Nada Beroš
Vjerujem da s mnogim građanima ove zemlje još uvijek dijelim fascinaciju Švedskom – u prvom redu kao sinonimom dobro uređene socijalne države.
Počevši od onih koji su ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao ekonomski gastarbajteri potražili u njoj sigurniju zaradu, preko drugog vala iseljenika u devedesetima s prostora cijele bivše Jugoslavije, koji su, bježeći od ”naših” i ”njihovih” ratova, našli mirnije utočište na hladnom sjeveru, pa sve do današnjih visoko obrazovanih stručnjaka i prekarnih radnika; svi oni su u Švedskoj tražili obećanu zemlju blagostanja, ali i društvene pravde.
Posljednjih desetljeća, osobito na jugoistoku Europe, gdje su se demokratske vrijednosti najčešće osvajale krvavim ratovima, švedski je primjer za mnoge bio nedostižna Utopija.
Posljednjih desetljeća, osobito na jugoistoku Europe, gdje su se demokratske vrijednosti najčešće osvajale krvavim ratovima, švedski je primjer za mnoge bio nedostižna Utopija
Početkom novog tisućljeća, kada sam prvi put boravila u Švedskoj istražujući suvremenu skandinavsku umjetničku scenu, na ulicama Göteborga, Malmöa i Stockholma južnoslavenski jezici miješali su se s mnogim jezicima iz najudaljenijih krajeva svijeta. Švedska se trudila ostaviti sliku integriranog društva, ali su se sa svih strana pojavljivali znakovi otpora materijala.
Premda je Švedska zemlja koja se može pohvaliti činjenicom da već više od dva stoljeća nije imala rat, a svi su se konflikti, poput onoga oko statusa autonomije Ålandskih otoka, rješavali konsenzusom – što je na ”ovim stranama” teško zamislivo – činilo se da ipak nešto negdje zapinje.
Što se dogodilo sa zemljom koja je htjela biti svjetionikom pokazujući smjer onim zemljama koje su tražile pomirljivi, ”srednji put” između ”komunističkog mraka” i američkog ”imperijalističkog blještavila”?
Što se dogodilo s budućnošću ”koja je mogla funkcionirati”, kako je to lucidno kazao Charles Esche, škotski kritičar i kustos suvremene umjetnosti, koji je nekoliko godina proveo na privremenom radu u Malmöu, u eseju ”Kraj Švedske”? Kako je moglo doći do toga da ”jedinstveno švedsko društvo paralizira samo sebe”?
Kako je Utopija postala distopijskom stvarnošću?
Neke od odgovara na ta pitanja nudi nam novi švedski film ”Kvadrat /Trg” (Square), (2017.) proslavljenog švedskog režisera Rubena Östlunda, kojeg dobro poznaje i naša, osobito motovunska, publika. U zagrebačkom Kinu Europa, gdje se film upravo prikazuje, očekujte nelagodu i gorak okus u ustima svi vi koji ste vjerovali u švedsku utopiju!
Najave kažu da je taj film satiričan prikaz svijeta suvremene umjetnosti. Zato ne čudi da je Kino Europa prepuno umjetničkog svijeta. Mnogi u ”europskom filmu godine”, ovjenčanom prošle godine i Zlatnom palmom – a izgledan mu je i Oskar za najbolji europski film – ponajprije očekuju kritički prikaz merkantilističkog i bešćutnog svijeta suvremene umjetnosti, posebno njezinih moćnih protagonista poput kustosa muzeja suvremene umjetnosti.
Možda se baš na primjeru tog filma lako može dokazati teza – meni posebno draga – da je ”suvremena umjetnost botoks kapitalizma”. Ta se britka izjava čula u Ateni, prošlogodišnjoj depandansi kaselske Documente 14, nedvojbeno i nadalje najvažnijoj smotri suvremene umjetnosti u svijetu, koja je prošle godine, zbog pretjeranih ambicija glavnog kustosa Adama Szymczyka, završila s dugom od 7 milijuna eura (potrošeno je 44 milijuna eura!).
Kako je Utopija postala distopijskom stvarnošću pokazuje nam novi švedski film ”Kvadrat /Trg” (2017.) proslavljenog švedskog režisera Rubena Östlunda, koji se upravo prikazuje u zagrebačkom Kinu Europa
U filmu ”Kvadrat”, međutim, suvremena umjetnost tek privremeno uljepšava kapitalizam, ali ga dugoročno, dakako, ne može spasiti od njegove neumitne truleži.
Ipak, usudila bih se tvrditi da u srcu ”Kvadrata” nije svijet suvremene umjetnosti ni novac, nego interpersonalni odnosi vezani uz privatnu sferu, obitelj, roditeljstvo. Suvremena umjetnost i njezini fenomeni poslužili su tek kao kulisa i slatko-gorki okvir jedne druge priče u kojoj je ukradena manžetna dugmad – uspomena na djeda – važnija od ukradenog novčanika i mobitela.
Östlund je majstor skiciranja netipičnih obiteljskih odnosa, kao i tipova obitelji koji mogu lako uzdrmati ”kršćanski antropološki temelj”, pa njegov film valja pogledati i kao doprinos hrvatskoj raspravi o ”antropološkim temeljima obitelji” koji će, prema mišljenju Hrvatske biskupske konferencije, biti uzdrmani Istambulskom konvencijom.
Nikakvo čudo, Östlundovu poziciju neki opisuju kao poziciju između Bergmana i Buñuela, inače vrhunskih filigramista obiteljskih odnosa. Jurica Pavičić, moj omiljeni filmski kritičar (i ne samo filmski!), s pravom tvrdi da Östlund ismijava ono što najviše volimo kod Skandinavaca: poštivanje autoriteta, kurtoaziju, težnju redu, ono što zovemo civiliziranim društvom, a zapravo je ”smjesa stege, stida, konformizma i čistog horora”.
”Glad za stvarnim” stoga često i paradoksalno rezultira nadrealističkim humorom, primjerice u sceni u kojoj cendravu bebu, koju visoko pozicionirani zaposlenik donosi u muzej na sastanak s važnim poslovnim partnerima, kao ključnog ”aktera” sastanka prebacuju iz ruke u ruku odašiljući dvostruku sliku, pa i dvoličnost švedskog društva.
S jedne strane taj prizor šalje poruku o iznimnoj brizi roditelja u podizanju djeteta u nemilosrdnoj, konkurentskoj, kapitalističkoj borbi u kojoj je čovjek čovjeku vuk; s druge pak strane pokazuje se pretjerana permisivnost i politička korektnost poslovnog okruženja u neobičnoj situaciji ”vladavine filijarhata”, u kojem je dijete uzdignuto na božanski tron.
Sličan, apsurdni prizor pojavljuje se i u javnom muzejskom razgovoru s umjetnikom, isprekidanom dobacivanjem nepristojnih upadica iz publike, koje civilizirana švedska publika i muzejsko osoblje mora otrpjeti s obrazloženjem da se radi o Touretteovom poremećaju kod ”nestašnog” posjetitelja.
Filmska publika Kina Europe, naprotiv, slatko se smije na ove upadice, jer je i sama puno puta iskusila slične situacije, ali se nije usudila na glas komentirati umjetničko-kustoska ”preseravanja” na takvim događanjima. Jednostavno zato što bi kod nas – za sada – takvi posjetitelji bili bez pardona izbačeni iz muzeja.
Možda se na primjeru ”Kvadrata” lako može dokazati teza da je ”suvremena umjetnost botoks kapitalizma”
Tek na polovici tog 151 minutu dugog filma (neki kritičari tvrde da mu je to najveća mana, ali se ne bih složila s njima) saznajemo da je glavni lik Christian – kojeg igra odličan danski glumac, nesuđeni James Bond, Claes Bang – samohrani otac dviju djevojčica ili poluroditelj. Majku, možda bivšu suprugu (ili čak supruga?), nijednog trena ne vidimo u filmu niti se spominje kao neka važna činjenica u životu te švedske obitelji. Ideološki projekt ”tradicionalne obitelji”, kakav je kod nas u punom zamahu, ovdje je posve doveden u pitanje.
Do polovice filma Christianov osobni život, život brižnog oca, diskretan je i samozatajan, a u prvom je planu prilično ambiciozan i ”neustrašiv” život i karijera glavnog kustosa u muzeju suvremene umjetnosti. Ta je odgoda privatnosti namjerna, a cijeli film, premda ima priču i zaplet, ni u zadnjim scenama nema raspleta, a pogotovo nema katarzu.
Ime glavnog junaka, Christian, po svoj je prilici svjesno odabrano. On je kršćanin, u biti dobar čovjek koji redovito daje milostinju prosjakinji kraj kolodvora. Kad kod sebe nema gotovinu, kupuje joj sendvič koji ona odabire – ciabattu s piletinom, ali bez luka. Sitan ostlandovski detalj: namjerno joj ostavlja luk u sendviču kao mali otpor svemu što inače čini kao politički korektan, dobrostojeći građanin Švedske.
Christian je također neodlučan i nesiguran čovjek, kao što i sam film tematizira oklijevanje, pa čak i kukavičluk pojedinca i društva.
(Umjetnička instalacija ”Kvadrat”, po kojoj film i nosi naslov, trebala je biti simbol sigurnog utočišta i empatije, a postaje paradigmom paraliziranosti društva).
Tako i Christian s nelagodom pomaže napadnutoj mladoj ženi na ulici – jer to nitko drugi ne čini, svi naime gledaju svoja posla – a zapravo biva upleten u igru uličnih džepara. Žena je samo mamac, dio trojke, a on biva opelješen za novčanik, mobitel i manžetne gumbe.
Uz pomoć svog spretnog i inteligentnog tamnoputog zaposlenika (još jedan netipičan ”drugi” u filmu!) smišlja način kako da povrati ukradene stvari i kako da se, nimalo kršćanski, osveti kradljivcima. A to će ga dovesti do neviđenih i dramatičnih scena koje će promijeniti i njegov odnos prema kćerima i drugim ljudima.
Ulično džeparenje, kao i mnogi drugi događaji u filmu – što je karakteristično za Östlandov filmski postupak – izvedeni su iz stvarnih događaja, mahom iz iskustva samog redatelja. (Uključujući i scenu s kondomom oko kojeg se, nakon jednokratnog seksa, Christian nateže s novinarkom Anne, koju igra američka glumica Elisabeth Moss, za mnoge najsmješniju, za mene – najtužniju scenu filma).
Östlund je majstor skiciranja netipičnih obiteljskih odnosa, kao i tipova obitelji koji mogu lako uzdrmati ”kršćanski antropološki temelj”, pa njegov film valja pogledati i kao doprinos hrvatskoj raspravi o ”antropološkim temeljima obitelji” koji će, prema mišljenju Hrvatske biskupske konferencije, biti uzdrmani Istambulskom konvencijom
Östlandova omiljena tema – nepredvidivo ljudsko ponašanje – prokazuje se na svakom koraku bilo da se radi o prizorima iz svakodnevnog života, bilo da su u pitanju reference na svijet i protagoniste suvremene umjetnosti, od Kazimira Maleviča preko Juliana Schnabela do Olega Kulika.
Mnogi gledatelji koji se u filmu smiju ”blesavostima” ili neuvjerljivostima suvremene umjetnosti ili pak ostaju prestrašeni njezinom radikalnošću (na primjer, u ključnoj sceni u kojoj se Terry Notary, holivudski kaskader i imitator životinja, referira na slavni performans Ukrajinca Olega Kulika s izložbe ”Interpol” u Stockholmu 1995. kada je taj ”istočni umjetnik”, ”čovjek-pas”, ugrizao kustosa izazvavši neviđeni skandal u zapadnjačkom umjetničkom svijetu) najčešće ostaju nijemi i nesigurni pred scenama abortiranih obiteljskih i međuljudskih odnosa.
Kroz taj dvostruki horor – privatni i javni – Östlund je postupno i nenametljivo konstruirao sliku paralizirajućeg švedskog društva – društva koje je ostalo bez budućnosti, a koje je tolikima – pa i Hrvatima koji su u valovima stizali tamo – pružalo nadu.
Östlundov film, naposljetku, može poslužiti svima onima koji radije upiru prstom na tuđu distopijsku budućnost nego na vlastitu. Evo im sada prilike da se opskrbe komparativnim materijalom.
Još tekstova ovog autora:
- Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
- Borivoj Dovniković Bordo: ”Mogu biti protivnik samo fašizmu”
- Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
- Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
- Između umjetnosti i salate
- Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
- Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
- Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
- Dijamanti, rđa i djetelina
- Neraspoređeni
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.