novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković, ”(Ne)mirna Bosna. Autograf – Kolumne”, Rabic, Sarajevo 2014.
U razdoblju kasne moderne, kad spram ”velikih priča” (J. F. Lyotard) na tragu totalitarističkih katastrofa prošlog stoljeća s pravom vlada duboka skepsa, svoje dostojanstvo iznova zadobiva sve ono što je fragmentarno, nedovršeno, prolazno, smrtno i rubno. [Read more…]
Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i Društvo pisaca. Novi se predsjednik Društva već suočio s njegovom financijskom, tj. društvenom marginalizacijom. Ne treba im njegovo djelovanje, ne trebaju im ni književne manifestacije nazvane ni po najuglednijim bošnjačkim piscima, ako već ne vole one s ”vlaškim imenima”, ne trebaju im, eto, ni Sarajevski dani poezije, institucija koja je desetljećima obilježavala i ovu zemlju i Sarajevo.
No, da sve u književnom životu grada ne bi bila žabokrečina, opet se potrudio, pogodite tko, da – Sidran, čovjek koji svoj ”dugi odlazak” obilježava šminkanjem vlastitog lika i djela u čvrstu uvjerenju da se to radi diskreditiranjem drugih, ponajprije kolega pisaca te stvarnih i simboličkih punktova kulture.
Kako ga nisu smirili, tj. zadovoljili ni svi stanovi koje je dobio, ni sisanje svih mogućih nacionalnih, stranačkih ili tajkunskih sisa, podjednako goraždanskih, tešanjskih, Kusturičinih ili reisovih…, to sad udara na sve živo i izgleda ne misli popustiti ili dok ne umre ili dok mu se barem cijela Kotlina, ako već ne i sâm Nobelov komitet, ne pokloni.
Recentnu stvaralačku impotenciju Abdulah Sidran kompenzira svakodnevnim pisanjem cirkularnih pisama što ih odašilje članovima PEN-a. A kad se toga malo zasiti, onda se bavi ljudima koji su eminentni u svojoj struci i opanjkava ih ili politički diskreditira. Novi je skandal izazvao u vezi s Društvom pisaca BiH gdje je također imao potrebu popravljati noviju povijest i uljepšavati svoju sliku u njoj, pa je za osnivanje Društva pisaca u ratnim godinama, izjavio: ”Napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku…” A onda su to, koji dan potom, neki pisci pročitali i odlučili izaći iz tog i takvog Društva pisaca.
E sad da vidimo kako s tim stvari stoje? Ispod te Sidranove izjave, kako je prenosi Oslobođenje (26. lipnja 2014., str. 26-27), objavljena je i Programska povelja Društva pisaca BiH iz 1993. i odmah sam prepoznao da je to povelja koju sam svojedobno ja pisao. No, nisam shvatio zašto je objavljuju sad i ovdje kad tu stoji upravo sve suprotno od onoga što Sidran tvrdi.
Najposlije, a Sidran to ne zna, jer vjerojatno tada nije bio pri sebi, tj. nije bio trijezan, to nije povelja koju su pisci potpisivali ulazeći u Društvo pisaca, jer takvo što (povelja!) tada nije ni postojalo. To objavljeno je Povelja ratnog kongresa bh. pisaca. No, niti Sidran niti njegovi mediji to ne znaju.
Sidran se u toj stvari, naime u stvari pisanja Povelje, kod Bošnjaka, ako je tada uopće bio trijezan, daleko manje pitao od Alije Isakovića ili Nedžada Ibrišimovića, koliko god da je Sidran sa svojim prijateljima iz podzemlja (o čemu svjedoči i Goran Simić, Oslobođenje, 5. srpnja 2014., str. 29), interesno već bio ”zaklapio” (sarajevski izraz!) atraktivne prostore Doma pisaca.
A što se tiče govora o tome da smo potpisivali da ”mi pišemo na bosanskom jeziku”, to se iz Povelje (dok se pisala zvali smo je i Deklaracija) ne vidi niti bi to dopustili Radanović, Šantić, Vešović, Ivanković, Marjanović, Kordić, sve da su drugi (Bošnjaci) bili i netolerantniji od rigidnog Sidrana. Zanimljivo je da mu jezik Povelje, koju sam ja tada napisao, nije smetao i nije izgledao ”ustašoidan”, kako se poslije izjašnjavao o suvremenom hrvatskom jeziku.
Da, išao sam sve ovo još jednom provjeriti u svojemu dnevniku ”700 dana opsade” i nigdje, u konstruktivnom smislu – nigdje Abdulaha Avde Sidrana. A što se tiče njegova zaplotničkog djelovanja, neka on sam i dalje o njemu govori kao što se, evo, izdao na tribini Društva pisaca, a novine koje ga, za razliku od nekoć – ”sad prate” (podsjećam one sa slabijim pamćenjem da je ranije odbio te nekoć ugledne novine govoreći: ”Oslobođenje me nije dobro pratilo”; usp. Oslobođenje, 11. 4. 2012., str. 3), neka ga samo vjerno prenose. Dragocjeno svjedočenje za definitivnu sliku A. S.
I kad pomislite da se o Avdi Sidranu nema više što reći i kad povjerujete da je sve što vam drugi o njemu kažu mračna istina, npr. da je propio novac koji mu je reis dao da uredi grobove roditelja, on sam o sebi kaže gnusnije stvari nego bi ih bilo tko drugi, pa i najveći njegov dušmanin, a koje on posvuda paranoično vidi, o njemu bio u stanju smisliti.
Premda je cijeli rat bio na stranačko-nacionalnoj sisi, tj. na Marlborou i viskiju dok je zemlja krvarila, on bi sad odaslao u svijet sliku o sebi kao o nacionalnom aktivistu, lideru, angažiranu intelektualcu, nekome tko se pitao i tko je odlučivao. A kad su ga, doživljavajući ga kao takvoga, pojedini ipak zamolili za pomoć i intervenciju, kako to obično bude u ratu, pa i najbliskiji mu predratni prijatelji, bio je bijedna kukavica ili, kako se to u raji kaže, pizda. Uh, koliko samo o tome ružnih svjedočenja ima…
Kolegama koji su zbog Avdine rečenice izašli iz Društva moram reći da se Avdo doista zvanično ništa nije ili veoma malo pitao, ali da je vjerojatno, kao i većina u tadašnjem Sarajevu, vodio neku paralelnu minder-politiku – jest. I važno je da je to priznao (i neka samo nastavi), jer je time objasnio i otkuda mu tolika moć zbog koje je hodao okolo i govorio ”Moćan sam, moćan sam”.
Zamislite tako malog čovjeka koji se najednom osjeća moćnim da ima potrebu svoju moć hraniti jednako tako i istovremeno stihovima posvećenim šefu policije, šefu kriminalnog podzemlja i predsjedniku Stranke. Malo previše, zar ne? Ta ulizivačka njegova moć i okretanje glave od dojučerašnjih prijatelja, te izobilje Marlboroa i viskija vjerojatno su mu za njegovih dugih mamuranja pred vlastitim ogledalom davali lažnu sliku o vlastitoj važnosti i moći. Prvi put, dakle, bilo je dana i dana, čak mjeseci da se nitko nije zajebavao na Avdin račun?!
Danas, kad ne može više pisati, pa vlastitu sterilnost kompenzira etiketiranjem ljudi i kojekakvim objedama, a na plaćenim tv-nastupima zamuckuje i stenje kojekakve gluposti o jeziku npr. usput se pritom, kao nesvršeni student Filozofskog fakulteta, hvali da je diplomirao jezik, jer je jezik koji on zna bio na nižim (prvim) godinama studija; danas kad je u čaršiji manji i daleko nevažniji od vlastite slike o samom sebi, misli da može mijenjati prošlost Društva pisaca, PEN-a ili književnog života u zadnjih 20-ak godina, kao što pred vlastitim ogledalom (pred kim još?) kuša mijenjati sliku o sebi. Proizvođenje ”ljepše prošlosti” nije uspjelo ni mnogo uspješnijim manipulatorima od Avde Sidrana, koji se čak i tu pokazao malim, sitnim, sitno-pilićarskim.
Da, on bi danas, kad nema Nedžada Ibrišimovića i Alije Isakovića, da se ipak nešto pita ili da se u stvari književnosti pita o svemu. Pa, stoga valjda, u ANUBiH opanjkava kolege, potencijalne kandidate; ili – vratio bi se u PEN da odlučuje, a u Društvu pisaca će uskoro prodaja kuće na moru u vlasništvu Društva pisaca, pa bi opet malo (malo više!) da se pita…
Vjerojatno frustracija nekoga tko se nikad i nigdje nije pitao. A i zašto bi? A i otkud mu najednom ta želja? Zar mu je tako malo što je (bio!) dobar pisac nekih scenarija i nekih pjesama… Ne, jer njega zanima novac! Novac u velikim količinama! Onaj koji je pošteno zaradio pišući scenarije za Kusturicu, a danas se mora ponižavati i tog istog redatelja, kad je cijela (njegova, Sidranova) nacija službeno protiv njega, moliti za usluge…
A tako bi taj Avdo, tako uspravno, kao monument, odživio svoje zadnje dane, tako bi uspravno umirao, a… A, vidi vraga… Nije mu dano… I onda su svi, svi osim njega krivi!
Već dulje vremena traju udari na PEN Centar BiH, a ovih su dana kulminirali. Zašto? Zato što onaj koji te udare predvodi – Abdulah Sidran – nije primljen natrag u PEN BiH. Njemu blizak dio medija neće, ne može i ne želi vidjeti bit problema, nego, kako to inače biva s novinarima u svoj njihovoj površnosti, uhvate se na prvu, najprizemniju i grizu ko pit bul, unatoč svakom zdravom, logičnom rezonu.
Sidran, čovjek koji je svojedobno izišao iz PEN-a, tobože ili stvarno nezadovoljan njegovim radom, sad bi se najednom, nakon desetak godina, vratio kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da sve te godine nije iznapadao i izvrijeđao kroz te iste medije koji ga sad ”prate” (nekad ih je bojkotirao jer ga ”nisu pratili” – njegov izraz) sve i svakoga u tom istom PEN-u i to na najgori mogući način, onaj koji je direktno u suprotnosti s temeljnim aktom PEN-a – Poveljom PEN-a.
Zašto sad hoće unutra? Je li se to promijenio PEN ili on? Ili mu je pod starost došlo iz guzice u glavu, kako se to kaže u BiH? PEN se nije promijenio, a nije ni Sidran, jer životni ”račun svodeći” i dalje kleveće, laže, etiketira, optužuje…, ali bi ipak da ga negdje ima, da ga se negdje i za nešto pita…
Goran Simić je nedavno u polemičkom tekstu svekolikoj javnosti zorno pokazao kako su npr. Sidranove optužbe na njegov račun, a ”za krvno srodstvo”, iz arsenala metoda koje je koristio Hitler (a treba reći i Staljin!), dok bi brojne druge Sidranove optužbe protiv kolega i etikete na njihov račun ispunile cijelu jednu ovakvu kolumnu, a Sidrana pokazale onakvim kakvim ga u moralnom smislu desetljećima doživljava ogroman broj kolega i intelektualno Sarajevo.
O čemu je, dakle, riječ? Na nedavnoj je Skupštini PEN-a posvećenoj prijemu novih članova uredno apliciralo 17 potencijalnih kandidata. To znači da su imali ono traženo: prijavu i preporuku najmanje tri člana. Sljedeća je proceduralna instanca bila tajno glasovanje svih Skupštini nazočnih članova PEN-a i onih koji taj dan nisu mogli biti nazočni, ali su svoje glasove ranije zapečaćene deponirali u PEN-u.
Od tih je 17 kandidata 15 primljeno jer su dobili natpolovičnu većinu glasova nazočnih, tj. onih koji su pristupili glasovanju, što je taj dan značilo imati najmanje 21 glas od 41 nazočna člana PEN-a.
Demokracija je procedura, zar ne? A Sidran i njemu slični, koji se bore za demokraciju i demokratske procedure, nisu mogli prihvatiti činjenicu da je ”najveći živi” (misli se u Bošnjaka!), kako mu laskaju njegovi novinari i mediji u sve tješnjoj Dolini Miljacke, dobio manje od trećine glasova. Računica je beskrajno jednostavna. Taj dan ogromna većina članstva njega nije htjela imati za sudruga u PEN-u.
No, taj dan nisu prošla ni druga četiri kandidata, kao što neki raniji put nisu prošli neki drugi. Zašto? Trebalo bi pitati one koji nisu glasovali za Abdulaha Sidrana i Džemaludina Latića, a koja su dvojica u svom nezadovoljstvu neizborom uz svoje ime počeli upotrebljavati i ime Amira Brke i otpočeli novu medijsku hajku protiv PEN-a. Zašto upotrebljavaju samo Brkino ime kad taj dan u PEN nije primljeno ukupno 5 ljudi?
Nijedan od izabranih, jasno je, kao i ni jedan od neizabranih kandidata nije izabran ili neizabran iz istih razloga. Ali da Sidran ili Latić ne bi bili ”sami” protiv PEN-a, sami protiv svih, pridodali su svome imenu i ime Amira Brke, a začudo namjerno propustili uopće spomenuti da postoje još dva člana koja nisu prošla. Istina, s mnogo više glasova od njih, ali, eto, nisu…
Čak mislim da Brki nije nimalo prijatno što ga Sidran i Latić uzimaju uza se, ali on šuti i ne javlja se, osim ako njegovu priču ”O jednoj drevnoj igri” iz knjige ”Crna sveska” koja je kolala internetom baš nekako uoči te ”sporne” Skupštine PEN-a ne uzmemo kao jasno distanciranje od Sidrana, kako je to prikazivala, strasno likujući, sarajevska intelektualna čaršija. No, priča je ipak i ”samo” priča…
Ne iznenađuje nastavak Sidranova ”pljuvanja” po PEN-u, jer on neće vidjeti ono što vide svi – da ga PEN (još uvijek) neće i ne želi upravo stoga što je na najogavniji način etiketirao mnoge od svojih kolega s kojima bi, kao, sutra trebao sjediti u tom istom PEN-u. Čak se medijski hvali da se sa 17 tih kolega-u međuvremenu ”obračunao”.
K tomu je uoči Skupštine PEN-a u intervjuu sklonim mu novinama rekao da je ”PEN otet bh. piscima i da im treba biti vraćen”?! Treba biti blesav, pa ne vidjeti da je Sidran taj koji se nudi za Mesiju, spasitelja i izbavitelja (a znamo što je uradio Društvu pisaca!), a eto ti isti pisci, beznačajni i anonimni, trebali bi ga sad primiti da im on kaže tko su, što su, čiji je i kakav je PEN te kakav bi trebao biti…
A njegov je sudrug Džemaludin Latić u svome inače legendarnom neznanju osnova logike to još jednom demonstrirao, pa je otišao toliko daleko da je pozvao kolege da izađu iz PEN-a. Zamislite, pozvati one koji u PEN-u nisu bili za tvoj izbor da, nakon što te nisu izabrali, izađu iz tog istog PEN-a! Ludilo! Normalnije bi, valjda, sudeći po broju glasova koje je dobio, bilo očekivati da oni izađu iz PEN-a da je on kojim slučajem primljen ili ušao u tu instituciju, jer su ne glasujući za njega penovci pokazali da odbijaju sjediti u društvu s nekim tko je svojim pisanjem i djelovanjem širio netoleranciju i ideje suprotne Povelji PEN-a!
Iz PEN-a je, zbog toga što u njega nisu izabrani Sidran i Latić, nekoliko dana potom istupio Esad Duraković. I to razumijem. To je gesta neslaganja i solidariziranja, ali ne razumijem i odbijam ne samo sve silne insinuacije i etikete njegove i onih koji su se potom oglasili, pokazujući da nisu u stanju prihvatiti demokratske uzance izbora ili neizbora… Jer da su kandidati koje oni preferiraju izabrani, poštovali bi demokratski izbor, a kad nisu – ne poštuju, pa čak i kleveću i optužuju… Čudno poimanje demokracije!
A tek druge insinuacije drugih ”sidranobranitelja”. Jedan od njih, očito iz sarajevske nelogičke škole, kaže kako Sidran tobože nije primljen zbog ”sporne ratne prošlosti”. Smiješno, pa već je bio član i iz PEN-a je izišao 2000., kako sam kaže i Sidran i taj smiješni autor! Čudno da čovjek ne vidi koliziju između svoje dvije rečenice, dvije tvrdnje!
Drugi, pak, kaže da je ne primanje Sidrana i Latića ”inkvizicijski postupak” i da npr. Latića PEN nije primio jer je profesor na Fakultetu islamskih nauka. Glupost, jer je u PEN-u već Enes Karić, također profesor tog fakulteta, koji je i sam bio na ”spornoj” Skupštini te i sam glasovao i očigledno prihvatio i demokratsku proceduru i rezultate glasovanja.
Vrijeđa, međutim, i moral i zdravu pamet da ”sidranobranitelji” pritom i ne spominju ostale taj dan neprimljene kandidate, svoje potencijalne PEN-kolege, a koji su, sva trojica (!), imali više glasova i od Sidrana i od Latića; čudno je da ne spominju ni njihovu ”ratnu prošlost” ni rad na ”fakultetu”…
Bezobrazna je neodgovornost; ako već misle da imaju ”argumente” (tj. objašnjenje) za ne primanje Sidrana i Latića, neodgovorno je ne biti principijelan, pa ne reći koji su to ”argumenti” protiv Brke ili se barem ne zapitati zašto nisu prošli i drugi kandidati… Čak im ni imena ne spominju!? Ili zašto se nakon nekih prethodnih skupština ”principijelno” nisu pitali za neizbor nekih drugih kandidata, nego su baš sad udarili s najjeftinijim etiketama… Valja ovdje, zarad radoznalih, reći da doista neki koji su ranije imali manje od natpolovične većine glasova i koji nisu tada bili primljeni, ovaj put jesu…
Da, o etiketama je riječ. Da, baš ih sve te nove etikete, i Sidranove i Latićeve, ali i ”sidranobranitelja”, daleko od bilo koje logične razložnosti, etikete gluposti i mržnje kandidiraju za neki novi prijem kad se opet kojim slučajem predomisle i odluče ponovno biti ”unutra”, a kad bi ponovo trebali aplicirati i dobiti natpolovičan broj glasova?! I onda bi se ponovo ista ta čaršija, čaršija kratke pameti, uspravila na tren na zadnje noge i jednako zapitala: ”Tko se to i zašto urotio protiv Sidrana”!?
Pa, pobogu, ima li išta normalnije nego da ljudi, ako već imaju priliku birati – biraju. I što je tu sporno? Izabrali su! I kad su izabrali, oni bi onda one koji su sebi izabrali društvo optužili što baš njih nisu izabrali. Pa ne žele ih! A ako te netko ne želi, koji je to đavo koji čovjeka još uvijek tjera da pošto-poto želi s njima? Suludo! Da ti i takvi imaju imalo dostojanstva i samopoštovanja, rekli bi: ”O.K. Hvala i zbogom”.
Ali ne. Oni sve te ljude koji za njih nisu glasovali bezobrazno nastavljaju vrijeđati i pritom inzistirati da sami unutra pripadaju, jer su značajni ili veliki pisci. A zaboravljaju, uporno zaboravljaju da PEN nije udruga ”velikih i najboljih pisaca”, nego samo onih pisaca koji, uza sve ostalo, prihvaćaju i Povelju PEN-a. Sitnica? Neće biti!
A da samo malo, za promjenu, razmisle zašto ih netko ne bi želio, ako prije toga to nisu debelo nečim zaslužili, da ne kažem isprovocirali?
Do te i takve jednostavne demokratske matematike, ustvari demokratske tablice množenja, Sidran i Latić te njima sklon dio novinara koji, kao i većina novinara, inače ima ozbiljne obrazovne defekte nisu u stanju dobaciti? Kako tim vrlim ”matematičarima” nije jasno da vas manje od trećine dobivenih glasova, koliko su dobili Sidran ili Latić, ne kandidira nigdje i nizašto, taman da ste i nobelovac!? Uostalom, zašto bi neki akademik ili nobelovac bilo gdje nužno bio i član PEN-a, Društva pisaca ili bilo koje instance?
I onda još poneki od njih kažu kako će o svemu biti obaviještena i centrala u Londonu. Ma, super! Baš je to dobra prilika da se toj istoj centrali i svjetskom PEN-u pokaže debeo dossier koji brojni pojedinci i neke od ovdašnjih instanci kulture imaju o intenzivnoj ”demokratskoj” djelatnosti nekih bh. pisaca u zadnja više od dva desetljeća.
Lipanj ove godine u Sarajevu i BiH mjesec je posebno napučen kulturnim zbivanjima ako je suditi po onome što se dade vidjeti u dvojim dnevnim novinama koje jedine imaju kakvu-takvu kulturnu rubriku i u njoj barem taksativno nabrajaju ono što se prethodnoga dana ili večeri u kulturi dogodilo. I to doista raduje. No, kako su Nogometno prvenstvo svijeta i histerija vezana uz njega sve drugo gurnuli u daleki drugi plan, jedva se što od toga uopće, a kamoli još i kvalitetno vidi.
Ipak, ono vidljivo, ono čemu sam svjedočio, pokazalo je da je samo jedan jedini čovjek, vlasnik izdavačke kuće Rabic, Sarajevu ovoga lipnja poklonio četiri izvrsna kulturna programa. Prvi je bila promocija knjige ”Sarajevo, moj grad’’ (Bosanski kulturni centar), potom izložba portreta Marija Mikulića (Galerija BiH), a onda izložba ”Sarajevska Hagada” (Galerija Java), da bi sve okončao promocijom foto-monografije ”Sarajevski atentat – stotinu godina poslije”, objavljene na našem i engleskom jeziku (Galerija BiH). Već bi to i da je riječ o nekoj instituciji bio krupan zalogaj, impresivan kulturološki pothvat, a kamoli za samo jednoga čovjeka.
I ne pišem ovo da bih dizao spomenik Goranu Mikuliću i njegovoj poduzetnosti, nego da bih, istinski preneražen, rekao kako mu niti Grad, niti bilo koja druga instanca kulture u BiH nisu pružili nikakvu, ni minimalnu financijsku potporu. A kultura košta, zar ne?
Pišem ovo, zapravo, kako bih se utvrdio u onome što sam znao i o čemu sam već toliko puta pisao – kako Sarajevu i BiH i ne treba kultura, kako oni naprosto ne znaju što će s tim. I to točno po onoj Th. Bernharda koji precizno secira to i takvo stanje duha: ”Tko je za sport, taj ima mase na svojoj strani, tko je za kulturu, ima ih protiv sebe…” Zato se valjda i dogodilo da ni na jednom od tih kulturnih programa nije bio nitko iz Grada. Ni gradonačelnik, ni njegovi zamjenici, a da o tzv. višim instancama vlasti u kulturi i ne govorim. Dakle, nitko…
Silno brine činjenica da gradonačelnika i njegove ljude ne zanima kulturni život grada, čak ni kad tu dođe itekako ozbiljan i kultiviran sarajevski svijet, čak ni kad je tu neizostavno visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko ili u slučaju promocije ”Sarajevskog atentata” jedan broj veleposlanika… Nije ih, da ne bude zabune, nikad bilo ni na promociji drugih knjiga izdavača Rabica ili Synopsisa, premda je primjerice Synopsis i gradonačelnikov izdavač.
A prethodni je gradonačelnik, podsjetimo, bio daleko senzibilniji i odgovorniji prema tom segmentu svoje funkcije. On je čak pokrenuo i regionalnu nagradu za najbolju pjesničku knjigu ”Slovo Makovo – Mak Dizdar”, koju je nova uprava Grada, kao kulturološko novorođenče, naprosto ugušila jastukom i izbacila na smetljište. Nevjerojatno! Njima čak ni knjiga Branka Mikulića nije važna. Pa što jest, pita se čovjek!
Ljudima iz Grada ili iz Kantona važno je izgleda dočekati sportaše na aerodromu i ”slikati se s njima”, ljudima iz medija važno je ”uslikati” pohod konja i konjanika na vjersko-kulturnu manifestaciju Ajvatovica. Ministarstvu, pak, dati ozbiljan novac za takvo što (to bi bilo kao da npr. daju novac za hodočašće sv. Ivi u Podmilačje?!). A općinskim strukturama je važno podržati populističko, u biti histerično ”pražnjenje emocionalnih naboja navijačkog puka”. I neka svega toga, ali kultura…? Nisam primijetio da su neke od ovih večeri bili spriječeni jer su bili na koncertu…
I sve je to, kako bi rekao već spominjani Th. Bernhard, taj iznimno žestoki kritičar austrijskog društva, stoga jer ”…interesi društva razlikuju se od prosvijećenosti, tako da društvo i ne pomišlja na prosvjećivanje, a vlade su uvijek i u svakoj zemlji i državnoj tvorevini zainteresirane da im društvo bude neprosvijećeno, jer kada bi prosvijetlili društvo, to bi ih društvo, naime, što su ga one prosvijetlile, u najkraćem roku uništilo…”
Uz stotu obljetnicu Atentata Rabic je Sarajevu i BiH poklonio iznimno reprezentativnu foto-monografiju tog događaja, uz devedesetu obljetnicu rođenja Marija Mikulića izvanrednu izložbu njegovih portreta, edicija ”Sarajevo, moj grad” objavila je i treću knjigu, a nakon godinu i pol zatočenja ”Sarajevske hagade” u zatvorenom Zemaljskom muzeju brojnim je turistima u glavnom gradu, u galeriji u najprometnijoj ulici, poklonjena barem izložba ”Hagade”… I nikome to i ništa od toga nije događaj… A sve je i tako sarajevsko i tako univerzalno.
Tko iole u Gradu drži do sebe bio je na barem dvije od četiri spomenute kulturne priredbe, osim dakako ljudi iz Grada, a one su, te priredbe, njihovu gradu poklonjene. Na njih je došla kulturna elita njihova Grada… Sad znamo i tko toj eliti ne pripada ili ne želi s njom ništa imati.
Da sve ovo, nažalost, nije istina, jedva da bi i najmaštovitiji um mogao smisliti sve to kao ”optužbu” protiv Grada u godini, i osobito mjesecu, u kojemu se obilježava 100. obljetnica događaja koji je obilježio povijest svijeta i u povodu koje se sve to, među ostalim, i organizira… Sram me je ovdje napisati i najobičnije, vrlo uljudne komentare koje sam čuo na svakoj od tih priredaba izrečene na adresu odgovornih u Gradu! Jer, opet bi mene proglasili antisarajevski raspoloženim samo stoga što primijetim ono što primijete svi i što napišem ono što kažu svi!
I ako čovjek sam ne želi ili nije u stanju tražiti i naći moguće razloge za takav bojkot kulturnih programa u ovom gradu, bojkot od strane općina, Grada, Kantona, Federacije, pa donekle i medija…, bojkot programa koji su na čast sredini, ako taj bojkot ili samo ignorantsku nezainteresiranost nikako ne može razumjeti, možda mu odgovor opet nudi Th. Bernhard kad kaže: ”Mase, usmjerene na trbuh i imovinu, pokrenule su se protiv glava i protiv duha. Onome tko misli ne smije se vjerovati i treba ga progoniti…”
Razumijem da čelnike grada ili ”odgovorne” u kulturi primarno zanimaju mase, ali da ih nimalo ne zanimaju elitistički programi kulture, mjesta na kojima se okuplja kulturno-umjetnička krema Grada – teško!
Kriza, poplave, prerano započeta predizborna kampanja možda jesu neka opravdanja, ali zašto ti programi, ako nikome drugome, barem Gradu nisu zanimljivi, nikako nije jasno budući da gradska uprava, ionako u poziciji ”engleske kraljice”, i nema važnijeg posla od kulturološke promocije grada… I pogotovu u godini u kojoj bi kulturna promocija grada trebala biti njihov nulti prioritet.
No, što je to kultura?
Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II.
Grad inače siromašan umjetničkim djelima postavljenim u javnom prostoru, skulpturama, trebao bi biti obogaćen jednom impozantnom skulpturom zagrebačkog skulptora Hrvoja Urumovića, čiji je rad pobijedio na međunarodnom natječaju koji su 2009. raspisali Vrhbosanska nadbiskupija i Hrvatsko kulturno društvo Napredak.
I to bi u Sarajevu, da je sve normalno, trebala biti tek jedna od važnijih vijesti u nekom dnevnom pregledu, no ta će stvar, ne samo taj dan nego, plašim se, i mnoge dane potom, u Sarajevu biti mnogo više.
Kad je u parku između nekadašnje izdavačke kuće Svjetlost i Ekonomskog fakulteta podignut spomenik jednoj ideji, vjerski su nas čistunci požurili upozoriti da je taj muškarac gol, pa su ga kušali otuda skinuti, pa obući, pa, pa… Kad je preko puta Francuskog veleposlanstva podignut spomenik Francuzima poginulim za rata u BiH, opet su neki vjerski čistunci upozoravali kako je u osnovi tog spomenika križ…
A sad gle – prvorazredna provokacija! U srcu grada, u ulici kojom prođe svaki Sarajlija, svaki gost Sarajeva, svaki turist, svatko i baš svatko tko dođe u Sarajevo – spomenik papi Ivanu Pavlu II. Papa – provokacija? Da!
Vratimo se na početak. Još davno, čim je ozvaničeno da bi Vrhbosanska nadbiskupija i HKD Napredak u Sarajevu jednim spomenikom obilježili papine dolaske u BiH i Sarajevo (u dva navrata!), u vrijeme kad je to ovoj zemlji bilo najvažnije (jer su to u ratu spriječili ‘‘moćnici svijeta“, kako kaže kardinal Puljić), da bi obilježila ono što država nije – ulogu papa Wojtyle i Vatikana u priznanju i podršci BiH (netko je izbrojao da je Wojtyla 263 puta spomenuo BiH u svome zauzimanju za mir na našim prostorima), krenule su žestoke opstrukcije tog čina.
Ponajviše od onih koji su priznanje i pomoć svijeta najviše zazivali. Opstrukcije kakve svi mi koji živimo u Sarajevu vidimo i živimo svakodnevno i koje gotovo normalno prihvaćamo, zamalo pa kao ovo kišno proljeće.
Ipak, najdalje od svega otišlo se za vrijeme tzv. javne rasprave kojom je testirana ili je trebala biti testirana arhitektonsko-urbanistička struka i sarajevska javnost. Tada je, naime, neki tip u svojoj drskosti, a očito govoreći i ono što jedan dobar broj drugih misli, ali su pametni da bi to i naglas rekli izgovorio: ‘‘Citirajte me, fotografirajte slobodno. Evo, ja vam kažem čim bude postavljen, ja ću ga srušiti“.
Gotovo je nevažno tko je taj anonimni glas šutljivog dijela javnosti (glasnogovornik), posebno onih koji Sarajevo vole strancima predstavljati kao europski Jeruzalem, a BiH kao preteču Europske unije. Ali takvo što, takvo nasilništvo nuditi kao rješenje jednog sarajevskog problema, gotovo da nitko nije ni osudio. Osuda je došla od Rijaseta Islamske zajednice kad je jedan od imama, očito također netko s malo političkog takta i mudrosti, izrekao da je to ‘‘provokacija“ i da samo zamisle situaciju u kojoj se u Mostaru podiže spomenik nekom islamskom vjerskom vođi.
Prošle su godine otada. Koliko je činjeno opstrukcija da se papa ne pojavi u sarajevskom javnom prostoru (išlo se s prijedlogom da se skulptura postavi negdje unutra, u katedralu, u zgradi teologije i sl.) znaju samo ljudi iz Nadbiskupije. Oni također veoma dobro znaju i koliko je godina, papira, molbi, dozvola i čega sve trebalo da se to evo 30. travnja uzmogne i realizirati. Oni znaju, a kardinal Puljić je to često i više nego diplomatski govorio, koliko treba prijeći opstrukcijskih stepenica da bi se dobila i obična lokacija za crkvu, koliko je napada (sve govorim o Sarajevu) bilo na katoličke sakralne objekte, časne sestre, koliko…
A pritom, gle, nikakav problem nije da negdje preko noći nikne džamija, da se npr. parkovi gdje su tobože ili stvarno prije 50-60 ili 100 godina bile džamije uopće ne uređuju i ne sliče parkovima (Prešernov park je i danas ruglo usred grada), a Atmejdan ili park na Ciglanama dobili su džamije preko noći ili također dječje igralište u naselju Breka…
I nastranu što ja osobno mislio o spomeničkom obilježavanju grada Wojtylinom statuom, nastranu što ja mislio o njezinim dimenzijama, o sakralnim objektima po Sarajevu (ionako ih ima preko svake mjere) uopće, postavljanjem skulpture pape Ivana Pavla II. pred katedralom počet će neka nova povijest ovoga grada.
Čak neće toliko biti važno ni hoće li je netko pokušati bukvalno srušiti ostvarujući neku od javnih ili tajnih prijetnji ili će sve ostati na mogućem skrnavljenju (sjećamo se ‘‘performansa“ s kondoma na Isusovu prstu na sarajevskoj katedrali!), bojenjem spomenika različitim bojama, ispisivanjem grafita flomasterima i sl.; bitno je odnošenje grada prema onome što je Wojtyla (tada i Vatikan) bio i značio za BiH i Sarajevo.
To da papu Wojtylu onaj koji je javno prijetio rušenjem spomenika ili neki od imama doživljavaju vjerskim vođom katolika i tako opstruiraju podizanje spomenika ili opravdavaju njegovo rušenje pokazuje zapravo pravo stanje stvari u ovoj duboko podijeljenoj zemlji i duboko podijeljenom i mržnjom zaraženom društvu…
Prvo Wojtylina skulptura tu se ne postavlja jer je (bio) vjerski vođa, jer takvih je, ako prihvatimo tu logiku, u povijesti Katoličke crkve bilo bezmalo 270. Toliko je, naime, bilo papa od početaka do danas. Najveći je problem što taj netko kao glasnogovornik malobrojnih bučnih ili daleko brojnijih licemjernih, koji u prvi plan guraju ‘‘svoje budale“, kako je jedan od bošnjačkih čelnika nazvao ‘‘svoje zločinačke ekstremiste“, misle i žive tako da Sarajevo nije glavni grad, dakle da je Sarajevo isključivo bošnjački grad, a Mostar hrvatski i time dodatno praktično potvrđuju sve ono što u javnosti govore oni političari protiv kojih je ‘‘službeno Sarajevo“.
To ujedno pokazuje sav jaz podjela koje se inače pokrivaju stereotipnom mitomanskom pričom o vlastitoj miroljubivosti, toleranciji i sličnome, o drugačijosti svoje kulture i religije naspram tuđe…
Ti isti nikad se nisu potrudili razlučiti vlastito nekritičko idealiziranje svoje ‘‘drage, lijepe, mile, slatke vjere“ (v. npr. roman ‘‘Jevrejsko groblje“), kako malo-malo pa piše i govori jedan teolog i književnik, od netolerantne prakse koju svaki dan gledamo i živimo, a kakvu i povijesno znamo, jednako iz historiografskih, ali i iz književnih djela kojima bh. kulturni prostor itekako obiluje…
Bilo kako bilo, 30. travnja, kad Urumovićeva skulptura oživi u dijelu grada kod katedrale, u ambijentu koji je arhitektonsko-urbanistički osmislio Zvonimir Krznarić, papa Wojtyla postat će veliki test, velika kušnja za glavni grad BiH.
Kamo puste sreće da se Sarajevo konačno pokaže u najboljem svjetlu. Bila bi to najbolja lekcija svima onima iz svih religijskih denominacija koji sakralnim objektima ne prestaju obilježavati dominantne kote bh. pejzaža osiono demonstrirajući ‘‘onima drugima“ što je što i čije je što u ime vlastite političke religioznosti, a ustvari u ime ‘‘religijskog bezbožništva“ (A. Kristić), silno i nikad dalje udaljena od biti svake ili bilo koje vjere!
Neka djela, neki čini, neke geste i kad im u intenciji to nije ni na kraj pameti, znaju tako drastično i dramatično promijeniti povijest ili sliku svijeta da to poslije zdrav razum teško može pojmiti. Jedno od takvih djela postalo je čak neizbježnom udžbeničkom lekcijom ”Sarajevski atentat – povod za Prvi svjetski rat”. Nema djeteta koje tu lekciju u prethodnoj državi u svojim školskim danima barem jednom nije moralo ne samo susresti nego i podrobno znati.
Pa ipak, malo je povijesnih događaja kao što je Atentat o kojima se izatkalo toliko kontroverznih povijesnih istina, mitoloških priča i ideoloških interpretacija u ovih stotinu godina otkako Atentat živi u našoj memorijskoj svijesti. I ova je godina, posve je sigurno, jedna od onih koja će u tu stvar dodatno unijeti i novo svjetlo razumijevanja i novi mrak ideoloških tumačenja. Na svu sreću i vrlo vjerojatno za one koji historiju čitaju kao povijest neće nedostajati ni novih priča ili pričama ”objašnjenih” ili ”razumljenih” događaja.
Izdavačka kuća Rabic iz Sarajeva koja se u BiH, među ostalim, etablirala kao izdavač cijele serije čudesno lijepih fotomonografija, koje se danas malo koji izdavač usudi raditi, a među kojima su najpoznatije ”Sarajevo”, ”Bosanski stećci”, ”Sarajevska Hagada”, ”Fojnički grbovnik”, ”Stari zanati”, ”Sevdalinka”, ”Crteži Marija Mikulića”, odlučila se i Sarajevski atentat, i tu sarajevsku i bosanskohercegovačku činjenicu fotomonografski obilježiti. I tu? Da.
Ove godine Goran Mikulić, vlasnik izdavačke kuće Rabic, objavljuje čak dvije fotomonografije. Jedna, posvećena 30. obljetnici sarajevskih Zimskih olimpijskih igara – ”Olimpijsko Sarajevo za nezaborav”, već je objelodanjena, a ovih se dana u javnosti pojavljuje fotomonografija ”Sarajevo atentat – sto godina poslije”, kojoj je ”zadaća” bila iz različitih aspekata, ponajprije historiografskog i umjetničkog, a na nov autorski, esejistički ili literarni način, promišljati jedan tako značajan historijski događaj i sve one fenomene koje je, možebitno, proizveo ili eventualno imao za posljedicu u svim aspektima, u svim tim godinama i sa svim stvarnim ili mogućim referencama na današnji, suvremeni svijet.
S tom su nakanom pozvana neka ugledna imena iz regije i onih zemalja ili povijesnih prostora koje su činom atentata na određeni način dodirnute, to jest bile ili postale posljedicom.
Stota godišnjica Sarajevskog atentata 2014. uistinu je prilika da se povijesno na nov ili samo drugačiji način valorizira jedan datum, jedna povijesna činjenica. Nova istraživanja i novi historiografski pogledi na taj čin imaju brojna opravdanja i s obzirom na svijet koji je tim činom prestao postojati i svijet koji je nakon tog čina počeo nastajati, ali i s obzirom na jedan povijesni topos – Sarajevo – koji se u velikoj povijesnoj igri dva puta u jednom stoljeću, mimo svoje volje, našao u središtu, u glavnoj ulozi Velike drame.
Prvi je puta Sarajevo izišlo na veliku svjetsku povijesnu scenu Sarajevskim atentatom u lipnju 1914. Mimo vlastite želje. Neki su čak taj historijski čin skloni proglasiti stvarnim početkom 20. stoljeća. Da zlo bude veće, povijest se poigrala ili je opet prst sudbine učinio da Sarajevo i njegova gotovo mitska opsada od preko 1400 dana iz vremena jugoslavenskih ratova i zatvore to, barem u europskim razmjerima, najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. I opet se u svemu tome Sarajevo nije ništa ili gotovo ništa pitalo.
Da sve ipak ne bude sudbinski tako crno, treba podsjetiti da je Sarajevo jednom u svojoj povijesti bilo i centar svijeta u najpozitivnijem smislu te riječi, u njezinu iskonskom značenju što ga i simbolički i stvarnosno znači – Olimpijada. Bilo je to u veljači 1984. kad je Sarajevo pokazalo da, kad samo o sebi odlučuje, može i zna istupiti na svjetsku pozornicu u veličanstvenu sjaju, onom koji danas, trideset godina poslije, djeluje tako nestvarno i bajkovito, pa ipak ne stoga manje istinito. Četrnaeste Zimske olimpijske igre 1984. pronijele su ime Sarajeva u punom njegovu sjaju do krajnjih granica planeta.
Fotomonografija o 30. obljetnici Olimpijade je, kako rekoh, nedavno izašla. Ova o lošijem dijelu te povijesti, točnije o Atentatu – izlazi.
Radove onih koji su odgovorili ”zadaći” fotomonografije donosi nadasve prelijepo oblikovana knjiga. Ona svojim prilozima pokazuje da ne želi ni postavljati pitanja ni davati odgovore, nego tek, obilježavajući godinu u kojoj je glavni grad BiH zakoračio u svjetsku povijest, iznova, makar i u malome, misliti stoljeće koje je otada prošlo, neke njegove mijene i nas u njemu, u njima, te zajedno s drugim knjigama komemorirati jednu važnu povijesnu obljetnicu.
U knjizi se nalaze, samo za ovu prigodu, ekskluzivno napisani tekstovi: raznoliki historiografski pogledi kao mogući ram za sliku jednog povijesnog čina, ali i literarizaciju nekih njegovih aspekata kao dar čitateljskoj imaginaciji onih koji su svjesni da su knjige tu da bi bile čitane, a ne da bi rješavale sudbinska pitanja svijeta.
Nevelika opsegom, fotomonografija o Sarajevskom atentatu stotinu godina nakon njega okuplja iznimno značajna imena i jednako tako teme.
Prvi dio donosi četiri historiografske studije koje su napisali Latinka Perović (Beograd): ”Srbija na početku XX veka – u ogledalu jednog zaturenog istorijskog izvora drugog reda”, Ivo Banac (Zagreb): ”Sarajevo 1914.: trijumf amaterizma”, Ivo Goldstein (Zagreb – Pariz): ”Jugoslavija kao posljedica Sarajevskog atentata – idealan državni okvir, umjetna tvorevina ili tamnica naroda?” te Milan Zemko (Bratislava): ”Srednja Europa u vrtlogu povijesti između Sarajevskog atentata i europske integracije”.
Drugi dio knjige donosi priloge uglednih književnika koji su svojim prozama odgovorili izazovu teme: Filip David (Beograd): ”Atentat koji se nije dogodio. Pismo o jednom snu”, Svetislav Basara (Beograd): ”Monolog nadvojvode Franca Ferdinanda u čistilištu” i Miljenko Jergović (Zagreb): ”Nezemaljski izraz njegovih ruku. Skica za roman o sinu”.
Mora se reći, intrigantno za najrazličitije čitateljske ukuse, za sladokusce dobrih autora i dobrih tekstova.
Izvanredan dizajn i ove fotomonografije, kao i one objavljene u povodu 30. obljetnice ZOI 84, uradio je ugledni bh. dizajner Dragan S. Stefanović, koji dugi niz godina živi i radi u Švicarskoj.
Naravno, kao i svaka fotomonografija, knjiga je bogato ilustrirana, da, baš tako – ilustrirana i ništa više od toga, onovremenim autentičnim fotosima preuzetim iz Arhiva BiH, koji knjigama ovakvoga tipa, gdje je dominantan tekst, daju tako potreban i poželjan šarm.
Ugledni međunarodni teološki časopis Concilium u 2014. godini ušao je u pedesetu godinu svoga postojanja, a u petu godinu izlaženja na hrvatskom jeziku (za BiH i Hrvatsku). Entuzijasti uvođenja toga prestižnog svjetskog teološkog časopisa u naš kulturni prostor ujedno su i urednici njegova hrvatskog izdanja – Zoran Grozdanov, Alen Kristić i Entoni Šeperić. Izdavači njegovi, Ex libris iz Rijeke i Synopsis iz Sarajeva, mali izdavači na našem kulturnom nebu, napravili su nevjerojatan pothvat već i činjenicom da su taj časopis uveli u naš periodikom krajnje osiromašen prostor, a kamoli još činjenicom da već petu godinu ustrajavaju na njegovu izlaženju na hrvatskome jeziku.
Ne govorim ovo slučajno, jer i daleko veći jezici, mnogo značajnije kulture i katoličko-teološki bogatiji prostori (francuski, poljski ili nizozemski, primjerice) nemaju izdanja na svojim jezicima. Svemu tome treba pridodati da je hrvatska verzija Conciliuma i dizajnerski najbolja od svih postojećih, što je vidljivo i pri prvom pogledu na izdanja na engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i portugalskom, a to mu priznaje i ”glavna centrala” u Madrasu (Indija).
Koliko god je poznato, ipak treba spomenuti da hrvatsku verziju Conciliuma dizajnerski potpisuje Damir Bralić, sjajni dizajner svih Ex librisovih izdanja i sâm dobitnik prestižnih nagrada za dizajn.
Budući da je riječ o vrijednim i važnim obljetnicama ovoga časopisa, treba podsjetiti da je pokretanju Conciliuma presudan organizatorski impuls dao nizozemski nakladnik Paul Brand, o čemu nam svjedoči Hans Küng, kojega posjećuje u Tübingenu 14. travnja 1962., gdje s Karlom Rahnerom i Edwardom Schillebeeckxom razrađuje plan međunarodnoga teološkog časopisa. Treba li podsjećati, premda ime sve govori, da je Concilium dijete entuzijastički pokrenutog Drugog vatikanskog koncila i spoznaje o potrebi da novija teološka misao prostruji kroz netom širom otvorene prozore vatikanskih duhovnih i fizičkih prostora.
Tako je i bilo moguće da taj i takav novi teološki projekt okupi i okuplja najznačajnije teologe prošloga stoljeća: Congara, Rahnera, Schillebeeckxa, Metza, Künga… Dovoljno obrazovane, mlade i otvorene, te dovoljno samosvjesne teologe.
Prepoznati Concilium kao izazov za naše prostore danas bila je dana izgleda jedinom mogućem – riječkom Ex librisu koji se, unatoč i nasuprot tzv. velikim katoličkim izdavačima, izdašno pomaganim od Katoličke crkve u Hrvata, svojom sjajnom edicijom Ecumenica, s kapitalnim djelima autorâ kao što su Moltmann, Küng, Bultmann, Rahner, Barth, Bonhoeffer, De Lubac, Tillich, Sobrino…, ”drznuo” prevesti, tiskati i u naš kulturni, izdavački i misaoni prostor uvesti klasiku teološke misli 20. stoljeća.
Danas kad je Concilium činjenica i na našem jeziku, treba za manje upućene naglasiti da su, zahvaljujući hrvatskom izdanju i zauzetosti urednika, i neki od autora s hrvatskoga jezičnog prostora svojim tekstovima ušli na velika vrata ovoga uglednog časopisa.
I ne samo da su se ti autori najednom svojim tekstovima približili velikom svijetu zahvaljujući prijevodima njihovih tekstova na pet velikih svjetskih jezika, nego su ponajprije svratili pozornost toga svijeta na jedan mali i ne osobito značajan kulturni prostor kao što je naš, koji su počastili činjenicom da je od ove godine u uredništvo svjetskog Conciliuma ušao i ugledni teolog fra Mile Babić iz BiH.
No, gle, ni tu nije kraj s ukorjenjenjem Conciliuma u naš prostor i obrnuto – našeg prostora u svjetski ugledan Concilium.
Vrhunac svega ipak je činjenica da se u ovoj godini, petoj godini postojanja i izlaženja hrvatskoga izdanja Conciliuma, u Sarajevu organizira velika Conciliumova konferencija, što je možda ponajveći kompliment za doista herojski posao što ga je činio jedan mali izdavač i njegov nevjerojatno angažirani urednik Zoran Grozdanov.
Uz godišnjice Conciliuma o kojima sam govorio, a u povodu jedne druge velike godišnjice, 100. godišnjice sjećanja na početak Velikoga rata, koji će poslije povijest nazvati Prvim svjetskim ratom, koja, ta godišnjica, u Sarajevu dobiva planetarni pečat, svjetski/hrvatski Concilium organizira konferenciju ”Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet” što će se održati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 9.-10. lipnja ove godine. Bolje i pogodnije mjesto za takvo što, i s obzirom na nedavnu sarajevsku i bosanskohercegovačku povijest i s obzirom na komemoraciju 100. obljetnice početka Prvoga svjetskog rata, jedva da na kugli zemaljskoj postoji.
Već i sama činjenica održavanja konferencije u Sarajevu govori ogromno, a kad se spomenu ugledna svjetska imena koja na njoj sudjeluju, onda do kraja shvaćamo kako će Sarajevo, zahvaljujući ovoj konferenciji, pa makar i samo nakratko, ove godine biti kulturno središte svijeta ili barem jedno od kulturnih središta svijeta.
Uz planetarno poznata svjetska teološka imena različitih teoloških nominacija, kao što su Jürgen Moltmann, Jon Sobrino, Erik Borgman, Miroslav Volf, Regina Ammicht-Quinn, Felix Wilfred ili Pantelis Kalaitzidis, Sarojini Nadar, Daniel Pilario, konferenciji će svoj snažan pečat, uvjereni smo, dati i intelektualna krema bh. društva počevši od biskupa Pere Sudara, fra Mile Babića, Dževada Hodžića, književnikâ Aleksandra Hemona i Dževada Karahasana, te filozofa Uge Vlaisavljevića i sociologa religije Dine Abazovića.
Nakon što su dvojica (Alen Kristić i Entoni Šeperić) od trojice urednika Conciliuma iz Sarajeva, nakon što je jedan od izdavača iz Sarajeva (Ivan Pandžić), nakon što je u svjetsku redakciju Conciliuma ušao fra Mile Babić, teolog iz Sarajeva, nakon ove sarajevske konferencije, a osobito nakon objavljivanja radova s tog više nego uglednog skupa, hrvatsko izdanje Conciliuma, nadam se da mi prijatelji iz Ex librisa (izdavač Željko Međimorec i urednik Zoran Grozdanov) neće zamjeriti, postat će definitivno Concilium sarajevski.
Još jedan kompliment Sarajevu, a plašim se reći da bi takvo što jedva bilo i zamislivo na našim hrvatsko-jezičnim prostorima, prostorima kojima je okrenuto hrvatsko izdanje Conciliuma, bilo gdje doli u Sarajevu.
Ovih sam dana iz rodnih mu Radišića (općina Ljubuški), u kojima zadnjih dvadesetak godina živi, od Veselka Koromana dobio njegovu novu knjigu pjesama ‘‘Ja, putnik“. Knjiga je objavljena u povodu njegova 80. rođendana koji pada početkom travnja. Ponajznačajniji živi pjesnik u BiH činom objavljivanja knjige u godini koja bi trebala biti makar i mala kulturološka svečanost ove zemlje sam ukazuje na tu činjenicu. Nitko drugi, posebno od relevantnih institucija, na to se ni osvrnuo nije. Ni prvi ni zadnji put vezano za Koromana ili bilo kojega drugog živog pisca da sve ostane u privatnoj režiji, a bogme incidentno rijetko i za one koji su odavno i zauvijek preselili iz života u svoja djela.
Doduše, Veselko se Koroman i ranije, ili čak oduvijek, brižno odnosio spram činjenica koje u kulturi sjećanja ove zemlje nešto znače. U prilog tomu spomenut ću samo tri njegove antologijsko-panoramske knjige o hrvatskoj poeziji, prozi i drami u BiH od najstarijih vremena do danas te esejističku knjigu ‘‘Pogled iz zrcala“, u kojima je dao izniman prinos onome što ovdje nazvah, što jest i što pripada kulturi sjećanja, tj. memorijskoj popudbini jednoga naroda, jedne kulture, jedne zemlje.
Bosna i Hercegovina, ma što i ma koliko samoljubivo o sebi mislila, nije zemlja bogate kulturne tradicije ili barem nije zemlja koja bi o svojoj kulturi i tradiciji, ma koliko ona bila bogata, imala mnogo sačuvanih svjedočenja. To je, ili bi to trebao biti, razlog više da u povodu 80. rođendana jednog od njezinih najznačajnijih pjesnika pokaže barem mrvu kulturološkog senzibiliteta. To se tim više očekuje, ili je to moja zabluda, u zemlji koja se ‘‘ubi“ verbalno, pogotovu strancima, dokazivati kako je multi-kulti i danas i sva stoljeća prije ovoga danas… No, takvo što jedva da se pokazuje važnim i matičnom narodu, narodu iz kojega Koroman potječe i čiju je memorijsku baštinu toliko zadužio.
Govoreći o ovome, kao zemlja nevelike književne, pa ipak i unatoč tome i značajne baštine, ukazujem i na propust (ne)obilježavnja 85. rođendana uglednog slikara Franje Likara ili 80. rođendana književnika Anđelka Vuletića prošle godine, nesumnjivo značajnih umjetnika, ali tek toliko da se vidi da je ovo pravilo, a nipošto iznimka. A koliko je tek ove godine lijepih obljetnica, tj. pogodnih i prigodnih trenutaka da se slavi kultura i pisana riječ u posvemašnjoj agresiji banalnosti. No…
Ovdje ću spomenuti neke od njih, ali ne zato što bi bile ‘‘okrugle“, pa time neizbježne, nemimoilazne, jer ni to mnogo ne znači (znamo kako je bijedno BiH obilježila Andrićeve obljetnice!), nego što su u ovoj maloj i siromašnoj zemlji – više nego što bi u velikim kulturama bile godišnjice jednog Cervantesa, Dantea ili Shakespearea – važne godišnjice gotovo svih njezinih iole značajnih pisaca budući da ova zemlja nema mnogo pisaca ranga ’‘najznačajnijih“.
Naravno, ne samo zbog toga, ali svakako je i zbog toga ovdje umjesno prizvati u pamet i jednu vrlu i nadasve točnu misao Emila Ciorana: ‘‘Hoćemo li upoznati neku zemlju, trebamo se baviti njezinim piscima drugog reda jer jedino oni odražavaju njezinu pravu prirodu“.
Ne pišem ovo, niti je ovdje tomu mjesto, da bih govorio koji su bh. pisci ovoga ili onoga reda, ranga, ali tko hoće živjeti svoju kulturu, njezine integralne vrijednosti, a one su kod nas plurimorfni mozaik, jer mimo toga jedva da po čemu drugom jesmo, ne može i ne smije ne vidjeti i ne znati da je ove godine 115 godina od rođenja Isaka Samokovlije, 110 godina od rođenja Nikole Šopa, 90 godina od smrti Alekse Šantića, 90 godina od rođenja Riste Trifkovića, 85 godina od rođenja Vitomira Lukića i Ilije Ladina, 80 godina od smrti Safvet-bega Bašagića, 30 godina od smrti Branka Ćopića, 25 godina od smrti Ćamila Sijarića, 15 godina od smrti Huseina Tahmiščića; da Veselko Koroman slavi 80 godina života, 75 godina života slavi Bisera Alikadić…
A evo, govorim o piscima prema prvoj asocijaciji, bez nekog temeljitijeg uvida u sve druge moguće obljetnice, čak vezane i za druge umjetnosti ili važne kulturno-povijesne datume. Obilježavanje, makar i najskromnije, bilo koje od ovih obljetnica, ili barem poneke, bilo bi znak da za ovu zemlju, za ovo društvo, za ovu kulturu još uvijek ima kakve-takve nade…
Premala je i presiromašna ova zemlja, a da bi takvo što smjela zaboravljati. Takav si luksuz ne dopuštaju ni kulturološki bogatije sredine. Jer tim i takvim ponašanjem BiH pokazuje koliko sebe ne zna, a i što zna, koliko sebe zaboravlja, ne poštuje, a htjela bi da je svi drugi, ostali vide, znaju, poštuju, uvažavaju, obožavaju…
A kako je to moguće, kad svakodnevno pokazuje koliko je sama sebi premalo važna unatoč svim samoljubivim etiketama u stilu ‘‘mi smo oduvijek bili Europa“ ili sličnima kakve se ispaljuju jednom dnevno iz usta njezinih ‘‘strogo kontroliranih medijskih vlakova“ što tutnje našom svakodnevnicom, da parafraziram naslov knjige jednog sjajnog pisca iz Češke, zemlje u kojoj bi, primjerice, ovakva vrsta zaborava bila prvorazredni kulturološki skandal.
Češka je ovdje slučajna asocijacija, ali spomenimo jedan bliži primjer, tj. da Hrvatsko društvo pisaca iz Zagreba, treba to naglasiti zarad neupućenih, redovitim skupovima obilježava obljetnice svojih starijih i uglednijih članova, a tekstove s tih skupova publicira u Književnoj republic i time neprocjenjivo prinosi ugledu književnosti u hrvatskom društvu i kulturi.
Nezapaženo je, nažalost i to moram spomenuti, prošla ili prolazi i 100. obljetnica rođenja fra Ignacija Gavrana, polihistora rijetkog profila, koji bi u nekim drugim sredinama bio tretiran kao velikan, a u BiH nije uspio ‘‘dogurati“ ni do praga, a kamoli dopisnog člana Akademije.
I premda bi njemu takvo što jedva značilo, za razliku od brojnih današnjih “akademika“ koji se takvima lažno predstavljaju, a pritom su samo i tek dopisni članovi, dakle oni koji nemaju pravo na titulu ‘‘akademik“, to bi svakako Akademiji dalo na dignitetu.
Treba li reći da bi taj čin, čin Gavranova prijema u Akademiju nekoć ili čin institucionalnog obilježavanja njegove obljetnice danas bio čast i instituciji i zemlji. Njemu to ni tada ni, pogotovu, danas ništa ne znači, kao što su oba ta ‘‘propusta“ samo naša sramota, ako još uvijek nismo izgubili osjećaj srama…
A jesmo, očito jesmo, u zemlji okljaštrenih fondova za kulturu, okljaštrenih institucija kulture, uništenog izdavaštva, zapuštenog bibliotekarstva, sramnog odnosa prema zbirci Ars aevi, zatvorenog središnjeg državnog muzeja, zapaljenog državnog arhiva…
Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, o kojemu se pola stoljeća nije smjelo ništa znati, ma ni spomenuti ga se nije smjelo. Ali, i priča o nama, pa i o Sarajevu.
Sarajevu? Da i nimalo ju slučajno autor na početku ne začinjava motom: ‘‘Kad je Aco Poljanić pošao iz Sarajeva koncem 1946. rekao je, osvrnuvši se na Sarajevo: ‘Izuzimam Hamdiju (Kreševljakovića) i Srećka Bujasa, a ostalo čitavo Sarajevo grebem’“. (Alija Nametak: ‘‘Sarajevski nekrologij“) Slatko sam se nasmijao, do suza nasmijao. Dakle, nije Sarajevo samo ono herojsko iz filma ‘‘Valter brani Sarajevo“: Das ist Walter!
A onda, gle, u isto to vrijeme, u vrijeme čitanja, Sarajevo zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću oduzima titulu počasnog građanina. O, Bože, pomislim, pa Sarajevo doista postaje sve smješniji i neozbiljniji grad. Evo, neću reći – i sve tužniji… A ova je godina baš mogla biti godina njegove nove afirmacije. Jer ovo je godina koja je dostojanstvom sjećanja na Vidovdan 1914. sa svim popratnim manifestacijama mogla gradu dati na prestižnosti, a kako je sve krenulo, proći će, plašim se, tragikomično, kao kakva izvedba ‘‘Hamleta iz Mrduše Donje“.
I tako, jedva da je prošao mjesec dana otkako se Skupština grada odlučila zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića počastiti titulom počasni građanin Sarajeva, a već se zbog neke njegove (politički nekorektne?) izjave ta ista skupština odlučila oduzeti mu tu titulu, koju doduše još službeno nije verificirala poveljom, ali jest donijela odluku i vjerojatno već dala tiskati povelju koja mu je trebala biti uručena na Dan oslobođenja grada, 6. travnja.
Nastranu Bandić ili kako se već zovu ljudi kojima se dodjeljuju bilo kakva ili bilo koja priznanja, ali znam jedno – ozbiljnom se gradu takvo što ne događa. Ni u snu! Jer ili se pazi što se radi prvi put ili se pazi što se radi drugi put. A ovako… olako u mjesec dana uraditi i jedno i drugo…?! Ma hajte, molim vas… Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži… Da je Bandić bio kao što inače zna biti – šeret, trebao je odmah, kao u dječjoj igri, izreći brojalicu kakvu zna i upotrebljava svako dijete: ‘‘Tike tike tačke, nema više vraćke…“ prije nego što bi itko pomislio izreći onu drugu iz dječje igre: ‘‘Vrati mi moje krpice“!
Doista, to kako se ponaša Sarajevo ravno je ne dječjoj igri nego dječjoj igrariji, ako nema i nešto gore od toga. Da, čak se i djeca ozbiljnije i odgovornije u svojim igrama ponašaju.
I da je sve bilo i ostalo na tome. No, čujte i ovo. Lani je, za prethodnoga gradonačelnika, Sarajevo ustanovilo pjesničku nagradu Slovo Makovo koja je trebala biti pandan tuzlanskoj regionalnoj nagradi Meša Selimović za najbolji roman na prostoru ovoga našeg četveroimenog jezika. Meša i Tuzla opstaju, traju, a Sarajevo je poslije svoje prve tradicionalne dodjele od svoje nagrade odustalo! Neozbiljno Sarajevo!? Što ono reče Poljanić?
Sarajevo? Što reći o njemu? Izgleda da je to odvašnji uvriježeni način ponašanja… Ne vjerujete? Evo i još jedan primjer.
Abdulah Sidran, neki vole reći ‘‘najveći živi“ barem u Sarajevskoj kotlini, sav opijen svojom slavom (!?), u zadnjih je nekoliko godina iznapadao PEN centar BiH i izvrijeđao sve naznačajnije žive pisce u Sarajevu (dvadestak njih!), istupio iz PEN-a, a onda je, nakon što se zavadio sa svim i svakim, a nagovijetio da će i s ostalima (izdržao je dulje od Skupštine grada), počeo okolo slati mailove s pitanjem: Može li netko tko je izišao iz PEN-a opet u njega ući… Dakako, odmah je dobio i odgovor. Ima u Sarajevu i ozbiljnih ljudi!
Naravno da se može i izlaziti i ulaziti, s tim da za ulazak postoji procedura. Ali tek, nakon što se javno, na način na koji ga je popljuvao, ispriča popljuvanom PEN-u, njegovim članovima i kolegama piscima. Neka se zna, jer nisu oni promijenili mišljenje, nego, čim hoće opet unutra, očigledno, samo i jedino – Sidran. Pa neka to i pokaže. Neka pokaže sve ono što svi u Sarajevu o njemu znaju. Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži…
I mislio sam se na ovom zaustaviti, ali ne mogu. Ne da mi đavo.
Da, javno saopćavam da sam prije više od mjesec pročitao Jergovićev roman ‘‘Rod“. Moram reći – veliki roman hrvatske književnosti. Veliku obiteljsku sagu, simfoniju, napisanu, govoreći jezikom glazbe, komulativno-varijacijskim postupkom, koji u koncentričnim motivskim krugovima zaokružuje jednu obiteljsku povijest što postaje, pars pro toto, općom poviješću sarajevskih/bosanskohercegovačkih ‘‘kuferaša“.
Onog tipa ljudi koje možemo, igrajući se riječima i ne daj, Bože, njihovim sudbinama, nazvati plitko ukorijenjenim. Uostalom, njih je maestralno ‘‘opisao“ sam autor: ‘‘S nestankom Austro-Ugarske rođen je jedan mali europski narod, bez zajedničkog jezika, bez vjere, nacije i države, ali koji je, snažnije od ijednog drugog naroda, bio povezan zajedničkim osjećajem nepripadanja, iskorijenjenosti i žala za mladošću, snažnom i živom uspomenom na gradove koji više ne postoje, i njihove ulične šlagere, pjesme i pjesnike, na daleke i zaturene pokrajine nekadašnje države, u kojima su živjeli i gdje se sve događalo izvan one logike i stvarnosti na kojima funkcioniraju sve ljudske i društvene zajednice.“
No, to je nešto o čemu ću pisati na nekom drugom mjestu. Čitajući ga, međutim, nerijetko sam asocirao na ničim mu slično Andrićevo ‘‘Pismo iz 1921.“ misleći kako nije isključeno, a uostalom na ovom sam mjestu već natuknuo jednom takvo što, da uskoro netko o pojedinim dijelovima tog romana počne pisati ili govoriti kao što su pred rat, u ratu i poslije rata neki ‘‘umovi“ govorili o Andrićevoj ‘‘Na Drini ćupriji“ ili ‘‘Pismu iz 1921.“ svejedno s koje ga strane te iste ćuprije ‘‘čitali“ i što unutra objektivno-literarnog nalazili ili, pak, u njega i s kojom nakanom učitavali.
Ne, neću ovdje o čitalačkim štreberima koji za cijeli svoj život ne nauče razlikovati uzrok i posljedicu; neću o onima o kakvima govori Musil ili pak o policijskim doušnicicima ili sinovima policijskih doušnika koji poslije drugom, posve opozitnom vrstom revnosti čiste mrlje očinskog (istočnog) grijeha.
No, nimalo slučajno nisu mi misli išle u tom pravcu, jer je nemoguće da se iz tog romana, koliko god autor s ljubavlju pisao o svome rodnom gradu, ne iščitaju i neke od mental(itet)nih značajki Sarajeva, sarajevske čaršije, koju romanopisac nemilosrdno eksplicira u njezinoj prijetvornosti.
Pojednostavljeno rečeno, ukazuje i na ono što sam upravo u Sarajevu prvi put i čuo kao neku vrst nauka ‘‘Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane“, a što praktično na neki način jest ili bude ‘‘sa svima dobro, ni s kim iskreno“ kako sam to našao u simpatičnoj knjižici priča Branka Perića ‘‘Smrt Isidore Arbatove“ gdje se kaže da je to princip po kome se ovdje ponašalo još za Kulina bana.
I dok ti specijaliteti (iz ‘‘Filosofije palanke“) nipošto nisu samo sarajevski i ma koliko sam ih ovdje literarizirao i uzimao literarno, oni s aktualnim stvarnim slikama (Jergovićev je roman također pun stvarnih slika!) s početka teksta, koje također literariziram, plašim se, uvelike korespondiraju.
Ima li šanse, pitam se, za ovaj grad nakon što je izgubio svoju multinacionalnu dimenziju? Nakon što se ona trajno, uporno i nepovratno ruinira? Nakon što se pretvara u egzempler palanaštva? Ili će uvijek biti zadnja nekog Poljanića koji na odlasku iz Sarajeva izriče psovku… i ne okreće se za njim (za Gradom) čak ni koliko Lotova žena za Sodomom…
Napiši jednu ljubavnu – pjeva Kemal Monteno, a meni jedna vrijedna čitateljica mojih kolumni piše: Proljeće je, napiši nešto nježno i lijepo iz Sarajeva. Možda čak ljubavno, kad već nisi za Valetinovo, kad već nisi za Osmi mart, pa nisi ti samo strogi intelektualac, ti si i pjesnik. Pokaži to. I nije Bosna samo nemirna. I ja, eto, krenuo biti proljetno romantičan… A u mislima mi podsjećanje – točno dvadeset godina kasnije! – na davnašnju priču ‘‘Sarajevsko proljeće 1994.“ iz moje knjige ‘‘Nove priče o ljubavi i smrti“.
I, eto, na prvi dan proljeća srcu Sarajeva, onom dijelu koji je pred rat bio planiran da postane City, ili Down Town, poslovno središte grada, kao i u svim glavnim gradovima, Al Shiddi Group ‘‘poklonila je“ (njihov termin!) ogroman Sarajevo City Center (SCC). I premda je to veliko zdanje još daleko od definitivnog završetka (to se vidi i iznutra i izvana) i od pravog otvorenja, nekome se jako žurilo, pa je SCC otvoren baš na prvi dan proljeća. Premda… premda ove godine Sarajevo nije ni imalo zimu, pa će se proljeće, u konačnici, pokazati kao najdulje godišnje doba ove godine.
A da je i stvarno proljeće, pokazuje i povećan broj trudnica na sarajevskim ulicama, što je, uz lastavice, uvijek bio najbolji znak proljeća, znak da se zimus nije dangubilo sjedeći skrštenih ruku i nogu. Jedino što su lastavice i visibabe kao znakovi proljeća ušli i u bukvare, a trudnice ne mogu čak ni u udžbenike iz zdravstvenog ili seksualnog odgoja.
Isti dan, u jutro na dan otvorenja SCC-a, prekoputa replike najljepšeg bh. stećka postavljene pred Parlamentom BiH, u zemlji stećaka ‘‘usikoše i postaviše“ još veći, a ne zna se je li ‘‘na svoji baštini“ ili ‘‘na zemlji tuždi“, Al Shiddi-stećak, na arapskom i engleskom i, koliko vidim, ‘‘dugo mu je tu još ležati/stajati“.
I sad nam se, eto, nadati da će valjda tu u SCC-u i na svih tih 49.500 četvornih metara poslovnih prostora, na više od 80 prodajnih mjesta, na više od 20 restorana, tisuću garažnih mjesta, hotela, za razliku od arapskih investicija u BBI i hotel Bristol, moći i smjeti barem na jednom mjestu popiti pivo kad se najedeš ćevapa ili bureka u bosanskoj kuhinji.
Ili će se valjda moći i smjeti zatražiti čaša vina kad odeš u talijanski restoran i pojedeš talijanski specijalitet bosansku pizzu s govedinom, ako se već alkohol ne služi uz tursku, tunišku i arapsku kuhinju, kakvu nam SCC još uvijek i samo obećava. A valjda će i ‘‘Konzum“ konačno skupiti dovoljno hrabrosti, pa se usuditi pitati: Oprostite, a smijemo li mi prodavati pivo ili vino što je u Europi prehrambeni artikl, ako već ne smijemo ‘‘alkohol“. Ili će mušterije i dalje morati ići na neka druga mjesta kupiti ili popiti pićence?
I tako je na jedva pet stotina metara udaljenosti, uz dva već velika i postojeća trgovačka centra – Importane i Altu – Sarajevo dobilo i ogromni, gorostasni SCC; uz prazni, nekoć elitni Hotel Holiday Inn, čiji radnici već četiri mjeseca nisu primili plaće, SCC će nam ponuditi i veliki hotel s pet zvjezdica… Tko će tu odsjedati, tko će iznajmljivati prodajne prostore, a tko u njima kupovati? – pitanja su koja Sarajlije već počinju postavljati.
I odgovaraju: Pa eno im po cijelom gradu zjape toliki prazni prodajni prostori.
I odgovaraju: Pa ovo izgleda kao i svi američki ili zapadnoeuropski mallovi, plaze ili kako se već zovu, s tim da tamo u takvim prostorima ima tko kupovati.
I odgovaraju: Kad nam je već nešto Al Shiddi ‘‘poklanjao“, što nije kakvu tvornicu, nego ili džamiju ili trgovački centar. Najsiromašnijoj zemlji Europe poklanjaju džamije i trgovačke centre?!
I odgovaraju: A i taj hotel s pet zvjezdica… To Arapi prave za sebe da imaju kamo doći u provod kad navečer žene uspavaju i zaključaju ih u hareme. Jer, da kažu ženama da idu u Monte Carlo, znale bi da idu u kockarnice, kurvaluke i alkoholne terevenke, a ovako im Sarajevo sa stotinu džamija, od kojih su neke napravljene na arapski način, ne djeluje nimalo sumnjivo, dapače djeluje – ‘‘po naški“!
I sve ovo što sam napisao nešto gledam, čitam, pa se opet vraćam gledam, čitam… I nije ni nalik na onu Keminu: Napiši jednu ljubavnu. Osim…? Osim ako cijeli taj SCC nije dar s neba jučerašnjim i današnjim trudnicama, jer, gle, SCC ima i Playland gdje mame (a i tate za Valentinovo i Osmi mart!) mogu dovesti djecu da se igraju i izigraju do mile volje.
Naime, do pravog proljeća dok ne proradi sarajevska verzija ZOO – Pionirska dolina – to bi ubuduće moglo biti jedino mjesto za igru sarajevske djece, jer su po parkovima odavno već izgrađene džamije ili otvorena groblja.
A u tu Pionirsku dolinu, koja je ponajljepši dio Sarajeva, nedavno je, čitamo, stigala nova lavica na koju još uvijek iz prikrajka motri stari sarajevski lav. Kažu u tom malom sarajevskom ZOO-u kako bi uskoro i tu moglo biti štogod po onoj Montenovoj: Napiši jednu ljubavnu. I to, nije šala, na međunarodnom planu… Naime, lavica je došla iz EU, iz Hrvatske. Osječanka je. Pa, ako već neće BiH u Europu, hoće brijeg Muhamedu.
Eto, na kraju još ispade i jedna novokomponirana – eu-bosanska – poslovica!
