Mir se gradi odozdo

Božić je u Francuskoj prvi put nakon Drugog svjetskog rata dočekan u okolnostima izvanrednog stanja. Drugi teroristički napad u Parizu, 13. Studenoga ove godine, nije samo u crno zavio mnoge Parižane nego je i promijenio našu svakodnevicu. Rat protiv terorizma opet je aktualan, a nemir se uvukao u misli i srca mnogih Europljana.

Pozivi na ljubav, na odustajanje od mržnje i osvete, koje šalju vjerske vođe iz Pariza, pozivi da budemo artisans de la paix, doslovno: zanatlije/umjetnici mira, pozivi da se na ljudsko nasilje odgovori vjerom u Boga nenasilja, koliko god nekima zvučali naivno i utopistički, hrabar su iskorak i primjer svim klericima, pa i onima nacionalno ograničenima i ustrašenima, da jasno naviještaju evanđeosku poruku mira, bilo to zgodno ili nezgodno.

Ovdje se sjećamo nekih svjedoka nenasilja usred nasilja, uzora mirotvorstva u srcu Sirije.

U čast upravo onima koji danas, kao i u protekle četiri godine, trpe nasilje koje se došuljalo i kucnulo na naša vrata – sad sijući mrtva tijela po ulicama Pariza, sad grčeći lica tisuća izbjeglica koje prolaze kraj nas na putu do obećanih zemalja Zapada – spominjemo se ovdje dvojice redovnika: Sirijca Jacquesa Mourada i njegova subrata Talijana Paola Dall’Oglija.

Božić je u Francuskoj prvi put nakon Drugog svjetskog rata dočekan u okolnostima izvanrednog stanja. Drugi teroristički napad u Parizu, 13. studenoga ove godine, nije samo u crno zavio mnoge Parižane nego je i promijenio našu svakodnevicu. Rat protiv terorizma opet je aktualan, a nemir se uvukao u misli i srca mnogih Europljana

Brat Jacques i brat Paolo, djelujući u Siriji, osnovali su malu zajednicu katolika/kršćana koja je služila svima, ne samo katolicima. Zajednica je živjela s većinskim muslimanskim stanovništvom u pozitivnome miru, a to znači: gradili su odnose utemeljene na poštovanju i simpatiji. Isticali u da vole narod s kojim sužive i da su ”zaljubljeni” u islam, te su tako svjedočili svoju vjeru u Krista.

O bratu Jacquesu i bratu Paolu saznajemo iz nadahnutoga govora Navida Kermanija, njemačkog pisca iranskog porijekla, ovogodišnjega dobitnika mirovne nagrade njemačkog nakladništva (Friedenspreis des deutschen Buchhandels). Paolo Dall’Oglio je prije više mjeseci otet i do danas se ne zna je li živ, a nakon njega, s još 200 drugih osoba, otet je i Jacques Mourad. Obojica, žrtve terorizma, traže od nas hrabrost za dijalog, a za Kermanija dijalog znači dijalog milosrđa.

Možemo li o žrtvama islamske terorističke države reći da su naivci i utopisti? Ili pak da su realističniji od svih realista, jer se uzdaju u Boga, koji se za nas utjelovio?

U ovo predbožićno vrijeme vjerujemo da nismo utopisti i da se mir gradi odozdo, mir o kojem svjedoče braća Jacques i Paolo, a s njima i Kermani, vjernik musliman koji je izabrao upravo ta dva uzora za temu svoga svečanoga govora.

Brat Jacques i brat Paolo, djelujući u Siriji, osnovali su malu zajednicu katolika/kršćana koja je služila svima, ne samo katolicima. Zajednica je živjela s većinskim muslimanskim stanovništvom u pozitivnome miru, a to znači: gradili su odnose utemeljene na poštovanju i simpatiji. Isticali su da vole narod s kojim sužive i da su ”zaljubljeni” u islam, te su tako svjedočili svoju vjeru u Krista

Oni su odgovor na njegovo središnje pitanje: kako odgovoriti u nevolji patnje i tuzi zbog suodgovornosti za tu patnju?

Na pitanje ima li nade Kermani odgovara potvrdno. Treba se nadati do zadnjeg časa, smatra on, a svoje mišljenje potkrepljuje sretnim ishodom zatočeništva brata Jacquesa: mnogi ljudi, mahom muslimani, pomogli su mu da pobjegne.

Brojni muslimani pomogli su osloboditi katoličkog svećenika, što znači da su zbog njega riskirali svoj život. Kermani zaključuje: ”Ljubav je djelovala iznad granica religije, kulture, nacionalne pripadnosti”.

Glavno je pitanje prema Kermaniju: ”Imamo li pravo na život?” Njegov odgovor glasi: ”Da, imamo, i zato trebamo pravi dijalog – dijalog milosrđa”.

Kad palimo svjećice na svom božićnom boru i jedni drugima čestitamo, prisjetimo se da je Božić proslava snage dijaloga milosrđa. Sjetimo se malog Boga, koji ”se rodi u štali radi čovjeka”, radi svakoga čovjeka, kako pjevamo u božićnoj pjesmi.

U ovo predbožićno vrijeme vjerujemo da nismo utopisti i da se mir gradi odozdo, mir o kojem svjedoče braća Jacques i Paolo, a s njima i Kermani, vjernik musliman koji je izabrao upravo ta dva uzora za temu svoga svečanoga govora

Boga možemo danas prepoznati u primjerima braće Jacquesa i Paola jednako kao i mnogih Sirijaca muslimana koji su pomogli Jacquesovo oslobađanje te tako posvjedočili da ljubav prelazi granice kulture, nacije, vjere.

I zato, kad se pitamo što ćemo sa sukobima ovoga svijeta, sjetimo se ovih uzora: Jacques je iz progonstva pozivao na hrabrost, a Kermani je na kraju svoga govora pozvao na molitvu i bratstvo kako bismo se ”teroristima suprotstavili slikom bratstva”.

Vjerujemo li u tu snagu ljudskosti onom snagom kojom se Bog u ljudskosti udomio? Naša nada se hrani tom vjerom, a uzori – Jacques i Kermani – podsjećaju nas na nju.

Još tekstova ovog autora:

• Ustrajati u nenasilnoj viziji Evanđelja
• Pravda za Davida
• Molitva za jedinstvo kršćana – oslobođenje od ropstva
• Vjernici za mir: Naša šutnja vrišti
• Tko je mučenik u Katoličkoj crkvi ”u Hrvata”?
• Potreban je angažman katolika, a ne politiziranje vjere
• Kršćane treba ”zaraziti” nenasiljem
• Ne možemo zatvoriti put izbjeglicama žicom i vojskom
• Odnos Srbi-Hrvati je teološko mjesto
• Religije i (ne)nasilje

» Svi tekstovi ovog autora