je njegov predsjednički kandidat izgubio izbore.
Zaveden vjerom u vlastitu superiornost – intelektualnu, političku, anketnu i svaku drugu koje se mogao sjetiti, dosadašnji se predsjednik uljuljkao u ideju da će mu izborna pobjeda sama od sebe pasti u krilo. Nisu na našoj takozvanoj ljevici čuli onu staru narodnu mudrost koja naročito vrijedi u politici: ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima. Očito Karamarku ide nešto bolje s ergelama.
Neće Milanović moći zajahati ni na valu nadiruće grčke Syrize ili rapidno rastućeg španjolskog Podemosa (koji je izrastao iz pokreta Indignados što je model evolucije koju bi vrlo lako mogla slijediti ovdašnja inačica tog pokreta Radička fronta), a koji su u državama s milijunima obespravljenih i poniženih, baš kao u Hrvatskoj, uspješno “outali” ovovjeki socijalizam koji će vjerojatno tek početi osvajati Europu, barem njezin prezreni i bijesan većinski dio.
Milanović, koji je svjesno i namjerno uništavao sve lijevo, neće moći računati da će upasti u taj domino-efekt jer: a) za ući u tu priču ipak treba imati malo cojones, a ne se smrznuti kada HDZ-ovci podviknu da je komunjara i jugofil, b) ta, zaboga, on je liberal i kalvinist.
Lako za Milanovića. On nikada nije bio nevažniji, trajat će još najdulje godinu i pol. No, nama i dalje ostaje potraga i borba da nam se sav politički izbor i dalje ne svodi na poraznu, neugodnu i nerješivu dilemu: militarizacija ili pauperizacija?
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Većina poznaje to iskustvo i ono je uglavnom lijepo. Imate jedno sitno biće u pidžamici na pčelice koje boso tapka u mraku i budi vas s viješću da se nečega uplašilo, a vi pospano i bez riječi podižete pokrivač i izmičete se da legne kraj vas. Jutro dočekujete s uljezovim stopalom na obrazu i sve vas boli od njegovih bubotaka. A nije bolje ni ako se preselite u njegovu sobu. Odrasli muškarci, neobrijani i krupni poput veprova, ne bi zaista trebali spavati s medvjedićima i bebama, ispod postera s likovima iz filma “Priča o igračkama”, u posteljini Hello Kitty.
Želite li iza objeda nadoknaditi noćas izgubljeni san, znatna je vjerojatnost da će, baš kad vam je najljepše, kad počnete gubiti svijest, jedan tanki glasić iz klozeta zavikati: “Goootooov saaam!” i vi ćete onda zlovoljno ustati, mrzeći svoj ubogi život, i nešto gorko opsovati prije nego što nesnosnom mladunčetu pođete obrisati guzu.
Nadalje, jesti špinat koji je ostao iza vašeg djeteta jedan je od najužasnijih organoleptičkih doživljaja uopće, a strava koja vas prožme kad ga gledate kako se zatrčalo sa škarama u ruci veća je od ukupne strave koju su osjetili svi gledatelji svih poremećenih japanskih horrora ikad snimljenih.
Sve sam ovo dvaput prošao i, ne kažem, ta je pustolovina imala i još ima mnogo čarobnih trenutaka, ali, hvala lijepa, ne bih više. Papa Frane izjavio je nekidan kako mu se čini kako je tri dobar broj, ali da ih je u mene troje, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao u Južnu Ameriku i skupljao sirovu gumu za dnevnicu od četiri reala.
I ne mogu se pravo načuditi onima što ih imaju šestero, sedmero ili okruglo deset, žalost me ispuni zamišljajući te iscrpljene, beznadne, sijede i mršave žene i muškarce zatrpane kršem slomljenih igračaka, na kaučima punim izmrvljenog čipsa i mrlja od Nutelle.
“Darko je ponovno dobio jedinicu iz kemije”, kaže majka umorno, ne skidajući pogled s televizijskog ekrana.
“Podsjeti me, koji je Darko?” kaže otac.
Takav roditeljski podvig mogu zapravo samo katolici napraviti. Nije to za nekakve hipike što dijete doživljavaju kao osobu, briju na slobodouman odgoj, waldorfsku pedagogiju, nudizam i slične žvake. Tipovi koji čitaju Carlosa Castanedu i Hermana Hessea i peku kolače s hašišem nipošto ne bi smjeli imati veliko potomstvo.
Želite li desetoro djece, a da načisto ne siđete s uma od galame i strke, morate svoje leglo disciplinirati strahom od gnjeva Božjeg, ispuniti ga onom osobenom, zajebanom katoličkom krivnjom, urediti kućanstvo kao strogi redovnički samostan i krotke ovčice vazdan klepati po ušima sustane li koja sa zdravomarijama.
I zacijelo se i u tome zna naći nekakve ljepote, imati tucet mališana koja se drže one stare Mojsijeve “poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji”, odgojiti dječake koji će vam žustro četkati cipele i mijenjati ulje u automobilu i curice koje već sa četiri godine prave savršene švarcvald torte.
Zatekli ste se možda u gostima kod takve neke velike katoličke obitelji i poželjeli i sami imati takvu niskobudžetnu, skromnu, marljivu i poniznu nejač, umjesto onoga vašega vandalskog nekrsta koji barbikama otkida glave.
Ali, opet, ne. Ne bi išlo, shvatite naposljetku. Čast svakome, no nije to život za vas.
Međutim, nevolja je da katolici udarnici zbog nečega ne mogu pojmiti da se netko reproducirao tek u jedan ili dva primjerka naše vrste. “Krvi ti, ne bi za jedno dite zauzimala čovika”, kazala je napola posprdo, a napola optužujuće jedna ponosna majka njih šestero mojoj prijateljici koja nema nego, da oprostite, kćer.
Svakako ste i sami koji put susreli s nekime tko je jednako neodgojeno i indiskretno, sa samouvjerenošću kakvu poznaju samo vrlo glupi ljudi, istaknuo svoj život kao jedini ispravan. Vjernici u tome znaju biti baš napasni, iscrpljivati malo starozavjetnim poukama, a malo plašiti demografskim statistikama ne bi li nagovorili na izdašnije i obilnije rađanje.
Onaj šašavi don Anto Baković nam je u posljednjih dvadeset pet godina krv popio tupeći tu budalaštinu i barem zbog njega je u ponedjeljak bilo nešto rasterećujuće od pape Bergoglia čuti kako katolici, unatoč savjetu iz Svetog pisma, ipak ne bi trebali biti poput zečeva. Premda zabranjuje kontracepciju, Crkva se zalaže za razumno i odgovorno roditeljstvo, kazao je taj mudri i dobri prelat.
Ako mene pitate, teško je odlučiti koji je od argumenata za više djece, onaj teološki ili onaj rodoljubni, bezvredniji. Kad upozoravaju kako domovina ima negativnu stopu nataliteta i svakim je danom sve manje Hrvata, moj je komentar neobično kratak:
“Da, i?”
Ne razumijem, zbog čega bih me ta prognoza morala zabrinuti? Koje je dobro u logici “što nas je više, to smo brojniji”, kako je jednom jezgrovito definirao moj pokojni prijatelj Milorad Bibić. Iz moga iskustva, stvar je upravo suprotna. Super je da nas je manje. Jer, što više djece imate, razmjerno raste i vjerojatnost da ćete i vi i djeca glasati za HDZ.
Vidio sam mnogo takvih. Upicanjeni nakon nedjeljne mise, dođu ti katolici sa svojih pet sinova i sedam kćeri na glasačko mjesto, a ja se gotovo onesvijestim od užasa.
Negativni natalitet, kažete? Bože sveti, da! Da! Dajte ga još niže.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Jeste li ikada razmišljali o tome zašto djeca sa sela ne upisuju pravni fakultet? Medicinu da, dramaturgiju, metalurgiju i šumarstvo, čak se čestitih seljačkih sinova nađe i na studijima antropologije, elektrotehnike i likovnih umjetnosti, naročito književnosti i filozofije, tih omiljenih seoskih razbibriga u zimskim večerima kad nestane struje, ali kako smo čuli, u dvjesto trideset i devet godina koliko u ovom ili onom obliku postoji Pravni fakultet u Zagrebu, gotovo da se i nije našlo seljačkoga sina koji bi ne samo upisao studij, nego i pristupio prijemnom ispitu. Onda zašto?
Odgovor prost i jasan svima: Građansko pravo jedan i dva. S građanskim pravom jedan bi još i nekako: valja i seljačkom sinu znati kakve to pravne norme vladaju u gradu, šta se dogodi kada ne platiš kartu u tramvaju ili kada bez šešira izađeš na ulicu, ali čemu, to vas ja pitam, građansko pravo dva? Tomu, gospodo, da bi se naglasilo kako seljaci na Pravnome fakultetu u Zagrebu, te na svim ostalim pravim fakultetima u Hrvatskoj, Europi i Americi, gdje god se pravo i pravnost izučavaju na osnovu duboko diskriminatorskih zapadnih tradicija, nemaju što da rade i što da studiraju.
Hrvatska zemlja je seljačkih sinova i kćeri. Zato pravna država i ne funkcionira dobro. Zbog građanskoga prava jedan i dva. Između dva svjetska rata preko devedeset posto stanovništva živjelo je na selu. Ni kasnije se, pod srbokomunističkom strahovladom nije puno toga promijenilo, osim što je seljacima oduzeta njihova zemlja, pa su se naselili u gradove.
Ali i dalje u njima je ostalo živo ono iskonsko seljačko. Ostala je živa spremnost da se bore za svoju pravicu i da zanavijek i do u deseto buduće koljeno ostanu uvrijeđeni teškom uvredom koja se zove građansko pravo jedan i dva. Zato neće Hrvati na zelenu granu, nema nam svima istinske reforme pravosuđa, sve dok umjesto građanskog prava dva ne bude uveden ispit iz seljačkog, seoskog ili selskog prava, o nazivu neka odluče eksperti s Instituta za hrvatski jezik.
Što mislite, dragi moji, što na hrvatskome jeziku znači riječ građanin? Ako ste ikada listali rječnik, onda ste zamijetili da svaka, ili skoro svaka riječ ima svoje primarno i sekundarno značenje. Eto, naprimjer riječ magarac. Magarac je, primarno, kopitar neparnoprstaš, dugouha domaća životinja za nošenje tereta. Ali magarac nije samo to. On je i onaj komu je upućen blaži prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog.
Sekundarno značenje je, u pravilu, metaforično, posredno, izvedeno. Ono sugerira stepen razvoja, književnost nekoga jezika, njegov inherentni humoristični potencijal. Ili, naprimjer, riječ koza. Koza je, pazite ovo, rod pravih preživača iz porodice šupljorožaca, kao domaća životinja raširena po cijelom svijetu. E, ali koza je, piše u rječniku, i živahna, ali glupa ženska osoba. I ne samo to, nego i: nogari za piljenje; jarac. Biva, ako se nekom iz rodno korektnih razloga ne sviđa narečene nogare imenovati jarcem, slobodan je da ih zove kozom. To vam je, vidite, jezik. Najmoćnije oružje svih obespravljenih.
Tako postoji i riječ građanin. Ako je magarac kopitar neparnoprstaš, a koza je šupljorožkinja raširena po cijelom svijetu, što je, pitam ja vas, onda građanin? Stanovnik grada? Ama jok, pogriješili ste, ne znate dobro hrvatski jezik. Primarno značenje riječi građanin, ono na koje prvo pomišlja izvorni govornik hrvatskoga jest: državljanin neke države ili skupine država koji uživa liberalnodemokratske slobode i prava.
Sekundarno značenje, naglasimo ga navodnicima, jest: “stanovnik grada prema stanovniku sela”. Dakle, čak i u prenesenom smislu, stanovnik grada može se u ovome jeziku nazvati građaninom samo ukoliko se u istoj ili u vezanoj rečenici konfrontira stanovniku sela, seljaku. Ima, međutim i dalje: građanin je, u povijesnom smislu, stanovnik grada čija su prava regulirana prema posjedničkom plemstvu, pripadnik polisa u antičkoj Grčkoj ili u Rimu. I na kraju, već vrlo udaljeno značenje, koje nalazi tradiciju u našoj tradicionalnoj kućnoj pedagogiji (kućnom odgoju, kaj ne?): građanin je osoba civiliziranog ponašanja.
Kada neki političar, naprimjer francuski predsjednik Hollande, svoj govor započinje s dragi građani i građanke, on nipošto ne kani uputiti prozvanima blagi prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog, niti ih označiti kao živahne ali glupe ženske osobe, nego im se obraća izravno, kao što bi se obratio kopitarima neparnoprstašima i šupljorošcima. To je nešto što se ama baš nikako ne može pogrešno shvatiti, jer jezik je nedvosmislen dok god je živ i dok god ga razumijemo.
Kada svakoga dana gospođa Luce u Konavlima odlazi da pomuze kozu, nitko od njenih ukućana, a ni povremenih gostiju iz Zagreba neće pomisliti da je naumila pomusti živahnu ali glupu žensku osobu. Jednako tako, kada se gospođi Luci obrate kao građanki, njoj neće ni na kraj pameti biti da demantira sugovornika konstatacijom da je ona seljanka ili seljakinja. Ona to, naime, jest, ali u nekoj drugoj priči, iz drugog ugla.
Iako nije studirala pravo, niti se bavila tekovinama Francuske revolucije, iako nikad nije čitala nikakvu teorijsku literaturu, gospođa Luce odnekle podrazumijeva pojam građanina. To je znanje dio njenoga kulturnog habitusa. Između Boga, Hrvatske i građana i građanki gospođa Luce vrlo jasno razabire stvari.
Riječ građanin najširi je pojam kojim se mogu obuhvatiti svi pripadnici jedne formalizirane društvene zajednice, republike ili monarhije. Osim što nikoga ne isključuje, ovaj pojam podrazumijeva i kontingent pripadajućih prava i obaveza. Pritom, u tom pojmu nema ničega što bi nas odveć familijariziralo, ni što bi zajednicu opasno homogeniziralo.
Građani su uvijek pojedinci, nikad rulja. Da bi se postalo ruljom, traba pripadati nekoj partikularnoj ili partikularizirajućoj društvenoj skupini. To je razlog što se svi diktatori dvadesetoga stoljeća, tačnije svi diktatori nakon ere feudalizma, svojim podanicima tako rado obraćaju s: braćo i sestre. Toga se valja plašiti, od toga bježati. Isto tako, kada vam se političar ili političarka obraća po vašoj etnonacionalnoj pripadnosti, ona to čini da bi vas s nekim konfrontirala ili da bi nekoga iz svog obraćanja isključila.
Ali čak i ako nije tako, izbjegavajući pojam građana i građanki, ona izbjegava kontingent značenja koja taj pojam podrazumijeva. A to je sigurno gore od samog efekta isključivanja manjina ili pojedinaca koji se loše osjećaju kada im se obraćate kao pripadnicima većine.
No, da se vratimo na početak: kada ćete već jednom ukinuti građansko pravo dva i uvođenjem seljačkog prava jedan Hrvatice i Hrvate bez obzira na stališ i podrijetlo izjednačiti pred polaganjem prijamnog ispita na Pravnom fakultetu u Zagrebu?
(Prenosimo s autorova portala).
Vrijeme je oko Božića 1992. Sjedimo u pansionu Monique, pijemo viski i nešto sitno mezimo. Padaju granate pa se ne može kućama, ali nitko ovih dana nema velikog posla ni obaveza, u ratu smo kao na odmoru. Grunu negdje vrlo blizu, Kemo se prepade, ide do sobe da pogleda što je s Nonom. Nono je njegov otac, imenom Osvaldo, ali zovu ga Nono. Kada se vratio, onako iz šale i vica počinje priču.
Njegov otac kraj rata dočekao je kao neprijateljski vojnik, u partizanskom zarobljeništvu. I kako to ponekad biva, tako zarobljen zagledao se u domaću djevojku, muslimanku Behriju.
Njegova ljubav bila je tako velika da je, kao u nekoj bajci, savladao i pregazio sve predrasude koje su stajale između njega i nje: onu o fašističkome vojniku među antifašistima, na kraju jednoga strašnog rata, onu o strancu u zatvorenoj, u se zagledanoj orijentalnoj kasabi, onu o inovjercu katoliku pred ložnicom jedne onodobne muslimanke. Samo jedno nije mogao pobijediti: to što je iz rodnog Monfalconea pošao u rat kao oženjen čovjek, i što mu se za posljednjeg odsustva posrećilo da mu žena zatrudni.
Rodila mu je kćer Danielu, koju otac neće vidjeti cijelo njezino djetinjstvo i djevojaštvo. Da je stupio na tlo Republike Italije, mogli su ga uhititi i osuditi zbog bigamije.
Tolika je i takva, običnim životima neizmjerljiva, bila ljubav zarobljenoga talijanskog vojnika prema jednoj sarajevskoj djevojci. Iz te se ljubavi 17. rujna 1948. rodio Kemal Monteno. Ime je arapskog porijekla, i znači savršen, potpun čovjek. U vrijeme njegova rođenja bilo je najpoznatije po Mustafi Kemalu, ocu moderne turske države.
Poslije je, kao već odrastao dječak, putovao u Sloveniju, u Sežanu, da se prvi put na granici sretne sa sestrom. Pustili su ih jedni i drugi graničari da se nađu na ničijoj zemlji. Bio je to vrlo sentimentalan doživljaj, koji neće ublažiti ni promijeniti buduća redovna viđanja, normalni prelasci granice, dinamika nekoga uobičajenog bratstva i sestrinstva, a ni Kemalova sklonost da i one priče od kojih bi mu se oči punile suzama ispriča kroz šalu, tako da bi im se svi trebali smijati.
Tako se štitio od one stare sarajevske sklonosti da se među rajom i u društvu ismije svaka pa i najteža suza, i da muški muške grubo zadirkuju zbog viška osjećajnosti. Najljepše dane svojih života, dok smo još imali sebe i svoj grad, ćerdali smo tražeći u tuđemu oku kakvu neprimjerenu suzu, onu suzu izdajicu što je spominje Hanka u onoj Mićinoj pjesmi. I Kemo se šalio s tuđim suzama, pa je zato svoje tako i sakrivao.
Vladalo je mišljenje da se on najviše od svih plaši granata. Kindže, koji je tih mjeseci, kao i Nono, stanovao u Moniqueu, nije ih se nimalo plašio. Šutio je, pušio i pio viski. Jedne od tih noći telefoniralo se putem satelitskog telefona u Madrid, zvalo se Waynea Brabendera, Kindžetovog suigrača iz Reala. Brabender je zaplakao, i tu je onda nastala velika šutnja.
Ali vratimo se Keminom strahu – koji nije bio ništa veći od strahova drugih, ali je bio drukčiji, šaljiviji – i jednoj od posljednjih upamćenih priča o njegovim susretima s granatama. Ostale su zaboravljene, a bilo ih je na stotine.
Ima dana kada pada uporno i konstantno, poput one dosadne novembarske kiše, i tad se ljudi snalaze kako znaju, ali se previše ne sekiraju. Gledaju samo kako bi prošli između kapi kiše i između granata. Ali ima i dana kada se ne čuje ni pucnja iz puške, pjevaju ptice, sija sunce, a onda krene da pada, sto u sekundi. Jednoga od takvih dana uhvatilo Kemu granatiranje, uhvatila ga panika, gleda gdje bi se sklonio, pa utrča u jedno od onih skladišta od valovitog lima, kao da će ga lim zaštititi od bombi, i onako u mraku baci se preko nekih kutija.
Tako u mraku i pod kartonima bi mu nekako lakše slušati gruhanje. A trajalo je, kaže on, kao nikad prije. I padalo je tu, okolo, ama na pedeset metara. Konačno kad se smirilo, Kemo se diže, pa pipa, gleda što je u onim kutijama. Kad ono šibice. Hiljade i hiljade kutija sa šibicama, proizvodnja Dolac Travnik. Fino bi se proveo da je, ama ne cijela granata, nego samo jedan gelerčić uletio unutra.
Kemo je to pričao, a mi smo se smijali da su nas sve boljeli naši trbusi i u trbusima ošiti. Bilo je lijepo smijati se u ratu. Samo, zašto ova priča više nije smiješna? Što se u međuvremenu promijenilo?
Gledao sam ga godinama ranije kako stoji, nadimljen nad prozorom, na prvome katu jedne kuće u Ulici Stake Skenderove. Ja sam išao u školu, a on je tako stajao i gledao u brdo, prema Domu izviđača. Nije to bio neki pogled, ali svejedno, nisam to mogao zaboraviti. Stoji Kemal Monteno na prozoru i gleda Sarajevo.
Gleda u strmu ledinu, po kojoj su mladi gorani upravo zasadili osamdeset i osam stabala za druga Tita, i gleda prema mejtaškom opservatoriju, prema Domu izviđača, koji će mnogo kasnije ponijeti ime Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, prethodno iseljene iz restituirane crkvene zgrade. Gleda da mu prođe vrijeme, gleda zato što je to još uvijek onaj grad u kojemu je bilo moguće čudo njegova rođenja.
Bilo mu je devetenaest kada je 1967. pjevao “Lidiju”. Nekoliko godina kasnije, u vojsci je napisao pjesmu koja će ga proslaviti: “Jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima, čuvao sam tebe Branka, čuvao sam našeg sina…” Te riječi obične, nemušte, kao iz nekoga osmoškolskog sastavka, njegov glas pretvarao je u nešto drugo, u neko posve neusporedivo čudo. Ljudski je glas organ govora, govoru glas služi, a nekima je dano i da umiju lijepo pjevati.
Samo glas Kemala Montena nije bio takav. Njegov glas bio je organ pjevanja, pjevao je sam od sebe, tako da mu nije ni trebala melodija. Nije on bio stvoren za govorenje, i trebao bi se Kemo potruditi da govori, kao što su se drugi trudili da pjevaju. Dok je govorio sve se nešto pokušavao šaliti, da ne iznevjeri onu vječnu nametnutu ulogu duhovitoga Sarajlije, a bio je u stanju otpjevati sve tuge ovoga svijeta.
I sad kada ga kako javljaju više nema, ništa nema tužnije od Keminog glasa. Nema onoga tko bi rekao da je sve to neka zajebancija, neka limena kuća puna kutija sa šibicama.
Poslije je otpjevao tekst slikara i karikaturista Alije Hafizovića, onaj tekst u kojem bilo gdje da krenem o tebi sanjam, i putevi me svi tebi vode, jer gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja. Velika je to pjesma, jer je veliko sve ono prošlo i nestalo o čemu je pjevala, ali je, prije svega drugog, velika zbog Keminog glasa, njegove boje i prirode. Kako je samo bila tužna ta pjesma o Sarajevu.
Takva je bila i onda kada još ništa nije bilo izgubljeno, niti se znalo što se sve može izgubiti. Bila je tužna jer je taj glas pjevao samo tugu. I u pjesmi taj sudbonosni stih: gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja. Istina, dragi Alija, čista istina: pamtimo tu čežnju, dok se vlak lijeno vuče od Pazarića prema gradu, a mi budni usred noći čekamo kad ćemo mu vidjeti svjetla. Nikada više ni za jednim gradom nećemo to osjetiti.
U ratu je smršao, prepolovio se, kao svi što smo se prepolovili. I nikada nismo bili bliži svojoj ljudskoj prilici i mjeri, nikada nismo bili skladniji nego tada, tako prepolovljeni. Arsenu je u Zagreb slao pismo-pjesmu. A sa Zlatanom Fazlićem i Zlajom Arslanagićem pjevao je: Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo, i u njoj onih nekoliko stihova koji su za mene i danas onaj “Ružin pupoljak” iz kojeg se razvije i raspriča cijeli jedan prošli život: “Dugo toplo ljeto, Zenica, tombola. Crno-bijeli teve, na njemu gondola.”, i “Dva-tri metra snijega i tutanj ligura. Pusti fiću što ne pali dok ga raja ne gura.” Ima li toga što bi se o nama današnjima moglo tako reći? Možda i ima, ali nema više glasa koji bi otpjevao.
Kemal Monteno živio je između ratova. Rodio se kao jedna od najljepših posljedica Drugoga svjetskog rata, zrele godine dočekao je usred opsade Sarajeva. Pjevao je: “Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo.” A onda je, ipak, otišao. Bio je blag, veseo i nezlobiv čovjek. Nije sebi pridavao značaj, niti je bio ljubomoran na druge pjevače. Kako bi s onakvim glasom i mogao biti. U tom je glasu nosio Sarajevo.
Nema ga više.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ni nakon sto dana prosvjeda hrvatski branitelji još nisu imali priliku da u hrvatskom Saboru kažu što zaista žele – ustvrdio je Josip Klemm, jedan od kolovođa braniteljske bune, na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane, tražeći da se Đuri Glogoškom, njegovom drugu iz šatora u Savskoj, omogući obraćanje zastupnicima. Naravno da Klemm nije u pravu.
Glogoški je bio u Saboru na velikom skupu koji je organiziran upravo radi razgovora s prosvjednicima, ali je on odbio svaku komunikaciju. Popeo se do Markova trga samo kako bi okupljenim zastupnicima rekao da razgovora s njima neće biti, a potom okrenuo leđa i otišao. Njegova demonstrativna gesta visoki je kor izabranih sabornika ostavila pokisla perja.
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge.
Ustupanje saborske govornice bilo bi svojevrsni presedan. S istim pravom sutra će svoje službeno obraćanje državnom parlamentu tražiti i neke druge grupacije, recimo, radnici Ine, otpušteni ili deložirani, žrtve podivljalog švicarca, uništeni poljoprivrednici…. Vrata Sabora svakome moraju biti otvorena, ali najviši organ državne vlasti ne može biti prostor proceduralne improvizacije i voluntarizma.
Nije uostalom točno ni to da su stavovi branitelja nepoznati javnosti. Vođe aktualne pobune jednog dijela veteranske populacije svojim izjavama danima i tjednima već prebukiraju medije, premda je prezentnost njihovih razloga i dalje uglavnom zakukuljena. Možda i zato jer ni sami ne znaju što bi.
Volja za prosvjedima bila je veća od sposobnosti artikuliranja vlastitih zahtjeva. No, sigurno je da svoj poseban, ekstra položaj u društvu već konzumiraju. Kome bi još bilo moguće podići šator i skoro već tri mjeseca logorovati usred grada, na javnoj površini, na ključnoj prometnici, i da ih nitko ne dira?
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo.
Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti.
Tako najteži ratni invalidi imaju pravo na auto svakih sedam godina, ljudi slične vrste, ali koji nisu stradali u ratu, na nova kolica, uz vlastitu financijsku participaciju, svakih pet godina. Osobe koje njeguju najteže vojne invalide, a najčešće su to bračni partneri, država svakog mjeseca plaća 3800 kuna, ljudi koji njeguju vlastitu invalidnu djecu primaju 2500 kuna. Jesu li majke koje brinu o nepokretnoj djeci manje vrijedne, rade li manje zahtjevan posao, od žena ratnih vojnih invalida?
Materijalna prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, nego u susjednim, slično siromašnim zemljama.
Veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogu postati omrznuti slično kao odnarođena politička klasa.
Sličnu vrstu izdvojenosti iz društva trebalo bi osigurati i zatraženo podizanje braniteljske problematike na razinu ustavnog zakona. Postoji oko toga mnogo nerazumijevanja i prodavanja magle. Iz redova braniteljskih velmoža često se zna govoriti da Domovinski rat i branitelje treba ugraditi u hrvatski Ustav. Ne treba!
Ništa ne treba ugrađivati, jer se i Domovinski rat i branitelji već nalaze u Ustavu (doduše, branitelji rame uz rame s hrvatskim narodom, gdje je u međuvremenu u realnom životu nastala prilična pukotina). Nešto je posve drugo sa zahtjevom da zakon o braniteljima dobije status ustavnog zakona.
Ako bi, kako to ovih dana formuliraju šefovi veteranskih prosvjeda, “zakon o vrijednostima Domovinskog rata i pravima branitelja” dobio karakter ustavnog zakona, to znači da bi se morao donositi i mijenjati samo voljom dvotrećinske parlamentarne većine, što znači da bi praktično mogao postati gotovo pa nepromjenjiv.
Zašto je braniteljima toliko stalo do takvog cementiranja vlastitog statusa? Zato što je vjerojatno i njima jasno da vrijeme odricanja tek dolazi. Da se javne financije raspadaju i da su rezovi nužni. Ali oni u tome, izgleda, ne žele sudjelovati. Svoje jahanje na ustavnom zakonu objašnjavaju potrebom “da ne može svaka nova vlast koja dođe mijenjati prava hrvatskih branitelja”. Svima ostalima prava se mogu mijenjati.
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije.
Je li im zaista cilj da za sebe izbore status države u državi?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
U trenutku dok pišem ovaj tekst, prošlo je okruglih deset dana od pobjede Kolinde Granar-Kitarović u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora. Tamburaški orkestar otišao je kući, šampanjac se smlačio, konfeti su pometeni, neki su poraženi čestitali, a neki i nisu, a pobjednici su čestitke primili i dobili svoju porciju kurtoaznih i manje kurtoaznih pohvala. Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom.
A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni.
A taj krupni napravila je koncem prošlog tjedna kad je u intervjuu za bosanski BHT1 pokušala objasniti zašto je tijekom kampanje mahom koristila pozdrav “Hrvatice i Hrvati”.
“Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijedi i tko je Srbin po nacionalnosti”, rekla je KGK bosanskoj novinarki, “on je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”. Istom prilikom, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako ona – kao žena iz ruralne grobinščine – ima ozbiljnih problema s terminom “građanke i građani”.
“Ako kažete građanke i građani i dođete negdje na selo”, rekla je, “tamo kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu.”
Onog časa kad je novoizabrana hrvatska predsjednica izgovorila ovaj misaoni prinos teorijama etniciteta, na njen su račun stigle kritike, dijelom s očekivanih, a dijelom bome i s neočekivanih adresa. Novu hrvatsku predsjednicu napali su – dakako – srpski tabloidi, no oni bi je napali i da kaže da je snijeg bijel. Uvijeno su je kritizirale srpske vlasti, sretne što je sad došao njihov trenutak, nakon što su KGK i Milanović mjesecima bildali kampanju na Šešelju. Novoj predsjednici, međutim, stigao je i jedan glas kritike koji joj nije moglo biti ugodno čuti.
Dan nakon Predsjedničina intervjua, naime, pismom se javio Petar Vuković, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i vojvođanski Hrvat sa zagrebačkom adresom. Legitimirajući se kao subotički Hrvat kojem u Subotici živi cijela obitelj, Vuković je poput racionalnog čovjeka novu predsjednicu upitao vrijedi li ista logika i – obratno.
Ako su – kako KGK veli – Srbi pravoslavci “Hrvati u smislu hrvatskog državljanina”, jesu li onda po istoj logici i vojvođanski Hrvati – Srbi? Uključuje li i njih srpski političar koji s pozornice pozdravi “Srbi i Srpkinje”?
Jesu li tom logikom i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Taj prigovor bio bi ozbiljan i da je upućen političaru/političarki bilo koje opcije. No, on je posebno ozbiljan kad ga se upućuje političarki iz HDZ-a, stranke koja od svog osnutka tvrdoglavo poistovjećuje državu i etnicitet, umjesto državu i građanstvo.
Upravo je HDZ taj koji je ranih devedesetih (suprotno od Slovenije i Crne Gore) inzistirao na ustavnoj definiciji Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Upravo HDZ vodi ustrajne ratove protiv onih katolika iz Vojvodine koji iz nekih svojih razloga – možda oportunističkih, možda kukavičkih, možda ideoloških – ne žele biti Hrvati nego se nazivaju kao Bunjevci i Šokci.
Upravo je HDZ u 90-ima podijelio u BiH pola milijuna pasoša prema jednom jedinom ključnom kriteriju koji se svodio na rimokatoličku krštenicu. Upravo HDZ inzistira na tome da ti “politički Bosanci-Hercegovci”, ali i “politički Australci, Amerikanci, Nijemci” imaju u Hrvatskoj pravo glasa. I – ne zaboravimo – upravo je Kolinda Granar-Kitarović zahvaljujući tim glasovima iz Mostara, Sarajeva, Pertha, Toronta ili Stuttgarta dobila i izbore prije deset dana.
Naime, trideset tisuća glasova prednosti koliko je na izborima KGK imala nad Ivom Josipovićem nastalo je upravo na glasovima Nijemaca, Australaca, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca koji se u političkoj filozofiji HDZ-a pretvore u Hrvate kad im to odgovara, a naglo to prestanu biti – opet kad im odgovara.
Što se mene tiče, pravoslavni građani Hrvatske smiju se ako hoće smatrati i Srbima, a i Hrvatima. Katolici Vojvodine ili Boke imaju puno pravo htjeti biti Hrvati, ili ne biti Hrvati, nego Šokci, Bunjevci, Bokelji…
No, u svakom od tih slučajeva oni ne samo smiju nego i moraju biti ono što je u cijeloj toj priči najvažnije – građani. I zato meni u predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo.
Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G, Građanina koji plaća porez, služi vojsku, odlučuje preko posrednika o zakonima, solidarno dijeli ekonomski višak i iz tog viška sebi i drugima regulira obrazovanje, zdravlje i starost. Takva ideja Građanina nažalost je postjugoslavenskim društvima potpuno tuđa, i ima pravo Boris Buden kad veli da više građanstva ima u jednom vesternu nego u dobrom dijelu južnoslavenske kulturne tradicije, uključujući našu.
Upravo zato što u središtu naših društava nije građanin, nego Hrvat ili Srbin, mi imamo perverznu situaciju da hrvatski Srbi u nogometu navijaju za Srbiju umjesto za Hrvatsku, kao što i mostarski ili stolački Hrvati navijaju za Hrvatsku umjesto za BiH.
Upravo zato je moguće da mjera patriotiozma u Hrvatskoj bude Marko Perković Thompson, čovjek koji na koncertima emitira inserte o “crvenim, žutim i zelenim vragovima”, pri čemu je jedna od razlika između raznobojnih vragova i njega ta što – vragovi uredno plaćaju porez! Upravo zato je moguće da upravo oni dijelovi Hrvatske najviše skloni “državotvornom” glasovanju (a tu mislim na Dalmaciju) prednjače po aktivnom rastakanju države, neredu i bezakonju.
Usporedite, uostalom, korelaciju glasova na izborima s količinom bespravnih gradnji, neredom u zemljišnicima, poreznom evazijom, (ne)reciklažom otpada i pravnom (ne)sigurnošću. Vrlo lako ćete ustanoviti da je upravo u onim krajevima Hrvatske koji važe za najmanje “državotvorne” ideja Države i ideja Građanina najjača.
I zato bih molio izabranu predsjednicu da ne dira Građane i Građanke. Jer, Građanin možete biti i u najmanjem zagorskom selu, kao što Podanik i Suplemenik možete biti i u velegradu. A zato što imamo previše Podanika i previše Suplemenika, ali jako premalo Građana i Građanki, zato i jesmo gdje jesmo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
