Boris Labar
Kao mladi liječnik naslušao sam se od starijih kolega one poznate: ”U naše vrijeme sve je bilo drugačije”. I to je donekle točno, kada ne bi bilo ono – Ali?! Jer većinom nastavak te rečenice glasio je, ”ali puno bolje nego danas”.
Sjećam se kako su gorljivo i s nostalgijom govorili o svojim učiteljima kao da su bili u rangu nobelovaca. Ispiti su im bili ekspertiza znanja. Padalo se na sitnicama, a danas ”svaka šuša” može završiti medicinu…
Uhvatim sebe kako ne baš isto, ali slično pokušavam sintagmom, ”u moje vrijeme bilo je…” i onda zastanem. Nemoj biti glup, ne upadaj u stupicu učitelja kojima si zamjerao takav pristup.
Jer, količina spoznaja u medicini danas je nemjerljivo veća nego tamo 70-ih godina prošlog stoljeća; medicina sve rjeđe uvažava umijeće vještina, a sve više polazi od znanstvenih dokaza.
Nitko pametan neće poreći brojne slabosti ponajprije funkcioniranje zdravstvenog sustava, ali to je već druga tema. Vjerojatno je slično i u drugim strukama.
Ali nešto ipak nije dobro danas; nešto je ipak bilo bolje jučer. Kvaliteta edukacije na visokoškolskim ustanovama strmoglavo se urušava. Danas bi očekivao da će u informatičko doba upravo eksplodirati metodologija prijenosa znanja.
Upravo se video konferencijama ili predavanjima, pa i video konzultacijama mogu približiti provjereni svjetski eksperti određenog područja. Upravo su predavači, ključ prijenosa kritičkog znanja.
To je samo jedan primjer onoga što bi se moglo, jer je danas znanost i edukacija koje koriste učenje na daljinu u pravom smislu izbrisala granice i pretvorila nas u jedno veliko globalno selo.
No ostavimo se velikih parola i okrenimo se jednostavnom pitanju. Zašto se visokoškolska edukacija u nas urušava? Nekoliko afera oko doktorata, ponajprije plagijata te napredovanja na visokim učilištima još jednom je aktualizirala ovu temu.
Tako čitam razgovor profesora Drage Ružića s novinarkom Telegrama Dorom Kršul o recenziji navodnog e-priručnika ministra Marija Banožića, u tekstu nazvanog recenzirani nastavni materijal, koji je ukoričen i objavljen pod ISBN brojem trebao ”poslužiti” za napredovanje ministra Banožića u nastavno zvanje izvanredni profesor.
Drago mi je da je prof. Ružić uveo novu kategoriju nastavnih tekstova, recenzirani nastavni materijal, jer u mojoj dugogodišnjoj praksi nastavnika predavanja nisu bila podložna recenzijama, a objava power point prezentacija poput, nazovimo to tako, priručnika predstavlja još jedan ”izum” naše akademske zajednice.
No s profesorom Ružićem slažem se u jednom. I zbog toga pišem ovaj tekst. Njegovu izgovorenu misao ne prenosim doslovno. Oko ovog slučaja digla se velika prašina, kaže, ali imate mnogo takvih napredovanja koja su prošla ispod radara.
Zašto je tomu tako? Pa temeljni problem su kriteriji akademske zajednice. Kriteriji za izbor nastavnika, kao i kriteriji za dodjelu naziva veleučilišta, fakulteta i sveučilišta.
Danas u Hrvatskoj sveučilišta i veleučilišta, fakulteti i visoke škole niču poput gljiva poslije kiše. U zemlji koja je manja od četiri milijuna stanovnika i koja je kako to lijepo zvuči ”u tranziciji” danas djeluje 12 sveučilišta (devet javnih i tri privatna) te 33 veleučilišta (19 javnih i 14 privatnih). Svi su zadovoljili formalne kriterije.
Nedavno objavljena ljestvica rangiranja sveučilišta u svijetu je poražavajuća za Hrvatsku. Naša četiri najveća sveučilišta nalaze se na neprihvatljivim mjestima. Zagrebačko sveučilište dijeli s još nekoliko sveučilišta 751. do 760. mjesto dok su tri ostala sveučilišta, Riječko, Osječko i Splitsko rangirana od 1201. do 1400. mjesta.
Ni jedno rangiranje nema apsolutno čvrste kriterije, ali svakako ukazuje na trend. I to će biti sada naša ”prilika” da osujemo paljbu kako su kriteriji netočni, nedostatni. Možda. Ali to ni u kom slučaju neće umanjiti činjenicu, a time i vjerodostojnost liste jer su Harvard, Cambridge, Oxford i Stanford na samom vrhu liste.
Za domaću upotrebu sipat će se kritička i neumjerena objašnjenja, a za inozemstvo, koga briga. Da upravo su neki današnji doktorati i, nazovimo to, nastavni tekstovi posljedica urušavanja akademske zajednice, njenog neprimjerenog širenja i nepostojanja kontrolnih mehanizama procjene kvalitete.
Zato treba pogledati istini u oči i načiniti pravi rez, pravi potez. Da se zaustavi kritičko bujanje fakulteta i veleučilišta, da se bitno pooštre kriteriji i na temelju njih financiraju javna visoka učilišta.
I privatna su podložna navedenim kriterijima pa ako ih ne ispunjavaju ne mogu dobiti ili produžiti dopusnicu za rad. Moguće je to vrlo brzo riješiti, da nije onog s početka – Ali?!
U našoj akademskoj zajednici danas je kritička masa na strani na kojoj ne bi smjela biti. Ne radi se čak ni o osrednjosti već smo u kaljuži neprepoznatljivosti. Može li se vjerovati da je naše društvo sposobno napraviti takav zaokret.
Po prirodi sam optimist i vjerujem da desetak pravih kvalitetnih osoba može puno toga načiniti, povući za sobom inertnu masu koja se ne želi eksponirati. Međutim opet ono – Ali.
Kritična masa osrednjosti na našim visokim učilištima takvu promjenu će doživjeti kao vlastitu ugrozu i vjerojatno pomaka neće biti. Politika neće i nikad nije bila sklona velikim rezovima, već je podilazila glasačkoj mašini koja je na strani osrednjosti.
Odmah će se javiti dušobrižnici s populističkom parolom o autonomiji sveučilišta, koja je potpuno izgubila svoju vjerodostojnost i koristi se najčešće kao instrument politike.
Upravo primjer ove power point prezentacije kao nastavnog priručnika s brojem, ogledni je primjer skretanja akademske zajednice u političke vode.
Akademska zajednica, rektorski zbor i ministar znanosti gledaju sa strane i ne žele previše prljati ruke. Jedino donekle javnost, i to samo dio te javnosti, ukazuje na alarmantnost stanja. Ali oni su druga politička opcija i kako obično kažu vladajući, to sve rade zbog političkih pobuda.
Takva relativizacija vodi nas u još veći ponor. Na kraju treba postaviti pitanje onima do kojih će doprijeti ovaj tekst. Može li naše društvo, bremenito aferama, korupcijom i da ne nabrajam dalje, povući pravi potez i usmjeriti akademsku zajednicu u pravom smjeru?
Što mislite?! Samo nemojte odgovoriti: Ne mislim ništa…
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
- Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
- Medicina nije ceh
- SOS za zdravstvo
- Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži
- Koliko bi u nas trebao zarađivati vrhunski liječnik?
- Odabir kriterija u zdravstvu neka se ugleda na sport
- Mogao sam to učiniti u Zagrebu, da su mi dali
- Matijaniću nije trebao ”prijatelj doktor” već dobar sustav
- Ključno je inzistirati na reformi za kvalitetnije zdravstvo