Onoga dana kad se dogodio teroristički napad na redakciju satiričnog tjednika ”Charlie Hebdo” u Parizu, u kojemu je ubijeno dvanaestero ljudi, reakcija svih slojeva javnosti, bilo da se radilo o elitama ili običnim građanima, pripadnicima ljevice ili desnice, vjernicima ili ateistima, bila je šokiranost, zgražanje i ponešto tuge. [Read more…]
Charlie Hebdo je otet
Ubrzo nakon napada Charlie je bačen u arenu, pretvoren u simbol za objavljivanje u medijima: bivši francuski predsjednik nazvao ga je “rat” protiv “civilizacije”. Figure su postavljene. Oni koji su na strani “civilizacije”, “Charliji”, i oni koji su na strani “barbarstva”, “teroristi”.
Ova opasna jeka događaja 11. rujna nabija vam prst u lice: ”S nama ili protiv nas”. Intelektualci, pisci, arbitri kulture iskoristili su jezik svojih predrasuda da osude druge smrtonosne predrasude. Vladavina straha ne poznaje nijanse sive. Čak i oni koji se ne slažu sa Charlijevim karikaturama proroka Muhameda potaknuti su da zavijore Charlijevu zastavu kako bi pokazali solidarnost protiv terorista. “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie) postaje uvreda naciji.
Za 4 milijuna ljudi koji su krenuli ulicama 11. siječnja emocije su bile uzburkane. Iz daleka, prilijepljena za ekran s vijestima i za internet, i ja sam bila preplavljena. Ipak, nisam mogla izbjeći a da ne primijetim kako se zbunjenost pomiješala s ponosom. Strah se isprepleo s optimizmom dok su raznovrsni glasovi pokušavali označiti jedinstvo u osudi brutalnih ubojstava i u želji da su osnaže za neku “bolju” Francusku. Polako se šuljala neka nemirna slutnja i strah od tog spektakla i sve do sada nastavila je rasti ne ostavljajući me na miru.
Ova opasna jeka događaja 11. rujna nabija vam prst u lice: ”S nama ili protiv nas”. Intelektualci, pisci, arbitri kulture iskoristili su jezik svojih predrasuda da osude druge smrtonosne predrasude. Vladavina straha ne poznaje nijanse sive. Čak i oni koji se ne slažu sa Charlijevim karikaturama proroka Muhameda potaknuti su da zavijore Charlijevu zastavu kako bi pokazali solidarnost protiv terorista. “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie) postaje uvreda naciji
Nije to samo nelagodnost zbog lijepljenja krivice i stvarnih posljedica za islam i svakog za kog će se pretpostavljati da je musliman zbog marame, brade, sjevernoafričkog ili bliskoistočnog izgleda (eto, i u Hrvatskoj moj partner koji nosi dulju bradu ponekad je posprdno provociran na ulici – “džihadist” – bez obzira na to što je Balkanac i nije musliman). Nije to samo nelagoda zbog mogućnosti novih napada.
Proganja me osjećaj straha jer moćnici koji donose odluke udaraju u ratne bubnjeve i manipuliraju gomilom onemogućavajući nam bistar pogled kroz maglu takvog političkog usmjerenja.
U međuvremenu mediji ne štede tintu i programske minute u neproporcionalnom izvještavanju o Charlieju u usporedbi sa drugim događajima i vijestima. Ranije taj tjedan u Nigeriji Boko Haram ubija 2000 ljudi, a auto-bomba u Jemenu 37 ljudi baš na isti dan. Ipak, oči svijeta gledaju samo Francusku i moćnici dolaze pred reflektore da postanu Charlie.
Tko su svi ti “Je suis Charlie”? Da li to znači isto za Benjamina Netanyahua i za Maleka Merabeta?
Izraelski predsjednik vlade preuzeo je Charlieja da izgradi još više zidova i da pozove francuske Židove na egzodus u obećanu zemlju. Brat policajca koji je ubijen ispred ureda časopisa Charlie Hebdo osjetio je potrebu da podsjeti ljude kako je islam religija mira i ljubavi, a da su njegova brata, Francuza i muslimana, ubili lažni muslimani.
Luz, autor najnovije naslovnice časopisa Charlie Hebdo, nakon napada odbija simbolizam, dok ga bivši predsjednik vlade Nikolas Sarkozy, oblači kao ugodan kaput. Karikaturist koji je igrom slučaja preživio napad kaže kako su on i njegovi drugovi crtali karikature da nasmiju ljude, ponukaju ih na razmišljanja i preispitavanje vlastitih religijskih, političkih i društvenih simbola. Sarkozijev “Charlie” propisuje pojačanu kontrolu, deportacije i ograničenja za imigrante.
Nakon marša još jedan “Charlie”, britanski predsjednik vlade David Cameron, obećao je još više nadzora ako bude ponovo izabran. Gotovo nečujnim glasom suprotstavlja mu se Marie, učiteljica u srednjoj školi u pariškom predgrađu Seine-Saint-Denise, koja se gnuša stigmatizacije i boji posljedica za svoje učenike. Potpisujući se jedino svojim prvim imenom na blogu, ta učiteljica radi u jednom od najsiromašnijih predgrađa Pariza s najvećom stopom kriminaliteta.
Nije to samo nelagodnost zbog lijepljenja krivice i stvarnih posljedica za islam i svakog za kog će se pretpostavljati da je musliman zbog marame, brade, sjevernoafričkog ili bliskoistočnog izgleda (eto, i u Hrvatskoj moj partner koji nosi dulju bradu ponekad je posprdno provociran na ulici – “džihadist” – bez obzira na to što je Balkanac i nije musliman). Nije to samo nelagoda zbog mogućnosti novih napada
U studenom prošle godine u tom predgrađu učitelji i roditelji zajedno su protestirali zbog premalih sredstava za lokalne škole. Tko će sad dobiti sredstva: David za nadziranje ili Marie za školovanje?
Charlie: Uzmi plavu pilulu i priča tu završava
Jedan od CNN-ovih eksperata za nacionalnu sigurnost i obavještajne službe govorio je o navodnom propustu francuskih sigurnosnih službi da spriječe “najsmrtonosniji napad u zadnjem desetljeću u Europi”. Kako smo lagano dobili amneziju i zaboravili Breivikov masakr 2011. u kojem je ubijeno 77 većinom mladih ljudi. Stručnjaci su raspravljali o vezama Francuske braće s Al Qaidom u Jemenu, a nisu analizirali Breivikove veze sa desničarskim kršćanskim organizacijama u Velikoj Britaniji.
Breivik Kouachi, lice i naličje istog novčića: politički motivirane ubojice s vezama sa organizacijama izvan vlastite zemlje. Jedan je naširoko predstavljan kao usamljeni luđak (iako ga je sudac proglasio uračunljivim), dok su drugi, iako je njihovo mentalno zdravlje dovođeno u pitanje, portretirani kao dio međunarodne terorističke organizacije.
Rezultat je usmjeravanje pažnje na navodnu prijetnju islama “zapadu”, a ne na porast popularnosti ultradesničarskih grupa. Fokusira se na sigurnost i potrebu za vojnom potrošnjom umjesto na reformiranje francuskih institucija i razgrađivanje geta otvorenijom raspravom o diskriminaciji.
Breivik Kouachi, jedno te isto, zapaljiv svijet straha, mržnje i netolerancije. Oni su marširali ulicama Njemačke i Pakistana u tisućama, pristupili su Zlatnoj zori u Grčkoj i palili crkve u Nigeru, sad su još zavedeniji u ekstremizam. Naravno, neće svi odmah uzeti oružje i krenuti ubijati, ali koliki će od njih postati “Je suis Breivik” ili ”Je suis Kouachi”?
Kako smo lagano dobili amneziju i zaboravili Breivikov masakr 2011. u kojem je ubijeno 77 većinom mladih ljudi. Stručnjaci su raspravljali o vezama Francuske braće s Al Qaidom u Jemenu, a nisu analizirali Breivikove veze s desničarskim kršćanskim organizacijama u Velikoj Britaniji
Emocije su uskuhale i sve su glasniji pozivi da se uvede Patriot Act à la Française. Mnogi su, kao Pascal Boniface, direktor Instituta za međunarodne i strateške odnose (Institut de Relations Internationales et Stratégiques), protiv uvođenja novih drakonskih zakona povrh već postojećih. Postoji li dokaz da je poslije 11. rujna svijet Guantanama i Abu Ghraiba pomogao smanjiti terorizam više nego što je pomogao regrutaciji u radikalizirane, ”protuzapadne”, grupe.
Kad još posebno pogledamo ekonomsku situaciju, postavlja se pitanje kako će vlade pojedinih zemalja održavati sigurnosni front dok je srž razloga zbog kojih ljudi podupiru ekstremne grupe u Europi unutar sistema? Francuske institucije neuspješne su i stvaraju marginalizirane, obespravljene i potlačene ljude.
Izgubljene priče
Osim samog napada, marša i pitanja sigurnosti medijske priče razmatrale su i slobodu govora i mjesto islama u Europi.
Kriza slobode govora već je dugo prisutna u Europi i Sjevernoj Americi, piše Teju Cole. Oni koji se usude objelodaniti cijenu drastičnih sigurnosnih mjera nakon 11. rujna i oni koji izvuku utrobu sistema koji počiva na ilegalnim prisluškivanjima i izvanpravnim zatvorima koje CIA upotrebljava u raznim zemljama, zviždači su koji su tretirani kao izdajice. Edward Snowden i Chelsea Manning pokušali su promijeniti sistem koji će sad možda biti osnažen aferom Charlie.
U isto vrijeme muslimani širom svijeta pod pritiskom su da se izjasne protiv ovih napada, (iako je većina lidera islamskog svijeta već javno osudila kriminalni čin) i da objasne svoju vjeru pred pitanjem “Treba li kriviti Islam?” . Nakon pokolja u Norveškoj da li se ja, bljedolika osoba europskog podrijetla, s mnogim kršćanima u svojoj obitelji moram opravdavati i ispričavati za strahotu? Da li su postojali naslovi po novinama “Treba li kriviti Kršćanstvo?” nakon napada na medicinske ustanove koje su obavljale abortuse u SAD-u?
Sad je vrijeme za liberté od svih onih koji otimaju žrtve da bi udarali u ratne bubnjeve i podržali ideju sukoba civilizacija. Sad je vrijeme za égalité u raspodjeli naše pažnje i sredstava da ojačamo edukaciju, a ne militarizaciju. Sad je vrijeme za fraternité među Charliejima, Chotama, Ahmedima i Francoisesima da se usaglase i nađu globalno rješenje za trajni mir
Alaa Al Aswany dobro je napisala da suštinski problem nije religija, nego njena zloupotreba za provođenje nasilnog čina: “Niti jedna religija nije krvožednija nego ona druga, i ne posjeduje monopol nad nasilnim ekstremizmom. Na taj način i islam može biti vodilja za ljude da prakticiraju toleranciju, ali može biti izvitoperen u sistem koji opravdava terorizam.”
Zašto Charlie?
Gdje su “Je suis Edwin Chota” (ja sam Edwin Chota) ovoga svijeta? Chota nije bio Francuz, nije ubijen u Francuskoj od ruke francuskih građana. Ubijen je dok su oči svijeta bile uprte u Peru zbog svjetske konferencije Ujedinjenih Naroda o klimatskim promjenama. Ubijen je jer se borio protiv uništavanja šuma, a ubili su ga kriminalci koji ilegalno uništavaju šume u sprezi sa korumpiranim državnim službenicima. On nije bio novinar, ali se borio za pravdu.
Ali hipokriti u masovnim medijima zaboravljaju i novinare po svijetu koji su progonjeni ili bivaju ubijeni, a zaslužuju vrlo malo pažnje jer nemaju evropski ili sjevernoamerički pasoš.
Moćnici su oteli Charlieja i potopili raznolikost glasova s ulice. Oni upotrebljavaju Charlieja kao svoju mantru za vlastiti ”rat protiv terorizma”, protiv nebuloznog neprijatelja, koji može biti dobiven samo još većim nadzorom, oštrijim zakonima i jačom vojnom silom.
Sad je vrijeme za liberté od svih onih koji otimaju žrtve da bi udarali u ratne bubnjeve i podržali ideju sukoba civilizacija. Sad je vrijeme za égalité u raspodijeli naše pažnje i sredstava da ojačamo edukaciju, a ne militarizaciju. Sad je vrijeme za fraternité među Charliejima, Chotama, Ahmedima i Francoisesima da se usaglase i nađu globalno rješenje za trajni mir.
(Cyrille Cartier je francuska novinarka i profesorica novinarstva sa hrvatskom i iračkom adresom).
Prijevod teksta na engleski jezik:
Hijacking Charlie: Peace and diversity among the hostages
Within hours of the attack, Charlie was thrown out into the arena as a symbol for the media to broadcast: the former French president called it a “war” on “civilization.” The game was set. Those on the side of “civilization,” the “Charlies,” and those on the side of “barbarism,” the terrorists. Dangerous echoes from 9/11 with a pointed finger in your face: “you’re either with us or against us.” Intellectuals, writers, the arbiters of culture, used the language of one prejudice to condemn the other deadly prejudices. Fear mongering does not accept shades of grey. Even those who have issues with Charlie’s depiction of the prophet Mohamed are encouraged to raise the Charlie banner to show solidarity against the terrorists. A “Je ne suis pas Charlie” becomes an insult to the nation.
To the 4 millions who walked the streets on the 11th of January, emotions ran high. From afar, glued to the news and Internet chatter, I was caught in the wave but it was also easy to see how confusion mixed with pride. Fear mixed with optimism as a plethora of voices took to the streets to signify unity voicing their outrage at the brutal killings and desire to stand strong for a “better” France. But a sense of dread and foreboding unease at the spectacle before me kept growing and hasn’t left me since.
It is not just about misplaced blame and the very real repercussions to Islam in general and anyone that is assumed to be Muslim because of a veil, a beard or the appearance of being of North Africa or Middle Eastern descent. (In Croatia, my partner who sports a longish beard has been provocatively called “Jihadi” on the streets even though he is a non-Muslim Balkanite.) It is also not just the possibility of other attacks.
I am haunted by a sense of dread of how powerful decision-makers of the world sound the drum of war and manipulate the crowds to impede our ability to see through the fog of political discourse. Meanwhile mainstream media worldwide does not spare ink nor air time in the disproportional coverage of the Charlie affair in relation to other stories—see Boko Haram’s killing of 2,000 in Nigeria in the same week, and the car bomb in Yemen killing 37 on the very same day. But the world has its eyes on France and its leaders went to share in the spotlight and become “Je Suis Charlie.”
But who are the “Je Suis Charlie”? Does it mean the same to Benjamin Netanyahu as it does to Malek Merabet?
Israel’s prime minister appropriated Charlie to build more walls inviting an exodus of French Jews to settle in Israel. The brother of the policeman killed in front of Charlie Hebdo’s offices felt the need to remind people that Islam is a religion of peace and love, and that his brother was both French and Muslim killed by “false Muslims.”
Luz, the author of Charlie Hebdo’s cover after the attack, rejects the symbolism while former president Nicolas Sarkozy wears it. The cartoonist who survived the attacks by a twist of fate, says he and his colleagues drew to get people to laugh, think, reevaluate their religious, political and social symbols. Sarkozy’s “Charlie” prescribes stricter control, deportations and limitations of immigrant populations.
After the march, another “Charlie,” United Kingdom’s Prime Minister David Cameron, promised to increase surveillance powers if re-elected. A small whisper in comparison is the voice of Marie, a high school teacher from Seine-Saint-Denis who abhors the stigmatization and fears reprisals toward her students. The teacher, who used only her first name in a blog entry, works in one of the disadvantaged suburbs of Paris with the highest crime rate where teachers and parents protested last November the disproportional lack of resources for the school district. Who will get the resources? David or Marie?
Charlie: take a blue pill and the story ends
One of CNN’s news shows had specialists on national security and intelligence considering the possible “failure” of the French security apparatus in preventing “the most deadly attack in Europe in a decade.” How amnesiac have we become to forget Breivik’s massacre of 77 people in 2011? The experts discussed the links between the brothers and Al Qaeda cells in Yemen but forgot about Brevik’s links with right wing Christian organizations in Britain.
Breivik Kouachi, two faces of the same coin: Politically-motivated killings with links to radical groups beyond their country of citizenship. But one is widely portrayed as a lone wolf madman (though the final ruling judged him sane), the others, though their sanity questioned, pegged as part of international terrorist cells. The result: the focus of attention on so-called Islamic threats to the “West” instead of also drawing proportionate attention to the growing popularity of right-wing groups; the focus on security and military spending instead of reformation of France’s institutions, dissolving of its ghettos and more honest debate about discrimination.
Breivik Kouachi, the one and same, a combustible world of intolerance, fear, hate. Those who marched the streets of Germany or Pakistan, join Golden Dawn in Greece or burn churches in Niger, risk getting further lured to the extremes. Though of course not all will take up arms and kill, how many of them will become “Je suis Breivik” and “Je suis Kouachi”?
Emotions are high and calls for a Patriot Act à la Française are rampant. But many, including Pascal Boniface, director of “Institut de Relations Internationales et Stratégiques” (Institute for International and Strategic Relations) warn against creating draconian laws on top of the arsenal of existing ones. Where is the proof, he asks, that the post-9/11 world of Guantanamo and Abu Ghraib helped in combatting terrorism more than facilitating the recruitment into radicalized anti-Western groups?
Furthermore, especially given the economic situation, how can governments sustain the security front while tackling the heart of the reasons behind the adherence to radicalized groups in Europe? France’s institutions are failing and creating disenfranchised, marginalized, oppressed individuals.
Lost Stories
The mainstream stories of the week apart from the attack, the march and the questions of security, however, related to the question of freedom of expression, and to Islam and its place in Europe.
But as Teju Cole wrote, the crisis of freedom of expression had been well underway in Europe and North America. Those who expose the cost of drastic post-9/11 national security measures and the entrails of a system that often contradicts its doublespeak from illegal phone taps to overseas CIA detention centers, are whistleblowers treated as traitors. Edward Snowden and Chelsea Manning sought to change the very system that is now bolstered by the Charlie affair.
Muslims all over the world, meanwhile, are pressured to denounce the attacks (despite the fact that some of the most prominent leaders did so publicly), explain their faith and answer the question “Is Islam to Blame?” In the wake of killings in Norway do I, a pale-skinned person of European origin with practicing Christians in my family need to explain and apologize for the horror? Are there headlines asking “Is Christianity to blame?” after attacks on abortion clinics?
Alaa Al Aswany wrote that the inherent problem is not religion, but its misappropriation for a violent cause: “No one religion is more bloodthirsty than another, or has a monopoly on violent extremism. Just as Islam can be followed as a humane religion that urges tolerance, so, too, can it be twisted by some into a belief system that justifies terrorism.”
Why “Charlie”?
Where were the “Je suis Edwin Chota” of the world? Chota was not French, did not die on French territory at the hands of French citizens. But he was murdered while the world was looking at Peru hosting the United Nations climate change conference. He was murdered for fighting deforestation at the hands of illegal loggers working in conjunction with corrupt officials. He was not a journalist but he was fighting for rights.
The mass media hypocrisy also forgets other journalists worldwide who continue to face persecution and death but get little attention because they do not have the European or North American ID.
Leaders hijacked “Charlie,” drowning out the multitude of diverse voices from the streets, and continue to use “Charlie” as their mantra to bolster their “War on Terrorism,” a nebulous enemy that, they say, can allegedly be won first and foremost through toughened laws, surveillance and military action.
It is time for liberté from all who seek to hijack the victims to beat the war drum, and to unravel the rhetoric of the clash of civilizations. It is time for égalité in how we weigh our attention and resources to strengthen education not militarization. It is time for fraternité among the Charlies, Chotas, Ahmeds and Françoises, the multitude of global voices to find solutions for lasting peace.
(Cyrille Cartier is a french journalist and professor of journalism living in Croatia and Iraq).
Incidentno novinarstvo
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Kubanska kvadratura kruga
Ono što je trebalo biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja Zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali ne baš previše.
Jer kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
Pa u prvom redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je – riječju – priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman medijske, a pogotovo ne političke senzacije.
Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Barack Obama u Washingtonu i Raul Castro u Havani).
Kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
A poslušnika se najlakše prepozna onda kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi.
Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj veliki (a veliki zna što radi i uvijek je u pravu, zar ne?), a za logično objašnjenje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba nitko se nije pripremio.
Stoga je i vijest o naglom zatopljivanju na relaciji Washington – Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najavi da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače, odmah se organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).
Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija bila obrađivana i analizirana na nekoliko okruglih stolova na državnoj televiziji i u svim novinama, ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.
Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako ”embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro” moglo biti sasvim dovoljno. Jer ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.
Ipak, Washington je objavio da će rado primiti Raula Castra, a državni tajnik John Kerry već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovom je trenutku nemoguće reći.
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima.
Ako ih nešto uzdrma, to će, dugoročno gledano, biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).
No postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom lansiranom u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem novih i novih sankcija Vladimira Putina natjerati na promjenu politike.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?
Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije? Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije
U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti makar djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.
Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight D. Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani ”stručnjaci” kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina.
Ta računala, ”nahranjena” zapadnim standardima, ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wermahta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu nacifašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.
Nakon maratonske novinske konferencije na kojoj je Putin ponovno posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: ”I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet”, njegova je popularnost, padu rublje usprkos, a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP, porasla na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije.
Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da Putina, bude li ga netko rušio, neće rušiti demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz ”tvrdog” krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).
I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi dakle biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo, mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
2014 – Hladni rat i ebola
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva.
Pokret Islamske države čije su gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata natjerali su se Sjedinjene Države na zračne udare i okupljanje široke međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.
Nova epidemija širila se svijetom, tisuće mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava je bilo i na Zapadu.
U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u Luhansku i Donecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o nezavisnosti.
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva
Malaysia Airlines dugo se neće oporaviti od 2014. Prvo je u ožujku tajanstveno nestao avion te tvrtke, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi pao u Indijski ocean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do danas je neuspješna.
U srpnju je drugi avion tog prijevoznika srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć pa je Rusiji uveo gospodarske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje.
U 2014. godini papa Franjo svecima je u travnju proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII, dvojicu papa koji su modernizirali Crkvu, abdicirao je dugovječni španjolski kralj Juan Carlos, monarh koji je demokratizirao Španjolsku, objesio se komičar Robin Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubojstvo iz nehaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio ubojstvom zaručnice.
Krajem godine svijet su šokirali pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijeno je kada su talibani upali u školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo je pokret talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica priopćila da su mrtvi i ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje
Diljem svijeta haraju ratovi, bolesti i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na komet i pokusno lansirao prototip letjelice za Mars.
Majdanska revolucija
Krajem 2013. i početkom 2014. prosvjednici su na kijevskome trgu Majdanu prosvjedovali protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Europskoj uniji i da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u kojima je izginulo više od stotinu civila, prosvjedi su doveli do Janukovičeva pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno orijentiran, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.
Nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja je u ožujku prkoseći međunarodnoj zajednici anektirala taj poluotok s bazama ruske Crnomorske flote.
Industrijske regije Luhansk i Doneck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4700 ljudi, a borbe ne prestaju unatoč sporazumu o prekidu vatre sklopljenome u bjeloruskoj prijestolnici Minsku.
Novi Hladni rat
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom
Sjedinjene Države i Europska unija nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njezina udjela u ukrajinskoj krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i tvrtke izravno povezane s destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske kompanije.
Uveden je embargo na prodaju oružja Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme naftnoj industriji, a Europljani i europske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Tvrtke i nekolicina osoba bliskih ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu također su na udaru sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat.
Sankcije imaju učinka pa je rubalj ove godine izgubio trećinu svoje vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se moraju oslanjati na sebe.
Moskva je na europske sankcije odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske proizvođače.
Zbog europske blokade Moskva je u prosincu objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala slati plin Europi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto europske potražnje, čime bi se učvrstila ruski položaj glavnog europskog opskrbljivača.
No kriza u Ukrajini potaknula je Bruxelles da zamrzne proces njegova odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog slabe europske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u pitanje isplativost projekta teškog 40 milijarda dolara.
Izraelsko-palestinski rat u Gazi
U lipnju je stvorena palestinska vlada nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završeno razdoblje odvojenih vlasti u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne pregovore.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu
Ljeto je obilježio rat koji je počeo ubojstvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a prometnuo se u krvoproliće u kojem je Izrael ubio više tisuća Palestinaca, uglavnom civila, a život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom vojnika.
Napetost je porasla poslije pokopa trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u lipnju na Zapadnoj obali. Dan nakon toga pogreba pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Spaljeno. Izraelske su vlasti osudile to ubojstvo koje je vjerojatno bila osveta za smrt mladih Židova, a ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jest riječ o osveti, “teroristički čin”.
Iako je Izrael uhitio osumnjičenike, u srpnju su iz Gaze na izraelski teritorij pale stotine raketa, a izraelski raketni štit Željezna kupola presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofenziva na tu enklavu. Prvo zračna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više tisuća života.
Sedmotjedni je sukob završio krajem kolovoza prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.
Europske su zemlje počele priznavati Palestinu: Švedska je 30. listopada formalno priznala palestinsku državu. Vlada u Stockholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.
Nakon dogovora političkih grupacija u Europskom parlamentu to je tijelo sredinom prosinca usvojilo rezoluciju kojom načelno podupire palestinsku državu i rješenje o dvjema državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično poduprli palestinsku državu.
Islamska država i pogubljenja novinara
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu
Amerika je ljetos počela s ograničenim zračnim udarima na položaje Islamske države (IS), koja je osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkome lučkom gradu Mosulu poubijati sve kršćane ne prijeđu li na islam. Iz grada je pobjeglo gotovo svih šezdeset tisuća kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim i grad Mosul.
Deseci tisuća jezida, pripadnika etnoreligijske skupine u Iraku, sklonili su se u kolovozu pred nasiljem IS-a na obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih “štovateljima vraga” koji moraju prijeći na islam.
Američki predsjednik Barack Obama u kolovozu je objavio kako je odobrio ograničene zračne udare na IS i bacanje humanitarne pomoći. Iako nije odobrio angažman kopnenih snaga, američka se vojska prvi put nakon 2011. vraća u Irak.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu.
Krajem rujna Obama je priznao kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da kaos u Siriji može iznjedriti opasne džihadističke skupine poput Islamske države, te da je Washington precijenio sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv džihadista. Za borbu protiv Islamske države Amerika je okupila koaliciju od tridesetak država među kojima je i Hrvatska.
U listopadu kurdski borci su nakon višetjedne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih zračnih udara uspjeli obraniti grad Kobani na sirijsko-turskoj granici.
Ebola
Epidemija ebole širila se zapadnom Afrikom, tisuće su oboljele u Gvineji, Sijeri Leoneu i Liberiji. Svjetska zdravstvena organizacija najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole identificiran.
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije
Do sredine prosinca po podacima WHO-a od posljedica virusa u Sijeri Leoneu, Liberiji i Gvineji, trima najteže pogođenim zapadnoafričkim zemljama, umrlo je 7200 osoba.
Prema zadnjim podacima WHO-a, u Sijeri Leone je zabilježeno 8273 slučajeva i ta je zemlja tako postala država s najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “pretekavši” Liberiju sa 7797 slučajeva.
I dok Sijera Leone namjerava zbog ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se oporavljao u prosincu izašao iz bolnice. Od ebole su izvan Afrike do sredine prosinca oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva, a bolest je potvrđena i u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji, Italiji i Švicarskoj.
Liječnike, bolničare i druge osobe koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i suosjećanja, zbog toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača obranu, zbog izlaganja riziku, zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.
Referendumi
Od brojnih referenduma u 2014. samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je španjolska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno shvatiti.
Jedino na dopuštenom referendumu građani nisu izabrali nezavisnost. Škoti su odlučili ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 milijuna Škota, njih 55 posto odgovorilo je negativno na pitanje Treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog nesigurnosti o tome što neovisnost donosi.
Na izjašnjavanju na Krimu, u Donecku i Luhansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopće nije bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj katalonski, upakiran u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu proglasila nelegalnim, također su evidentno izašli samo pobornici katalonske samostalnosti.
Bijeli policajac, mrtav crnac
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti
Stanje se u Fergusonu jedva smirilo kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na ulici u New Yorku.
Nedugo nakon nereda potaknutih fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u Ženevi prekomjernu uporabu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko četiri stotine osoba.
Svemir
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije.
U prosincu je američku svemirsku agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju svemira. “Mislim da je ovo veliki dan za svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir”, kazao je ravnatelj NASA-e Charles Bolden. Pokusni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju ljudi na Mars i predstavlja povijesni iskorak u svemirskim letovima, poput prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. ili lansiranja prvog raketoplana 1981., rekli su u NASA-i.
SpaceShipTwo, svemirski brod tvrtke Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnome letu krajem listopada u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je poginuo.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.
(Piše: Vedrana Mrša/HINA).
Sila kao svjetski poredak
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”. I to rade. Ostali poslušno slijede
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
Rat u Evropi? Ne u naše ime!
Spirala zaoštravanja, sve hladnijih odnosa, ali i sve zagrijanije atmosfere u odnosima Istok – Zapad, atmosfera što je karakteriziraju sankcije i prijetnje sankcijama, demonstriranje vojne sile, napori da se izolira “onoga drugoga” kojega se gleda kroz ideološki obojene naočale što kao da su posuđene iz druge polovice 20. stoljeća, to je svijet u kojem živimo.
Reći to, nije nikakvo pretjerivanje. Da smo u novome hladnome ratu, to danas priznaju praktično svi. Da taj “novi” rat, kao i onaj za kojega smo mislili da definitivno pripada povijesti, može dovesti i do otvorenih sukoba, to shvaća svatko tko želi razmišljati vlastitom glavom i to na osnovi činjenica, a ne političke propagande što se javnosti servira pod imenom politike i – što je još opasnije – objektivne informacije.
Iznenada kao da se pojavljuje svjetlo na kraju tunela, glas razuma iz zemlje koja itekako može utjecati na dalji razvoj događaja. Riječ je o javnome pozivu više od 60 uglednih ličnosti iz politike, umjetnosti, gospodarstva i medija, bivših ministara, predsjednika pokrajinskih vlada, uglednih gospodarstvenika, svjetski poznatih režisera i glumaca, kao i novinara, te – svakako valja spomenuti – i jednog bivšeg šefa države i premijera
Stvari definitivno nisu onakve, kakvima nam se prikazuju, međunarodne odnose na relaciji Zapad – Istok (čitaj: SAD i EU naspram Rusije, ali u perspektivi i Kine, pa možda i Turske, Irana i tko zna koga još) ne samo da se ne mogu, nego se i ne smiju promatrati u crno – bijeloj optici. Evropska unija pod enormnim je pritiskom Sjedinjenih Država da bezrezervno podrži kurs konfrontacije prema Rusiji, demoniziranje Vladimira Putina i “maljanje na zid” komunističke opasnosti pred kojom se – eto – valja braniti svim sredstvima (odjeke toga svakoga dana čujemo u Hrvatskoj, od oporbe, ali i ne samo od nje).
Među novim članicama Unije nekadašnji sovjetski sateliti ne samo da prihvaćaju takvo gledanje, nego ga agresivno nastoje nametnuti i starima, a među tim starima Njemačka je do sada prednjačila u dvostrukoj politici – pozivanja na nastavljanje dijaloga s Moskvom, ali i stalnim prijetnjama o novim sankcijama Rusiji.
Britanija se, valjda u duhu svojih posebnih odnosa s Washingtonom potpuno priklonila ratnim bubnjevima s onu stranu Atlantika, a Francuska kao da glavinja između oštrog proturuskog kursa i pokušaja ublažavanja stanja. U tu potonju kategoriju spada svakako i neočekivani susret predsjednika Hollandea s predsjednikom Putinom na moskovskom aerodromu prilikom povratka šefa francuske države iz Kazahstana.
U takvoj situaciji iznenada kao da se pojavljuje svjetlo na kraju tunela, glas razuma iz zemlje koja itekako može utjecati na dalji razvoj događaja. Riječ je o javnome pozivu više od 60 uglednih ličnosti iz politike, umjetnosti, gospodarstva i medija, bivših ministara, predsjednika pokrajinskih vlada, uglednih gospodarstvenika, svjetski poznatih režisera i glumaca, kao i novinara, te – svakako valja spomenuti – i jednog bivšeg šefa države i premijera.
Inicijatori poziva upućenoga saveznoj vladi, zastupnicima u Bundestagu i medijima implicite se ograđuju od mogućeg prigovora da su proruski orijentirani, jasnom izjavom o “opravdanoj kritici ruske politike prema Ukrajini”, ali naglašavaju – a to je ono bitno – kako ne žele da bude poništen napredak postignut u posljednjih četvrt stoljeća u odnosima s Rusijom
Ako sada mislite da je tako nešto moguće samo u nekoj zemlji, tradicionalno sklonoj Rusiji, ili podložnoj ruskome utjecaju, varate se.
Riječ je – o Njemačkoj, a među potpisnicima apela koji počinje riječima: “Ponovo rat u Evropi? Ne u naše ime!” nalazimo i nekadašnjeg saveznog predsjednika Romana Herzoga, kancelara Gerharda Schroedera, ministra unutarnjih poslova Otta Schillya, režisera Wima Wendersa, glumca Maria Adorfa, gradonačelnike (bivše) nekoliko velikih njemačkih gradova i nekadašnjeg čelnog čovjeka Socijaldemokratske stranke, Hansa-Jochena Vogela.
Svi oni govore o “trenutku velike opasnosti za kontinent u kojemu Njemačka nosi posebnu odgovornost za očuvanje mira.” Može li biti jasnije i određenije? Teško.
Inicijatori poziva upućenoga saveznoj vladi, zastupnicima u Bundestagu i medijima implicite se ograđuju od mogućeg prigovora da su proruski orijentirani, jasnom izjavom o “opravdanoj kritici ruske politike prema Ukrajini”, ali naglašavaju – a to je ono bitno – kako ne žele da bude poništen napredak postignut u posljednjih četvrt stoljeća u odnosima s Rusijom.
To i jest ključni element svake objektivne analize sadašnjega stanja. Ako se dalje nastavi, kako je započelo, možemo zaboraviti i Brandtovu istočnu politiku, i Nixonovu i Kissingerovu politiku detanta i one odnose Istok – Zapad u kojima je bilo moguće dobiti pristanak Moskve na njemačko ujedinjenje.
Ako se nastavi kako je započelo, morat ćemo se složiti s potpisnicima njemačkoga javnoga apela koji upozoravaju, a to jest zlokobno upozorenje, kako se Rusiju ne može izgurati iz Evrope, kako ona od Berlinskoga kongresa 1814. sudjeluje u političkom formiranju Evrope, uz dodatak da su “svi koji su to pokušali silom promijeniti, u krvi doživjeli poraz” (posljednji: Hitler)
Ako se nastavi kako je započelo, morat ćemo se složiti s potpisnicima njemačkoga javnoga apela koji upozoravaju, a to jest zlokobno upozorenje, kako se Rusiju ne može izgurati iz Evrope, kako ona od Berlinskoga kongresa 1814. sudjeluje u političkom formiranju Evrope, uz dodatak da su “svi koji su to pokušali silom promijeniti, u krvi doživjeli poraz” (posljednji: Hitler).
Odgovorni političari, ne samo u Njemačkoj, mada je apel upućen samo njemačkim političkim čimbenicima, morali bi se zamisliti nad konstatacijom da onaj koji “isključivo stvara slike neprijatelja i razbacuje se s jednostranim optužbama samo dalje zaoštrava stanje i to u vrijeme kada bi se trebalo signalizirati spremnost na popuštanje napetosti.”
Mada se u apelu ni jednom riječju ne spominju Sjedinjene Države, jasno je kako potpisnici apela iz Berlina imaju upravo Washington na umu.
Uz to na adresu vlade u Berlinu upućuju i jasne riječi upozorenja, precizirajući kako je potreba za sigurnošću što je pokazuje Rusija, jednako legitimna i izražena kao i potreba za sigurnošću što je osjećaju Poljaci, Ukrajinci ili građani baltičkih država.
Berlinu se posebno poručuje kako se “pozivanje na suzdržanost i na dijalog s Rusijom u ovoj složenoj situacji” ne može smatrati nekim posebnim putem, očito imajući u vidu moguću reakciju “velikog brata” na nespremnost službene Njemačke da i dalje nastavi kursem konfrontacije, što ga diktira Washington.
Na taj javni poziv iz Njemačke treba upozoriti. On bi mogao biti svjetlo na kraju tunela, uvod u vraćanje Evrope samoj sebi i traženju vlastitoga identiteta. Ne treba biti preveliki optimista, mreža interesa i utjecaja kojom je prekriven Stari kontinent čvrsta je. Trebat će mnogo umješnosti, snage, političke volje i vizije da se ona razbije – bude li se netko od odgovornih uopće usudio da to pokuša učiniti
A zašto uopće o svemu tome govorimo? Jer, i u Njemačkoj valja očekivati da će biti onih koji će, mislimo na “dežurne poslušnike” (nije slučajno da potpisnici apeliraju i na tamošnje medije “da ne potiču strah od rata i da odgovorno rade svoj posao”), cijelu priču otpisati kao djelo nekih glumaca, pjevača i režisera, te isluženih političara.
A potpuno je sigurno da će, bude li uopće registrirana, informacija o berlinskome apelu biti baš tako bagatelizirana u tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku.
Upravo zato, na taj javni poziv iz Njemačke treba upozoriti. On bi mogao biti svjetlo na kraju tunela, uvod u vraćanje Evrope samoj sebi i traženju vlastitoga identiteta. Ne treba biti preveliki optimista, mreža interesa i utjecaja kojom je prekriven Stari kontinent čvrsta je. Trebat će mnogo umješnosti, snage, političke volje i vizije da se ona razbije – bude li se netko od odgovornih uopće usudio da to pokuša učiniti.
Ostane li, međutim, apel više od 60 njemačkih uglednika iz raznih segmenata javnoga života tek glas vapijućega u pustinji, morat ćemo konstatirati kako je prije četvrt stoljeća tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizaecker imao potpuno pravo kada je rekao da evropski narodi stoje pred mogućnošću da ili ujedine Evropu, ili da se, slijedeći bolna povijesna iskustva, ponovo vrate nacionalističkim suprotnostima.
Uz dodatak da su današnji Evropljani, pod pritiskom SAD-a (barem za sada i do sada), odabrali povratak u prošlost, sa svime što ona znači.
Nadajmo se da svi mi zajedno u Evropi nismo na tome putu bez povratka otišli predaleko. Nadajmo se da i u drugim zemljama ima razumnih (i hrabrih) ljudi poput ovih iz Njemačke. Nadajmo se, mada razloga za optimizam – berlinskome apelu usprkos – svakim danom ima sve manje.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Dilema manjeg zla
Mit o lapotu je univerzalni antropološki fenomen i ova priča na rascepu mita i sećanja nalazi u posve sličnom obliku u svakom društvu. Slični su prvenstveno strukturalno, bez obzira na to da li je reč o mitovima/sećanjima o prestarelim babama i dedama koji sa osmehom idu u nekakvu ’’porodičnu smrt“, ili o gotovo istinitim pričama o sahranama živih roditelja, stilizovane priče o kokoški, dedi i drumu iz pozorišnih predstava ili ostale benignije.
Zapravo su sve bajke za koje znamo benigne, a deci ih čitamo tek nakon temeljnog čićenja od seksa, incesta, nasilja, klanja, iskopanih očiju i odsečenih jezika, pričanja sa mrtvacima i/ili povampirenima, manje ili više simboličnih kanibalističkih obreda i slično – priče u kojima je sublimirana poruka ovog mita.
Upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića
A mit je jednostavan: sin je iz prikrajka video kako njegov otac ubija prestarelog dedu, pa je nakon ubistva pokupio malj (ili čime je već deda ubijen) sa rečima da će za par decenija ustrebati i njemu. U dobroćudnijim varijantama ubistvo je zamenjeno batinanjem, malj kaišem; dok se u svakodnevnoj varijanti javlja u vidu kletve ’’Dabogda i tebe tvoja deca ovako“.
Savremena globalna kultura reprodukovala je ovaj mit u donekle modifikovanoj i bezazlenijoj varijanti kao sukob učitelja i štićenika. Priču svakako znate: počinje saradnjom, a završava međusobnim sukobom u kojem pobeđuje mlađi. Iako u filmovima i literaturi često nailazimo i na reprodukciju obrnute situacije – pobedu starog vuka – radi se samo o privremenoj pobedi i odgađanju neminovne smene generacija.
Redovno je to konačni poraz pobeđenog u kojem njegovo životno delo biva krunisano i najteža pobeda pobednika koji tek kroz ovu pobedu dostiže svoj vrhunac.
I upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije
Pošto bez starca nema udarca, učitelj nije za podcenjivanje, ratoboran je, kreativan u agresivnosti i računa na ono blago potisnuto kulturno intimno očekivanje tvrdog jezgra Vučićeve mašinerije na povratak u raspojasano divljanje i maltretiranje nezaštićenih (jer izvestan broj njih je u SNS-u upravo iz tog razloga: očekuju divljanje nad prethodnom političkom garniturom; činjenica da ih je većina u njoj i bila ne menja ništa) kao u onim mitskim devedesetim.
I tako kreativan uspeo je čak i da izdejstvuje rezoluciju Evropskog parlamenta. Rekli bismo na prvi pogled da je uspeo da zagadi idiličnu saradnju srpskog premijera i EU administracije te da mu time zada odlučan nokdaun.
Ali samo naizgled: po svemu sudeći i uprkos najavama prgavog vojvode, Vojislav Šešelj nije više bauk od kojeg se funkcioneri kriju po mišjim rupama i haos koji on pravi nije destruktivan po sadašnju političku garnituru.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije.
Rečju, učenik je postao bolji demagog od učitelja, politički nemerljivo moćniji i za potpunu moć fali mu samo jedna stvar – pobeda nad tutorom – i čini se da je ostvaruje. Jer tek su mu povratak Vojvode Šešelja i donošenje rezolucije Evropskog parlamenta omogućili da totalizuje svoju demagogiju.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla. Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao
Vučić briljira tek sada kad ima priliku da u jednoj rečenici zahvati ono što nije mogao ni njegov mentor: majčicu-naciju u opasnosti koji niko drugi do On ne štiti od zlih napada sa strane i iluziju nacionalne superiornosti koju bi mi demonstrirali (i) na tržištu samo da nije tih međunarodnih klipova u točkovima (sve ovo zahvatio je on na konferenciji za štampu povodom rezolucije Evropskog parlamenta).
Jednom rečju, uspeo je da zahvati oba izvora trodecenijske restauracije konzervativizma: deregulisanu naciju i etnički kapitalizam.
Pored toga što će Šešelj Vučićevu vlast učvrstiti na simboličkom nivou, on odigrava ulogu bez čije pomoći nema održavanja ni jednog novokonzervativnog režima sličnih svetonazora: ulogu većeg zla. Otvorio se, dakle, novi prostor za manevrisanje a taj je prostor primetio niko drugi do predsednik Srbije.
A paralele sa okruženjem se same nameću jer veće zlo čini jedan od neizbežnih i nezamenljivih faktora stabilnosti novokonzervativnih vlada u okruženju i šire. Mađarskom premijeru Orbanu usluge desničarskog kreveljenja i izigravanja većeg zla pruža Jobik, Erdoganu religijski fanatici i tako dalje.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla.
Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao.
Kakvu politiku prema Srbiji?
Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema. Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann.
I dok se 2014. u cijelom svijetu obilježava stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, u to vrijeme najvećeg vojnog sukoba u povijesti čovječanstva, odmah treba istaknuti da je njegova glavna posljedica bilo stvaranje uvjeta za izbijanje još većeg i strašnijeg rata samo dvadeset i jednu godinu nakon njegova završetka 1918.
Zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti
Kako bi spriječili sličan razvoj događaja nakon Drugog svjetskog rata, Saveznici su povukli nekoliko ključnih poteza. Poražene države nisu ponižavali kontraproduktivnim uvjetima mira kao poslije Prvog svjetskog rata, niti ih u političkom, socijalnom i ekonomskom smislu prepustili ponovnom usponu zagovaratelja mržnje i osvete.
Za potonje je bilo iznimno bitno organiziranje suđenja optuženima za ratne zločine pri čemu su vođe Trećeg Reicha procesuirani u Nürnbergu, a japanski militaristi u Tokiju. Pritom ova dva procesa nisu bili samo suđenja pojedincima nego i ideologijama i politici koje su u Njemačkoj i Japanu doveli do najgorih zločina i desetina milijuna ubijenih.
Upravo zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti.
Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je inicirao režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića nisu ni približno završeni jasnom osudom agresora iako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda još 1993. svojom rezolucijom 827 utemeljilo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju tj. Haški tribunal koji je trebao imati isti pravni i politički učinak kao i Nürnberški proces.
No, niz ishoda, što pravnih, što prirodnih, onemogućilo je pretvaranje Haaškog tribunala u neprijepornog arbitra kada su posrijedi ratni zločini počinjeni na tlu Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Posljednja odluka tamošnjeg Sudskog vijeća o privremenom, ali neuvjetovanom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja u iščekivanju presude u postupku protiv njega, nije samo pravno, nego i prvorazredno političko pitanje. Neovisno što se i u Srbiji i u Hrvatskoj zagovara stav o Šešeljevoj irelevantnosti za aktualni trenutak.
Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva
Problem je, naime, što Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva.
I dok će Vojislav Šešelj sa svojom reanimiranom Srpskom radikalnom strankom sigurno djelovati protiv sadašnjeg predsjednika i premijera Srbije, to u konačnici neće biti ništa drugo nego li obračun otvorenog zagovaratelja četništva i postčetničkih političara koji su iz pragmatičnih razloga napravili ideološki zaokret, ali ne i preokret.
Stoga Srbija ni ne može biti poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata jer teško može proći kroz vlastitu inačicu denacifikacije.
Hrvatska, naravno, ni na koji način ne može biti po strani kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina počinjenih na njezinu tlu. Stoga Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema.
Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann i sama osudivši puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu te njegov aktivan nastavak ratnohuškačke politike.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika
Slijedom njezina prijedloga o obraćanju članicama Vijeća sigurnosti koje je i osnovalo Haaški tribunal, Hrvatska će se obratiti najvažnijem tijelu Ujedinjenih naroda uz iščekivanje hoće li njegov način donošenja odluka uz mogućnost veta i odnos snaga među stalnim članicama Vijeća biti u korist hrvatske inicijative ili ne.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika.
Neovisno o recentnim događajima, Hrvatska mora imati osmišljenu politiku prema Srbiji kao susjednoj državi i izglednoj članici Europske unije unatoč svim srbijanskim vanjskopolitičkim žongliranjima.
Sankcioniranje ratnih zločina, istina o nestalima i pravedan mir kao trajni kontekst odnosa, moraju biti temelj te politike bez obzira jesu li na čelu Srbije političari koji se hrvatskim kolegama više ili manje sviđaju.
Hrvatskoj je u interesu da Srbija promiče iste vrijednosti kao i članice Europske unije, bez obzira koliko je ona sama udaljena od članstva. Samo u tom slučaju Vojislav Šešelj može biti iznimka unutar jednog političkog pravca. Na žalost, njegovo je ponašanje više pravilo, i to bez pravde.
(Prenosimo s tportala).
Zidovi bez zida
Njemačka je obilježila događaj što je ušao u politički rječnik kao ”pad Berlinskog zida”. No svečarsku je atmosferu u Berlinu pokvario posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, inače hvaljen na sva usta na Zapadu zbog blagoslova planu ujedinjenja Njemačke (pri čemu je prevaren obećanjem da se Atlantski pakt u zamjenu za njegovo ”da” neće širiti dalje prema istoku).
Upozorio je, naime, kako su zapadnim državnicima, prije svega onima u SAD-u, nakon nestanka zida u Berlinu i raspada SSSR-a ”udarili u glavu trijumfalizam i euforija”, što svijet dovodi na rub novoga hladnog rata. Vjerojatno slavljenici u Berlinu nisu očekivali takvo upozorenje, iako je ono potpuno na mjestu. I opravdava pitanje: u tih 25 godina – što smo dobili?
Na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka
Saveznici iz Drugoga svjetskog rata koji su zajedničkim snagama, pri čemu je najveći teret ponio Sovjetski Savez, porazili nacifašizam, ubrzo su se nakon njegova završetka, kako zbog hegemonističke politike Moskve tako i zbog antikomunističke histerije na Zapadu (uzrokovane dobrim dijelom i strahom krupnoga kapitala od ideologije što je podrivala njegove temelje), pretvorili u protivnike.
Mada je Churchill svojim govorom u Fultonu i kovanicom ”gvozdena zavjesa” svu odgovornost za faktičnu podjelu svijeta na Istok i Zapad prebacio na sovjetsku stranu, objektivni analitičari ne mogu poreći ni suodgovornost demokratskih država Zapada u kojima je, posebno u Americi, lov na ”komunističke vještice” demokraciju pretvorio u karikaturu. Vrijeme tzv. hladnog rata i blokovske podjele, ravnoteže straha, odnosno straha od uzajamnog uništenja nuklearnim oružjem, obilježilo je nekoliko desetljeća i nekoliko generacija.
Za to vrijeme, na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka.
U jeku hladnog rata, u Njemačkoj koja je bila podijeljena na dvije države, s dijametralno oprečnim političko-ekonomskim sustavima, u Berlinu je podignut zid, monstruozna građevina što je dijelila ”socijalistički” od ”kapitalističkog” dijela grada.
I taj će zid postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku.
Zid će postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku. Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni
Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni.
No Jugoslavija je s vremenom postajala sve liberalnija, imala je otvorene granice (u oba smjera), gospodarstvo je funkcioniralo na kombinaciji elemenata plana i slobodnog tržišta, velike su tvrtke uspješno, dakle profitabilno poslovale širom svijeta, u određenim granicama postojalo je privatno vlasništvo, ali i privatno poduzetništvo, a kategorije društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja omogućavale su zaposlenicima neku vrstu radničkog dioničarstva, pa čak i vlasništva nad pogonima u kojima su radili.
Većina građana Jugoslavije željela je da im što brže bude što bolje (ni oni nisu bili imuni na sirenski zov potrošačkog društva), ali nije pokazivala želju za radikalnom promjenom sustava, odnosno za njegovim odbacivanjem.
U Istočnom bloku periodično su se, međutim, javljale otvorene pobune, odnosno pokreti ili makar istaknuti pojedinci – disidenti koji su jasno pokazivali kako postoji duboko nezadovoljstvo sustavom i želja da ga se odbaci (Istočna Njemačka, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska i, u konačnici, sam SSSR). Prije četvrt stoljeća došlo je do kulminacije u Njemačkoj Demokratskoj Republici, masovnim bijegom njezinih građana preko drugih zemalja Istoka na Zapad i pokretom pod geslom ”Mi smo narod” koji je tražio duboke unutarnje promjene.
Zatečeno događajima, mada je u Moskvi MihailGorbačov već lansirao politiku demokratizacije (glasnost i perestrojka), vodstvo u Istočnom Berlinu u panici je povuklo dramatičan potez – otvorilo je granične prijelaze prema Zapadu (pa dakle Berlinski zid nije pao, nego je otvoren odlukom još postojeće države DDR).
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća. Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih
Bio je to nesumnjivo povijesni događaj za Njemačku, jer je otvorio mogućnost stvaranja jedinstvene Njemačke (govoriti o ujedinjenju farsično je, jer se sve svelo na to da je Zapadna Njemačka ”progutala” Istočnu i nametnula joj svoj sustav).
Bio je to također i startni znak za ostale zemlje Istočnog bloka da se može ići u promjene, pa i korjenite. Za Jugoslaviju – jedva. Jugoslavenski model neće pasti kao žrtva želje većine građana da ga odbace (kao što se danas voli tvrditi), nego agresivnog nacionalizma lansiranog iz Beograda (pa i vojnom silom), na koji je odgovoreno nacionalizmima drugih predznaka, što je u konačnici rezultiralo ratovima u kojima se raspala federacija. Dakle niti je Jugoslavija prije početka tranzicije bila isto što i tzv. Istočni blok, niti su države nastale njezinim raspadom u tranziciju ušle s jednakih pozicija kao ”politički Istok”. To treba naglašavati, jer to mnogi, pa i u Evropi, vole zaboravljati i prešućivati.
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća.
Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih.
Da, dobili smo slobodne izbore, politički pluralizam, nesputanu slobodu govora (pod kojom se krijumčari najprizemniji povijesni revizionizam, ali i demoniziranje antifašizma i antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata) i još – nepovratno ”požutjele” medije.
A izgubili smo, izuzmemo li zaista rijetke izuzetke, ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo. Dobili smo vlast (bez obzira na to o kojim je strankama riječ) koja je zarobljenik ”isluženoga” neoliberalnog modela, koja je zaboravila što je to ”socijala” i kojoj nedostaje i snage i vizije da brani nacionalne interese zemlje i njezinih građana. I dobili smo sve veći raskorak između manjine koja ima (i može gotovo sve) i većine koja nema ili nema dovoljno (pa ne može gotovo ništa). Korupcija i kriminal cvjetaju.
Na svjetskoj sceni dobili smo, riječima Gorbačova, Zapad kojemu su nestankom socijalizma i raspadom SSSR-a u glavu udarili trijumfalizam i euforija, pa smo na pragu novoga hladnog rata. Jesmo li zbog svega toga, 25 godina nakon pada Berlinskog zida, postali istinski slobodni? Za ovu priliku ostat ćemo na pitanju.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
- 1
- 2
- 3
- …
- 5
- Next Page »
