Kako si glup, kako si ohol, dragi moj…

Piše: Ante Tomić

 

Nino Raspudić čudna je voćka koja je rađala svakakvim plodovima. Mijene su mu bile zapanjujuće, kao da gledate Davida Bowieja, koji je čas Ziggy Stardust, a čas Thin White Duke, ili Senada Galijaševića koji je prošao dugi put između Senada od Bosne do oblajhanog disco manijaka Senne M-a. Kada se pojavio prije desetak godina, Raspudić se, po duši ću priznati, činio čistim genijalcem. Mostarski kip Brucea Leeja bio je prekrasna fora, šašava, ironična, ljekovito opičena umjetnička akcija u jednome tmurnom, nenasmijanom, beznadnom, mržnjom raskoljenom gradu.

 

Kad sam se raspitivao tada o njemu, netko mi je kazao kako mladi asistent na talijanistici iz zajebancije piše roto-ljubiće pod ženskim pseudonimom i znam i da me je i to nasmijalo, premda, iskreno, ne vjerujem da se kič romanse mogu pisati bez prave strasti. To ne ideš raditi, ako i sam nisi sentimentalna dušica koja će zaplakati od sreće što su se njih dvoje na kraju ipak spojili i sretno živjeli do kraja života.

 

Kako bilo, sljedeća je Raspudićeva inkarnacija bila još i luđa, na Red Carpetu se pojavio kao biograf Marka Grubnića zvanog Modni Mačak. Pa dobro, valjda i to netko mora, pomislio sam zbunjeno. Ja stvarno nemam nikakvog problema prihvatiti bilo čiji pošten posao. Uvijek kažem, bolje da mladić piše biografiju Modnog Mačka nego da se drogira. Zanimljivo je međutim da će Nino Raspudić mene nazvati medijskim plaćenikom. On je, kao, Modnom Mačku pisao džabe. Iz uvjerenja. Ili možda jest… Ne znam… Bojim se, pravo da vam kažem, to i zamisliti.

 

Napokon, evo nam Raspudića u svoj njegovoj doktorskoj zrelosti i intelektualnoj punini na svim televizijskim panelima o položaju Hrvata u Be i Ha, kao propovjednika Evanđelja po trećem entitetu. U otrcanom habitu i prašnjavim sandalama on kvrgavim hodočasničkim štapom gnjevno šiba pogane koji se ne daju krstiti, ne prihvaćaju božansku istinu kako našem napaćenom narodu u susjednoj državi nema žive glave dok ne dobije što su i Srbi u Daytonu dobili, komad države, pa kolika je da je, naša je. Šireći taj politički nauk prije mjesec i po se na Radio Miru u Međugorju za neistomišljenike, bosanske franjevce, drznuo kazati da su izdajice. Da budem sasvim precizan, a vi me slobodno provjerite na YouTubeu, rekao je kako je među franjevačkim ujacima na stvari “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname (povelje koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću 1463., op. A.T.) do danas”.

 

Prije dva tjedna o tome Raspudićevom sramotnom napadu na ljude koji su i mudriji i hrabriji i pošteniji od njega na ovome istom mjestu sam objavio jedan umjereno oštar tekst i izazvao bujicu odgovora uvrijeđenih rodoljuba. Kao i inače kad se rodoljubi raspizde, bila je to vrlo blatnjava bujica. Javio se, recimo, na portalu dnevno.hr Zvonimir Hodak da meni blesavome objasni kako stoje stvari u Bosni, ali za Hodaka, ne zamjerite, odavno nemam živaca. Što on uopće zna o Bosni?

 

Pamtim kako je jednom, u drugoj polovici devedesetih, Zvonimir Hodak krenuo izlagati svoju istinu o Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, a njegov se klijent Tihomir Blaškić tako prepao da mu je smjesta otkazao suradnju i angažirao pravog advokata.

Uvijek kažem, bolje da mladić piše biografiju Modnog Mačka nego da se drogira. Zanimljivo je međutim da će Nino Raspudić mene nazvati medijskim plaćenikom. On je, kao, Modnom Mačku pisao džabe. Iz uvjerenja. Ili možda jest… Ne znam… Bojim se, pravo da vam kažem, to i zamisliti

 

O mom tekstu nešto su zatim pisali i na poskok.info, najvećoj internetskoj duševnoj bolnici u ovome dijelu Europe, ali to bih vam teško mogao rekonstruirati bez ovlaštenog medicinskog vještaka. Javio se onda u Večernjem listu i jedan Jurasić člankom “Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce”, ali i to sam tek ovlaš preletio.

 

“Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce”, doduše, izvrsno zvuči, zažalio sam gotovo da i sam nisam napisao humoresku s tim naslovom, no Jurasić, bojim se, nije smjerao na tu književnu vrstu.

 

Ukazao se, aleluja, konačno i Nino Raspudić himself, što god himself značilo kod nekoga tko se pojavljuje u mnogo kontroverznih obličja, da me izriba na stranici i po novina, prostoru, po prilici, pet puta većem od dvadeset pet redaka koje sam ja njemu posvetio. Veći dio toga samo se nejasno dotiče naše teme, ili barem ja nisam shvatio što je autor htio amaterski psihologizirajući o mojim imotskim korijenima, mojem školovanju u vojnoj gimnaziji JNA, mojem glazbenom ukusu i odjevnim navikama. Ovo posljednje me totalno zbunilo, zašto mi se okomio na odjeću, ali onda sam skontao kako je to sigurno zaostatak od vremena kad je Nino Raspudić hodao za Modnim Mačkom kao Enes Čengić za Miroslavom Krležom. “Šešir? Ou, Đizis fakin Krajst!” uzviknuo bi zacijelo zgranuto prijatelj Grubnić.

 

No, kada dođemo do srži polemike, njegove uvrede franjevaca Bosne Srebrene, Raspudić je neočekivano sramežljiv. Nije on, tvrdi, mislio na sve svećenike ovoga reda, podlo je to i pomisliti. Njegova je bespoštedna kritika bila upućena samo nekolicini, beznačajnoj manjini dijelom udbaških, a dijelom promuslimanskih izroda nedostojnih kafene halje. Međutim tonski snimak radijske emisije je neumoljiv, a izraz, ponovit ću ga, “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas”, tvrdo jednoznačan. Fra Anđelo Zvizdović je za Radio Mir Raspudiću krajem kolovoza bio kvisling, a u Večernjem listu ga je prošlog petka nazvao mudrim.

 

Dobro, to se može razumjeti. Čovjek je bio među svojima u Međugorju i poželio im, pretpostavljam, kazati nešto što je njima milo čuti, prenijelo ga je, što bi rekli, a sad se povukao. Rekao pa porekao. Dogodilo se to i boljima od njega, a poricanje vlastitih riječi i postupaka, osim toga, nije ni neobično za nekoga kao što je on. Čestiti desničarski muževi često to čine, naprave svinjariju, a kasnije vrdaju i izvlače se. Hrvatska politika u BiH dosta dobro ilustrira taj neobični običaj.

 

Svi se rodoljubi strastveno, na dječje zdravlje i majčin grob danas zaklinju kako naš politički i vojni cilj 1992. nije bio podijeliti Bosnu, premda je bezbroj dokaza da jest. Tako i Raspudić piše kako sam ja “napisao lijepu bajku o bosanskim franjevcima i ratu u BiH, kao ujdurmi Bobana i Šuška”. Pa što je drugo, zaboga, bio sukob između nas i Bošnjaka, nego ujdurma Bobana i Šuška? Dobro, i Tuđmana. Susret Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, Bobanov dejt s Karadžićem u Beču, Koljevićevi tajanstveni noćni posjeti Pantovčaku, stenogrami, salvete i, napokon, silna vojska i oružje prebačeni preko granice, sve je vodilo promjeni, kako pokojni Predsjednik jednom reče, “neprirodnih granica Bosne i Hercegovine”.

 

Onda se s nevjericom otkrilo da i Bošnjaci, suprotno očekivanjima, pravo dobro rukuju kalašnjikovima, a s druge strane je i međunarodna zajednica pritegnula Tuđmana, pa su u Zagrebu zijanili tu stvar i počeli se praviti blesavi. Hrvate u BiH službena hrvatska vlast je povela u jednu bezglavu ratnu avanturu, a zatim ostavila da se koprcaju na suhome, niječući da ima ikakve veze s njima. Meni najstrašnije, najsramotnije poglavlje te izdaje bio je trenutak kad se Tuđmanov stariji, Miroslav, u jednoj emisiji pohvalio kako hadezeovska vlast Haaškom sudu nije izručila nijednog Hrvata. “Iz Hrvatske”, naglasio je obavještajni mastermajnd i nitko mu u studiju nije mogao prigovoriti kako govori neistinu. Kratko prije toga televizijskog nastupa isti je taj Miroslav Tuđman sa splitskog aerodroma osobno ispratio Darija Kordića i devetoricu iz Viteške skupine na avion za Nizozemsku, ali oni se, eto, nisu računali. Kordić i Kupreškići nisu bili naši, nego Bosanci.

 

Petnaestak godina kasnije Nino Raspudić hoda po okruglim stolovima i tribinama, gostuje na televizijama i radijima, gorko naričući za Bobanovom Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom i dijagnosticirajući kako se u bosanskih franjevaca, živeći među muslimanima, “razvio štokholmski sindrom”. Ja bih međutim rekao da se psihološki fenomen identifikacije talaca s otmičarima primjećuje upravo kod Raspudića. Zašto bi inače itko normalan navijao za jednu politiku koja njemu i njegovim hercegovačkim ljudima ništa osim jada nije donijela, koja ih je iskoristila i odbacila, sažvakala i ispljunula?

 

Gledajući ga kako uokolo visoko nosi svjetlo istine o trećem entitetu, imam za njega samo tri pitanja. Raspudić, naravno, pretpostavlja kako bi do žuđenog entiteta, dijela bosanskohercegovačkog teritorija gdje bi Hrvati bili svoji, valjalo doći političkim putem, da se pregovarači okupe oko stola, natoči se rakija, posluži livanjski sir i sudžukica te se, sve uz šale i pošalice, lijepo utanači podjela zemlje. Poznajući međutim visokozapaljivu narav toga svijeta, to nikad ne ispadne tako. Zemlju bez krvi nitko ne pušta. Dođe li do toga, važno mi je znati je li Nino Raspudić spreman poginuti za treći entitet?

 

Pitanje broj dva. Ako se treći entitet, ovako ili onako, i ostvari, što će biti s Hrvatima koji su ostali na prostoru s bošnjačkom ili srpskom većinom? Ima li Raspudić za njih nekakav rezervni smještaj u Tomislavgradu i Širokom, ili bi im samo prepisao nekakve lijekove protiv štokholmskog sindroma?

 

Treće pitanje. Što nam jamči da će Hrvatima u trećem entitetu biti bolje nego što im je sada? Čisto empirijski, ima li Raspudić nekakve primjere kojima bi to potkrijepio? Ja, recimo, ne vidim da su Srbi dobili ikakvu praktičnu korist od one mračne, vučje države koju zovu Republika Srpska.

 

Ovo su, mislim, sve važna pitanja, ali zbog nečega se ne postavljaju. Ili, ako ih netko i postavi, nađe se nekakav Jurasić da mu kaže kako “mrzi Hercegovce”, ili se javi Nino Raspudić, sa zavidnim psihološkim obrazovanjem koje je valjda stekao rješavajući psihotestove u ženskim revijama, da uoči kako pacijent nedvojbeno pati od “očajničke težnje da se urbano legitimira”. Umiješa li netko emocije u političku raspravu, to je uvijek neugodno i nepristojno. Zatekne vas, ne očekujete da će polemičar uzimati za argumente vaš čuvstveni život o kojemu ne zna ništa. Emocije pripadaju pjesništvu, pa ću i ja, u nedostatku boljega, Raspudiću na ovo odgovoriti stihovima Branimira Štulića iz pjesme “Daleko od istine”:

 

Kako si glup.

 

Kako si ohol, dragi moj.

 

Sudiš o mojim osjećajima.

Voajerski uvid

 

Ili, dobro, ne. Neću bježati ni od toga. Želi li Raspudić, a očito ga to uspaljuje, voajerski uvid u moj unutrašnji život, mogu mu ga dati. Ja stvarno imam mnogo zajedničkog, ali ne onako kako Raspudić naivno pretpostavlja, s tvrdim muškarcima iz krševitog kraja. Volim, recimo, njihovu škrtu otresitost i izravni, bezobrazni, nemilosrdni humor. I u mojim knjigama i u novinskim tekstovima ima mnogo toga humora. On mi je jednostavno divan. Rijetko se kad zaista tako nasmijem kao među imotskim i hercegovačkim prostacima. Priznajem, ja sam jedan od njih. Osjećam se ugodno i domaće u Hercegovini. Sve je tu, napokon, kao i u mom Donjem Prološcu, koji leži odmah tu iza brda. Jednak je pejzaž, jednak jezik i običaji, stari mercedesi i sportske kladionice, jednaka hrana i arhitektura, ako se to uopće smije nazvati arhitekturom. Draga mi je čak i ona Gospa koju su Hercegovci izmislili u Međugorju. Bože dragi, ako ima naivčina koji će platiti za tu bezazlenu opsjenu, zašto ne uzeti njihov novac?

 

Sve je, u najkraćemu, i u Hercegovini i u Prološcu meni po mjeri, osim nacionalizma, a nisam slabić poput Nine Raspudića da ljudima govorim ono što je njima milo čuti. Kazat ću im ono što mislim, ali ne zato da bih se dopao svojim prijateljima liberalima, nego stoga što mi je užasno gledati kako narod stradava. Kako trune u mržnji. Želio bih nekako pomoći jer mi je bolno doći u moj izmučeni i gladni zavičaj, koji se čestito najeo tek kad su muškarci otišli raditi u Njemačku, i ustanoviti kako su svi tamo gdje sam ih ostavio. Ma, ni pomakli se nisu. Neobrijani, u nečistim maskirnim prslucima, još uvijek cugaju ispred zadruga, proklinjući u Donjem Prološcu četnike, a desetak kilometara dalje, u Posušju, balije.

Želi li Raspudić, a očito ga to uspaljuje, voajerski uvid u moj unutrašnji život, mogu mu ga dati. Ja stvarno imam mnogo zajedničkog, ali ne onako kako Raspudić naivno pretpostavlja, s tvrdim muškarcima iz krševitog kraja. Volim, recimo, njihovu škrtu otresitost i izravni, bezobrazni, nemilosrdni humor. I u mojim knjigama i u novinskim tekstovima ima mnogo toga humora. On mi je jednostavno divan. Rijetko se kad zaista tako nasmijem kao među imotskim i hercegovačkim prostacima

 

Frustrirajuće je to. Dođeš li u Bosnu i Hercegovinu, dosta ti je pogledati u zrak. Što su zvonici i minareti viši, narod je strašnije propao. U jalovoj zemlji samo bogomolje lijepo uspijevaju. Da crkve i džamije nisu sve krupnije i razmetljivije ukrašene, ne bi se zapravo ni primjećivalo da nije 1992. Dvadeset godina je prošlo, a svi još tvrdoglavo drve po starim nacionalističkim sranjima, živeći očajnim, duhovno obogaljenim, jednodimenzionalnim životima. Tu ne možeš, na primjer, biti socijaldemokrat ili zeleni, panker ili hevimetalac, vegetarijanac, peder, cyber-aktivist, što god. Možeš biti samo Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Nacionalni su identiteti ugušili sve druge identitete, okrutno zadavili svaku mogućnost nečega drugačijeg, boljeg.

 

Kad je Nino Raspudić podigao onaj kip Brucea Leeja, učinilo se na trenutak kako možda u Mostaru ipak ima nekakve nade. Oskudna je ponuda identiteta bila dopunjena nečim osvježavajuće duhovitim, nečim što se zdravo rugalo nacionalnoj i vjerskoj nesnošljivosti. I zapravo je zaprepašćujuće kako je Raspudić otprije desetak godina postao čovjek kakav je danas. On zacijelo nalazi nekakav logičan kontinuitet u razvoju svoje ličnosti, ali ja ga, dopustite, ne vidim. Ne znam kako bih povezao Brucea Leeja i treći entitet. Misli li Nino Raspudić da bi se Bruce Lee borio za treći entitet? Da bi Bruce Lee nunčakama napao bosanske franjevce? Glupost! Mali Zmaj to nikada ne bi napravio, a i Raspudića bi trebalo biti sram da to čini.

 

Prenosimo s portala Jutarnjeg lista uz dozvolu autora

 

Još tekstova ovog autora:

• I da im dijete umre od ospica, antivakceri bi ustrajavali
• Da čitava obala klizne u more, ni Opara, ni Kerum ne bi bio kriv
• Niko Kovač ljubi mladog Srbina Luku Jovića. Zar nije smiješno?
• Punjetari su pobjegli u Kolakušićev stožer…
• Pupovac i lista SDSS-a su razuman i zreo izbor
• Da čitava obala klizne u more, ni Opara, ni Kerum ne bi bio kriv
• Koruške vlasti: neka Bleiburg ove godine bude veganski
• Nacionalistički treš toksičniji je od turbofolka
• Nije Mađarska najgore što nam se moglo dogoditi
• Najrječitiji u HDZ-u su kad im je labrnja začepljena

» Svi tekstovi ovog autora