Vrelo popodne prošle srijede u Puli. U centru, na stajalištu taksija kod Circola, stoje dva automobila spuštenih prozora, ali bez vozača. Njih se dvojica nekoliko metara dalje na pločniku, izvaljeni na kamperskim stolicama, znoje s ručnicima oko vrata kao boksači.
Umorno zure i šute. Bože sačuvaj da bi pozdravili. Mušterije zapravo ne mogu ni znati da su oni vlasnici Citroëna sa žutim i crnim natpisom Taxi na krovu. Iskusniji ih prepoznaju samo po njihovoj poznatoj, dragoj, već tradicionalnoj neodgojenosti hrvatskih taksista.
Prezirno nas ignorirajući, dva pulska mudrijaša gledaju tako kako mi kružimo oko njihovih auta kao čagljevi oko ovčje strvine i tek nakon valjda cijele jedne minute jedan bezvoljno pritisne botun na ključu da nam otvori.
Umorno zure i šute. Bože sačuvaj da bi pozdravili. Mušterije zapravo ne mogu ni znati da su oni vlasnici Citroëna sa žutim i crnim natpisom Taxi na krovu. Iskusniji ih prepoznaju samo po njihovoj poznatoj, dragoj, već tradicionalnoj neodgojenosti hrvatskih taksista
Elektronski signal automobilske brave, dva kratka ”Biip! Biip!”, ovdje, pretpostavljam, zamjenjuju: ”Dobar dan. Izvolite, kako vam možemo pomoći?” Cijelim putem taj nama jedne jedine riječi nije kazao.
Samo je na odredištu, ispred trattorije “Vodnjanka”, jedva kilometar i po dalje, mrzovoljno procijedio dvije neizbježne: ”Trideset kuna.” Bilo je to najmanje deset više nego što bi nam naplatio Uber. Koji u Pulu, nažalost, još nije stigao.
Sutradan, u četvrtak, gledali smo kako dubrovački taksisti, prosvjedujući zbog Ubera, blokiraju cestu do aerodroma u Ćilipima, a prizor nas je ostavio savršeno ravnodušnima. S gnjevnim vozačima ništa zajedničko nismo nalazili.
Mogli smo možda samo opsovati slušajući kako ih konkurencija uništava, zlurado se naceriti na njihovu kuknjavu zbog nemilosrdnog tržišta.
Kako bi uopće ijedan naš prosječan, radni čovjek i građanin, kako se jednom govorilo, dijelio nevolju s taksistima? Šta on ima s njima?
Radni čovjek i građanin se taksijem ne vozi, a ako katkad iznimno, kad ženu valja voziti u rodilište ili ako mu mališan proguta čeličnu franju, sjedne u taksi, obično zbog toga zažali.
Dugo ga kasnije boli kako ga je vrijedni obrtnik oderao, kako su samo u turske zemane okrutne age derale bijedne kršćanske seljake.
I sad bi se mi, kao, trebali sažaliti nad dubrovačkim, zagrebačkim ili splitskim taksistima.
Elektronski signal automobilske brave, dva kratka ”Biip! Biip!”, ovdje, pretpostavljam, zamjenjuju: ”Dobar dan. Izvolite, kako vam možemo pomoći?” Cijelim putem taj nama jedne jedine riječi nije kazao
Navijati za ignorante s ručnicima oko vrata. Pridružiti im se u njihovoj pravednoj borbi protiv jeftinijih i uslužnijih kolega. Solidarno ustati za njihovo povijesno pravo da budu suludo skupi i bezobrazni. Zanimljivo očekivanje.
Ipak, oni nisu sasvim ostali bez potpore. Naprotiv, taksisti imaju najbolju potporu koju su mogli dobiti – onu službenu. Vlast je stala uz njih i najavila zabranu Ubera zbog dva zbilja odlična razloga.
Prvi je razlog da je vlast glupa, a drugi da je kukavička.
Aktualna, kao i bezbroj drugih hrvatskih vlasti prije nje, osvjedočili smo se, učinit će što god joj se reče ako je to netko dovoljno glasno rekao.
Premijeri i ministri napunit će gaće, kako ih i inače napune kad god im zaprijete nekakvi galamdžije i uličari što blokiraju ceste mašući trobojnicama i pjevajući “Zovi samo zovi”.
Plenković i Butković izabrali su pomoći taksistima jer su ih taksisti prepali vikom i nasiljem, a okrenuli su se protiv Ubera, premda su ga u stvari, po elementarnoj logici svoga posla, trebali srčano podržati.
Što bi inače vlast radila, što bi joj moglo biti važnije od toga da narodu omogući nekakve povoljne i kvalitetne usluge poput Ubera?
Zabranjujući Uber, predsjednik Vlade i ministar prometa izravno rade protiv interesa građana, a u korist šačice nekih bezumnika koji zahtijevaju da se samo za njih, i nikoga drugoga, više od dvadeset pet godina od pobjede kapitalizma u Hrvatskoj, suspendira slobodno tržište roba i usluga.
Sutradan, u četvrtak, gledali smo kako dubrovački taksisti, prosvjedujući zbog Ubera, blokiraju cestu do aerodroma u Ćilipima, a prizor nas je ostavio savršeno ravnodušnima. S gnjevnim vozačima ništa zajedničko nismo nalazili
Nema zaista ni jednog dobrog, ni ekonomskog ni socijalnog razloga da se taksisti spašavaju od Ubera.
Taksisti nariču za svojim radnim mjestima, ali na drugoj je strani gotovo tri puta više studenata, penzionera, kućanica i nezaposlenih inženjera prometa što zarade koju stotinu vozeći za Uber nekoliko sati između ručka i večere. Zašto bi dobrobit toga mnoštva državi bila manje vrijedna od dobrobiti taksista?
I zašto, napokon, taksisti ne mogu smanjiti cijene ili, na kraju krajeva, i sami počeli voziti za Uber?
Oni bi htjeli zarađivati više para? Pa, dobro jutro, i ja bih.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Kukavni liječnici i Beroš: sve samo da udovolje Crkvi
- Pijani HDZ-ovac razotkriva: Hrvatska živi u strahu
- Desničari ne znaju više ”tko je njihov, a tko je naš”
- Brigadir Raos je stavljen na “mute”. On se greškom uključio
- Zoran Milanović zaista je jedan neopjevani gad
- Ne znam jeste li čuli onu priču o spolnoj infekciji…
- Prije bismo 90-ih ”razbili Srbe” da nismo imali Lošu
- Komandant Jaglac sve nas je dodatno onespokojio
- Dragi osloboditelji, ako boga znate, nemojte nas oslobađati!
- Pljačkašima iz RH nećete se sakriti ni na Sjevernom polu
uvijek istinsko osvjezenje. hvala sjor ante.