autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Kako je biti Rom u Hrvatskoj?

Autor: Nela Vlašić / 13.08.2019. Leave a Comment

AUTOGRAF Nela Vlašić

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).

Bacaju djecu s balkona, ubijaju sestre, pa ih stavljaju u zamrzivač na dvadeset godina, sinovi bodu majke nožem, majke s predumišljajem ubijaju dvogodišnjake, obiteljski zlostavljači lome ruke suprugama, pijani gaze djecu po pješačkim prijelazima, kradu na milijune javnoga novca, dočekuju ratne zločince po aerodromima, slave fašistički režim, pjevaju ode Jasenovcu i Gradišci staroj… [Read more…]

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: Ethel Brooks, Markić, Matteo Salvini, Nela Vlašić, Pogled s lijeva, Pribislavac, Rom, Tin Hrgović, Višnja Ivačić

Ustašluci – neštasluci

Autor: Zoran Pusić / 07.06.2019. Leave a Comment

Zoran Pusić Foto: Drago Pilsel

Zoran Pusić
Foto: Drago Pilsel

U telefonskom razgovoru s novinarom Novosti hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić je, između ostalog, izjavila: ”Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine (..) Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo.” O Anti Paveliću: ”Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda je tada bio rat.” [Read more…]

Filed Under: ODJECI Tagged With: Ante Pavelić, Ante Starčević, fašizam, Filip Lukas, Hrvoje Zekanović, NDH, Rom, Ruža Tomašić, Stjepan Buć, ustaša

Ustašluci – neštasluci

Autor: Zoran Pusić / 05.06.2019. Leave a Comment

Zoran Pusić

Zoran Pusić

U telefonskom razgovoru s novinarom Novosti hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić je, između ostalog, izjavila: ”Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine (..) Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo.” O Anti Paveliću: ”Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda je tada bio rat.”

Od gospođe Tomašić, koja je uvjereni poklonik ustaštva, nastupala je na ustaškim skupovima u ustaškoj uniformi i recitirala vlastite pjesme posvećene Paveliću, očekivalo bi se da poznaje osnovne stavove ustaškog pokreta i Pavelića ”do 1941.”, prije nego što su imali priliku te svoje stavove, u vrlo kratkom vremenu, provesti u zlodjelo.

Istina je upravo obrnuta od onoga što tvrdi gospođa Tomašić. Kontinuitet nosećih ideja ustaštva prije dolaska na vlast 1941. i masovnih zločina koji su uslijedili neposredno poslije nego što su ih nacisti na vlast postavili zorno pokazuje u što se može pretvoriti sustavno poticanje šovinizma i netrpeljivosti kad se za to pruži prilika.

Na primjer, u uvodniku lista Ustaša, vjesnik hrvatskih revolucionaraca iz veljače 1932. piše: ”U borbi za svete ciljeve sva su sredstva dopuštena pa i ona najstrašnija (..) Nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske.”

”Načela ustaškog pokreta” iz 1933. jasno se pozivaju na fašizam kao uzor koji će ustaški pokret slijediti. Taj stav Pavelić ponavlja u svojoj knjizi ”Strahote zabluda”. U Novogodišnjoj poslanici hrvatskom narodu Pavelić u prosincu 1940. piše: ”Moramo proći kroz oganj, krv i nasilje, prije nego što se rodi Nova Hrvatska”.

Bliskost s najpogubnijim nacističkim idejama može se naći ne samo u Ustaši, glasilu jedne terorističke organizacije, nego i u radovima nekih radikalnih hrvatskih nacionalista tog vremena. Tako Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945., u svojem veličanju Ante Starčevića kao rodonačelnika hrvatskog nacionalizma piše 1936. godine: ”Starčević je kao baštinik naše rase primio sve etnobiološke i psihičke osobine koje su s njome vezane. Starčević je ličnost koja je znala sažeti iz biologije naše rase najbitnije elemente našeg opstanka.”

Stjepan Buć, poznati pravnik i političar HSP-a između dva rata, koji će 1940. u Hrvatskoj osnovati Hrvatsku nacional-socijalističku stranku, također veličajući Starčevićev hrvatski nacionalizam, piše 1936.: ”Starčević je proizvod čiste hrvatske krvi, takova krv davala je pravac svemu njegovu ponašanju i radu. Krvni mješanac, odlikuje se, naprotiv, bezkarakternošću, nedosljednošću (..) Starčević je pred 70 godina istaknuo onu rasnu ideju, na kojoj je Adolf Hitler udario svoj program za preporod i organizaciju njemačkog narodnog života.”

Zato su ljudi koji su naučili kako fašizam počinje i znaju kamo može odvesti sa zebnjom gledali antiromske demonstracije u Međimurju, gdje je, po mnogo puta viđenom obrascu, diskriminirana manjina optuživana da terorizira većinu. Gdje je većina govornika naglašavala da ima i poštenih Roma, a da se nitko nije zapitao kako bi im bilo slušati da među Hrvatima u Međimurju ima i poštenih Hrvata. Da se nitko nije zapitao kako riješiti te složene probleme koji imaju svoj korijen u vjekovnoj diskriminaciji Roma upravo od većine. Sve se svodilo na prijedloge rješenja po kratkom postupku, ”preko koljena”, što se u pravilu svodi na još veću diskriminaciju.

Gospođa Tomašić ”ne da na ustaše do 1941.” jer je ”ustaški pokret nešto sasma drugo od NDH”.

Već na osnovu ovih par citata izvađenih iz brojnih primjera vidi se da to naprosto nije istina. U člancima od 1932. do 1940., od kojih mnoge potpisuje Pavelić kao ”Poglavnik”, jasno je nagoviješteno ono što se po dolasku ustaša na vlast počelo događati. Čak brže i eksplicitnije nego što je Hitler realizirao ideje iznesene u ”Mein Kampfu”. ”Noževima, revolverima i strojnim puškama”, ”kroz oganj, krv i nasilje” počinjeni su bezbrojni zločini prema bespomoćnim Srbima, Židovima i Romima. Bez ikakve veze s ratnim operacijama, bez ikakve veze s ”borbom za Hrvatsku”. Rat je te 1941. izgledao praktički dobiven od strane nacističke Njemačke i ”borba ustaša za Hrvatsku” svodila se na izgradnju koncentracijskih logora i primjenu ”najstrašnijih sredstava” u etničkom čišćenju civilnog stanovništva.

Povijesna je činjenica da Pavelića nitko nije tjerao da proglasi rasne zakone. Ali navedeni citati pokazuju koliko je malen korak od veličanja biologije ”naše rase” i prezira prema ”krvnim mješancima” do autohtonih rasnih zakona.

Istina je upravo obrnuta od onoga što tvrdi gospođa Tomašić. Kontinuitet nosećih ideja ustaštva prije dolaska na vlast 1941. i masovnih zločina koji su uslijedili neposredno poslije nego što su ih nacisti na vlast postavili zorno pokazuje u što se može pretvoriti sustavno poticanje šovinizma i netrpeljivosti kad se za to pruži prilika.

Zato tako zlokobno zvuče riječi političarke Ruže Tomašić: ”Ovo je Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi” ili ”Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju.” Činjenica da je ona izabrana za poslanicu u EU parlamentu, ne unatoč već upravo zbog takvih izjava, ozbiljno je upozorenje na stanje u hrvatskom društvu.

U telefonskom razgovoru s novinarom Novosti hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić je, između ostalog, izjavila: ”Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine (..) Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo.” O Anti Paveliću: ”Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda je tada bio rat.”

Zato je tako zabrinjavajuće kad u besramnoj, do krajnosti licemjernoj, a uz to i glupoj političkoj trgovini, gradonačelnik Zagreba preimenuje trg koji je nosio Titovo ime, a ulica u Zagrebu (kao i osnovna škola u Kaštel Starom) dobije ime po Filipu Lukasu, deklariranom rasistu i apologetu ustaštva.

Zato su ljudi koji su naučili kako fašizam počinje i znaju kamo može odvesti sa zebnjom gledali antiromske demonstracije u Međimurju, gdje je, po mnogo puta viđenom obrascu, diskriminirana manjina optuživana da terorizira većinu. Gdje je većina govornika naglašavala da ima i poštenih Roma, a da se nitko nije zapitao kako bi im bilo slušati da među Hrvatima u Međimurju ima i poštenih Hrvata. Da se nitko nije zapitao kako riješiti te složene probleme koji imaju svoj korijen u vjekovnoj diskriminaciji Roma upravo od većine. Sve se svodilo na prijedloge rješenja po kratkom postupku, ”preko koljena”, što se u pravilu svodi na još veću diskriminaciju.

Tim povodom je predstavnik romske manjine u Saboru održao konferenciju za novinare. Na konferenciju je nepozvan upao Hrvoje Zekanović iz političke platforme Hrvatski suverenisti, čiji je nositelj liste na izborima za EU parlament bila Ruža Tomašić, i napao Rome – jer su željeli protestirati protiv antiromskog prosvjeda koji organiziraju Hrvati. Tome se više nitko ne treba čuditi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: Antifašistička liga RH Tagged With: Ante Pavelić, Ante Starčević, fašizam, Filip Lukas, Hrvoje Zekanović, NDH, Rom, Ruža Tomašić, Stjepan Buć, ustaša

Kako je biti Rom u Hrvatskoj?

Autor: Nela Vlašić / 04.06.2019. Leave a Comment

AUTOGRAF Nela VlašićBacaju djecu s balkona, ubijaju sestre, pa ih stavljaju u zamrzivač na dvadeset godina, sinovi bodu majke nožem, majke s predumišljajem ubijaju dvogodišnjake, obiteljski zlostavljači lome ruke suprugama, pijani gaze djecu po pješačkim prijelazima, kradu na milijune javnoga novca, dočekuju ratne zločince po aerodromima, slave fašistički režim, pjevaju ode Jasenovcu i Gradišci staroj… [Read more…]

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: Ethel Brooks, Markić, Matteo Salvini, Nela Vlašić, Pogled s lijeva, Pribislavac, Rom, Tin Hrgović, Višnja Ivačić

Naš neprihvaćeni poklon izbjeglicama u Slavonskome Brodu

Autor: Tihomir Kukolja / 08.01.2016. Leave a Comment

Tihomir Kukolja

Tihomir Kukolja

Kad sam nedavno skupini prijatelja govorio o mojoj predbožićnoj humanitarnoj akciji u zimskom tranzitnom centru za izbjeglice u Slavonskom Brodu u Hrvatskoj, jedan od slušatelja prokomentirao je: ”Pa zar oni još putuju? Ništa se više ne čuje o izbjeglicama. Ja sam pomislio da ih više kod nas nema!” [Read more…]

Filed Under: ODJECI Tagged With: ADRA, CBA, Hrvatska, izbjeglice, JRS, Moj grad Zagreb, Rom, Slavonski Brod, Tihomir Kukolja, UNHCR, UNICEF

Izbjeglice nisu teroristi

Autor: Tihomir Kukolja / 05.10.2015. Leave a Comment

Tihomir Kukolja

Tihomir Kukolja

Od trenutka kad se naš međunarodni tim RCRR (ROM – Renewing our minds – Community Refugee Response) u Srbiji premjestio na granicu Hrvatske i Mađarske bili smo izloženi napadima kršćana koji nisu odobravali našu akciju. Upozoravali su nas da smo ”naivni i zavedeni“. Neki su čak govorili da ”pomažemo teroristima i trgovcima ljudima“. [Read more…]

Filed Under: ODJECI Tagged With: Europa, EUS, Hrvatska, Isus, izbjeglice, kriza, Odjeci, prijetna, RCRR, Rom, Sirija, Srbija, Tihomir Kukolja

Vratiti dug Milanu Bandiću!

Autor: Miljenko Jergović / 02.11.2014. Leave a Comment

Učini mi se da sam živio u neka jako davna vremena. Kada je 1972. umro djed, na žalost su u kuću dolazili svakakvi ljudi, i među njima, dan za danom, hauzmajstor i podvornik Rudo iz zgrade gospođe Hajm, i Sulejman Fočak, bivši računovođa u Željezničarskoj kreditnoj zadruzi. Obojica: da vrate dug. Novci su bili sitni, djed im posudio Bog zna kad, a njih obojica vraćaju, iako više nema onoga kojem su dužni, niti na zemlji ima ikoga tko bi za dug znao.

 

Tako se to radilo, među vjerujućim i nevjerujućim, uvijek bi na žalost naišao poneko takav, i onda bi se pamtilo i prepričavalo, a da se nikada ne zapitamo koji je stvarni smisao takvog razduživanja.

 

Hauzmajstora Rudu i Sulejmana Fočaka nikada više nismo vidjeli. Ustvari, Rudu jesmo, početkom osamdesetih, na predzadnjoj stranici Oslobođenja: smrtovnicu su potpisali komšije iz Naselja solidarnost, na Alipašinom. Rudo se nije ženio, niti je imao rođaka, a kako i bi kada se malo prije Velikog rata, trbuhom za kruhom, doselio iz Galicije. Nije bio za vojske, jer je prebolio dječju paralizu, pa mu se “osušila” jedna ruka, ali onom je drugom sve znao i mogao. A kad je umro Sulejman Fočak, to ne znamo. Sigurno je jedno: nikome oni nisu ostali dužni. Takav je to bio svijet.

Milan Bandić barem će po ovome ostati upamćen: zadužio je, i to lično, poimence, najveći broj Zagrepčana u povijesti ovoga grada. U proteklih četrnaestak godina, koliko je vladao Zagrebom, ili u pet tisuća dana, barem petnaestak tisuća ljudi, potrebitih i bespotrebitih, bogatih i siromašnih, pametnih i blesavih, bez obzira na vjeru, naciju i svjetonazor, od Bandića je zatražilo pomoć, i on bi im, neprebrojivoj većini, i pomagao

 

Milan Bandić barem će po ovome ostati upamćen: zadužio je, i to lično, poimence, najveći broj Zagrepčana u povijesti ovoga grada. U proteklih četrnaestak godina, koliko je vladao Zagrebom, ili u pet tisuća dana, barem petnaestak tisuća ljudi, potrebitih i bespotrebitih, bogatih i siromašnih, pametnih i blesavih, bez obzira na vjeru, naciju i svjetonazor, od Bandića je zatražilo pomoć, i on bi im, neprebrojivoj većini, i pomagao.

 

Na te ljude potrošio bi djelić svog vremena i životne energije, te ponešto javnog novca. Ako mu novac i ne duguju, jer je taj novac njihov koliko i njegov, dužni su mu za vrijeme i energiju. Do prije nekoliko dana takav dug nije bilo moguće konvertirati u nešto opipljivo ili izgovorivo, u kakvu metaforičnu valutu. Danas, međutim, jest. Barem petnaesetak tisuća Zagrepčana dužno je svome gradonačelniku isto ono što su podvornik Rudo i računovođa Sulejman Fočak dugovali djedu. Iako im nitko taj dug neće utjerivati, mnogo što na ovom svijetu i u ovom društvu ovisi od njegova vraćanja.

 

Milan Bandić radio je tako da svakodnevno zadužuje ljude. Tako je shvaćao svoj posao. I zbilja, takav i jest posao gradonačelnika. On je bio svedostupni patrijarh svoga grada. Analitičari i stručnjaci za tabloidni redizajn biografija i ocrnjivanje posrnulih vladara vjerojatno će u svemu tome pronalaziti zadnje namjere. I neka im bude.

 

Ali u Bandićevom zaduživanju ljudi, zapravo, nije bilo nikakve duboke strategije, populizma, smjerane koruptibilnosti: on je tako radio, jer je potekao iz tradicije u kojoj se dug pamti i u kojoj dug nešto vrijedi, iz tradicije u kojoj se ne duguje nekoj imaginarnoj sili, instituciji ili zajednici, nego se duguje, uvijek, pojedinom čovjeku.

 

Ali zajednica i zavisi od toga hoće li pojedincu dug biti vraćen. Čovjek se pretvori u životinju kada prestaje vraćati svoje privatne dugove. Tabloidi od ljudi stvaraju životinje, jer im pomažu da ništa ne pamte.

Milan Bandić radio je tako da svakodnevno zadužuje ljude. Tako je shvaćao svoj posao. I zbilja, takav i jest posao gradonačelnika. On je bio svedostupni patrijarh svoga grada. Analitičari i stručnjaci za tabloidni redizajn biografija i ocrnjivanje posrnulih vladara vjerojatno će u svemu tome pronalaziti zadnje namjere. I neka im bude. Ali u Bandićevom zaduživanju ljudi, zapravo, nije bilo nikakve duboke strategije, populizma, smjerane koruptibilnosti

 

One nedjeljne večeri kada je hapšen Milan Bandić, pred njegovim vratima našla su se tek dvojica-trojica onih koji mu ponešto duguju. Dragovoljac, pisac i ekspert za kataklizme Pavle Kalinić. Ramo Delić, Rom. A tu je negdje u blizini svoj stari raspadnuti volkswagen s reklamom za Noćnu moru parkirao i Braco Cigan.

 

Ta trojica ljudi, i još poneki – dušu da ne griješimo – našli su se da Milanu Bandiću vraćaju dugove. Oni su u posljednju miholjsku nedjelju ono najbolje i najčestitije u belom Zagreb gradu: Pavle i dva crna Ciganina. A opet, malo što o zagrebačkom gradonačelniku toliko pozitivno govori kao činjenica da su ga baš oni pošli braniti od svekolikog sramoćenja. I to bezuvjetno pozitivno.

 

Mora da u tom čovjeku nečega ima, kada su mu od petnaestak tisuća dužnika, među kojima i gotovo cjelokupna gradska kulturna, gospodarska i politička elita, došli takvi ljudi: Pavle, Ramo, Braco… U fanjevačkom duhu govoreći, od Rame i Brace boljih i pristalijih u Zagrebu i nema.

 

O Bandiću sam u proteklih desetak godina objavio dvadesetak članaka, prosječno dva godišnje, a jedva u dva ili tri nije Bandić bio loš momak. Recimo, branio sam ga od rasističkih invektiva onoga zlatnog Radija 101 s početka dvijetisućitih, čije su šale na račun Hercegovaca njihovom slušateljstvu, možda, i bile smiješne, ali što ću kad me je Bog stvorio bez smisla za humor. Mimo toga, Milan Bandić mi je išao na živce, ili su mi, možda, na živce išle kohorte njegovih dužnika koji su se istovremeno šalili na račun Hercegovaca i od njega tražili intervenciju.

 

Drago mi je sjetiti se članka pod naslovom “Ćeraj popa, druže episkope”, što sam ga objavio u Globusu, jedne od već davnih zagrebačkih godina, koji je počinjao ovako: “Ćeraj popa, druže episkope!, arlauknuo je gradonačelnik Zagreba i cele Italije.

Milan Bandić nije me ćerao iz svoga grada, nego bi me, pri slučajnom viđenju, pristojno i dovoljno srdačno pozdravio. Na tome sam mu dužan. Samo na tome, jer drugo ništa nisam tražio. Ali dug je, ipak, dug. Do neba velik, ako se u pravom trenutku ne vrati. A pravi je trenutak onaj u kojemu se “miroljubiva tupost tapira” pretvara u bijes i mržnju prema čovjeku koji po prvi put u svome životu postaje – manjinac

 

Ali episkop Jovan umjesto da smijeni oca Milenka, paroha zagrebačkog, još je i potvrdio novinarima da se Milan Bandić odvažio tražiti od njega ono što u svoje vrijeme ne bi Tuđman, ama ne bi ni Tito, ni sam Staljin, a to je da smijeni svešteno lice koje je otkazalo poslušnost svjetovnoj vlasti, nakon što ga je svjetovna vlast, da prostite, pošteno zajebala.” U tom članku bila je i ova rečenica: “Samo bankomati rade u Zagrebu duže od Milana Bandića.”

 

I ove dvije: “On se hvali svojom skromnošću, pa kaže da je sluga svakom Zagrepčaninu, naročito onim najsiromašnijim i najpotrebitijim. Kada svjedoči o svojoj časti i poštenju, o svojoj vjeri u Boga i u socijaldemokraciju, on progovara onim unjkavim, Balkancu posve neprimjerenim, nazalnim glasom katoličkog biskupa.”

 

A onda i ovih nekoliko: “Znam nekoliko ljudi kojima je takav Bandićev diskurs neuvjerljiv do bola, ali golema većina Zagrepčana mu vjeruje, i to na način na koji se vjeruje Sai Babi i Maharishi Mahesh Yogiju u vrijeme njegove najveće slave.

 

Pokušajte samo takvima reći kako je nedostojno varati paroha, ili kako je ludo od episkopa tražiti da ga smijeni, većinski građani Zagreba gledat će vas s onom karakterističnom miroljubivom tupošću tapira. Oni jednostavno ne uspijevaju shvatiti zašto se manjina toliko pjeni na tog marljivog čovjeka, koji je od jutra do mraka na usluzi svojim sugrađanima.”

 

Nakon takvih riječi, Milan Bandić nije me ćerao iz svoga grada, nego bi me, pri slučajnom viđenju, pristojno i dovoljno srdačno pozdravio. Na tome sam mu dužan. Samo na tome, jer drugo ništa nisam tražio. Ali dug je, ipak, dug. Do neba velik, ako se u pravom trenutku ne vrati. A pravi je trenutak onaj u kojemu se “miroljubiva tupost tapira” pretvara u bijes i mržnju prema čovjeku koji po prvi put u svome životu postaje – manjinac.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: analitičar, autograf.hr, Braco Cigan, dug, gradonačelnik, Hrvatska, Jutarnji list, Milan Bandić, Miljenko Jergović, Noćna mora, osvrt, Pavle Kalinić, portal, Ramo Delić, reklama, Rom, volkswagen, Zagreb

Čemu pamtiti Šou

Autor: Jadranka Brnčić / 13.08.2014. Leave a Comment

Židovi su žrtve jednoga genocida bez presedana. Nikad još dotad jedna država nije odlučila i objavila, pod autoritetom svoje najviše odgovornosti, da određena skupina ljudi mora biti istrebljena i to, ako je moguće, u potpunosti, što je odluka koju je, potom, sustavno (uredno, pedantno, birokratsko-metodično, tehnički i industrijski) primjenjivala svim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju. Postavši gospodarom Njemačke, zaboravljene u “distribuciji” kolonija, III. Reich je, poslije svoje munjevite pobjede na Istoku, započeo križarsku vojnu protiv “judeo-boljševizma” koji je osvajao njegov Lebensraum u središnjoj i istočnoj Europi.

 

Da bi nastanila te “pradavne njemačke zemlje”, prvo je trebalo – zbog demografskih i rasnih razloga – rastjerati i eliminirati na desetke milijuna untermenschen “pod-ljudi” – pod-ljude Židove, Rome, mentalno bolesne i hendikepirane – ne zaboravljajući pritom slavensku elitu u Poljskoj i Sovjetskom savezu. Tako stvoren kaos u punom srljanju u rat, pridonio je radikalizaciji genocida što ga je Hitler bio odavno želio.

Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega

 

Zanimljiva je činjenica da Šoa nije odmah poslije Drugog svjetskog rata ušla u izraelski politički diskurs. Čak naprotiv. Sve do 1960, tj. suđenja nacističkom zločincu Eichmannu u Jeruzalemu, vladalo je vrijeme zaborava. Mlada nacija se gradila na kibucniku, snažnom i zdravom zemljoradniku. Tek je Eichmannov slučaj izazvao promjenu odnosa prema Šoi.

 

Ben Gurion, arhitekt nove nacionalne politike, smatrao je Šou krajnjim očitovanjem sudbine izraelskog naroda osuđena na trajni Izlazak, sudbine koja se može preobraziti u ulazak u Obećanu zemlju samo uspostavom države na drevnoj izraelskoj zemlji. Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega.

 

Izraelska povjesničarka Idith Zertal piše: ‘‘Ako je prisjećanje na genocid nekad služilo za izgradnju jedne moći i volje za moći nasuprot potpune židovske nemoći za vrijeme Šoe”, odsad se “Auschwitz – kao inkarnacija apsolutnoga zla – redovno spominje kada se Izrael nađe pred političkim problemima i problemima sigurnosti s čijim se posljedicama dosad nije htio suočiti niti platiti cijenu”.

 

Govor o Šoi posvuda je prisutan (u zakonima, sudovima, školi, molitvi, poeziji, spomenicima i komemorativnim knjigama) i postao je temeljem izgradnje izraelskoga kulturnog pamćenja, kulture i – politike smrti. Idith Zertal dodaje: “Putem Auschwitza – koji je postao glavnom referencom pred svijetom sustavno definiranim kao antisemitskim i neprijateljskim – Izrael se urešuje aurom sakralnosti, aurom najveće žrtve, te se pokazuje neproničnim za kritiku i razuman dijalog s ostatkom zajednica nacija”.

Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti

 

Dakako, Židovi ne samo da imaju pravo pamćenja Šoe, nego su tu užasnu apogeju progonstava što su proteklih stoljeća obilježavali njihov život u Europi dužni urezati u mramor pamćenja. No, pretpostavi li se da se pamćenje poigrava s opasnostima koje mu prijete, od instrumentalizacije do sakralizacije, pamćenje Šoe kakvo bi pripadalo isključivo Židovima neće ju moći sačuvati od zaborava. To bi predstavljalo dvostruku tragediju: za žrtve, ubijene na određen način po drugi put; i za sve čovječanstvo koje ovo mučeništvo upozorava na to što je sve čovjek kadar počiniti. Kao da, kako je govorio Jacques Derrida, “to“ i “nikad više to” nije “pored nego ispred nas”.

 

Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti.

 

Postavljajući pitanje nemoći pred događajem kao što je Šoa najdublje moguće zadiremo u vez solidarnosti među ljudima. Šoa se dogodila i budući da još ni izdaleka nismo izašli iscijeljeni od njezinih posljedica, neprestano ju nanovo proizvodimo: u Kambodži, Ruandi, Bosni, Sudanu, Ukrajini, Iraku, Siriji, Palestini.

 

“Ako iz Holokausta izvučemo ‘pouku’ – piše britanski povjesničar Ian Kershaw, autor gigantske biografije o Adolfu Hitleru – čini mi se neizbježnim reći – priznavajući jedinstveni značaj Holokausta u povijesti – da se naš svijet još nije definitivno odrekao sličnih grozota (…) Više nije riječi o tome da se Holokaust ‘tumači’ jedino kao židovska povijest ili kao povijest odnosa Židova i Nijemaca, nego o tome da se nastoji razumjeti patologija modernih država, da se pita o ‘civilizaciji’, tom tankom sloju laka kojim su premazana napredna industrijska društva”.

 

Endlösung ili “konačno rješenje”, tj. nacistički plan totalnog zatiranja Židova samo je krajnja izvedenica koncepcije o superiornosti jedne rase, naroda ili skupine nad drugima. Riječ je o ideologiji totalitarizma na djelu utemeljenoj, zapravo, u strahu od drugog.

Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samo razumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe

 

Stvorena da bi raskrstila s kršćanskim antisemitizmom, država Izrael se razvila hraneći novi, arapski antisemitizam. Suvremeni izraelski Židovi, nevjerni, po mišljenju Jeana Daniela, Normana Finkelsteina i mnogih drugih, poruci Auschwitza, ne razlikuju barbarstvo, kojega su bili žrtve naprosto zato što su bili rođeni i što su postojali, od nevolja s kojima se susreću zbog onoga što čine slobodno i suvereno.

 

“Po prvi put u posljednjih dvije tisuće godina Izraelci su gospodari svoje nacionalne sudbine. Sada su i u području činjenja (akcije), a ne samo bivanja (bića). No, evo, kako neki se od njih, zauvijek zasjenjeni kobnošću Zla, pokazuju nesposobnima razlučiti između strahota koje su podnijeli u Auschwitzu i ratova kojima su u Izraelu izloženi zajedno sa svojim neprijateljima”.

 

Izrael je danas zatvorenik svojih mitova, svojih strahova, svoje interpretacije povijesti. Veliki oslobodilački pokret cionizam se pretvorio u društvo zatvorenika sa svojom fantastičnom vojnom moći, žrtvom vlastitih osvajanja.

 

Da bi se uspostavio novi poredak vrijednosti, stare je nužno “pospremiti” u pamćenje tako da ne ugrožavaju sadašnjost ili budućnost. A to je moguće jedino putem izglađivanja starih razmirica, a ne opetovanim potezanjem pitanja o krivici i odgovornosti koje staru razmiricu vraća u žarište te obnavlja stari krug bez razrješenja. Jedini radikalan način “izglađivanja” jest prekid sa starom logikom: uvođenje praštanja umjesto pravednosti.

Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas

 

Drugim riječima, čin pamćenja, samooptuživanja, pokajanja, mirnog odazivanja na optužbe nužno je prenijeti onkraj pravne instance ili instance država-nacija. Nadalje, upravo je taj proces omogućio stvaranje koncepta ljudskih prava, kao i osnivanje međunarodnih sudova na kojima se razmatraju slučajevi “zločina protiv čovječnosti”.

 

Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samorazumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe.

 

No, postoji opasnost, ukoliko ćemo dosljedno ići tim putem, tj. počnemo li se optuživati i tražiti oproštenje za sve zločine počinjene u prošlosti protiv čovječnosti, da više nikoga nećemo moći smatrati nevinim, a, samim time, nitko neće moći biti sudac. Svi smo esencijalno, neizbrisivo obilježeni naslijeđem raznih zločina. Međutim, djeca ne bi trebala nositi teret grijeha svojih roditelja.

 

Praštanje, zapravo, nije ni normalno ni normativno ni sredstvo normalizacije. Ono, da bi bilo vjerno sebi, treba ostati iznimno i osobito, nemoguć čin – prava svrha mu je da prekine uobičajeni tijek povijesti i povijesnu zakonitost i temporalnost. Paradoksalno, praštanje može oprostiti samo neoprostivo. Nije riječ o tome da se oproste zločini protiv čovječnosti, nego da čovjek sam sebi oprosti što je čovjek sposoban za takve zločine. Opraštanje, nenasilje, pravednost, mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja.

 

Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas.

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: autograf.hr, Biblija, Eichmann, Europa, genocid, Hitler, Holokaust, III. Reich, Izrael, Jadranka Brnčić, kolumna, Lebensraum, Njemačka, Parrhēsia, politika, rat, Rom, SOA, teologija, untermenschen, židovi

Ajatolahija križarske revolucije

Autor: Miljenko Jergović / 20.11.2013. Leave a Comment

Ajatolahija križarske revolucije Željka Markić neki je dan na nekakvome radiju rekla ovo: ”Odrastanje sa samohranim roditeljem također je neprirodno okruženje.” Tako su, eto, izvanbračna i djeca rastavljenih roditelja barem na trenutak mogla osjetiti kako je u posteuropskoj Hrvatskoj biti homoseksualac, Srbin, Rom i pojedinac. Ili kako je u Hrvatskoj biti bilo što, osim Hrvat, katolik, pripadnik stada i molitvene zajednice.

 

To bi trebala biti dobra škola za svakoga tko misli da bi revolucijom mogao ostati nedirnut, neizmijenjen i neponižen. Cijenjena nam je ajatolahija namjerila evangelizirati unutrašnje organe, ispremiješati crijeva, džigericu i testise, pa da ono što je lijevo bude desno, a ono što je desno da bude još desnije. I da se, pritom, svatko osjeti pomalo krivim i degeneriranim, da ga se, za njegovo dobro, pomalo ponizi. I onda još i demantirati nešto što je izgovorila na radiju, a što joj se, eto, više ne sviđa kada se pojavi na papiru.

 

Neprirodno je, propovijedaju oni, biti homoseksualac. Homoseksualizam je bolest, kažu. Ta bolest se, sjećamo se, najefikasnije liječila u nacističkim koncentracijskim logorima. Ništa kao nacizam, nitko kao Hitler, nije tako uznastojao za idealom – prirodnoga. Ljudi su se razvrstavali na one koji žive u skladu s prirodom i one koji to nisu u stanju. Drugi su odlazili u dim. Prirodno je, također, da jača vrsta istrebljuje ili podčinjava slabiju vrstu. U tome je nacistička ideologija bila neumoljivo logična.

Koja je, za Željku Markić, razlika između nerasta i krmače i dvoje ateista, koji se ne mole Bogu, ne strepe od Strašnoga suda, ne vjeruju u biblijske metafore, i imaju seksualne odnose pri kojima bježe od prokreacije kao đavo od krsta? Ako ta razlika postoji, tada najednom biva prirodnim sve ono što ajatolahija križarske revolucije prokazuje kao neprirodno

 

Neprirodno je, kaže Željka Markić, da homoseksualci odgajaju djecu. Neprirodno i monstruozno. ”Sigurno bih dijete stavila u dom i nikako ga ne bi dala na posvojenje istospolnim parovima.” Za razliku od homoseksualne zajednice, sirotište, ubožnica, dom za nezbrinutu djecu prirodna su staništa za podizanje djece. Željka Markić bi ”djecu stavila u dobro organiziran dom koji vode ljudi ispunjeni ljubavi”.

 

Šta je ljubav za Željku Markić? Prokreacijska zajednica muškarca i žene? Koja je razlika između rasploda i ljubavi? Ta što se nerast i krmača ne mole Bogu, ne strepe od Strašnoga suda i nisu svjesni da su prah i u prah će se pretvoriti? Koja je, za Željku Markić, razlika između nerasta i krmače i dvoje ateista, koji se ne mole Bogu, ne strepe od Strašnoga suda, ne vjeruju u biblijske metafore, i imaju seksualne odnose pri kojima bježe od prokreacije kao đavo od krsta?

 

Ako ta razlika postoji, tada najednom biva prirodnim sve ono što ajatolahija križarske revolucije prokazuje kao neprirodno. Ako, međutim, razlike nema, tada bi i u Ustav moglo uskoro ući da su za najviši zakon Republike Hrvatske isto nerast i krmača kao ateist i ateistkinja. Teško da bi se Ustavni sud, predvođen Jasnom Omejec, i tome usprotivio.

 

Kada se jednom pokrene mehanizam segregacije, tada proces nužno ide do kraja. Segregacijom homoseksualnih parova ajatolahija Markić i kadinica Omejec će, uz asistenciju referendumskoga stada, svjesno segregirati i izvanbračne zajednice muškarca i žene, djecu rođenu izvan braka, a možda, u perspektivi, i parove koji se odbijaju vjenčati uz asistenciju svećenika ili plemenskoga vrača.

 

Vrača ne spominjemo da bismo se rugali s bogoposlužiteljima katoličkog ili bilo kojeg drugog vjerozakona, nego vračeve spominjemo da bismo naglasili multireligijsku toleranciju koja je uspostavljena pod ajatolahijom Markić i njezinim pokroviteljima. Iako suštinski ne priznaju da će itko, osim uposlenika i vjernika Svete Rimske Katoličke Crkve, stići u raj, iako samo sebi priznaju pravo na komunikaciju s Bogom, dok su sve druge vjere lažne, a njihovi su svećenici vračevi, oko ustavne segregacije složili su se s čelnicima većine drugih vjerskih zajednica.

 

Oni su prezreli vlastito manjinstvo, i pristali su stati pod ajatolahijin turban, premda im se u budućoj Hrvatskoj, njima i njihovim vjernicima, dobro ne piše. Recimo, poštovani episkop zagrebačko-ljubljanski gorko se vara ako misli da bi u Hrvatskoj, kakvu zamišljaju ovdašnji borci i borkinje protiv seksualnih nastranosti kakve su pederastija i ćirilica, mogla uopće i postojati institucija koja bi se zvala Srpska pravoslavna crkva (ili Srpska pravoslavna Crkva, kako stoji u pravopisu rukopoloženom s Kaptola…).

Ajatolah Ruholah Homeini provodeći islamsku revoluciju u Iranu ponajprije je revolucionarizirao okolnosti privatnoga života građanki i građana te velike, drevne zemlje, veličanstvene i žive kulture. Učinio je isto ono što danas pokušava Željka Markić, a to je mogao jer je iza njega stajao represivni sustav, vojska, policija i oružje

 

No vratimo se na početak. Željka Markić je, govoreći o prirodnim i neprirodnim okruženjima, neprirodnim označila odrastanje sa samohranim roditeljem. Da sam osjetljivija dušica, rekao bih da me je uvrijedila, jer pripadam manjinskoj skupini djece rastavljenih roditelja. Ali dobro sam istreniran, pa me nije lako uvrijediti, i mogu u miru i sabranosti da razaberem sve činjenice mog neprirodnog života s majkom (kojoj sam dodijeljen po odluci suda, čemu se ni otac nije protivio).

 

Prvo: nikada nisam nazočio roditeljskoj svađi. Nisam čuo nju da na njega viče, niti sam doživio to da moj otac udari moju majku. Pa iako je od godine moga punoljetstva prošlo već skoro trideset godina, iako su oboje pokojni i leže razdvojeni na katoličkoj parceli sarajevskog groblja, i danas kroz mene prođe užas od te zamišljene, nikad viđene slike oca koji tuče majku. Nagledao sam se svačega, što je, uostalom, i prirodno s obzirom na vrijeme u kojemu živimo: i mrtvih, i raskomadanih ljudskih tijela, i ljudske patnje, bolesnih i umirućih, ali sve mi je to nekako lakše, zamislivije, skoro pa običnije, od oca koji tuče majku.

 

Zato mi nije teško zamisliti sebe kao ubojicu ili žrtvu, kao krivca i nedužnoga, ali mi je ostalo nezamislivo da udarim ženu s kojim živim. To je ono što je, citirat ću Markićku, jedina posljedica mog odrastanja u ”neprirodnom okruženju”.

 

Ajatolah Ruholah Homeini provodeći islamsku revoluciju u Iranu ponajprije je revolucionarizirao okolnosti privatnoga života građanki i građana te velike, drevne zemlje, veličanstvene i žive kulture. Učinio je isto ono što danas pokušava Željka Markić, a to je mogao jer je iza njega stajao represivni sustav, vojska, policija i oružje. Ali što je od svega važnije, iza njega je stao strah i sram njegovih protivnika, građanki i građana u čiji je privatni život revolucionarno zašao.

 

Ajatolahija Markić ničim nas, međutim, ne može posramiti. Iza nje, u tradicionalnoj, marijanskoj Hrvatskoj ne stoji ništa, osim crkvenih i svjetovnih političara (ovi drugi su, avaj, počesto muškarci koji su se, protuprirodno, rastavili od svojih vjenčanih žena…), ne stoji iza nje nikakvo učenje, ni vjera. Kako i bi, kada rimski biskup Franjo ovih dana svojim papinskim autoritetom svjedoči kako Isusova mati Marija nije ravnateljica pošte, pa da svakodnevno odašilja nekakve poruke.

 

(Tekst prenosimo s portala Jutarnjeg lista uz autorovu dozvolu.)

Filed Under: OSVRT Tagged With: ajatolahija, autograf.hr, Hitler, homoseksualac, Hrvatska, Jasna Omejec, Jutarnji list, katolik, Miljenko Jergović, nacizam, ostvrt dana, Rom, Srbin, Ustavni sud, Željka Markić

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Država će financirati obnovu i onima bez novca

    Država će financirati obnovu i onima bez novca

    anja-kozul
  2. Slučajna Hrvatska

    Slučajna Hrvatska

    marinko-culic
  3. Božje Novosti

    Božje Novosti

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Pomoć stiže sa svih strana

    Pomoć stiže sa svih strana

    novosti
  2. Sve su to naši ljudi

    Sve su to naši ljudi

    vladimir-jurisic
  3. Da mi je još tri metra drva

    Da mi je još tri metra drva

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se