novinarstvo s potpisom
Zdenko Duka
Dva tjedna nakon što je Kosovo proglasilo da Sigurnosne snage Kosova prerastaju u Kosovsku vojsku, premijer prištinske vlade Ramush Haradinaj na svojoj službenoj Facebook stranici pohvalio se potpisivanjem sporazuma o ukidanju granica između Kosova i Albanije. [Read more…]
Bosna i Hercegovina je lakmus papir za detektiranje stanja na području zapadnog Balkana, odnosno jugoistočne Europe. U svojem pokušaju bijega od Balkana, kojemu pripada geopolitički, a sve više i političkom kulturom, Hrvatska se na njemu sve dublje sidri. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Mladina.si
(Opaska uredništva: Zbog nacionalističkih ispada albanskih igrača u Švicarskoj reprezentaciji koja je pobjedila reprezentaciju Srbije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, ponavljamo vrlo precizan komentar Miljenka Jergovića iz 2016.)
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Regina Ammicht-Quinn
Govorit ću o nezgodnoj temi. Već je dovoljno nezgodno govoriti o ženskim tijelima. Međutim, pobačaj je najkontroverznija tema, i to ne samo kada se zdravstveni, politički, društveni ili tržišni stavovi sukobljuju s kršćanskim vjerovanjem, već i unutar samih kršćanskih zajednica. Ponudit ću etički pristup koji želi izbjeći zamku uobičajenih diskursa ”za život (pro life)” nasuprot ”za izbor (pro choice)”. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Mladina.si
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Kako bi objasnio što očekuje od katolika u BiH, papa Franjo poslužio se metaforom mosta u Ive Andrića, a koju je koristio i sv. Ivan Pavao II.
Sarajevo – Evropski Jeruzalem
”Sarajevo i Bosna i Hercegovina imaju specijalno značenje za Europu i sav svijet. Stoljećima su na ovom ozemlju nazočne zajednice koje ispovijedaju različite religije i pripadaju različitim etnicima i kulturama, od kojih je svaka bogata svojim osobitim značajkama i ljubomorna na svoje specifične tradicije, a da to nije spriječilo dugotrajnu uspostavu uzajamnih prijateljskih i srdačnih odnosa. [Read more…]
Je li papa Franjo dolazi 6. lipnja o. g. u pastoralni ili u državni posjet Bosni i Hercegovini u svojstvu dvostrukog suverena (prvog čovjeka Svete Stolice i grada – države Vatikan) razjašnjeno je protokolarno pitanje. Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik Crkvenog odbora za pripremu pohoda pape Franje BiH, precizirao je početkom veljače o. g. da papa Franjo dolazi prvo kao poglavar Katoličke crkve (KC), a onda i kao državnik, te da će se susresti i s predstavnicima KC, biskupima i državnicima BiH. [Read more…]
Dva događaja u srpskoj prestonici u razmaku od samo nekoliko dana pokazala su da se Srbija teško oslobađa starih predrasuda i da je postojeće stanje duha slično onom s početka devedesetih, opterećeno političkim tenzijama i nacionalističkim nabojem. U jednom slučaju radi se o dugoročno usađivanoj mržnji, u drugom o ispoljavanju i veličanju opsesivne ljubavi. U oba slučaja frustriranost je velika, nezdrava i opasna.
Krenimo redom.
U utorak je započet, a prekinut pre kraja prvog poluvremena fudbalski susret između Albanije i Srbije. Nekoliko dana uoči utakmice beogradski mediji su objavljivali tobožnje izjave albanskih fudbalera i funkcionera albanskog fudbalskog saveza koje su se najmanje doticale utakmice, a više su bile u oblasti političkih provokacija. Uzalud su iz Albanije stizali demanti takvih izjava; nekome je odgovaralo da se one plasiraju i podgreju atmosferu netolerancije pred samu utakmicu.
Sve što se potom odigralo dobro je poznato. Zviždanje prepunog stadiona albanskoj himni, skandiranje ”Ubij, ubij, zakolji, da Albanac ne postoji”, bacanje baklji na teren, pojava iznad stadiona letilice sa albanskom zastavom sa znamenjima, kako je protumačeno, ”velike Albanije”, tuča igrača oko zastave, upad navijača. Redari su se pridružili navijačima u obračunu sa albanskim igračima koji su se sa zadobijem modricama jedva probili do svlačionica gde su nekoliko sati čekali da se gužva raščisti, a potom i na aerodromu proveli sate u očekivanju da se vrate u Tiranu.
U međuvremenu Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštava, kako prenose Večernji novosti, da je uhapšen brat predsednika Albanije prisutan na tribini, jer je, kako saopštavaju iste novine, a prenose svi srpski mediji, ustanovljeno da je upravljao famoznom letilicom i usmeravao je. Olsi Rama, predsednikov brat, po povratku u Tiranu izjavljuje da je ta optužba čista laž, da nema nikakve veze sa incidentom ni sa letilicom, da nije hapšen niti zadržavan u policiji.
Ono što potom sledi pretvara se u pravu histeriju koja nema nikakve veze sa sportom. Tabloid blizak srpskom premijeru izvlači u naslov na prvoj strani kvalifikaciju događaja kao ”Šiptarsku svinjariju”. Predsednik Foruma za istraživanje međunarodnog terorizma Milan Pašanski ocenio je da su Albanci, ubacivanjem zastave takozvane ”velike Albanije” na stadion Partizana u Beogradu, objavili specijalni rat Srbiji i bez ugrožavanja ljudskih života ostvarili svoj cilj – svetsku reafirmaciju političkog koncepta ”velike Albanije”.
Pritom, kako je naglasio, SAD imaju svoju računicu da ”gaje” belu Al kaidu na Balkanu, da fundamentalizmom inficira muslimanske delove Rusije i Kine, te da drži bezbednosno otvorenim obod EU s ciljem vezivanja za sebe. Pored Pašanskog javljaju se i drugi ”stručnjaci” koji za upad letelice, pored Albanaca, optužuju i Amerikance i Hrvate.
Izlivi nesputane mržnje prema susednom narodu, podgrejavani izjavama visokih političkih funkcionera, dobijaju opasne razmere. U Somboru, Staroj Pazovi, Vršcu i Novom Sadu ”nepoznata lica” pale i kamenuju pekare i poslastičarnice čiji su vlasnici Albanci, srpski državljani.
Podmetnut je požar na subotičkoj Muhadžir džamiji. Reakcija policije je nepravovremena i zakasnela, što podseća na ponašanje policije prilikom paljevina ambasada i džamije u Beogradu posle mitinga 2008.godine. Sve ovo dovelo je u pitanje ranije ugovorenu posetu predsednika Albanije Edija Rame Beogradu koja je proglašena istorijskom. Ako do posete i dođe pod pritiskom Evropske unije, očevidno je da je nekome bilo u interesu da se stara mržnja produbi i dobije novi zamah.
Nekoliko dana posle ovih događaja Beograd je preplavljen izjavama ljubavi Putinu i Rusiji. U centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici ulične tezge ukrašene su majicama sa slikama Putina, Ratka Mladića i Karadžića. Pored njih, šajkače sa kokardama. Ova roba nikada nije bolje išla, hvale se prodavci.
Parada je bila i prošla. Narod prisutan na paradi nosio je transparente sa natpisima ”Spasi nas, Putine!” i ”Srbija, Rusija, ne treba nam Unija”. Izjave ljubavi ruskom premijeru od strane srpskog premijera delovale su u toj meri udvorički da se činilo kako je i samom Vladimiru Putinu neprijatno.
Tri dana posle posete ruskog predsednika Beogradu održana je svečana akademija povodom dana oslobođenja Beograda u Sava centru. U pamćenju su ostale dve poruke. U jednoj sceni okupatori tuku i muče osvedočenog patriotu. Na pitanje kakva su njegova uverenja on odgovara: ”Ja sam ravnogorac i “crveni”. Ravnogorac je zato što je veran zakletvi koju je dao kralju, a ”crveni” zato što voli Rusiju.
Iz ovakve ”antifašitičke” izjave poslate gledalištu može se zaključiti da će se verovatno na nekoj od sledećih parada, ako ih bude, pojaviti i četnička obeležja, o čemu je već bilo zahteva. Poruka na kraju svečane akademije, rečena glasom spikera, bila je da Srbi moraju da zapamte ko ih je nedavno bombardovao i da shvate ko su pravi srpski prijatelji. Naravno, ne oni na Zapadu, nego oni na Istoku.
Posle svega što se u ovih nekoliko dana događalo ciljevi srpske politike ostaju zamagljeni. Doskora se govorilo kako u politici nema ljubavi i večnih prijateljstava nego samo interesa; danas se ta rečenica više ne čuje i ne spominje.
Fudbalska utakmica sa Albanijom, a potom poseta ruskog predsednika Srbiji probudile su loše strasti i loše stereotipe. Srbija, kako se čini, zaslugom svojih političara, medija i svoje intelektualne elite, ponovo postaje talac već doživljenih zabluda, bez želje i spremnosti da izvuče pouke iz bliske prošlosti.
Alice Munro, “Javne tajne”, OceanMore, Zagreb, 2014.
Kada je lani početkom listopada objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobila kanadska književnica Alice Munro, reakcije u cijelom svijetu bile su nepodijeljeno pozitivne. Kanađanka koja izbjegava publicitet, intervjue i promociju obljubljena je autorica koja je divljenje i struke i šire javnosti izborila formom pripovijetke.
Zahvaljujući nakladi OceanMore, hrvatski štovatelji Alice Munro sada mogu pročitati i njenu zbirku “Javne tajne” (ovaj naslov nekakvim ciničnim slučajem podsjeća na naslov knjige Nore Roberts, ali tu, naravno, prestaju sve sličnosti). Zbirku je na hrvatski prevela Maja Šoljan, a riječ je o četvrtoj knjizi Alice Munro prevedenoj na hrvatski jezik, što svakako valja pozdraviti.
Mnogi suvremeni dobitnici Nobelove nagrade nisu bili te sreće da ih hrvatski izdavači sustavnije predstavljaju hrvatskoj javnosti. “Javne tajne” premijerno su objavljene još prije dvadesetak godina, a riječ je o knjizi tipičnoj za stil i književni interes ove slavne kanadske književnice.
U prvom planu ovih osam pripovijetki su žene i njihove bračne i izvanbračne sudbine te obiteljske otkrivene ili neotkrivene tajne. Alice Munro suvereno se poigrava ženskim sudbinama koristeći se ponekad i povijesnim događajima kao što je to, primjerice, Prvi svjetski rat, ali njen interes nikad nije dominantno politički, pa čak ni društveni, nego puno dublji, psihološki.
Istina, Munro, pišući svoje opore ženske priče, piše o položaju žene u društvu jer je ta tema očito zanima, ali pri tome ona ostaje nedodirljivo hladna u svojoj angažiranosti. Najkonkretnija po tom ženskom, pa onda i feminističkom pitanju je u priči “Albanska virđina”, jednoj od rijetkih svojih priča koju ipak premješta iz kanadskih provincijskih mjesta i naselja smještajući je u albansku balkansku vrlet koju opisuje iznimno snažno, i ovdje dokazujući svoju nedvojbenu literarnu i stilsku vještinu.
No, Alice Munro ne bi bila toliko cijenjena da si u svojim pričama ne dopušta totalnu spisateljsku slobodu, pa i u ovoj zbirci ne robuje sadržaju i preglednosti, nego se u pričama poigrava i likovima i vremenima u kojima se ti likovi pojavljuju te tako čitatelja vrlo često ostavlja u nedoumici, nekada ga i namjerno upućujući prema logičkim stranputicama.
Stoga na kraju njenih pripovijetki točka uopće ne znači i uobičajeni kraj priče, dapače. Tek tu autorica ostavlja prostora za daljnja zbivanja i nove zaplete. Takvim postupkom svakog čitatelja na neki način pretvara u pisca koji može nadopisivati ove mučne pripovijetke sa snažnom atmosferom.
U svojim pričama, Alice Munro zna biti iznimno surova i gruba, pa ponekad i iznenadi brutalnošću opisa kao što je to učinila u složeno koncipiranoj i iznimno razvedenoj priči “Skriveno i otkriveno” gdje minuciozno sadistički opisuje stravičnu nesreću u pilani.
Svih ovih osam priča prepuno je čudnovatih likova koji se svete svojim dobrotvorima, dobrih ljudi koji nisu imuni od loših postupaka, uvjerenih vjernika koji tako lako krše onih deset zapovijedi, nesretnika koji nikako ne mogu pobjeći svojoj kobi, ali i žrtava za koje nikada nećemo saznati od čije su ruke stradali.
Cijeli opus Alice Munro zapravo je strastvena literarna borba protiv svijeta u kojem ljudi moraju biti ili crni ili bijeli, ali i borba za društvo u kojem će apsolutno svaki pojedinac imati pravo ne samo na svoj stav nego i pravo na svoju posebnost i nedjeljivu prepoznatljivost.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
“Mogu li Vas ja, Sveti Oče (Holy Father), kao pentekostalac, osloviti sa Sveti Brate (Holy Brother)”? Širokim osmijehom se zagledao u mene: “O, yes! I like it! I like it!”, odgovorio mi je bratski. Tako je prošlonedjeljnog jutra otpočeo moj prvi susret sa simpatičnim Papom “iz daleke zemlje” u postkomunističkoj Albaniji. Pomoglo je to što imamo zajedničke prijatelje u Buenos Airesu i što sam se u privilegiranoj poziciji u Tirani našao zaslugom predsjednika Bujara Nishanija.
“Pozivam vas da gradite svoj život na Isusu Kristu, na Bogu; tko gradi na Bogu, gradi na stijeni, jer je on uvijek vjeran, i onda kada smo mi nevjerni (usp. 2 Tim 2, 13). Isus nas poznaje bolje od bilo koga drugog; kada pogriješimo, on nas ne osuđuje, već nam kaže: ‘Idi i nemoj više griješiti’ (Iv. 8, 11).”
Slušam ga pažljivo i ne mogu vjerovati svojim ušima dok Bogu zahvaljujem za svog oca (latinska riječ papa znači otac, preciznije tata) Leopolda Kuzmiča koji je nama petorici svojih sinova govorio te iste riječi u nekom onom drugom kontekstu i vremenu kada su našu potencijalnu duhovnost ugrožavale ateistička indoktrinacija obrazovnog sustava izvana, a “kušnje tijela i svijeta” iznutra.
Naš nas je papa Leopold (skraćeno i od milja su ga svi zvali Lipot), autentični kršćanin i živi svetac, upućivao na Isusa, na vjernost Bogu, naglašavao da kuću života ne gradimo na pijesku, jer će je razrušiti bure i valovi svijeta, nego na čvrstoj stijeni Božje riječi gdje može izdržati sve neugodnosti, kušnje i antagonističke navale. “Isus je ta stijena!”, naglašavao nam je “papa” Lipot tumačeći Isusovu smjerodavnu mudrost (Luka 6 i Matej 7).
Ovo pišem u hotelskoj sobi na kraju jednog izuzetno napornog dana u kojem sam imao privilegiju provesti desetak izuzetno intenzivnih sati u blizini i pratnji pape Franje u Tirani. Sjećanja su svježa, utisci duboki, bilješke krcate, a rukopisi njegovih govora na nekoliko jezika preda mnom na stolu, po krevetu i na podu u sobi koja izgleda, kako bi rekla moja Vlasta, kao da je bomba pala.
Vraćam se Franjinom govoru mladima, jer on nastavlja, a ja opet vrtim film i čujem tatu Lipota, čujem svog zagrebačkog mentora Ludvika Ullena koji je više godina proveo po zatvorima zbog evanđelja, čujem i riječi brata i suradnika Andrije Saboa, izgovorene na jednom od značajnijih skupova petnekostne omladine u Orahovici, a godinu prije nego što smo ga uvjerili da treba preseliti iz Našica u Osijek da tamo obnovi židovsku sinagogu.
“Draga omladino,
vi ste nova generacija.
Snagom evanđelja i primjerom i vaših mučenika,
možete reći:
‘ne’ idolopoklonstvu novca, (i spontano još jednom naglasio)
‘ne’ idolopoklonstvu novca!
‘Ne’ lažnoj slobodi individualizma,
‘ne’ ovisnostima i nasilju!
Vi nasuprot tome možete reći:
‘da kulturi susreta i solidarnosti,
‘da’ ljepoti koja se ne može dijeliti od dobra i istine,
‘da’ životu življenom u širokogrudnosti srca,
‘da’ vjernosti u malim stvarima.”
“Vjernosti u malim stvarima!”, tako je govorio tata Lipot naglašavajući Isusovo obećanje da velike stvari slijede u životu one koji su vjerni u malima. Da je to Božja logika nasuprot logike ovoga svijeta, koji trči za novcem, slavom i moći da bi na kraju završio u velikim razočaranjima jer zapravo gradi kuću života na živom pijesku ljudske prolaznosti i taštine koja ne donosi blagoslov nego prokletstvo.
Papa nije slučajno za svoj prvi pohod nekoj europskoj zemlji izabrao Albaniju, malu, uglavnom još uvijek siromašnu zemlju, ali s najvišim postotkom muslimana u Europi.
U političkom dijelu svog nastupa u predsjedničkoj palači posebno je naglasio kako se vjera ne smije zlorabiti kao opravdanje za nasilje te da je svetogrđe u Božje ime ugrožavati živote onih koji drugačije vjeruju ili ne vjeruju, jer je svaka osoba jedincata i nosi Bogom dano dostojanstvo i slobodu, pravo na život, slobodu izbora, slobodu govora i vjersku slobodu. Hvali Albaniju kao primjer miroljubivog suživota muslimana i kršćana istočne i zapadne provenijencije.
U vrlo upečatljivom i izbalansiranom govoru pledira za veću pravednost u globalizaciji koja ne smije ići na štetu siromašnih. Posebno me se dojmilo njegovo inzistiranje da ekonomsko-tržišnu globalizaciju kao i utrku za gospodarskim rastom treba pratiti globalizacija solidarnosti i poštovanje prava svih pojedinaca, obitelji i država, kao i skrb za očuvanje zdrave prirode.
Papa je i kasnije, u drugom kontekstu, posebice na sastanku s nama na Katoličkom sveučilištu, pohvalio vjerske slobode u zemlji u kojoj su muslimani u većini. Pametni premijer Edi Rama na kraju dana mudro naglašava: “Albanija nije muslimanska zemlja, Albanija je europska zemlja“.
Potkraj dana s balkona nedovršene katoličke katedrale sv. Pavla pratim molitvu Večernje u kojoj Papa prisutnim svećenicima i biskupima naglašava kako su ljudi u njihovoj zemlji, kao i posvuda po svijetu, gladni i žedni Božje milosti i dobrote te da njima nisu potrebni stručnjaci, nego ponizni ali radosni svjedoci Božjeg milosrđa i ljubavi.
Na istom skupu smo svi prisutni izuzetno duboko dirnuti svjedočanstvom 85-godišnjeg svećenika Ernesta Simonija i časne sestre Marije Kaleta, sličnih godina. Njih dvoje su čudom Božjim preživjeli smrtne presude i neopisiva mučenja u vrijeme staljinističkog režima Envera Hodzhe.
Svjedoče o vjernosti Gospodinu koji im je darovao nadnaravnu snagu da u srcima ispunjenim vjerom i nadom dočekaju slobodu. Papa Franjo ih sluša sa suzama u očima i grli kao žive svece. Priznajem: ni ja ne mogu i ne želim sakriti suze i zahvalnost Bogu za ove svjedoke (do)življene vjere.
Papa na kraju dugog i izuzetno napornog dana u domu (za siročad) Betanija hvali volontere motivirane, poput majke Terezije, ljubavlju Isusovom i progovara mudre riječi o dobroti. “Dobrota može ponuditi mnogo više nego novac, koji često razočara sve one koji se uzdaju u moć, slavu i novac. Dobrota je već sama po sebi nagrada onima koji čine dobra djela iz ljubavi, a uz to nas dobrota uvijek iznova vodi bliže k Bogu.” Hvala Ti, sveti brate, hvala Ti od srca!
