Ne razumijem kako mi je tako dugo trebalo da shvatim da postoji nepobjediva izborna strategija za ljude slabe inteligencije i skromnog znanja.
Svašta sam prije govorio: da trebaju pošteni i pametni kandidati, vizija, program, a dopuštao sam i da za poštene i zakonite izbore treba odgovarajući model, tijela nadzora i otvoreni mediji.
Glasno sam se zalagao za kontrolu stranačkih troškova, izmjene izbornih zakon, čišćenje popisa birača.
Znao sam da treba politička logistika, vješto vodstvo i organizacija, da pomaže demagogija, da volontera ima malo i da je njihova pomoć ograničena.
To sve je možda važno, ali mi se sada čini da je odgovor puno jednostavniji. Pobjeđuju i oni koji su komični, glupavi i neobrazovani jer se njihovi glasači osjećaju bolje.
Pobjeda takvih lakrdijaša daje inače zanemarenim, neuspješnim i bijesnim ljudima osjećaj superiornosti nad privilegiranim establišmentom.
Na izborima pobjeđuju oni koji nemaju srama ni skrupula. Moraju biti osebujni, trebaju imati novac i moć, a željeti i slavu, te konačno moraju biti otporni na kritike i pogreške
Ne, to nije nikakva obična zavist, to je jak osjećaj nepravde, vjerojatne zavjere protiv njih, naroda. Njihov izbor su kandidati koji nemaju znanja, ali imaju volju, koji ne upozoravaju, već obećavaju, koji nemaju dokaze svojih namjera, ali imaju dobre namjere i ne škrtare s obećanjima.
To sve birače veseli i oni glasuju dobre volje misleći da je ionako svejedno. Ne glasuju samo ozbiljni, pomišljeni i odgovorni ljudi koje muči savjest.
Na izborima pobjeđuju oni koji nemaju srama ni skrupula. Moraju biti osebujni, trebaju imati novac i moć, a željeti i slavu, te konačno moraju biti otporni na kritike i pogreške.
Idealan kandidat mora biti faca. Taj izraz u slengu označava čovjeka koji bez oklijevanja može obećati više od svojih konkurenata.
Ako suparnik kaže da će raditi na poboljšanju demografske slike, on treba reći: i više, za svako dijete otac dobiva nagradu, majka skrb i plaću, a nije loše i malo pozvati na patriotizam.
Može tvrditi da će na vlast dovesti stručnjake, a otrpjeti da nema školu, da je preskočio razred i da je diplomu dobio na nekom opskurnom novom sveučilištu ili, još jednostavnije, da ju je dobio poštom.
Primjer nije najbolji, naši kandidat znaju izgovoriti bedastoće o decentralizaciji, migrantima, izbornom sustavu ili privilegijama elite.
Na svako takvo ozbiljno i teško pitanje mora imati zgodan i duhovit odgovor.
Ja, recimo, nikad na pitanje o proračunu ne bih očekivao kratku poslovicu: ”Kuća gori, a baba se češlja”. To je tako dubok odgovor i tvrdnja koju nikad nisam čuo, da sam ostao posramljen svojim neznanjem.
Još jedan kafić proglasiti strateškom investicijom na javnom dobru, jer tako neće zebsti nogice jadnim građanima. Donald Trump očito ne uživa moje simpatije, no postao je uzorom našim imitatorima.
Sjećanje na obećanja traje kratko. Zar se itko sjeća obećanja Predsjednice da će se iseliti s Pantovčanka?
Zar se netko sjeća obećanja da ćemo u Europu ući uzdignute glave?
Zar se netko sjeća obećanja da treba lupiti šakom po stolu i sazvati Vladu?
Gradonačelnik sigurno ima više života jer je obećavao da će se baciti kroz prozor. Ne jednom. Jedan premijer je obećao odsjeći ruku ako … tko se još sjeća zašto?
Pobjeda takvih lakrdijaša daje inače zanemarenim, neuspješnim i bijesnim ljudima osjećaj superiornosti nad privilegiranim establismentom
Mandat traje duže od sjećanja masa.
Kao da se u kampanji može reći bilo što, a kasnije poreći da je to bilo obećanje. Najlakše se sa smiješkom zadužiti.
Dug vraćaju drugi, druga vlast, potomci.
Može se obećati nagrada za svako dijete – Vlada će dati tisuću eura, no malo poslije izbora ide i dodatak: ne sada.
Obećanja gradnji tunela, mostova (?), povećanje plaća i mirovina primaju se, pa zaborave, sa stoičkim mirom.
No obećnja otkrivaju karakter izabranih. Vesna se ljuti kako ljudi mogu biti zaluđeni i sada očekuju da (Trump) neće raditi ono što je rekao i najavio, mole da ne bude blesav i da se ne drži riječi.
Treba biti pragmatičan, realan i racionalan. Misle da će zaboraviti poruku da Ukrajinu i Baltik prepušta Putinu, da se nastavlja američka zaštita kroz NATO, da neće graditi zid prema Meksiku.
No njemu je svejedno, on i nije mislio kad je govorio. On je govorio ono za što je mislio da mu donosi simpatije i glasove, prema svojim predrasudama i neznanjima, a sada s položaja moći možda nešto i neće napraviti, ali on tako misli i misli da je dobro i pametno kako je njemu u interesu.
Ako mu bude trebalo, ponovit će tvrdnje, dati im novo tumačenje.
Šta on može misliti o svojim biračima? Očito ih smatra povodljivim idiotima i maše im frazama o vladavini pokvarenih elita kao što matador maše crvenim plaštom.
To manje znači da se radi o pragmatizmu, a više da se radi o običnom neznanju.
No vratimo se idealnom populističkom kandidatu. Takav mora biti poseban soj budale.
Hrabrost njegovih tvrdnji ne izvodi se iz njegove stvarne odlučnosti i neustrašivog srca. Prije iz neznanja.
Naravno, lako je biti hrabar ako ti rizici nisu poznati, ako je znanje napabirčeno iz priča i predrasuda, kratkih senzacionalističkih novinskih tekstova ili emisije na rubu znanosti.
Sjećanje na obećanja traje kratko. Zar se itko sjeća obećanja Predsjednice da će se iseliti s Pantovčanka? Zar se netko sjeća obećanja da ćemo u Europu ući uzdignute glave? Zar se netko sjeća obećanja da treba lupiti šakom po stolu i sazvati Vladu?
Nikad nisam mislio da će predstavničku demokraciju uništiti kombinacija masovne indiferentnosti pametnih, masovne mobilizacije zanemarenih prosječnih ljudi, društvenih gubitnika koji su upali u pogubnu kombinaciju ugodne neslobode, konzumerizma i mitskih očekivanja promjene i spasenja.
Oni ne žele svoje predstavnike, oni čekaju mesiju, čekaju da bude bolje, no ne znaju ni kako, ni što bi to bilo, ali ne mogu živjeti u neizvjesnosti, pa podržavaju populizam, nacionalne mitove i vraćaju se nepostojećim tradicijama i vjeri.
No s tim računaju neodgovorni populistički demagozi i sve to od politike stvara mučnu gnjavažu, predstavu i spektakl.
Točno je još 1977. zaključio Roger-Gerard Schwarzenbeg: ”Politika su nekad bile ideje. Politika danas su osobe, štoviše osobenjaci” (La politique, autrefois, c’étaient des idées. La politique, aujourd’hui, ce sont des personnes. Ou plutôt des personnages. ”L’Etat – Spectacle”).
Na vlast dolaze faceri. Jadna demokracija.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.