Ono što je trebalo biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja Zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali ne baš previše.
Jer kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
Pa u prvom redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je – riječju – priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman medijske, a pogotovo ne političke senzacije.
Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Barack Obama u Washingtonu i Raul Castro u Havani).
Kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
A poslušnika se najlakše prepozna onda kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi.
Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj veliki (a veliki zna što radi i uvijek je u pravu, zar ne?), a za logično objašnjenje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba nitko se nije pripremio.
Stoga je i vijest o naglom zatopljivanju na relaciji Washington – Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najavi da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače, odmah se organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).
Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija bila obrađivana i analizirana na nekoliko okruglih stolova na državnoj televiziji i u svim novinama, ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.
Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako ”embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro” moglo biti sasvim dovoljno. Jer ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.
Ipak, Washington je objavio da će rado primiti Raula Castra, a državni tajnik John Kerry već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovom je trenutku nemoguće reći.
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima.
Ako ih nešto uzdrma, to će, dugoročno gledano, biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).
No postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom lansiranom u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem novih i novih sankcija Vladimira Putina natjerati na promjenu politike.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?
Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije? Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije
U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti makar djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.
Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight D. Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani ”stručnjaci” kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina.
Ta računala, ”nahranjena” zapadnim standardima, ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wermahta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu nacifašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.
Nakon maratonske novinske konferencije na kojoj je Putin ponovno posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: ”I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet”, njegova je popularnost, padu rublje usprkos, a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP, porasla na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije.
Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da Putina, bude li ga netko rušio, neće rušiti demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz ”tvrdog” krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).
I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi dakle biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo, mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Još tekstova ovog autora:
- Navrli su u čizmama
- Razum i podbačaji
- Rođendan živahnog mrtvaca
- Predsjedničin revizionizam je silovanje istine
- Zagrljajem do brendiranja
- Neugledna predsjednica pretvara Hrvatsku u nebitnu državu
- Skandal iz Izraela
- Osmominutna Hrvatska
- Od veleizdajnika do heroja
- Iran je biran za privođenje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.