autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Kako film Gravitacija Alfonsa Cuaróna nazvati reakcionarnim?!

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 13.10.2013. Leave a Comment

Sve je isto kao i prije stotinu godina, zar ne? Što se kinodvorana tiče, barem. Trebalo je proći puno desetljeće od dolaska digitalne 3D i IMAX tehnologije da nam one počnu donositi nešto više od puke pučke zabave – baš kao i kad je u stare nickelodeone svojedobno došao jedan Griffith. I baš kao što je Griffith otkrio da se u pokretnoj slici krije potencijal za dugu narativnu formu, te legitimizirao dugometražni igrani film nakon razdoblja dominacije jednočinki, današnji majstori velikog stereoskopskog platna otkrivaju da se na ekranima velikim poput stambenih zgrada mogu pričati priče o nečemu što nisu orijaški roboti, superjunaci u spandeksu i ostali tropi hollywoodskog kokičarenja.

 

Ovogodišnji je Oscar za najbolju režiju pripao Angu Leeju za prvi veliki uspjeh tog novog tehnološkog vala, raskošnu i delikatnu ekranizaciju romana Pijev život Yanna Martela. Sva je prilika da će dogodine ta nagrada otići Alfonsu Cuarónu za njegov prvi film u punih sedam godina – za Gravitaciju, također raskošnu, ali delikatnu priču o preživljavanju jednog brodoloma, spektakularno vizualiziranu na način koji oduzima dah.

 

U toj smo fazi filmske povijesti, čini se. Novi prikazivački formati dokazali su da mogu oduzeti dah, a sad polako otkrivaju da mogu potkožno djelovati i na zahtjevniju publiku. Jasno, pipava stvar kod filmova koji oduzimaju dah leži u otkrivanju svega što još u njima ima kad ponovno prodišete. Slutim da će se Gravitacija u tom smislu pokazati kao više nego zahvalno djelo – kao film koji će zauzeti mjesto u povijesti, premda teško da će se ikada riješiti nezasluženog predikata znanstvene fantastike. U čemu je možda i poanta.

 

Između niza drugih tema, Gravitacija se suptilno bavi našim odnosom prema letovima u svemir. Dani zvjezdane slave astronautike i kozmonautike davno su prošli: svemir – onaj susjedni, orbitalni svemir – još nam koliko-toliko dobro dođe za telekomunikacije i GPS, ali za vlastiti boravak u njemu više nemamo ni opravdanja ni volje. Uvjerili smo se da je svemirska utrka iz 1950-ih i 1960-ih bila tek produženje Hladnog rata drugim sredstvima, bacanje novca bez stvarnog opravdanja. Za razliku od naših otaca, mi svoju budućnost ne vidimo u svemiru; to nam je tek mjesto radnje omiljenih razbibriga, knjiga, filmova, videoigara, čega već god – smještenih u geekovski zabran SF-a.

 

Kao rijetko koji prethodni filmaš (na pamet mi, zapravo, padaju jedino Kubrick i Tarkovski), Cuarón u Gravitaciji polemizira s našim odnosom prema astronautici, toj aktivnosti u koju se upuštamo iz razloga koji nam nisu do kraja jasni (a kad kažem mi, mislim na sve nas, na još jedan pomalo izblijedio pojam, na čovječanstvo). Kao što je Odiseja u svemiru ono za svoje vrijeme tako specifično divljenje svemiru prelomila preko pronicave kubrickovske skepse prema čovjekovoj sposobnosti da u cijelosti domisli svoje nakane, Gravitacija ravnodušnost prema svemiru našeg vremena bespoštedno razara podsjećanjem na punu stvarnost tog prostora – i, kroz nju, na realnost čovjekova položaja u njemu. Odnosno, kako to kod Cuaróna već biva, na položaj žene u njemu.

 

Premisa je jednostavna: dvoje astronauta na rutinskoj misiji dogradnje teleskopa Hubble doživi katastrofu kada također rutinsko uništenje satelita negdje drugdje u niskoj orbiti izazove lančanu reakciju, te oblak krhotina u naletu počne uništavati sve pred sobom. Naši protagonisti – zvijezde velikog ekrana George Clooney i Sandra Bullock, kao kapetan Matt Kowalski i specijalistica misije dr. Ryan Stone – sad moraju nekako naći način povratka na Zemlju u intervalima između nailaska ubojitih krhotina.

 

Zvuči kao blockbuster, a u iskustvenom pogledu i jest blockbuster; Cuarón je više nego svjestan zakonitosti popularne zabave, pa u fokusu svoje priče drži lako shvatljive motive kako bi si stvorio prostora za taktilan doživljaj. Opisati eksponencijalno razbijanje satelita kao Kesslerov sindrom ne bi mnogo značilo nikome tko nije entuzijast za spekulativnu astronautiku. S druge strane svojim očima doživjeti rečenicu “pola Sjeverne Amerike sad gubi Facebook” smjesta će u publici stvoriti iskustvenu povezanost između tog dalekog, stranog svemira tamo negdje gore i naše informatizirane svakodnevice.

 

Gravitacija je puna takvih sitnih trikova za ponovno spoznavanje otuđenog svemira. Među njima je i povjeravanje uloga glumcima s kojima se nije teško poistovjetiti: kad Clooney odvrne šarm na najjače, pa počne sipati fore o boji očiju, lakše je uspostaviti emocionalni odnos s likovima koji su u cijeloj prvoj polovici filma tek glave skrivene iza kaciga debelih skafandera. Proteći će cijeli film prije nego što nam postane jasno da se naši smeđooki protagonisti stalno uvjeravaju da su im oči plave najvjerojatnije zbog toga što neprestano gledaju u jedno veliko, plavo oko – u svoj dom, planet Zemlju.

 

Cijeli je film, kako se ispostavlja, zagledan u to oko. Umjesto da nazire dalje u svemir, kao u zlatnom dobu astronautike, Cuarón nas usrdno zove natrag na Zemlju. On možda i troši prvih petnaestak minuta filma (bez ijednog montažnog reza, hej!) kako bi nam vratio prisnost sa svemirskim programom, onim skromnim kakav već danas postoji (a sva je tehnologija u filmu stvarna – osim što Space Shuttle više ne leti, dok kineska postaja Tiangong još nije dovršena). Ali, nakon što vrati tu prisnost, ostatak filma posvećuje dokidanju svake udobnosti koju u svemiru možda sad ponovno osjećamo.

 

Ovo nije prostor za čovjeka, kazuje Gravitacija s motrišta današnjeg zeitgeista. Ovo nije onaj znanstvenofantastični svemir u kojem ćemo jednog dana pronaći čudovišta. Svemir sâm po sebi jest čudovište, krajnji čovjekov antagonist. A mi još nismo u stanju u njemu naći održivo mjesto, iskoraknuti iz kolijevke u stvarni svijet izvan svoga planetarnog doma.

 

Je li, stoga, Gravitacija suštinski reakcionarno djelo, film katastrofe koji se ne libi uništiti apsolutno sve što je čovjek ikada stavio u orbitu ne bi li nas pozvao da se manemo ćorava svemirskog posla? Dijelom možda i jest. Doduše, prije mi se čini da Cuarón upozorava na posljedice nedovoljno domišljenog i polovično zdušnog motanja ljudskog roda po svemiru. Ako zaista ondje nemamo pametnijeg posla od telekomunikacija i komercijalizacije, onda je bolje da pažljivo razmislimo o tome zašto onamo idemo. Izvan čahure našeg matičnog planeta leži onostranost u kojoj ne možemo biti puki turisti. Gravitacija vraća ono temeljno, ontološko udivljenje našem doživljaju svemira, ono koje smo s godinama izgubili.

 

U filmu se krije i jedna dublja ambicija, motivski pandan onoj iz redateljeva prethodnog filma, Djece čovječanstva iz 2006. Ondje je bila riječ o visokom SF konceptu, gubitku sposobnosti za majčinstvo koji izaziva globalno beznađe suštinski slično našoj svakodnevici; Gravitacija okreće tu ideju naglavce. Tu je riječ o potpuno stvarnom ambijentu koji nimalo ne sliči našoj svakodnevici, gdje se žena kojoj je hir inertnog univerzuma oduzeo majčinstvo mora othrvati beznađu kako bi se preporodila.

 

Čin rađanja, tako suštinski važan u oba djela, Gravitacija odvodi od same tjelesnosti. U dva prijelomna trenutka radnje Ryan Stone skida sa sebe teški, za život neophodni skafander i donosi odluku o tome što učiniti sad kad je ostala samo u svojoj koži: skvrčiti se poput fetusa i vratiti u maternicu, ili uspravno udahnuti punim plućima.

 

Simbolika duhovnog preporoda? Ako je želimo vidjeti, zašto da ne; ali sva je retorička simbolika pažljivo prebačena na gledateljev rakurs. Cuarón neprestano pazi da svaki moment radnje bude čvrsto utemeljen u jasnim potrebama protagonista: kako je pri oblikovanju priče ustrajavao njegov koscenarist (i sin) Jonás Cuarón, same su datosti izazova s kojima se likovi suočavaju već po sebi veće od života, što dokida potrebu za povišenom retorikom. Baš zato što ni u čemu ne ublažava stvarnost svemira (i odriče se uobičajenih olakšica iz znanstvenofantastične tradicije, poput umjetne sile teže i lakog ulaska u atmosferu), Gravitacija si može dopustiti poetsku ambiciju.

 

A ta je ambicija očito preporod: pronalaženje onog suštinskog razloga za nastavljanje u trenucima kad ne da nema nade, nego je nada već davno nestala, a ostalo je tek ono automatsko slijeđenje zadanosti poput karijere, strukovnog ostvarivanja, izvanjskih stvari. Na tome je mjestu Ryan Stone u samome početku priče, kako postupno otkrivamo kao bivša majka koja je izgubila dijete, kao žena u godinama kad više ne može rađati žena s muškim imenom. Ali zato, gotovo nehotice, i kao osoba kojoj je još jedino preostalo da Hubbleu – teleskopu koji nam je omogućio zaviriti u svemir dublje no ikad prije, i steći saznanja bez praktične primjene, što će reći, istinske spoznaje – podari bolji vid.

 

Pa što ako Hubble biva uništen pri kraju tog dugog uvodnog kadra? Hubble je, napokon, samo sredstvo gledanja, a njime smo gledali mi, mi koji možda više i ne znamo posve poimati viđenje onog onostranog. Ako je Ryan Stone na svom dugom, mučnom putu povratka u plavo oko svijeta koji nas je izrodio i naučila nešto, onda je to umijeće gledanja.

 

I tu se negdje krije početak svih asocijacija koje Alfonso Cuarón lančano izaziva ovim dugo godina stvaranim, tehnološki nemjerljivo složenim, a praktički u svakom pogledu majstorski ostvarenim djelom: bez povišene retorike, kroz priču o preživljavanju koja tako neodoljivo i tako pogrešno podsjeća na znanstvenu fantastiku, pritom pogodnu za komercijalnu konzumaciju posve neophodnu za održivost stvaranja filmova ovolikih ambicija, podsjetio je svakoga – i svaku – među nama da pristaje ići malen ispod zvijezda. A kako takav film nazvati reakcionarnim?

 

Još tekstova ovog autora:

  • Preveliki da propadnu
  • Kralj. Blijedi Kralj.
  • Exsultate justi
  • Sila se nudi
  • Za Lisu
  • Exsultate justi
  • Uzurpiranje revolucije
  • Kralj. Blijedi Kralj.
  • Važno je imati žicu
  • Grimizna glina

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Alfonso Cuarón, film, George Clooney, Gravitacija, Oscar 2013, Sandra Bullock, Vladimir Cvetković-Sever, zemlja

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Piše: Suzana Marjanić i Goran Đurđević

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    nenad-jovanovic
  2. Povijesni kompromis

    Povijesni kompromis

    marinko-culic
  3. Aleksandar Vučić, najveći ikad

    Aleksandar Vučić, najveći ikad

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    anja-kozul
  2. Dom za “nevidljive”

    Dom za “nevidljive”

    paulina-arbutina
  3. Danju svinjac, noću smrzavanje

    Danju svinjac, noću smrzavanje

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.