Sintagma ”prejaka riječ” dolazi nam iz poezije. A ako igdje ”prolaze”  prejake riječi onda prolaze u poeziji, pa ipak je pjesnik upozorio ”ubi me prejaka reč”. Prejaka bi riječ bila ona koja u pjesničkom zanosu znači ozbiljan disbalans između označitelja i označenog ili jednostavno rečeno neadekvatnu kvalifikaciju (do)življenog ili mišljenog.

 

Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa. Super ili katastrofa reći će vam podjednako perač ulice, penzioner i student filozofije, svejedno koju od tih osoba što na ulici pitali.

 

Pozitivna je kvalifikacija – super – tu da bi podjednako odgovorila na pitanje: kakav je danas dan? što mislite za najavu povećanja penzije? kako je bilo na ispitu? Ili negativna – katastrofa – što mislite o čistoći naših ulica? kako živite? vaš stav o studentskom standardu?

Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa

 

Na muci se u takvoj situaciji nađu novinari koji očekuju čuti mišljenje, bilo kakvo, a dobiju samo ”super” i ”katastrofa”. Isto za kvar nuklearke u Japanu, za uspjeh bh. nogometaša ili neadekvatnu presudu Haškog suda. Pritom, dakako, nipošto ne amnestiram novinare… Tek su ponori njihova neznanja – katastrofa!

 

Otkud poplava ”prejake riječi”? Iz političkog govora, koji masovno generira neadekvatan govor iza kojega ne stoji odgovarajući sadržaj. Riječ je o govoru ispražnjenom od smisla, neobvezujućem govoru, kako je to nekoć elaborirao Slobodan Inić u svojoj studiji Govorite li politički (Beograd, 1984.). Još kamo sreće da je današnji politički govor i upola dobacio do njegovih uvida!

 

Za ovu prigodu kao primjer navodim tri slike u kojima su ”prejake riječi” samo one upotrijebljene pretenciozno.

 

A) U Sarajevu se do pred rat, u Skenderiji, održavao najveći bosanskohercegovački Novogodišnji vašar. Tu je pola BiH dolazilo na prigodne predblagdanske rasprodaje: od gaća i čarapa do televizora i veš-mašina. U tramvaje se i autobuse nije moglo ući od onih koji su nosili jorgane, deke, jastuke, zimsku odjeću… Stvari koje se zovu bijela tehnika ipak su odvožene na trošak prodavca. Skenderija je bila mjesto vašara, sajmova i salona. I jasno je znao i najobičniji puk, što je što i što koja riječ označuje.

 

Više nisam siguran da znam što u današnjem Sarajevu koja riječ što znači. Neću reći da idem na sajmove ili salone, ali na vašare – da. Vašare knjiga. Dok ovo pišem privodi se kraju Zimski salon knjige, u proljeće bude Sajam knjige, ali ni nakon toliko godina nisam uočio bitnu razliku. Nekako je stidljivo, kao sramotna, nestala riječ vašar, ali su i salon (koji bi trebao značiti nešto manje, ali decentno) i sajam (kao velika specijalizirana poslovna priredba), najbliže vašaru u njegovu u nas kolokvijalnom smislu. Ovaj, pak, Zimski salon, pravi je pravcati Novogodišnji vašar. I neka ga. Zašto ne bi i knjiga bila vašarska zabava. Ali što s imenovanjem? Da čovjek ne ode tamo i ne vidi sav taj vašar još bi se osjećao nekako salonski.

 

B) Dok se cijeli svijet, uz svu pompu i patetiku te, kao i uvijek, pohvalu zakašnjelu trijumfu pravde, opraštao od Mandele, a neki ga od svjetskih političara uspoređivali s Lincolnom i Gandhijem, naše su novine posegnule za naslovom: ”Treba biti inspiracija bh. političarima”! Ne samo pretenciozno, nego i do suza smiješno.

Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!

 

Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti, ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila, i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!

 

Danas, kad uopće nema politike, kako bi to rekao Rajko Grlić, politike koja znači ideju, pokret, kad nema više velikana profila Adenauera, Kennedyja ili Brandta, nego je sve svedeno na kleptokraciju i političke (bez)ličnosti, da Mandela negdje i nekome, pa još u BiH bude inspiracija?! No, eto, papir sve trpi, pa i glupost za koju je malo samo nedoučen novinar, nego je potreban i još barem jedan nabildan urednik ili plavuša koja pretendira biti mis svijeta.

 

C) Nedavno obilježavanje 70. obljetnice ZAVNOBiH-a, kad je u Mrkonjić Gradu ratne 1943. donesena deklaracija kojom se ustvrđuje da BiH nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, netko je prozvao rodnim listom BiH. I bilo bi to simpatično metaforičko govorenje blizu istini o rođenju suvremene BiH. No, nekako iza rata netko je bez imalo dara i sklonosti metafori, ali svakako mitomanski nabrijan ”rodnim listom” prozvao Povelju Kulina bana pa se tako BiH našla u neprilici da sad zasad ima barem dva rodna lista.

 

Pretenciozno i bezazleno, reći će netko, pa bi se govor jakih riječi i mogao progutati ili na njega odmahnuti rukom kad to ne bi išlo dalje i dalje. A onda je isplivalo da je prvi predsjednik Predsjedništva BiH, svoju zemlju ”u amanet” ostavio turskom premijeru, a to je valjda postalo moguće nakon što je prethodni reis ustvrdio kako je Turska ”naša majka”. Sad kad on više nije reis, njegovi su prijatelji najednom otkrili da je bio suradnik Udbe. No, ta sad prejaka riječ daleko manje i opasnije zvoni od prejakih riječi koje su on i njegovi trabanti prethodno izrekli.

 

Prejaka riječ je zapravo i nejaka riječ, uglavnom izraz nemoći i neznanja. Ali i bezočnost i podvala izgovorena s pozicije moći.