Petak je, prvi kolovoza, usred rahle užurbane kolone, među autima stranih registracija, vozim se na more. Ostajemo samo dva dana vikenda, a ja se sjećam prvoga kolovoza od prije tačno trideset godina, bila je srijeda, i ja sam isto ovako putovao prema moru. Samo što je grad iz kojeg sam pošao bio drugi, i nisam išao na dva dana nego na petnaest mjeseci.
Prije ponoći, prvoga augusta 1984, morao sam se javiti u Uble, na otoku Lastovu, na odsluženje vojnoga roka. Putovao sam autobusom, a svud okolo bila je ista ova gužva, tisuće automobila, s malim i velikim obiteljima koje su pošle na more. A ja, nesretnik, u vojsku. Sedamdeset godina ranije, koji dan nakon prvoga kolovoza, tako je moj djed išao u Veliki rat.
Prije trideset godina na more su putovali svi. Ljudi bosanskih, srbijanskih, vojvođanskih registarskih tablica jatili su se oko Bugojna i Donjeg Vakufa, zastajali po krajputaškim birtijama da rashlade svoja vrela čela, sigurni u sebe jer znaju kamo idu, jer su svoji na svome i ništa im se loše ne može dogoditi. Među njima, plahovitiji, nesigurni u staze i bogaze i davno probijene turske drumove, pomiješani s domaćima putovali su Nijemci, Čehoslovaci, Madžari, Poljaci
Prije trideset godina na more su putovali svi. Ljudi bosanskih, srbijanskih, vojvođanskih registarskih tablica jatili su se oko Bugojna i Donjeg Vakufa, zastajali po krajputaškim birtijama da rashlade svoja vrela čela, sigurni u sebe jer znaju kamo idu, jer su svoji na svome i ništa im se loše ne može dogoditi. Među njima, plahovitiji, nesigurni u staze i bogaze i davno probijene turske drumove, pomiješani s domaćima putovali su Nijemci, Čehoslovaci, Madžari, Poljaci. Nije davno bio Drugi svjetski rat, neki od turista sjećali su se ovih šuma.
Ali prvog augusta 1984, usred turističkih migracija, dok sam, najsamiji na svijetu, išao u vojsku, činilo se da je rat daleko od nas, na Bliskom istoku, u Gazi i u Libanonu, a nama ostaju samo herojska sjećanja i jedna u nizu sjajnih turističkih sezona.
Danas je drukčije. Domaći rijetko idu na more. A i pojam domaćih se dramatično suzio i sveo na Zagreb i širu okolicu. Svi drugi su stranci, Srbi i Bosanci. A oni, ako im je još ostalo novca, putuju danas na gostoljubivija mora, u Crnu Goru, Tursku, Grčku. Više nema ni Nijemaca koji bi se sjećali ovih šuma iz 1943.
Turizam se pretvorio u nacionalnu mistiku, u transcendentalno, zaumno dozivanje bogatih stranaca, da dođu i ostave nam svoje novčanike, crne ili barem zlatne kreditne kartice; na turizam se svela nacionalna ekonomija, pa se kao najstrašnije od svih strašnih pitanja nad glavama Hrvata, kao prorokov glas nad kamenom pustinjom, uzdiže ovo: a šta ako gosti jednom ne dođu? Šta ako jednoga prvog kolovoza na hrvatskim cestama nikoga ne bude? Nije to pitanje na koje bi se odgovaralo među ljudima, u širem društvu ili na televiziji, kod Đure Tomljenovića.
To je pitanje koje danas stoji između Hrvata i dragoga Boga. Gospod Bog je, a ne nekakva ženskica, direktor Hrvatske turističke zajednice. On je, a ne onaj nekakav Lorencin, Milanoviću jedini prihvatljiv član jedine preostale antifašističke stranke u Hrvatskoj, nadležan za sudbinu hrvatskoga turizma.
Turizam se pretvorio u nacionalnu mistiku, u transcendentalno, zaumno dozivanje bogatih stranaca, da dođu i ostave nam svoje novčanike, crne ili barem zlatne kreditne kartice; na turizam se svela nacionalna ekonomija, pa se kao najstrašnije od svih strašnih pitanja nad glavama Hrvata, kao prorokov glas nad kamenom pustinjom, uzdiže ovo: a šta ako gosti jednom ne dođu? Šta ako jednoga prvog kolovoza na hrvatskim cestama nikoga ne bude?
Nama trebaju bogati gosti. Mi smo za elitni, a ne za masovni turizam. Čuju se već dvadesetak godina vlahušići i karavlahušići, lokalni primorski šerifi i domoljubni razbojnici, doktori turizma i vlasnici apartmana s balkonima bez ograde i stepeništima koja vode prema nedograđenom trećem katu, pokazujući otvoreni prezir prema svim tim istočnoeuropskim siromasima koji su prije trideset godina dolazili ljetovati u Dalmaciju.
Neće oni Ruse, Čehe i Poljake, neće ni sirote Ukrajince, a za Bjeloruse ni da čuju. Ti Bjelorusi, svojim sam ih očima gledao, ove su godine počeli autobusima da dolaze na Crnogorsko primorje. Tri dana putuju od Minska do Budve, zatim su sedam dana na moru, pa još tri dana putuju kući. Sirotinja huda, nemaju ni za sladoleda, ali jednako osjećaju tu sjevernjačku čežnju za toplim morima kao i Šveđani, Norvežani, Nijemci. Domaći u Budvi i Tivtu gledaju ih u čudu, s nekom solidarnom tugom, ali i strahom da bismo svi jednoga ne tako dalekog dana mogli postati Bjelorusi.
I što bi sad ti vlahušići i karavlahušići kada bi im se jednoga dana, umjesto kruzera veličine empajer stejt bildinga, u Gružu pojavio autobus s Bjelorusima? Bi li ih bez riječi deportirali ili bi ih potjerali uz optužbu da su mlatili sredozemnu medvjedicu?
I dok tako vozim kroz Gorski kotar, putujući u ljubaznu zemljicu Istru, razmišljam o tome što bi oni kada bi im neki marketinški mag objasnio da će veće koristi po hrvatski turizam biti ako na svoj račun u najboljim dubrovačkim hotelima prime i ugoste dva autobusa gostiju iz Minska, a ne njemačku nogometnu reprezentaciju, koja je u Brazilu postala prvak svijeta. Ovo drugo je, naime, jadno i provincijalno. Ugostiti Bjeloruse je, međutim, galantno i elitno. To je gesta elitnog turizma.
Bio sam dijete, pet ili šest godina sam mogao imati kada su u Dalmaciju dolazili Madžari i Čehoslovaci s gepecima punim robe, koju bi u dva dana rasprodali i tako dolazili do novaca za svoja ljetovanja. Donosili su dječju robu, sovjetske fotoaparate i ručne satove, lažne samovare, čajnike, pokućstvo i praški porculan. Madžarima je bilo teže, njihova roba je zbog nečega bila slabija nego čehoslovačka, a nisu imali ni tih famoznih satova i fotoaparata.
I što bi sad ti vlahušići i karavlahušići kada bi im se jednoga dana, umjesto kruzera veličine empajer stejt bildinga, u Gružu pojavio autobus s Bjelorusima? Bi li ih bez riječi deportirali ili bi ih potjerali uz optužbu da su mlatili sredozemnu medvjedicu?
I tako jednoga ovakvog kolovoza, možda baš sudbonosne 1971, kada je Hajduk nakon duge stanke postao prvak, neki Madžar, zovimo ga Janos, ostao je sa svojim starim wartburgom nasred mjesne rive, praznog rezervoara, i bez dinara u džepu. Samo mu je gepek bio pun neprodane robe, koja nije trebala nikome i nije vrijedila ništa. Očajan, ušao u u prvu kuću. Ponudio je dječje zimske džempere, u zamjenu za novca koliko bi mu bilo dosta za benzin do Pečuha. Za to vrijeme tužna žena, zovimo je Rosza, sa svoje je dvoje djece sjedila u autu i čekala. Bili su tako dekintirani da se nisu usuđivali ni zagaziti na dalmatinski asfalt.
Žena na čija je vrata pokucao zvala se Matija. Baba Matija. Jedva joj je objasnio što hoće, a ona kada je shvatila, samo što ju nije kolpalo. Prošla je ona i El Šat i godine poslijeratne oskudice, i sve joj se to upisalo u pamet. A sad će se još i ovoga sjećati, kao jada nad jadima.
Pozvala je šjor Franu, koji je uza sve druge jezike govorio i madžarski, da Janosu iznese ovakvu ponudu: ostat će deset dana u sobi s kupaonicom, bez posebnog ulaza, i ako za to vrijeme skupi novac za benzin, dobro je, a ako ne skupi, pozajmit će mu ona, a Janos će vratiti sljedeće godine. Što se tiče plaćanja sobe, tu problema nema. Čekala je jednoga takvog da mu ove godine ne naplati sobu. A hranit će se kod nje, jest će ono što jedu njezini, barem blitve i krumpira ima dosta, a ne fali ni kokošje juhe, palente, gulaša…
Ne znam kako se završila priča s Madžarom koji nije prodao ništa, pa nije imao novca ni za ljetovanje, ni za benzin da se vrati kući. Ali babi Matiji je, to znam, dobro išlo s izdavanjem soba. I njoj i njezinima. Bilo je to vrijeme elitnoga turizma, imalo se pa se moglo. Babe u crnini, stare partizanke, dobro su znale što je turistički marketing. Treba ljude navesti da te vole, uvjeriti ih da i ti njih voliš. Ništa drugo.
(Prenosimo s autorova portala).
Još tekstova ovog autora:
- Ukazanje Godota u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu
- Afera Đoković, ili kako se obraniti od neprijateljevih vrlina
- Zoran Vakula i godina koju je trebalo predisati
- Mnemozina neka vas izuzme od svakog gorkog zlopamćenja
- Nikola Šop, smrt jednoga zagrebačkog podstanara
- Zlata Hrvoj Šipek i žalosna naša Beta
- Uloga kite jaglaca u obrani Republike Hrvatske
- Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko da popravi
- Gabrijela Žalac i dotrajali kancelarijski namještaj u Vladi
- Bojan Glavašević, etika govorenja o živima i o mrtvima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.