Ajatolahija križarske revolucije Željka Markić neki je dan na nekakvome radiju rekla ovo: ”Odrastanje sa samohranim roditeljem također je neprirodno okruženje.” Tako su, eto, izvanbračna i djeca rastavljenih roditelja barem na trenutak mogla osjetiti kako je u posteuropskoj Hrvatskoj biti homoseksualac, Srbin, Rom i pojedinac. Ili kako je u Hrvatskoj biti bilo što, osim Hrvat, katolik, pripadnik stada i molitvene zajednice.
To bi trebala biti dobra škola za svakoga tko misli da bi revolucijom mogao ostati nedirnut, neizmijenjen i neponižen. Cijenjena nam je ajatolahija namjerila evangelizirati unutrašnje organe, ispremiješati crijeva, džigericu i testise, pa da ono što je lijevo bude desno, a ono što je desno da bude još desnije. I da se, pritom, svatko osjeti pomalo krivim i degeneriranim, da ga se, za njegovo dobro, pomalo ponizi. I onda još i demantirati nešto što je izgovorila na radiju, a što joj se, eto, više ne sviđa kada se pojavi na papiru.
Neprirodno je, propovijedaju oni, biti homoseksualac. Homoseksualizam je bolest, kažu. Ta bolest se, sjećamo se, najefikasnije liječila u nacističkim koncentracijskim logorima. Ništa kao nacizam, nitko kao Hitler, nije tako uznastojao za idealom – prirodnoga. Ljudi su se razvrstavali na one koji žive u skladu s prirodom i one koji to nisu u stanju. Drugi su odlazili u dim. Prirodno je, također, da jača vrsta istrebljuje ili podčinjava slabiju vrstu. U tome je nacistička ideologija bila neumoljivo logična.
Koja je, za Željku Markić, razlika između nerasta i krmače i dvoje ateista, koji se ne mole Bogu, ne strepe od Strašnoga suda, ne vjeruju u biblijske metafore, i imaju seksualne odnose pri kojima bježe od prokreacije kao đavo od krsta? Ako ta razlika postoji, tada najednom biva prirodnim sve ono što ajatolahija križarske revolucije prokazuje kao neprirodno
Neprirodno je, kaže Željka Markić, da homoseksualci odgajaju djecu. Neprirodno i monstruozno. ”Sigurno bih dijete stavila u dom i nikako ga ne bi dala na posvojenje istospolnim parovima.” Za razliku od homoseksualne zajednice, sirotište, ubožnica, dom za nezbrinutu djecu prirodna su staništa za podizanje djece. Željka Markić bi ”djecu stavila u dobro organiziran dom koji vode ljudi ispunjeni ljubavi”.
Šta je ljubav za Željku Markić? Prokreacijska zajednica muškarca i žene? Koja je razlika između rasploda i ljubavi? Ta što se nerast i krmača ne mole Bogu, ne strepe od Strašnoga suda i nisu svjesni da su prah i u prah će se pretvoriti? Koja je, za Željku Markić, razlika između nerasta i krmače i dvoje ateista, koji se ne mole Bogu, ne strepe od Strašnoga suda, ne vjeruju u biblijske metafore, i imaju seksualne odnose pri kojima bježe od prokreacije kao đavo od krsta?
Ako ta razlika postoji, tada najednom biva prirodnim sve ono što ajatolahija križarske revolucije prokazuje kao neprirodno. Ako, međutim, razlike nema, tada bi i u Ustav moglo uskoro ući da su za najviši zakon Republike Hrvatske isto nerast i krmača kao ateist i ateistkinja. Teško da bi se Ustavni sud, predvođen Jasnom Omejec, i tome usprotivio.
Kada se jednom pokrene mehanizam segregacije, tada proces nužno ide do kraja. Segregacijom homoseksualnih parova ajatolahija Markić i kadinica Omejec će, uz asistenciju referendumskoga stada, svjesno segregirati i izvanbračne zajednice muškarca i žene, djecu rođenu izvan braka, a možda, u perspektivi, i parove koji se odbijaju vjenčati uz asistenciju svećenika ili plemenskoga vrača.
Vrača ne spominjemo da bismo se rugali s bogoposlužiteljima katoličkog ili bilo kojeg drugog vjerozakona, nego vračeve spominjemo da bismo naglasili multireligijsku toleranciju koja je uspostavljena pod ajatolahijom Markić i njezinim pokroviteljima. Iako suštinski ne priznaju da će itko, osim uposlenika i vjernika Svete Rimske Katoličke Crkve, stići u raj, iako samo sebi priznaju pravo na komunikaciju s Bogom, dok su sve druge vjere lažne, a njihovi su svećenici vračevi, oko ustavne segregacije složili su se s čelnicima većine drugih vjerskih zajednica.
Oni su prezreli vlastito manjinstvo, i pristali su stati pod ajatolahijin turban, premda im se u budućoj Hrvatskoj, njima i njihovim vjernicima, dobro ne piše. Recimo, poštovani episkop zagrebačko-ljubljanski gorko se vara ako misli da bi u Hrvatskoj, kakvu zamišljaju ovdašnji borci i borkinje protiv seksualnih nastranosti kakve su pederastija i ćirilica, mogla uopće i postojati institucija koja bi se zvala Srpska pravoslavna crkva (ili Srpska pravoslavna Crkva, kako stoji u pravopisu rukopoloženom s Kaptola…).
Ajatolah Ruholah Homeini provodeći islamsku revoluciju u Iranu ponajprije je revolucionarizirao okolnosti privatnoga života građanki i građana te velike, drevne zemlje, veličanstvene i žive kulture. Učinio je isto ono što danas pokušava Željka Markić, a to je mogao jer je iza njega stajao represivni sustav, vojska, policija i oružje
No vratimo se na početak. Željka Markić je, govoreći o prirodnim i neprirodnim okruženjima, neprirodnim označila odrastanje sa samohranim roditeljem. Da sam osjetljivija dušica, rekao bih da me je uvrijedila, jer pripadam manjinskoj skupini djece rastavljenih roditelja. Ali dobro sam istreniran, pa me nije lako uvrijediti, i mogu u miru i sabranosti da razaberem sve činjenice mog neprirodnog života s majkom (kojoj sam dodijeljen po odluci suda, čemu se ni otac nije protivio).
Prvo: nikada nisam nazočio roditeljskoj svađi. Nisam čuo nju da na njega viče, niti sam doživio to da moj otac udari moju majku. Pa iako je od godine moga punoljetstva prošlo već skoro trideset godina, iako su oboje pokojni i leže razdvojeni na katoličkoj parceli sarajevskog groblja, i danas kroz mene prođe užas od te zamišljene, nikad viđene slike oca koji tuče majku. Nagledao sam se svačega, što je, uostalom, i prirodno s obzirom na vrijeme u kojemu živimo: i mrtvih, i raskomadanih ljudskih tijela, i ljudske patnje, bolesnih i umirućih, ali sve mi je to nekako lakše, zamislivije, skoro pa običnije, od oca koji tuče majku.
Zato mi nije teško zamisliti sebe kao ubojicu ili žrtvu, kao krivca i nedužnoga, ali mi je ostalo nezamislivo da udarim ženu s kojim živim. To je ono što je, citirat ću Markićku, jedina posljedica mog odrastanja u ”neprirodnom okruženju”.
Ajatolah Ruholah Homeini provodeći islamsku revoluciju u Iranu ponajprije je revolucionarizirao okolnosti privatnoga života građanki i građana te velike, drevne zemlje, veličanstvene i žive kulture. Učinio je isto ono što danas pokušava Željka Markić, a to je mogao jer je iza njega stajao represivni sustav, vojska, policija i oružje. Ali što je od svega važnije, iza njega je stao strah i sram njegovih protivnika, građanki i građana u čiji je privatni život revolucionarno zašao.
Ajatolahija Markić ničim nas, međutim, ne može posramiti. Iza nje, u tradicionalnoj, marijanskoj Hrvatskoj ne stoji ništa, osim crkvenih i svjetovnih političara (ovi drugi su, avaj, počesto muškarci koji su se, protuprirodno, rastavili od svojih vjenčanih žena…), ne stoji iza nje nikakvo učenje, ni vjera. Kako i bi, kada rimski biskup Franjo ovih dana svojim papinskim autoritetom svjedoči kako Isusova mati Marija nije ravnateljica pošte, pa da svakodnevno odašilja nekakve poruke.
(Tekst prenosimo s portala Jutarnjeg lista uz autorovu dozvolu.)
Još tekstova ovog autora:
- Mladen Vasary, gluma kao umijeće promatranja ljudi
- Kratka povijest čuda na svjetskim prvenstvima u nogometu
- Zašto se ne bismo pravili da smeća nema?
- Nikada nismo tako prisutni kao kada nam netko blizak umire
- Kako se Andrej našao na ”pravoj strani povijesti”
- Oči Saše Matića
- Arhitektura koju stanovnici gradova recenziraju u snovima
- Giorgia Meloni: od kiča do krvi samo je jedan korak
- Bez naklade OceanMore bili bismo ljubazni ko Milanović
- Trebali bismo prihvatiti ruske muškarce koji odbijaju rat
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.