Hrvatska je zemlja mrtvih kapitala, ne baš poduzetnih ljudi. Dobri su to ljudi. Trpe lošu vlast. Vlast živi od prodaje onoga što su stvorile prethodne generacije kao da se radi o kolektivnoj renti ovog našeg naraštaja.
Sustav upravljanja u Hrvatskoj je neefikasan. Javne usluge su skupe i kvaliteta opada. Društvene službe su prepune uhljeba. Javna poduzeća nemaju dobit. Zato im se traže strateški partneri koji odjednom, kao, bolje upravljaju. A strateški partneri vole monopole kojima su ranije upravljali ministri, ali najprije dignu cijene i otpuste radnike.
Kako povećati odgovornost upravnih struktura državnih i komunalnih poduzeća i ustanova?
Treba biti praktičan. Ideja da je javno vlasništvo neefikasno, a privatno dobro nije sasvim točna u ovoj zemlji. Često se desi da je privatizacija samo način da se osobno zaradi prodajom nekretnina nepotrebnim posredovanjem.
Tada su učenici u školi učili da je državno naše, da se ne smije uništavati i krasti (valjda su sada na vlasti loši đaci). U upravljanju tvornicama veća je bila odgovornost uprave prema radnicima nego danas prema postavljenom nadzornom odboru ili ministru
Javni natječaji nisu ni javni ni natječaji. Bolnice često pacijente šalju privatnicima. Privatne škole izdaju javne diplome. Poslovi se daju izmišljenim spinoff poduzećima. Ministri i njihovi uhljebi nominalno kontroliraju državna poduzeća. Stvarno su oni samo alibi i uprave izmiču nadzoru, a kad sve propadne, traže pomoć od države. Fingira se tržište, a provodi se dogovorna ekonomija: ja tebi – ti meni. To nije tržišni kapitalizam.
Dugo me je izvjesna samocenzura sputavala da priznam evidentno: način upravljanja javnim dobrom, državnom imovinom i javnim sektorom gori je nego u socijalizmu.
Tada su učenici u školi učili da je državno naše, da se ne smije uništavati i krasti (valjda su sada na vlasti loši đaci). U upravljanju tvornicama veća je bila odgovornost uprave prema radnicima nego danas prema postavljenom nadzornom odboru ili ministru.
U upravljanju bolnicama ili školama upravna vijeća s predstavnicima države i lokalne samouprave su zbirke žetončića.
Ideja da će država nadzirati i regulirati sisteme poduzeća u državnom vlasništvu nije samo ideološki i pretjerani etatizam već se pokazala neefikasnom. Ideja da ustanovama upravljaju predstavnici države i zajednice samo je produžila liste za podjelu političkog plijena, ali ne i efikasnost upravljanja.
Govorilo se da u pozadini samoupravnih tijela vlada Partija, da direktori manipuliraju radničke savjete, da radnici brinu samo za plaće. Pa ipak su se kupovali stanovi i dijelili krediti, gradila odmarališta i dobivali slobodni dani za berbe, išlo se na izlete.
Menadžment je često bio primitivan, prvoborac s večernjom školom, sindikalni izleti i proslave Dana žena pretvarale su se, blago rečeno, u pijanke.
Krao se alat i žica, elektromaterijal i građevinski materijali, službeni auto koristio se u privatne svrhe. Sindikate su vodili profesionalni funkcionari kojima bi u brodogradilištu zavarili cipele dok spavaju.
Simbol vlasti bio je Bukara, a ne Hamlet. U interesnim zajednicama postojala su vijeća korisnika, no novac se stjecao i trošio logikom i mentalitetom ”budžeta”. Vojske radnika bile su manje od armija službenika koji su navodno bili neizbježni. Svi su htjeli raditi u administraciji, a ne fizički.
Ali zar je danas bolje? Opet u pozadini stranke i koalicije (zapravo klike) nameću kadrove – legije načelnika i bataljune župana i gradonačelnika, divizije ravnatelja; nakon izbora dijele lena i krajeve.
Strašno mi je priznati: upravljanje nije bilo gore od ovog sada. Krade se. Sada se ne kradu kliješta, papir i olovke, već cijele firme, prodaju se nekretnine.
Odmarališta ne postoje; sada su to privatni hoteli. Stanovi su se prodali (nisam mogao ništa kupiti, ali i danas to smatram korisnim).
Javni natječaji nisu ni javni ni natječaji. Bolnice često pacijente šalju privatnicima. Privatne škole izdaju javne diplome. Poslovi se daju izmišljenim spinoff poduzećima. Ministri i njihovi uhljebi nominalno kontroliraju državna poduzeća. Stvarno su oni samo alibi i uprave izmiču nadzoru, a kad sve propadne, traže pomoć od države. Fingira se tržište, a provodi se dogovorna ekonomija: ja tebi – ti meni. To nije tržišni kapitalizam
Je li zarada otišla na nabavu oružja? Ili se malo zadržalo na privatnim računima? Prodane su tvornice. Došli su novi vlasnici, nekad direktori, ali i skladištari i vozači rođeni pod sretnom zvijezdom. Otišao je tehnološki višak. Sada su otišli mladi u svijet. Nisu bili tehnološki već društveni višak.
Međutim ono što mi je strašno je to da je upravljanje općenito nekad bilo bolje.
Možda je taj sistem bio neizlječivo ideološki zaražen samoupravnim fundamentalizmom, možda je bio loša izvedba zamišljenog, možda ni zamisao nije bila posve dobra, ali je bio bolji od uhljebničkog crony kapitalizma, institucija prekrojenih za potrebe nekažnjenog plindranja javne imovine. Možda smo bacili dijete s prljavom vodom.
Nedostatak u sustavu može se popraviti većom zastupljenošću radnika u upravnim tijelima. Bernie Sanders predlaže da se u tvrtkama koje imaju više od 500 zaposlenih trećina članova upravnih tijela bira od radnika, da im se za nagradu daju dionice i traži suodlučivanje.
Jeremy Corbyn traži da se radnicima da stvarno odlučivanje (real say) u upravljanju kompanijama i time napusti bezdušna korporativna struktura.
Slične prijedloge imale su Theresa May i Angela Merkel, za koje se ne lijepi etiketa socijalista.
Pazite dobro, ti prijedlozi ne tiču se državnih i javnih poduzeća već privatnih kompanija. Ideja je motivirati radnike, jer oni nisu dodatak stroju već nositelji inovacija.
Roboti mogu zamijeniti one koji rade uvijek iste, repetitivne poslove, ali ne i ljude. Ljudi slijede promjene, žele ih i imaju ideje. Do duha tih radnike ne dolazi se silom ili obećanjem plaće; ljudi moraju sudjelovati u radu institucije.
A što tek reći o participaciji korisnika u odlučivanju? Zamjena za iskazivanje i poštovanje interesa korisnika nisu udruge liječnika, sindikati učitelja. Stranke su i ta mjesta pretvorile u sinekure za svoje članove. Isto je u mjesnim odborima, gradskim četvrtima gdje stranke postavljaju ili na liste stavljaju svoje članove bez ideje da bi takvi nešto radili.
U našem zakonu postoje mogućnosti, biraju se radnički predstavnici, no njihov glas je slabašan, ovlasti nikakve. Bilo bi sasvim drugačije da imaju pravo veta na bonuse direktora, planove, otpuštanje tehnološkog viška, prodaju kompanije ili investiranja. Zašto bi radnici sebi željeli zlo?
Ne želim povratak na ono što smo ocijenili lošim, ali želim da razmislimo bez odbacivanja bilo koje ideje. Želim da se bez ideoloških i stranačkih naočala razmotri što je u nekoj ideji zdravo, praktično i potiče rad i odgovornost. Predstavnici radnika (možete reći zaposlenih) imaju pravo misliti, brinuti i odlučivati.
Naravno da će vladajuća kasta biti protiv. Njih smeta već i zahtjev za otvorenom vlašću, objavom imovine, zahtjev da se pristojno ponašaju, da ne melju fraze. Kako ih tek teško boli gubitak moći gradnje nomenklature, bahate ignorancije u upravljanju.
Je li zarada otišla na nabavu oružja? Ili se malo zadržalo na privatnim računima? Prodane su tvornice. Došli su novi vlasnici, nekad direktori, ali i skladištari i vozači rođeni pod sretnom zvijezdom. Otišao je tehnološki višak. Sada su otišli mladi u svijet. Nisu bili tehnološki već društveni višak
Za razbijanje tog malignog širenja političkog protežiranja ništa nije dovoljno revolucionarno. Valjda je jačanje industrijske demokracije vraćanje vlasti narodu.
I kad to usporedim s idejama da je naš izborni sistem najbolji, da stranke zastupaju narod, da Vlada ima podršku i legitimitet, da su općine neupitno kolijevke demokracije, da su županije najzad pronađeni oblik efikasnog upravljanja, pomislim da država u cjelini ima dijagnozu.
Manjak zdravog razuma. Višak lupetanja po prošlosti. Ako je ovoj Vladi, a citiram današnje govore, uzor vizija Franje Tuđmana, ideja da budućnost određuju borci prošlog rata (što da rade ratnici kad je rat gotov?), ako se kunu u suverenost i tvrde da nikad nećemo biti predziđe Europe, neka se trgnu iz svojih snova.
Narod u koji se zaklinju treba nove snove i priznanje da su narod ljudi, zaposleni, đaci, seljaci, inženjeri i bolesnici, porezni obveznici i stanovnici gradskih predgrađa.
Ja bih riskirao i dao ljudima vlast i u svakom poduzeću, ustanovi. Tvornice radnicima. Ustanove korisnicima i zaposlenicima.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
- Zar je naša sudbina da stalno čepimo nos i biramo manje loše
- Politički grijeh nije ispovjedna tajna, uvijek se otkrije
- Bez javnosti politika postaje nekontrolirani grabež
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.