Potrebno je ponovo naglasiti da je Markov tekst kružna pripovijest koja se sastoji od dva dijela, to jest dva konstitutivna pripovjedna elementa koji se može usporediti sa dvije knjige. Prvi je dio Mk 1.1-8.7.
Drugi dio odnosi se na ostatak Evanđelja (Mk 8:8-16:8). Točka obrata cijelog teksta nalazi se u dijelu od Mk 8:22-8:29, koje je ujedno i prijelomni događaj Markove priče o Isusu. Raspravljajući na putu s učenicima, Isus im se obraća prvo uvodnim (Mk 8:27) onda i prijelomnim pitanjem: ”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to pitanje se odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva sve dok ne dođemo do odgovora, budući da je priča sastavljena kružno.
Francios Lareulle ”izumitelj” ne-filozofije doslovno mi je pomogao pri čitanju Markova Evanđelja. Laruelle mi je predložio model takozvane mobius vrpce. U Markovu tekstu mobius vrpcu trebalo je podvostručiti. Dvostruka mobius vrpca povezala bi ne samo dva dijela Markove pripovijesti o Isusu nego, prije svega, taj bi model pomogao odgovoriti na pitanje koje je upućeno čitateljima. Takva vrpca bi svojom omotanošću vodila čitatelja i praktikanta (učenika) iz eksteriornosti u interiornosti i onda ponovo u eksteriornost. Kružnost dvostruke vrpce koju je predložio Laruelle na najjednostavniji način objašnjava poruku Markova Evanđelja upućenu čitatelju.
”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to se pitanje odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva
Tada dozva narod (ochlos – mnoštvo) i svoje učenike te im reče: ”Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko naime hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi svoj život radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga. Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život? Tko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grešnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kada dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima.” (Mk 8:34.-38)
Isusov ”antitrijumfalan” ulazak u Jeruzalem događa se unutar takva narativnog okvira. S margine društva, to jest s periferije Judeje, Marko na neobičan i imaginativan način opisuje Isusov ulazak u središte moći. Put radikalnog učeništva ide od pustinje koju ne nadzire nitko, preko ruralnih poganskih toponima sve do centra moći u Jeruzalemu, u kojem vlada urbana elita različitih provenijencija.
Marko nas, ne skrivajući ironiju, želi uvjeriti da Božju prisutnost nećemo susresti u jeruzalemskom hramu (koji je za svakog Židova jamac Božje prisutnosti među narodom), nego se Boga susreće u pustinji. Rekli bismo da je pustinja povlašteno mjesto radikalnog učeništva u kojoj na jedan specifičan apokaliptički način počinje i sam tekst.
Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i, prije svega, mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?
Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i prije svega mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?
No pustinja je prostor tišine i mira koji je udaljen od gradske buke i civilizacije. U pustinji nema borbe za prostor, nema konflikta kao u gradu, a što je dosta bitno naglasiti, pustinja nudi vrstu zaštite jer se prekidaju sve društvene veze i tjelesne potrebe smanjene su na minimum. U ”pustinju” odlazimo kako bi se odvojili od grada i od njegova ”kompleksnog i urbanog” stila života.
Marko nas opominje da moramo usvojiti primordijalnu mesijansku praksu ispovijedanja grijeha koja na paradoksalan način započinje u pustinji, budući da je pustinja jedino povlašteno mjesto susreta s Bogom. No, u isto vrijeme, pustinja je prostor koji je potrebno napustiti kako bismo se mogli ideološki konfrontirati s elitnim centrima moći koji iz grada tlače sirotinju na marginama društva. Marko to putovanje u centar moći opisuje na lucidan i ”pomalo” dekonstruktivistički način.
U Markovu slučaju dekonstrukciju bi trebalo shvatiti kao specifičnu strategiju čitanja koja u sumnju dovodi svaku privilegiranu strukturalnu taksonomiju na način da u čitanje uvodi nove razlike, tragove i nadopune. Dekonstrukcija inzistira na rubnom nesvodivu ostatku koji generira heterogenost inzistirajući na otklonima, citatima, komentarima, parodijama. Napose, dekonstrukciju bi u ovom slučaju trebalo shvatiti kao alat koji u pitanje dovodi čitanje koje za sebe tvrdi da je povlašteno. Shvaćena na takav način, dekonstrukcija u Markovu slučaju može biti oblik političke strategije.
Ustrajat ću na tvrdnji da Marko pisanjem vlastita teksta dekonstruira mesijanski scenarij tako što ne želi potvrditi ni jednu verziju židovskog mesijanizma, a da u isto vrijeme u potpunosti ne odbacuje mesijanski diskurs, nego ga na indirektan način potvrđuje. Myers točno primjećuje da Marko sve protivnike Božjeg kraljevstva opisuje ironično i zajedljivo, zapravo karikaturalno te nam nudi ”…politički crtić koji, da bi bio učinkovit, u isto vrijeme mora biti pretjeran i nepogrešivo prepoznatljiv.” (C. Myers, Binding the Strong Man, 107).
Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima
Jednako tako Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima.
Jasno je da trenuci određene nervoze, neizvjesnosti i treme najbolje ”iscjeljuje” iznenadni napad smijeha u formi neke jezične dosjetke ili vica. Dobro tempiran vic javno uprizoren može nam posredovati iznenadni obrat koji nam daje potpuno novi uvid u stanje stvari. Upravo je takav obrat bio potreban učenicima u situaciji u koju su bili gurnuti. Parodijski obrat Isusova uličnog teatra De Certeau naziva svakodnevnim praksama otpora, a Sloterdijk ga opisuje kao kinizam.
Jedan neočekivani kinički rez može konstituirati potpuno novu viziju nas samih koju do tog obrata nismo mogli vidjeti, budući da smo bili opsjednuti vlastitim fobijama i fiksacijama. To je ono što je Isus učinio svojim ”karnevalskim” ulaskom u grad ujahavši u Jeruzalem na mladu magarcu. Bio je to pokušaj da se na sarkastičan način parodira mesijanska titula koja na simboličkoj razini reprezentira kompleksni sustav moći. Istovremeno, to je bio pedagoški način da svoje učenike rastereti teškog bremena anksioznosti.
Za sve one koji žele nasljedovati Isusa, Marko ne nudi instant rješenja jer u političkom kaosu ”izvanrednog stanja” između 66. i 70. god. u kojem se zatekla Markova interpretativna zajednica, takva rješenja nisu moguća. Marko nas pored svega želi zbuniti svojom intertekstualnom strategijom koja uvelike podsjeća na ono što Bahtin opisuje kao konstrukt polufolklornih književnih oblika parodijskog i satiričnog karaktera nazvanog karnevalizacija.
Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju
U Markovu slučaju, intertekstualnost, razumijevamo kao tekstualnu analizu koja postavlja pitanja o različitoj međupovezanosti unutar različitih tekstova koji korespondiraju sa specifičnom ”materijalnom produkcijom značenja” unutar različitih interpretativnih zajednica koje stoje ”iza” samog teksta.
Isus zajedno s učenicima dolazi do predgrađa Jeruzalema, do Betanije na Maslinskoj gori koja je mesijanski toponim i heterotopija buduće apokaliptične bitke između Božjeg naroda i neprijateljskih naroda. ”Gle, dolazi dan Jahvin kada će se podijeliti plijen usred tebe. (2) I sabrat ću sve narode u Jeruzalem u borbu. I zaposjest će grad, opljačkati kuće i silovati žene.
Polovina će grada otići u izgnanstvo, ali ostatak neće biti istrijebljen iz grada. (3) Tada će Jahve izaći i boriti se protiv tih naroda kako on zna ratovati u dan ratni. (4) Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku. I raskolit će se Gora maslinska po srijedi, između istoka i zapada, u golemu dolinu: jedna će se polovina pomaknuti na sjever, druga na jug. (5) Dolina Gore moje bit će ispunjena od Goe pa do Jasola i bit će zakrčena kao što je bila zakrčena poslije potresa u dane Uzije, kralja judejskog. Tada će doći Jahve, Bog tvoj, i svi sveci s njim.” (Zah.14:1-5)
Dakako da Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem, što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju.
Marko želi pokazati da nisu samo sikarioti, zeloti te drugi politički i revolucionarni pokreti imali razgranatu mrežu jataka i pomagača, nego pokazuje kako je i sam Isusov kolektiv bio dobro organiziran u Jeruzalemskom centru moći. Isusov ulazak u Jeruzalem Marko pokušava pokazati s najvećom mogućom ironijom, dovodeći do apsurda bilo koji oblik mesijanskog trijumfalizma, što ga je očekivalo porobljeno pučanstvo željno slobode.
(Nastavlja se)
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.