Svjetlana Hribar
Na HTV-u rijetko imamo priliku gledati film novijeg datuma, pa k tomu još i dobar film. Ali dogodi se, kao što se u petak 26. studenog dogodio Spielbergov ”The Post”, preveden kao ”Novine”. Film snimljen 2017. godine, relativno dobro je prošao u distribuciji, a bio je nominiran i za šest Oskara.
To, međutim, nisam znala prije gledanja. Privukao me naslov, iako sam često razočarana filmovima koji govore o novinarstvu. Osim ako nisu rađeni na temeljima stvarnih događaja.
Dakako, nije trebalo dugo da prepoznam priču, znala sam i kraj – jer to je ipak povijest – ali ono u čemu sam posebno uživala, nisu samo sjajna Meryl Streep i iznimno dobar Tom Hanks, već vrijeme u kojem su se Times i Post našli pred sudom: sedamdesete godine, vrijeme olovnog sloga!
Vjerujem da onome tko nije prošao kroz doba kada su se slova u retke slagala na arhaičnim mašinama, kad su se u meternici reci umetali u okvire, kada smo brzo i spretno čitali tekstove u olovnom slogu ”naopako”, kao u ogledalu i kada je tehnički urednik ”u malom prstu” imao veličine slova, širine redaka i još kojekakve tajne profesije… dakle takvom gledatelju ni ovaj film ne može značiti uzbuđenje kakvo je pričinio meni.
U Spielbergovom filmu na prvom mjestu je hrabrost izvršnog urednika i sposobnost novinara da donese ”ono nešto” što će sutra osvanuti na naslovnici
Sredinom sedamdesetih počela sam raditi u novinama i prošla sam kroz cijeli proces stvaranja tiskovine. Bilo je to, dakako, vrijeme socijalizma, koje je – barem u novinama toga doba – preferiralo radništvo i nagrađivalo prebacivanje norme.
Radnici su bili strojoslagari, za tim velikim mašinama koje su izbacivale slova u olovnim recima. Dobro se sjećam Kadira (prezime ne pamtim), bio je iskusni slagar, sjedio je nonšalantno za strojem, s naočalima na pola nosa, i zadivljujućom brzinom slagao tekstove. On sam znao je složiti sve stranice Sporta. I još što god mu je došlo na mašinu.
Uskoro sam shvatila da je to čovjek s vrha liste osobnih dohodaka, koja je – u određenim vremenskim periodima – objavljivana na oglasnoj ploči. Strojoslagar koji je višestruko prebacivao normu, bio je najbolje plaćen u našoj novinskoj kući. Bolje od glavnog urednika, ili urednika revijalnih izdanja, koja su se u to vrijeme tiskala u tiraži preko sto tisuća primjeraka.
Za jedan lokalni list – impresivna brojka. I trebalo je takvu novinu pripremiti i urediti. Ali, najveću plaću je ipak imao strojoslagar. Njegov se rad mogao izmjeriti. A urednički, da ne govorim o novinarskom, i tada a i danas je – nemjerljiv. I zato podcijenjeno ili krivo cijenjeno.
No to nije ono što me zanima u ovoj priči.
Olovni slog je dakako bio štetan za zdravlje. Sjećam se da su naši radnici u slagarni i meternici svakodnevno dobivali besplatno mlijeko, kako bi – a tako su nalagali ondašnji zdravstveni protokoli – neutraliziralo olovne pare koje su neminovno udisali.
Nakon desetak godina, postalo mi je jasno da su mnogi radnici ove struke oboljeli i umrli od karcinoma. One mlađe, spasio je fotoslog i sve što se tehnički dogodilo kasnijih desetljeća.
Ali moje poimanje novine, zauvijek je ostalo romantično vezano uz olovne retke, klišeje s fotografijama i čitanje tekstova u špaltama – naopako…
Gledala sam sada to u Spielbergovom filmu, u kojem je proizvodnja novine ipak tek završni segment stvaranja javnog mnijenja. Na prvom mjestu je hrabrost izvršnog urednika i sposobnost novinara da donese ”ono nešto” što će sutra osvanuti na naslovnici. I rasprodati novinu.
U ovom slučaju, to je bilo objavljivanje tajnih državnih dokumenata, koji su svjedočili o upletenosti SAD-u u politiku rata u Vijetnamu od kraja Drugog svjetskog rata! Kao i o potpunoj svijesti američke politike i niza njezinih predsjednika – da je taj rat za SAD – odavno bio izgubljen.
U sudskom procesu protiv NY Timesa i Washington Posta koji su zajedno optuženi za veleizdaju, Vrhovni sud, oslobodio je novine ove teške optužbe. Naravno da je svaka sličnost s našom stvarnošću – nemoguća
Gledajući Toma Hanksa u ulozi izvršnog urednika The Washington Posta, Bena Bradleeja, koji se beskompromisno borio za objavu tajnih dokumenata i raskrinkavanje državne administracije; gledajući Meryl Streep kao Katherine Graham, vlasnicu The Posta, koja je imala itekako što izgubiti sudskom presudom, a ipak je odobrila tiskanje tajnih dokumenata Pentagona – ispunilo me nekakvim ponosom pripadanja cehu. Profesiji novinar.
Taj osjećaj odavno sam izgubila. Otišao je smrću našeg mladog, četrdesettrogodišnjeg glavnog urednika Veljka Vičevića, koji je imao strast za istinom i živio za novine poput Bena Bradleeja.
Veljko je tu svoju strast platio životom. Umro je u okrutno, ali još uvijek romantično vrijeme hrvatskog novinarstva, u kojem je biti dio – pa i sasvim male revolucije jednog lokalnog lista – bilo moguće.
I da se vratim još samo kratko filmu, odnosno sudskom procesu protiv NY Timesa i Washington Posta koji su zajedno optuženi za veleizdaju.
Vrhovni sud, s omjerom 6:3, oslobodio je novine ove teške optužbe. Što znači da je zaštitio neovisnost medija i njihovo pravo da pišu istinu (ma koliko ne odgovarala političarima). Ali govori i o činjenici da je šestoro sudaca Vrhovnog suda (od devet) bilo neovisno od političkog utjecaja s vrha države.
Naravno da je svaka sličnost s našom stvarnošću – nemoguća!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Spuštanjem glave pred agresijom, priznajemo pobjedu zla
- Lennon: glad za suvremenom glazbom – paradnog je karaktera
- ”Tok” – zagonetna umjetnička knjiga Nike Petković
- Valter Dešpalj, jedinstveni glazbenik i sjajan čovjek
- Ne znam jesu li gore vijesti iz zemlje ili svijeta!
- GOTOVO JE! Neka nam dragi Bog pomogne…
- Bosiljka Perić Kempf, oštro pero i čvrsti stav
- Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno
- Jagoda Buić je voljela život do posljednjeg daha
- Kad smo prestali biti ljudi?
