Tko je mučenik u Katoličkoj crkvi ”u Hrvata”?

Sažeto objašnjenje pitanja tko je mučenik ponudio je u glasilu ”Crkva na kamenu” od 12. rujna, u  članku ”Koga možemo nazvati mučenikom?” dr. Božo Goluža. Dr. Goluža reagira na riječi patrijarha Bartolomeja izgovorene u Jasenovcu, objašnjava što je važno za značenje pojma mučenik/martir i zbog čega se ratne žrtve ne mogu automatski nazivati mučenicima samo zato što su nevine žrtve.

Osnovna razlika je: ”Da bi netko dobio naslov kršćanskoga mučenika, potreban je jasan dokaz da je ubijen zbog mržnje prema vjeri (in odium fidei), a ne poradi nekoga drugog razloga koliko god bio plemenit, kao rodoljublje. […] Znači, oni koji su poginuli za neku ideologiju ili političko uvjerenje ne mogu se nazivati kršćanskim mučenicima.”

Neobično je ipak što u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nije rijetko da se branitelji Domovinskog rata tituliraju kao mučenici premda su poginuli u ratu za domovinu, dakle nije njihova smrt jasno smrt zbog vjere, nego je smrt zbog obrane domovine.

”Drugi važan uvjet da bi netko bio mučenik jest nepokolebljivo svjedočenje za Krista u trenutku pogubljenja. Tako kršćanski mučenik nije onaj tko u času pogibije ne oprašta, nego možda mrzi svoje progonitelje”

Najnoviji primjer ”loše neposrednosti” kršćanskih mučenika zbog Krista i hrvatskih branitelja mogli smo čuti u predizbornim propovijedima, imamo crkvu ”Hrvatskih mučenika” (u Udbini), imamo čak i Oltar domovine na Medvedgradu.

Kome i koga se na tom Oltaru žrtvuje? Kako to da u Katoličkoj crkvi ”u Hrvata” do danas nitko nije reagirao na slično supostavljanje mučenika i branitelja? Ne vidimo li? Ili se bojimo reći?

Isto pitanje tiče se i problema oprosta.

U tekstu prof. Goluže stoji kao važno određenje mučenika sljedeće: ”Drugi važan uvjet da bi netko bio mučenik jest nepokolebljivo svjedočenje za Krista u trenutku pogubljenja. Tako kršćanski mučenik nije onaj tko u času pogibije ne oprašta, nego možda mrzi svoje progonitelje.”

Kako mi u Katoličkoj crkvi stojimo s opraštenjem u pitanju Domovinskog rata?

Pogledajte obljetnice stradanja kada na grobljima pitaju rodbinu poginulih branitelja ili žrtava Domovinskog rata mogu li oprostiti. Oni kažu, neka im Bog oprosti, a ja…

I zašute.

Tekst prof. Goluže pomogao mi je da zajedno s njim progovorim kako se mučenikom ne može zvati bilo koja žrtva, nego samo onaj tko je poginuo za Krista. Razumijem kritiku prof. Goluže kao doprinos jasnoći i time je ona čin služenja Crkvi i kao takav poklon carigradskom patrijarhu

Takav odnos prema oprostu nije samo njihov problem, to je ono što se prenosi u našoj Crkvi. To je ono što ponavljaju visoki državni predstavnici koji se ponosno deklariraju kao katolici. Ili se nudi neki konstrukt koji nema veze s oprostom iz navoda prof. Goluže – ”oprostim, ali ne zaboravljam”.

Kao da je lakše vidjeti ”pogrešku” kod carigradskog patrijarha nego u ”svom dvorištu”.

Tekst prof. Goluže pomogao mi je da zajedno s njim progovorim kako se mučenikom ne može zvati bilo koja žrtva, nego samo onaj tko je poginuo za Krista.

Razumijem kritiku prof. Goluže kao doprinos jasnoći i time je ona čin služenja Crkvi i kao takav poklon carigradskom patrijarhu.

Ja progovaram o svojoj Katoličkoj crkvi jer me primarno brine kako ćemo mi katolici u ovoj Hrvatskoj, u ovoj Bosni i Hercegovini, gdje se politički afirmira katolički utjecaj, u javnosti pronositi ispravno, kršćansko razumijevanje mučeništva radi jasnoće političkog diskursa i radi aktiviranja snage kršćanske vjere za oprost i pomirenje.

Još tekstova ovog autora:

• Pravda za Davida
• Molitva za jedinstvo kršćana – oslobođenje od ropstva
• Vjernici za mir: Naša šutnja vrišti
• Potreban je angažman katolika, a ne politiziranje vjere
• Kršćane treba ”zaraziti” nenasiljem
• Mir se gradi odozdo
• Ne možemo zatvoriti put izbjeglicama žicom i vojskom
• Odnos Srbi-Hrvati je teološko mjesto
• Religije i (ne)nasilje
• Stašina molitva za Vukovar

» Svi tekstovi ovog autora