Bosna i Hercegovina je lakmus papir za detektiranje stanja na području zapadnog Balkana, odnosno jugoistočne Europe. U svojem pokušaju bijega od Balkana, kojemu pripada geopolitički, a sve više i političkom kulturom, Hrvatska se na njemu sve dublje sidri.
Najnoviji je slučaj Deklaracija o hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koju je prekjučer usvojio Sabor. Ona će pridonijeti, nažalost, većoj izolaciji Hrvatske kao trouble makera na Balkanu; to je titula za koju se u oštroj konkurenciji natječe sa Srbijom.
Nedavno pismo trojice bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice Paddyja Ashdowna, Carla Bildta i Christiana Schwarz-Schillinga, upućeno Visokoj predstavnici EU za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Federichi Mogherini i svim ministrima vanjskih poslova država članica EU, izražava njihovu zabrinutost miješanjem Hrvatske u politički život susjedne zemlje.
Bosna i Hercegovina je lakmus papir za detektiranje stanja na području zapadnog Balkana, odnosno jugoistočne Europe. U svojem pokušaju bijega od Balkana, kojemu pripada geopolitički, a sve više i političkom kulturom, Hrvatska se na njemu sve dublje sidri
Pokušaj delegitimizacije izbora Željka Komšića je jasan primjer takvog miješanja, a Deklaracija je dodatni korak u izgradnji hrvatskog neoimperijalizma u ovom dijelu svijeta. Obično se pojam imperijalizma veže uz stvaranje velikih imperija i njime su obilježene ambicije velikih sila, pa je tako borba protiv ”imperijalizma i kolonijalizma” bila popularni slogan pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća koji su koristile i nesvrstane zemlje i zemlje sovjetskog bloka.
No u ovome slučaju vidimo da neoimperijalističke ambicije njeguju i postjugoslavenske države: Srbija prema Kosovu i Republici Srpskoj, Albanija prema Kosovu i zapadnoj Makedoniji, a Hrvatska prema Hercegovini. Svi ti mali ”neoimperijalizmi” imaju za podlogu imperijalističke pretenzije na susjede i nepriznavanje postojećih granica.
Naravno, takve se politike ne mogu voditi javno i otvoreno, jer bi naišle na opću osudu međunarodne zajednice, ali su zato sadržaj takozvanih hidden agendi, skrivenih planova koji se, ako ne na službenoj razini, promiču u javnosti kroz pojedinačne ispade, manipulaciju javnog mnijenja – i, naravno, kroz politiku populističkih i nacionalističkih snaga u regiji.
Sada je Hrvatska krenula sa svojom reakcijom, najprije na pismo trojice visokih predstavnika u BiH, a zatim i s eskaliranjem miješanja u političke odnose unutar Bosne i Hercegovine usvajanjem Deklaracije u Saboru.
Hrvatski diplomati su dobili upute da upoznaju strane vlade da Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju svojeg legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH, pa je to i učinjeno. Ali reakcije su, nažalost, nepovoljne. Previše je vidljivo da time Hrvatska negoduje što nije izabran za člana Predsjedništva HDZ-ov kandidat Dragan Čović, već Željko Komšić, Hrvat, ali ne i nacionalist.
Time se Hrvatska legitimira na međunarodnom planu kao zemlja koja podržava hrvatski nacionalizam kao svoju državnu politiku, a taj je nacionalizam ugrađen u postojanu neoimperijalističku državnu politiku prema BiH.
Pokušaj delegitimizacije izbora Željka Komšića je jasan primjer miješanja u unutarnje poslove BiH, a Deklaracija je dodatni korak u izgradnji hrvatskog neoimperijalizma u tom dijelu svijeta
Na to su reagirali i oni političari koji se protive nacionalističkoj eskalaciji koji aktualna hrvatska vlast podržava, unutar i izvan zemlje: bivši predsjednici Republike Stipe Mesić, Ivo Josipović i bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.
U ovoj situaciji nije na odmet podsjetiti da je neoimperijalistička politika konstanta državne politike svih HDZ-ovih vlada, počevši od ”dvostruke agende” koju je promovirao pokojni predsjednik Tuđman, a koja se otjelovila u onoj famoznoj salveti na kojoj je Tuđman nacrtao Paddyju Ashdownu podjelu Bosne i Hercegovine.
Nije na odmet podsjetiti da je takva, po Hrvatsku i hrvatske nacionalne interese pogubna politika, kao tajna strategija poprimila obrise u danima neposredno prije priznanje Hrvatske od strane tadašnje Europske zajednice, u siječnju 1992. godine. Tada je američki ambasador (u Jugoslaviji) Warren Zimmerman zatražio od Hrvatske tzv. positipon paper – očitovanje o stajalištima Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
Tekst tog position papera, u čijoj izradi je sudjelovao i pisac ovih redaka, sadržavao je jasno opredjeljenje Hrvatske za očuvanje teritorijalnog integriteta i suverenosti Bosne i Hercegovine kao samostalne države, a Hrvatska se nudila kao jamac te neovisnosti i samostalnosti, kao i sigurnosti u odnosu na moguće pretenzije Srbije prema teritoriju ili dijelu teritorija BiH.
Taj je papir, međutim, odbačen nakon što je poslan na Pantovčak, u Predsjedničke dvore. ”Jeste li vi ludi”, rekao mi je tada jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana koji je, iznerviran tim tekstom, rekao: ”Sad je trenutak da uzmemo Bosnu!”.
Budući da su taj position paper s nestrpljenjem čekale i zemlje članice Europske zajednice, a na kraju se Hrvatska nije o tom pitanju izjasnila, 4. veljače, dva tjedna nakon priznanja EZ-a, njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher pozvao je svog hrvatskog homologa i očitao mu bukvicu zbog ”infiltracije hrvatskih paravojnih snaga i obavještajnih službi” na područje Bosne i Hercegovine. ”Ja sam se zalagao za vas, a to što vi radite dovest će i do moje ostavke!”, rekao je Genscher.
Hrvatska se time legitimira na međunarodnom planu kao zemlja koja podržava hrvatski nacionalizam kao svoju državnu politiku, a taj je nacionalizam ugrađen u postojanu neoimperijalističku državnu politiku prema BiH. Na to su opravdano reagirali i oni političari koji se protive nacionalističkoj eskalaciji koju aktualna hrvatska vlast podržava, unutar i izvan zemlje
Genscher je bio bijesan, ali kada je završeno to pranje glave, pred televizijskim kamerama je mirne duše izjavio da su razgovori s hrvatskim ministrom vanjskih poslova bili konstruktivni i plodni, razgovaralo se o daljnjoj međusobnoj suradnji i Njemačka zdušno podržava Hrvatsku na njenom putu prema Europi! Za mene, koji sam u svojstvu šefa kabineta vodio bilješku o tom razgovoru, bila je to prava lekcija diplomatske hipokrizije: vrline javne, a poroci tajni, baš kao u filmu mađarskog reditelja Miklósa Jancsóa.
Na povratku sam izvješće s tog susreta odnio tadašnjem predstojniku Ureda predsjednika Hrvoju Šariniću s namjerom da izvijesti predsjednika Tuđmana o tom neugodnom prekoru. Nisam se jako začudio kad mi je Šarinić rekao, zabrinuto, da to izvješće neće pokazati Tuđmanu jer bi se on ”jako rasrdio”, a meni preporučio da o tome mi, u Ministarstvu vanjskih poslova, šutimo!
Eto, tako se ”kalio čelik” – i izgleda da je ta konstanta prema Bosni i Hercegovini ostala ista u svim HDZ-ovim politikama prema toj zemlji. Na štetu, naravno, Hrvatske i njenih interesa koji se u režiji HDZ-ovih vlada pretvaraju u nacionalističke, a ne nacionalne interese.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Glavno pitanje: što da se radi?
- Politika u doba koronavirusa
- Posljedice redukcije javnog zdravstva u doba koronavirusa
- Bešćutna Europa, bešćutna Hrvatska
- Banalnost zla u hrvatskoj verziji
- Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
- Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
- Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
- Kako vjerovati političarima?
- Kako da Milanović vrati dignitet predsjedniku Republike
Srdio se, ne srdio, F. Tuđman je bio tretiran samo kao sredstvo zapadnjačke politike prema istoku, koji se već ranije počeo urušavati. Zato se Tuđmanova agenda prema B. i H. razlikovala od međunarodne agende u kojoj čak ni Njemačka nije bila najvažniji arbitar (po najavljivanju svoje, Genscherove, ostavke zbog Tuđmanovog ekspanzionizma prema B i H, o kojoj piše autor članka). U toj međunarodnoj agendi dobro su došli hrvatski i B i H borci protiv neprijatelja br 1 (proruske Srbije) da ne bi uzalud ginuli američki, kao npr. pri hladnoratovskoj podjeli Vijetnama… Amerikanci su pomogli srušiti gotovo istovremeno i Miloševićev i Tuđmanov (HDZ-ov) režim čiji im borbeni izolacionizmi (nacionalizmi), nakon upotrebe više nisu potrebni. Jer u stvaranju globalne ekonomske i demokratske zajednice odlučuju globalni moćnici. A ne bolestan Tuđman kada je optužio Amerikance za rušenje “glave” Hrvatske, pomoću oporbenog radija “101. Nismo ga dopustili ugasiti ni mi, hrvatski prosvjednici.