Sedam dana proveo sam na krajnjem jugu Hrvatske, tamo dolje na vrhu njezina repa, gdje se, otkrio sam to, u selu Vodovađa nalazi posljednja oglasna ploča prije granice sa Crnom Gorom. Vjerojatno to otkriće nije od širega društvenog interesa, ono neće utjecati na vaše ili moje stavove o bilo čemu, ali za mene je važno da se ta ploča, pri čijem vrhu velikim bijelim štampanim slovima piše OPĆINA KONAVLE, a na kojoj u dane oko Velike Gospe nije bilo nikakve obavijesti, nalazi upravo na tom mjestu, odakle se do Debelog brijega može pješice, laganom nizbrdicom, kakva godi duši i niz koju čovjek lako zaboravlja na sve ono što ga svakodnevno tišti.
Uz taj stari drum, koji je sagrađen još u vrijeme Dubrovačke republike, i koji je do početka šezdesetih i izgradnje Jadranske magistrale bio glavna konavoska prometnica prema Herceg Novom, nakon oglasne ploče u Vodovađi više nećete naići niti na jednu obavijest, plakat ili grafit. Nema više novinskih kioska, oskudan je telefonski signal, nema ljudi. Samo još jedna crkvica s grobljem, uz koje je u vrijeme Republike bio leprozorij.
Jesu li ti ljudi imali svijest da njihova dobrobit i opstanak ovise od događaja na periferiji? Nisu, kao što tu svijest nemaju ni današnji Europljani. A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Tu su, uz samu granicu svjetova, zapadnoga kršćanstva i islama, živjeli, bolovali i umirali bolesnici od lepre. Tu su se i pokopavali, jer ih Dubrovčani, kao pravi dionici epohe, nisu ni mrtve pripuštali k sebi. U srednjevjekovnoj Europi, pa do dvadesetog stoljeća, a ponegdje i kasnije, gubavci su bili društveno isključeni i izolirani, bačeni uz samu granicu, tamo gdje nema ni oglasnih ploča ni vijesti iz prijestolnice, po prilici kao danas afrički i azijski imigranti.
Malo iza Vodovađe, u koloniji gubavaca, za Dubrovčane bio je kraj svijeta. Ali iznad Vodovađe bio je bogat izvor, sa kojega je matematički složenim i arhitektonski preciznim sustavom voda išla prema Cavtatu i Dubrovniku. Da se našao takav koji bi Dubrovčanima htio učiniti najveće zlo, ne bi ih morao ni sresti, niti se spuštati do Dubrovnika. Dovoljno bi mu bilo da dođe do Vodovađe i potruje ili zarazi grad. Kao i svi ljudi onoga doba, Dubrovčani su se najviše plašili otrova i epidemije.
Jesu li ti ljudi imali svijest da njihova dobrobit i opstanak ovise od događaja na periferiji? Nisu, kao što tu svijest nemaju ni današnji Europljani. A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Dubrovčani su vrlo uspješno umjeli izolirati svoje gubavce. Uostalom, suvremenoj su civilizaciji najviše pridonijeli izumom sustava karantene. Karantenom su se Dubrovčani obranili od kuge i drugih bolesti, ali ih je, možda, neka vrsta mentalne i kulturološke karantene učinila nesposobnim za društvenu i političku evoluciju.
Raspao se Sovjetski Savez, a Rusija nije postala parlamentarna demokracija, zemlja slobode i blagostanja. Što se dogodilo valja čitati u odličnoj knjizi Svetlane Aleksijevič “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” (na hrvatskom objavila Naklada Božičević). I onda je, nošen energijom razočaranja i poniženja, stigao Vladimir Putin. U međuvremenu je zeko medvjedu počeo opasno ići na živce
Tako će se, vjerojatno, i Europljani obraniti od nevinih i naivnih afričkih snova o boljemu životu i o bratstvu svih ljudi. Ali će, utvrđujući svoje južne granice, Europljani zaboraviti na istok. Tako da u ljeto 2014. neće ni znati gdje se to tačno nalaze istočne granice buduće pa i sadašnje ujedinjene Europe.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Jedan od najambicioznijih pokušaja uspostave trajnoga mira ticao se raskidanja Varšavskog ugovora, što ga je Gorbačov jednostrano proveo, nakon što je George Bush otac odbio ideju da istovremeno budu raskinuta oba pakta, istočni i zapadni. Ali, ipak, nešto je Bush obećao Gorbačovu, i to poprilično javno: NATO pakt se neće širiti na istok. Osim što nove istočnoeuropske demokracije neće ulaziti u taj vojni savez, neće biti ni zapadnih vojnih baza u tim zemljama. Čak ni u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
To je bivšem generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza bilo dovoljno da onesposobi vlastito oružje, da odustane od blokovske podjele svijeta, i da snove o proleterskom internacionalizmu, zasnovane, uglavnom, na brutalnoj fizičkoj snazi i moći Rusije, zamijeni snovima o slobodi javne riječi, višepartijskom sistemu, parlamentarnoj demokraciji, rastu društvenog standarda, boljem životu… Gorbačov je, doista, u takve stvari vjerovao.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve. Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane
Nakon njega došao je pijanica Jeljcin, nastupilo je kratko razdoblje dekadencije, tokom kojeg su se neki Rusi silno obogatili, a drugi su osiromašili. Raspao se Sovjetski Savez, a Rusija nije postala parlamentarna demokracija, zemlja slobode i blagostanja. Što se dogodilo valja čitati u odličnoj knjizi Svetlane Aleksijevič “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” (na hrvatskom objavila Naklada Božičević). I onda je, nošen energijom razočaranja i poniženja, stigao Vladimir Putin. U međuvremenu je zeko medvjedu počeo opasno ići na živce.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve. Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane.
Amerika bi, kako se čini, rado vodila ratove, pa čak i ratove na rubu Europe, ali da sama bude mirna, sigurna, vesela i u svakom pogledu berićetna. A tako to ne ide. Kao što nikada i nigdje nije išlo. Medo na kraju uvijek popizdi na zeku.
Veličina nekog imperija ovisi o svijesti o smislu i važnosti vlastite periferije. Europa te svijesti, izgleda, nema ni na Lampedusi, ni u Ukrajini. Dubrovnik je tu svijest imao, i zato je tako dugo i trajao. Zato nam se tako često i doima kao zgodna metafora. Kada prestane osjećati periferiju, imperij propada. Tako je bilo s Rimom, tako je bilo s Austro-Ugarskom kada je 1908. anektirala Bosnu i nekoliko godina zatim Srbiji objavila rat, a tako će biti i s Europom i Amerikom, ako se nešto iznenada ne promijeni.
O tome sam razmišljao između Vodovađe i Debelog brijega, pomalo nošen epskom prirodom ovoga svijeta, njegovim dugim porodičnim i plemenskim pamćenjem, i sklonošću da se u nekoj krčmi, u hladu košćele ili platana, razrješavaju svjetski problemi. Uostalom, Općinom Konavle već dvadeset i koju godinu vlada jedan od najdugovječnijih europskih vladara, gospar Luka Korda. I dobro vlada, rekao bih, iako o politici mislimo različito.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Hvala Srbiji na mojim antitijelima
- Ako Ministarstvo kulture ne obrani N1, onda ga treba ukinuti
- Hrvatska bi trebala otkupiti Meštrovićev spomenik u Chicagu
- Patrijarh Porfirije, čovjek i njegovi prijatelji
- Bandić je trebao biti anđeo da ne postane lopov
- Što je dopušteno desnici, ne smije biti dopušteno i ljevici
- Balašević Sarajlijama: ja sam kriv taman i da nisam kriv
- Obnova na Baniji zločin je ratnog profiterstva
- Pucnjava iz strojnice po mirnim i uzornim građanima
- Hrvoje Tkalčić, lovac na potrese
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.