(Opaska uredništva: naš komentator je na zasluženom odmoru. Stoga ponavljamo kritiku jednog od po našem sudu boljih filmova iz njegova repertoara).

Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. [Read more…]

Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. Iako je nemoguće oprijeti se potrebi za uspoređivanjem ovog razmjerno skromno produciranog djela male nacionalne kinematografije s tim blockbusterom napravljenim za globalno tržište, Otmica je autentičan, zaokružen film po sebi, i zaslužuje da ga se tako i doživi. Ovom opasnom pučinom valja zaploviti bez Toma Hanksa, i za kormilom i u mislima.

Pri spomenu opreka ne mislim toliko na ključnu – opreku između otmičara i otetih – koliko na one pritajenije koje autor Tobias Lindholm (dosad najpoznatiji kao scenarist filmova Thomasa Vinterberga, suosnivača Dogme, i cijenjene serije Borgen) znalački izvodi na vidjelo: na opreku između intelektualnog i iskustvenog proživljavanja otmice, na opreku između potrebe za nadjačavanjem i potrebe za preživljavanjem, na opreku između suštinske ljudskosti u svakome od nas i društvenih sila koje ju uvjetuju i time neizbježno guše.

A sve je postavljeno krajnje jednostavno.

Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal otmičarskog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu

Figure na ploči su Mikkel Hartmann, kuhar danskog teretnog broda Rozen na putu prema Indiji, te Peter Ludvigsen, predsjednik uprave brodarske tvrtke za koju brod plovi. Kuhar je puslica od čovjeka – krupan mladić od tridesetak godina, srdačan prema posadi za koju nastoji spremati gurmanske užitke i, usprkos mornarskom pozivu, posve kućevna osoba koja živi za kratkotrajne pozive supruzi i kćeri preko satelitskog telefona. Predsjednik je, pak, vrhunski taktičar koji svojoj kompaniji uspijeva prištedjeti milijune dolara jer mu je u pregovaračkom umijeću malotko ravan.

Njih će se dvojica zateći na suprotnim stranama otmice.

Sâm čin otimanja ne vidimo: Somalci s kalašnjikovima u jednom trenutku na brodu jesu, a u drugom nisu. Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal tog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu. Obojica učine ono najpametnije što u danom trenutku mogu. Mikkel pristane na sve što se od njega traži – prije svega, da spravi obrok gladnim piratima – ali iskoristi trenutak nepažnje otmičara da od njih sakrije vjenčani prsten, tu jednu svetinju koju sa sobom ima. Peter pusti sva ostala zaduženja, pozove stručnjaka za pregovaranje i posveti se dugom procesu nadmudrivanja s amorfnim antagonistom: ni u jednom trenutku s druge strane nisu somalske bande, nego tek Omar, njihov glasnogovornik na brodu koji za sebe tvrdi da uopće nije pirat, nego samo prevoditelj.

Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost.

Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost

Dok Peter troši dane, pa tjedne, pa mjesece u nastojanjima da ekstremnom pregovaračkom taktikom drastično umanji cijenu otkupa broda – jer Rozen je staro plovilo čija cijena nipošto ne može opravdati početni iznos od petnaest milijuna dolara koji je Omar zatražio – Mikkel je prisiljen na boravak u skučenoj kabini sa samo dvojicom kolega. Jedva uspijevajući ostvariti elementarnu komunikaciju s piratima koji ga nadziru dok kuha, on živi u potpunom neznanju o širim okolnostima u kojima se nalazi: jedina su mu stvarnost četiri tijesna zida, bolesni kapetan kojega oblijeću muhe i posuda za nuždu koja nesnosno smrdi. Bilo kakva intelektualizacija tog iskustva jednostavno nije moguća. Valja ga stoički trpjeti dokle god bude trajalo: budući da ljudski racio jednostavno nije ustrojen tako da podnosi nedaće koje nemaju rok trajanja, a svakog bi trenutka mogle imati smrtne posljedice, u Mikkelu se polako rađa PTSP.

Igra živaca polako odnosi svoj danak i na Petera, ojedajući mu racionalnu – a potom i fizičku – vanjštinu. On počinje spavati u uredu, gubiti živce pred više nego obzirnom suprugom, inatiti se kolegama. Potreba da intelektualno nadigra suparnika pritom nadjačava sve realne parametre financijske sposobnosti tvrtke. Za Petera je to čak i više nego pitanje ponosa i inata: to je pitanje cijelog njegova identiteta. Konstitucija mu ne dopušta popustiti više nego što umno zna da je neophodno, ne odigrati partiju velemajstorski do kraja.

“Otmica” doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena

Lindholm uzima dovoljno vremena da svaka od ovih sastavnica njegove priče polako sjedne na mjesto, da je gledatelj ne samo opazi, nego i doživi; zatim polako počinje pojačavati dramske akcente. Mikkel i njegova dva supatnika napokon bivaju pušteni na palubu i, opijeni svježim zrakom, proživljavaju katartičan trenutak ulova svježe ribe udicom – časoviti ushit koji briše sve razlike između njih i somalskih otmičara, već jednako iznurenih nesagledivom svakodnevicom. I jedni i drugi na trenutak opaze ono što im je zajedničko kao ljudima koji samo rade ono što im drugi nalažu, prije nego što trenutak prođe i zavlada još crnji mrak.

Stvarna katarza filma upravo je nesnosna i kao doživljaj po sebi, i kao skup implikacija koje sa sobom nosi: posljedice, upravo razorne, koje Peterovo taktiziranje – inače neuspješno sve dok nije, na nagovor kolege, uključilo makar i hinjenu sastavnicu emotivne ljudskosti – ostavlja na Mikkela. Nisu morale biti takve, što je najgore i najnepodnošljivije, ma koliko da u retrospekciji izgledaju neizbježno. Lindholm u Otmici doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film – a napose danski film, svakako u djelima Dogme, ali i mnogo šire – odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena.

Kažem, mogućeg, jer Otmica nije ekranizacija nekog stvarnog događaja, ma koliko da je priča nadahnuta stvarnim otmicama danskih brodova Danica White i CEC Future prije pet-šest godina. Lindholm pojmu tih događaja pristupa snagom stvarnog dramatičara i od njega tvori zaokruženo djelo, neopterećeno odnosom prema rekonstruiranom dokumentarizmu.

Sve usporedbe s Kapetanom Phillipsom, tako, moraju ići u prilog ovome djelu: filmu zemlje koja nema najmoćniju silu svijeta – mornaričku kao i kinematografsku – kojom bi razriješila krize i priče o njima, filmu zemlje koja je navikla duboko promišljati iskustva koja prolazi i suočavati se sa spoznajama do kojih pritom dolazi. Ovo pametno, pošteno i potresno djelo u isti mah uspostavlja Tobiasa Lindholma kao velika talenta na europskoj sceni, te opravdava status danske kinematografije kao jedne od najozbiljnijih nacionalnih na svijetu, od čijeg se cijelog strukturnog ustroja itekako isplati učiti – jer Otmica, ma kako snažno autorsko djelo bila, nije nastala u vakuumu, već je plod majstorski postavljenog sustava koji se njome iznova dokazuje.