Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti

Ovaj tekst mogao bi povrijediti vaše osjećaje!   

Neću nacionaliste i vjernike nazvati glupim desničarima, niti ću zagovornike ratifikacije Istanbulske konvencije optužiti za švercanje bradatih muškaraca u ženske zahode; ipak upozoravam da će u njemu biti uznemirujućeg sadržaja.

Slične rečenice s početka teksta često nalazimo u galerijskim i muzejskim dvoranama širom svijeta: Umjetnička djela s ove izložbe mogla bi povrijediti vaše osjećaje; Radovi u ovoj dvorani mogli bi vas uznemiriti. Pametna uprava tako na birokratski način opere ruke i ne strahuje od traženja otkaza ravnatelja, kao što je to nedavno, navodno zbog fotografije naslovljene ”Pičkin dim”, bio slučaj u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti.

Važno je zadovoljiti formu, a izbjeći meritum. A taj, sažeto rečeno, glasi: umjetnost ponekad boli.

Suvremena umjetnost, koja se buni protiv pravila i ograničenja, postavila je zahtjev za ”prekoračenjem granica” kao neupitni kanon

Uostalom, poznajete li u Hrvatskoj ijednog ravnatelja muzeja, kazališta, knjižnice, arhiva, centra za kulturu kojem je publika važnija od želja i prohtjeva poslodavaca i nalogodavaca? A sudeći po sadašnjim sastavima upravljačkih vijeća, koja će u velikoj mjeri određivati sudbine tih ustanova, situacija će, nimalo ne dvojim, biti još teža, a institucije još poltronskije.

Kao i mnoge druge stvari, ova brižljivo isfrizirana rečenica / isprika o mogućem uznemiravanju korisnika kulturnih usluga, stigla je još devedesetih iz SAD-a. Bio je to diplomatski iskaz političke korektnosti institucija ne bi li se upozorilo posjetitelje na umjetnička djela koja su ”prekoračila granice”, ali istodobno znao je poslužiti i kao marketinški trik kojim se trebalo privući medije i publiku.

To da je ”prekoračenje granica” jedan od nepisanih imperativa suvremene umjetnosti ne treba posebno isticati. Zapravo, suvremena umjetnost, koja se buni protiv pravila i ograničenja, postavila je zahtjev za ”prekoračenjem granica” kao neupitni kanon. Usporedbe radi, prisjetimo se, primjerice, kako srednjovjekovna umjetnost poštuje kanon, a moderno ga vrijeme, vrijeme individualizma, dovodi u pitanje i dekonstruira po svim osnovama.

Nitko nije nevin u tom procesu, ni proizvođači ni konzumenti ni interpretatori umjetnosti. Čas se kunemo u umjetničke slobode, čas nas vrijeđa ta ista, ali tuđa sloboda, koju ćemo sada radije proglasiti provokacijom ili bar neosjetljivošću spram određenih društvenih skupina, najčešće vjerničkih zajednica, braniteljskih udruga, gay populacije i slično, ovisno o tome iz kojeg se ”rova” javljamo.

Ipak, čini mi se da je strašnije od rovovskih bitki zagovaranje političke neutralnosti, zapravo niveliranje i pretvaranja svega u mlaku kamilicu ne bi li se ublažile ”podjele u društvu”. Tako postajemo taocima političke korektnosti, često zaboravljajući razloge zbog čega umjetnost postoji – da postavlja, najčešće neugodna, pitanja.

Zašto je, na primjer, američki umjetnik hispanskog porijekla Andres Serrano (1950.), inače odgojen u rimokatoličkoj vjeri, umočio plastičnu figuricu raspetog Krista u staklenu posudu ispunjenu vlastitom mokraćom i fotografirao to raspeće?

Da bismo razumjeli njegovo djelo, koje je nazvao ”Immersion” (Piss Christ)/ ”Uronjenost” (Popišani Krist), iz 1987., pa i njegovu kompleksnu recepciju, potrebno je poznavati ne samo njegov ”tekst” nego i ”kontekst”. A to nam se znanje ne daje samo od sebe. U ”čitanje” suvremene vizualne umjetnosti potrebno je uložiti određeni napor i vrijeme, baš kao što je to potrebno i za glazbu, književnost, kazalište, ples… Ali, eto, ponekad je lakše grmjeti na sav glas i tjerati ”sotonu iz grada”, nego priznati da smo sjedili na ušima kad je Bog dijelio sluh (i strast) za umjetnost.

Strašnije od rovovskih bitki zagovaranje je političke neutralnosti, zapravo niveliranje i pretvaranja svega u mlaku kamilicu ne bi li se ublažile podjele u društvu. Tako postajemo taocima političke korektnosti, često zaboravljajući razloge zbog čega postoji umjetnost – da postavlja, najčešće neugodna, pitanja

Legitimno je pitanje bi li Serranova fotografija skulpturice Kristova raspeća, sva obasjana crvenkasto-žućkastom ”svjetlošću”, ikada izazvala takvu pažnju da nije bilo njezina naslova. Da nije bilo eksplicitnog naslova, pitanje je u kojem bi smjeru išla ”čitanja” Serranova djela.

Moramo se prisjetiti da je i naslov umjetničkog djela njegov integralni dio. Napominjem to vezano i uz ranije spomenuti ”slučaj” s fotografijom ”Pičkin dim” hrvatske multimedijske umjetnice Ane Petrović (1985.).

Njezina je fotografija nastala 2010., dok je još bila studentica Umjetničke akademije u Osijeku, ali je tek na izložbi u prosincu 2017. izazvala podijeljene reakcije publike i posljedično tome buku i bijes osječkih financijera i osnivača Muzeja likovnih umjetnosti (MLU). Oni su odlukom većine članova Muzejskog vijeća, kao trbuhozborca vlasti, zaprijetili otkazom nedovoljno budnoj ravnateljici MLU-a.

Fotografija je, po svemu sudeći, bila tek povod za zakulisne političke igre u čijem je središtu bila ravnateljica Jasminka Mesarić. Kao odgovorna osoba za program MLU-a odobrila je odvijanje izložbe u koju je, odabirom kustosa izložbe, umjetnika i profesora Vladimira Freliha, uvršten i ”Pičkin dim”, upravo u adventsko vrijeme te na taj način ”uvrijedila brojne vjernike”.

Možemo se vratiti na još slavnije primjere iz povijesti umjetnosti, koji i danas vrijeđaju naše suvremenike, primjerice sliku ”Porijeklo svijeta” majstora realizma Gustava Courbeta, iz 1866. Na njoj je ženski akt sveden na krupni detalj raširenih bedara, međunožje i pošumljeni Venerin brežuljak. Ako i nije predstavljao ”izvor života” za Courbetove suvremenike, nedvojbeno jest bio jedan od ”izvora” s kojeg se napajala fotografija ”Pičkin dim” Ane Petrović.

Reducirajući žensko međunožje na gotovo apstraktan, neprepoznatljiv prizor, autorica je pripustila ”realističan” trag dima po sredini kompozicije. Njegova se ”realističnost”, međutim, rasplinjuje u suglasju s naslovom fotografije poprimajući ironične konotacije. Nije li nepravedno da sve što je bezvrijedno nazivamo ”Pičkin dim”?

Što tek reći za Duchampovu ”Fontanu” (1917.), kamen temeljac suvremene umjetnosti? Što je uvredljivo u tom radu? Izvorno, to je tvornički izrađen pisoar. Marcel Duchamp kupio ga je u nekoj njujorškoj trgovini sanitarija, a potom izložio u galeriji kao ”fontanu”. Danas bismo rekli da je prekoračio transrodne granice, pa je valjda upravo to ono što bi moglo najviše vrijeđati pojedine skupine. Jer fontana je poprimila svojstva koja je pisoar izgubio: ”drska je, nerazumljiva, bezobzirna, duhovita i pametna”.

Baš tim riječima američki kritičar Ted Cohen opisao je ”Fontanu” ustvrdivši da ”umjetnički rad nije sam pisoar, nego čin izlaganja pisoara”, dok je američki flozof i estetičar Arthur C. Danto poentirao rečenicom: ”Interpretacija konstituira umjetnički rad!”

U ”čitanje” suvremene vizualne umjetnosti potrebno je uložiti određeni napor i vrijeme, baš kao što je to potrebno i za glazbu, književnost, kazalište, ples… Ali, eto, ponekad je lakše grmjeti na sav glas i tjerati ”sotonu iz grada”, nego priznati da smo sjedili na ušima kad je Bog dijelio sluh (i strast) za umjetnost

I rod, dodala bih.

Ipak, za mnoge je ”Fontana”, premda stara cijelo stoljeće, i danas uvredljiv komad (transrodne) keramike proglašen umjetnošću.

No, vraćam se u ovo korizmeno doba Andresu Serranu, jednom od ”najkontroverznijih autora” s kraja 20. stoljeća, ne da bih vrijeđala vjernike, već da podsjetim kako umjetnost nikada nije jednoznačno kodirana.

Baš zbog toga izaziva različite reakcije – od bezrezervnog prihvaćanja do potpunog odbijanja. I to je legitimno. Problem nastaje kad su te reakcije dirigirane iz određenih krugova i institucija i imaju više veze s difamacijom autora nego s interpretacijom djela. Drugim riječima, vrijeđaju zdrav razum, a ne osjećaje.

Već zbog samog naslova, ”Popišani Krist”, fotografija je u Americi izazvala sablazan, a umjetnik je optužen za blasfemiju. Dakako, Serranu i javnoj ustanovi u kojoj je izlagao oduzeta su već ranije dodijeljena novčana sredstva poreskih obveznika, jer i u Americi politika, Crkva, pravosuđe i mediji često idu ruku pod ruku.

No, za ovu bih priliku radije izdvojila rijedak primjer osobe koja se usudila prekoračiti granice svoje ”uniforme”, pritom nikoga ne vrijeđajući, već se služeći argumentima. Njezino ime je Wendy Beckett (1930.), britanska je karmelićanka, porijeklom iz Južne Afrike. Provevši dvadesetak godina u samoći samostana u Norfolku odlučila je 1980., u dobi od 50 godina, studirati povijest umjetnosti. Putuje Europom, otkriva umjetnost i piše knjige.Već 1988. godine objavila je svoju prvu knjigu ”Contemporary Women Artists”. 

Devedesetih se proslavila po dokumentarnim emisijama u programima BBC-ja u kojima ”na jednostavan način običnim ljudima tumači umjetnost”. Kao umjetnička kritičarka i redovnica veoma slobodno i nadahnuto analizira, primjerice, erotičnost u djelima francuskog klasicista Ingresa (Seksualnost nije ništa pogrešno!), kao što bez zgražanja govori i o ”Popišanom Kristu” svojeg suvremenika Andresa Serrana.

Umjetnost nikada nije jednoznačno kodirana. Baš zbog toga izaziva različite reakcije – od bezrezervnog prihvaćanja do potpunog odbijanja. I to je legitimno. Problem nastaje kad su te reakcije dirigirane iz određenih krugova i institucija i imaju više veze s difamacijom autora nego s interpretacijom djela. Drugim riječima, vrijeđaju zdrav razum, a ne osjećaje 

”Serrano je htio pokazati koliko se vulgarizirao i komercijalizirao naš odnos spram Krista, a mene osobno pokrenuo je na još veće poštovanje Krista”, kazala je u intervju američkom TV-voditelju 2006.

Na njegovo čuđenje, sestra Wendy nastavlja: ”Nikada ne smijemo biti ograničeni pravilima. Ovdje se ne radi o blasfemiji. Blasfemiju stvaramo mi sami.” Serranovog ”Popišanog Krista” ipak ne smatra njegovim vrhunskim radom, premda to tvrdi velika većina kritičara.

Burne reakcije oko Serranovog rada traju i danas. Prije sedam godina nekolicina pripadnika rigidne religiozne desnice u Francuskoj čekićima je uništila plastičnu kutiju koja je štitila fotografiju ”Popišani Krist” na izložbi Vjerujem u čuda u Zbirci Lambert, zapravo u Muzeju suvremene umjetnosti u (papinskom) Avignonu.

Umjesto da djelo po uobičajenoj proceduri pošalju na restauraciju, organizatori izložbe odlučili su ostaviti ga oštećenog na zidu galerije. Izloživši ”intervenciju” kao sastavni dio rada, nadogradili su ga za još jednu suvremenu poruku: Od sile argumenata uvijek je jača sila!

Još tekstova ovog autora:

• Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
• Borivoj Dovniković Bordo: ”Mogu biti protivnik samo fašizmu”
• Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
• Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
• Između umjetnosti i salate
• Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
• Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
• Dijamanti, rđa i djetelina
• Neraspoređeni
• Abortirana budućnost

» Svi tekstovi ovog autora