Željko Ivanković
Zbivanja u Americi posljednjih su dana, koliko sam vidio, proizvela nebrojene asocijacije, a mišljenja i stavovi vezani uz njih premrežila su svijet.
Meni je to bio povod skromno se vratiti jednoj sad već davnašnjoj knjizi ”Ludi carevi” dvojca Michela Cazenavea i Rolanda Hugueta.
Zašto? Vjerojatno zato što je Trump bio čovjek čijim sam se ludostima najviše smijao posljednjih godina, a vjerovao sam kako su vremena rimskih ludih careva i njihovih ludorija odavno prošla i preselila se iz (njima) tragične u (nama) komičnu sliku svijeta.
I ne samo zahvaljujući sjajnim Monty Pythonovcima ili Melu Brooksu. Ne ni samo stoga što su grozna ludila XX. stoljeća sa svojim glavnim protagonistima (Staljinom i Hitlerom) još uvijek bolno svježa, a njihove recidive na neki način svi još uvijek živimo, te su stoga još uvijek izvan domašaja prave komedije i čekaju svoje Brookse…
Ne ni samo stoga što ovih dana možemo gledati sjajnu dokumentarnu seriju o ženama svjetskih diktatora, o njima i njihovim suludim muževima, prononsiranim glupanima i nadasve zločincima…
Nego ponajprije stoga što na našim prostorima živimo sve oblike tih ludila, doduše u malome, koliko god bi se neki od naših protagonista (i na vrhu i među trabantima) rado željeli vidjeti u istoj rečenici i u poređenju s odlazećim američkim predsjednikom, toliko da ga čak nedozrelošću, bahatošću i glupošću oponašaju.
Trumpova želja za neumrlošću i vječnom slavom iskazivala se sve ove godine, a ponajviše po tome što je htio vladati još i još, što je sebe vidio kao bogomdanog lidera i nije htio vjerovati da ga njegov ”voljeni narod” više neće, čak ni u svom republikanskom varijetetu. Zato se sam morao hvaliti i svoj mandat nazvati ”najboljim prvim mandatom u povijesti”
Ipak je Amerika nešto drugo, pa bi asocijacija na Rim i njegove Kaligulu, Nerona ili Domicijana bila bliža SAD-u i Trumpu, nego malim domaćim cirkusantima i njihovim političkim, nimalo benignim, igrarijama.
Doduše, ako ćemo pravo-zapravo, i mi smo, u svjetskim, pa čak i europskim razmjerima, beznačajno mali, pa je nama življenje s tim malim (našim) ”ludim carevima” jedini dodir sa svijetom. Pritom je nama, dakako, taj dodir tragično velik i nimalo manji od onoga koji je veliki svijet živio sa svojim velikim imperijama i njihovim ludim carevima.
Ne znam koliko je precizno značenje onoga što suvremena društvena znanost zove populizam u slučajevima kao što je Trump.
Meni se čini da je tu uvijek riječ o onome što su autori knjiga ”Masa i moć”, ”Psihologija mase” ili ”Doba gomile” i sličnih tako temeljito istražili, a što je Ciceron još pred više od dvaju milenija tako precizno imenovao ”nepromišljenom svjetinom” s jedne strane i prevelikom, teško kontrolirajućom ili apsolutnom moći s druge strane.
Između tog dvoga nalazi se ono Juvenalovo Panem et circenses, sve što svjetini treba da bi ovi bili mogući. A i to smo davno naučili.
Dakako, sve ovo vrijedi samo za nas koji to promišljamo. Za njih, političke manipulatore ili manipulirane – ne.
Jer oni to ne znaju, oni nisu obrazovani, oni nisu načitani, oni su samo bezobzirni manipulatori kojima ništa nije sveto, čak ni kada kažu America First, Hrvatska mi je svetinja, Republika Srpska prije svega, BiH… jer to uvijek znači Me First.
Pa, zar nije Trump optuživan za utaju poreza svojoj voljenoj Americi (America First), zar i našima nije na prvom mjestu njihov goli materijalni interes? A što reći o ovim drugima, manipuliranima?
A da je to tako s manipulatorima vidi se kad krene suzbijanje njihove verbalne (oni su inače uvijek bijedne kukavice!) bahatosti i tobožnje predanosti svojim ciljevima. Manji su od makova zrna.
Trump je, sjetimo se, odmah zanijekao svoj poziv pristašama ”Budimo tu, budimo divlji”. Odmah je, poput Pilata, počeo prati ruke.
A svi ti veliki rodoljubi kad zagusti bježe pred sudstvom svoje ”voljene države ili nacije”. Traže azile u mišjim rupama.
Naravno, Putin ne (kod njega azil traže), jer on traži samo doživotni ”imunitet od progona”. Što li, bože, kad sve radi samo za Rusiju?
Da, bahatost i primitivizam (psovanje novinara, npr.) udaraju uvijek na najniže strasti manipuliranih, upravljene su onome što je rulji blisko: vjera, plemenska pripadnost, krv i tlo, a pritom su maskirani ili jesu sastavni dio (nisu se nikad izdignuli iznad toga) običnog narodnog kiča (sjećate se tko voli po šatorima pjevati ”Ne može nam niko ništa”), jeftinog folklora, vike i dreke, buke i galame kao na stočnim pijacama, čevljanovićkim i sličnim koridama ili, mrvu sofisticiranije – na sportskim manifestacijama…
Bahatošću oni ugađaju svojim pristašama (vidi što im on kaže…, vidi što im radi…), čiji je obrazovni stupanj ostao na razini ”Orlova koji rano lete”. Rulja ne vidi, a kako i bi (?), da njihovi lideri tu prikrivaju stvarnu intelektualnu i ljudsku slabost, neobrazovanost; dakako, pod uvjetom da nisu iz kategorije Nerona ili Kaligule.
Zato i rekoh da im je Trump u svakom smislu nedostiživ ideal. Kao, uostalom, i Trumpu u svevlašću Putin, Erdogan, iranski ajatolah, kineski Xi Jinping, pa čak i smiješni Trumpov prijatelj sjevernokorejski Kim Jong-un.
Šta bi on dao da kao vrhovna izvršna vlast ne mora slušati vrhovnu zakonodavnu vlast kao ti njegovi idoli?! Zato je i jurnuo na nju!
Trumpova želje za neumrlošću i vječnom slavom iskazivala se sve ove godine, a ponajviše po tome što je htio vladati još i još, što je sebe vidio kao bogomdanog lidera i nije htio vjerovati da ga njegov ”voljeni narod” više neće, čak ni u svom republikanskom varijetetu.
Zato se sam morao hvaliti i svoj mandat nazvati ”najboljim prvim mandatom u povijesti”.
Manjak obrazovanja i pameti, manjak kulture (uz nespornu inteligenciju) učinio je od njega karikaturu zbog čega će se on i njegovo djelovanje ubuduće više promatrati u području psihijatrije, više kao slučaj mentalne alijenacije, nego u sferi politike, unatoč svim štetnim političkim posljedicama.
Za njega i njegove sljedbenike (a jednako je i u našim slučajevima) vrijedi ono već dobro znano da je ono što su ljudi vjerovali često za povijest vrijedilo isto koliko i sama stvarnost činjenica. Prijezir činjenica rijetko je kad bio tako evidentan kao u naše vrijeme.
A da bi ljudi vjerovali, treba ih uvjeravati i prijetiti pritom ovim ili onim svijetom, najčešće i jednim i drugim. Tko nema što ponuditi (ne obećavati!) u sadašnjosti ili za bolje sutra, on prodaje maglu i sretni su s njim njegovi ”podanici” već i ako ne kvari dotad dostignuto.
A gdje je mnogo buke, osvrnimo se oko sebe, sigurno je riječ o – kvarenju. A kvarenje carstva – reklo bi se u narodnoj priči – a taj je ”najbolji prvi mandat u povijesti” toliko dugoročno pokvario carstvo (njegovo, ono koje mu je bilo na prvom mjestu!) da mu se već čak i jedan Iran ruga, ruga se njegovoj deklariranoj svetinji, demokraciji.
Hej, Iran drži nekome lekciju o demokraciji! Pa, dokle smo došli?!
Da, zbog njegova djelovanja mogu likovati i Rusija i Kina i… Kao da i bez toga američka demokracija nije imala dovoljno razloga za kritičko preispitivanje ili čak…
Trumpu je i to bilo premalo, pa je igračku koju je dobio u ruke, išao dodatno kvariti. Dodatno i ustrajno!
On nije znao ono da će se ”iskvarenošću carstva pokvariti i narod, pa ćemo stradati” – kako podučavaju čak i manje ozbiljne knjige, kakve su, na primjer, bajke.
Znamo to i mi koji znamo za sudbine Rima s Neronom, Kaligulom, Domicijanom… Čuli smo za ”mangupe iz naših redova”…
Ta, zar im, pobogu, nije baš on umjesto života, onakvog kakav imaju i svakodnevno ga mogu vidjeti u susjedstvu, darovao ludi kamen za koji su se uhvatili. A što se ludi kamen za koji su spremni umrijeti najčešće zove jeftina parola tipa – u svojoj vjeri, na svojoj zemlji – u raznim inačicama, najmanje je važno, jer manipulirani nikad nisu čuli za onu da je ”nacionalizam zadnje uporište hulja”
Ne, naši ipak nisu ludi, a nisu ni carevi. Tek loši epigoni. Oni su samo bezobrazni. I samo nas kušaju praviti ludim. Doduše, mnoge od nas su takvima i napravili.
Jer, vidimo to, ludilo njihovih (i svakih drugih) sljedbenika, fanatičnih sljedbenika, vjernika i ideoloških trabanata leži baš u tome što oni neupitno vjeruju, ne žele propitivati, ne žele sumnjati, ne žele dovoditi u pitanje ništa pod milim bogom, jer oni, konačno, imaju svoga boga, svoga oca, oni su ponosni vjernici, navijači, poltroni.
A to što je on jedan od onih iz serije malih velikih tirana ili ludih carića, kakve veza ima?! Pa, naš je! Bori se za našu stvar! Ta, zar im, pobogu, nije baš on umjesto života, onakvog kakav imaju i svakodnevno ga mogu vidjeti u susjedstvu, darovao ludi kamen za koji su se uhvatili.
A što se ludi kamen za koji su spremni umrijeti najčešće zove jeftina parola tipa – u svojoj vjeri, na svojoj zemlji – u raznim inačicama, najmanje je važno, jer manipulirani nikad nisu čuli za onu da je ”nacionalizam zadnje uporište hulja”.
Doduše, i sam se njihov vođa mijenja. Nisu ga voljeli dok je napadao one koji su zbog svog kukavičluka Republiku Srpsku držali za taoca (Karadžić i Mladić), a sad je on taj (doduše, tek nakon što je prošao brifing kod Dobrice Ćosića), kojemu je RS talac, i zbog kojega je svaki korak naprijed bezizlazno zaustavljen.
A on zna, svaki od njih zna, jedan je od njih to i rekao, kako je narod stoka sitna zuba, i ne vidi i nikad nije vidio, pa neće ni sad, kako svaka politička deklaracija tipa America First, uvijek završi kao Me First.
A to onda završi trumpovski ili (bolje, gore? – kako tko hoće), nekako drukčije. Primjerice, poput bijega Veljka Kadijevića ili obitelji Milošević u Rusiju.
Da otvorimo kladionicu za 2021.?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Biti (politički) Hrvat
- Patetika po sarajevski
- Sarajevo – svjetski prvak skandala
- Zaustavite Reuters
- Manjina – broj ili status
- U Mostaru je, od korone, umro SDP
- Naša Pepeljuga i Stockholmski sindrom
- Populizam dotiče dno?
- Sramoćenje naroda
- Neke privatne u sveopćoj smrti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.