autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Mesijanska subverzija (4)

Autor: Boris Gunjević / 19.01.2014. Leave a Comment

Slijepac Bartimej jest prvi koji je vidio da je Isus ”Sin Davidov” (Mk. 10.46-52). Sin Davidov je kraljevska titula i kompleksni teopolitički simbol koje svaki Židov ondašnjeg vremena vrlo dobro raspoznaje. Ukoliko je Isus  ”rojalistički pretendent” od njega se očekuje da će na svoju jeruzalemsku inauguraciju ući s velikom imperijalnom pompom, konjima, kočijama, moćnom vojskom, osobnom gardom i drugim kraljevskim insignijama. On postupa upravo suprotno.

 

Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma dok u isto vrijeme nasmijava mnoštvo nazočnih, a naročito svoje anksiozne učenike.

 

Marko je ovaj događaj vrlo pažljivo intertekstualno konstruirao kao posebni socioliterarni predložak koji će mu poslužiti za legitimiziranje Isusove konfrontacije sa jeruzalemskom vjerskom i političkom elitom. (Mk.11.14-12.40) Marko tako jasno priziva događaje iz slavne židovske prošlosti koje tekstualno pažljivo isprepliće sa sadašnjošću ne bi li doveo u pitanje:

Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma

 

– populističko ideološki mesijanizam i pučko fatalističku apokaliptiku;

– nacionalističku mitologiju (legitimiziranu banalnom praksom nasilja);

– gerilski folklor seljačkih bandi koje istim intenzitetom mrze židovsku bogatu i kolaboratersku elitu kao i rimsku okupatorsku vlast.

 

Kako Marko koristi starozavjetni tekst i kako ga interpretira? Odgovor glasi, kao subverzivni model otpora dominantnoj ideologiji nacionalističkog mesijanizma. Markov tekstualni predložak je teško čitljivi i prohodni apokaliptični prorok Zaharija:

 

”Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zah.9.9)

 

Dovoljno je pročitati riječi kao što su ”pravičan”, ”pobjedonosan”, ”ponizan”, čak štoviše, ”jaše na magarčetu”, za razliku od trijumfalističkog ulaska i vojne pobjede Šimuna Makabejca o kojem govori knjiga Makabejaca:

 

”Židovi su u nju ušli dvadeset i trećega dana drugoga mjeseca godine sto sedamdeset i prve. Klicali su noseći palmove grane, pjevali himne i hvalospjeve uz citare, harfe i cimbale, jer velik neprijatelj bijaše slomljen i izbačen iz Izraela.” (1 Mak. 13:51.)

 

Unutar ta dva teksta Marko smješta opis Isusova ulaska u Jeruzalem, dajući mu potpuno drugi smisao. No, ta dva teksta isprepliće sa cijelim nizom starozavjetnih tekstova i aluzija na te tekstove (Post. 49:11., 1 Sam. 6:7, 2 Kr. 9:13., Ps. 118:25.) koje znalački i vrlo precizno slaže u kolaž koji kao palimpsest pod raznim lomovima svijetla pokazuje različite slike. Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao.

Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao

 

Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine. Niti je Isusov ulazak u Jeruzalem sličan ulasku još jednog mesijansko rojalističkog pretendenta Šimuna ben Giore, kao ni ulasku radikala Ivana iz Gišale. Sva trojica su pretendirala na mesijansko kraljevsku titulu boreći se međusobno te su na taj način oslabili dobro organiziranu obranu Jeruzalema u vrijeme ”izvanrednog stanja” koja je trajala četiri godine.

 

Poslužimo se Horsleyijevim i Hansonovim sociološkim studijama o tom vremenu i ukratko predstavimo političku stvarnost koja se odigravala ”iza” Markovog teksta, koja opisuje ”izvanredno stanje” unutar kojeg pisac kritizira već spomenute mesijansko rojalističke pretendente. Isusov nenasilan i ponizan ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan ulasku sikariotskog vođe i pobunjenika Menehema (neki čak tvrde sina i unuka Jude Galilejca) koji je 66. godine sa još nekim pobunjenicima i ”razbojnicima” napao Herodove spremnike oružja u Masadskoj vojarni.

 

Menehem je naoružao svoje ljude koje je okupio po ruralnim dijelovima Galileje i tako sa još nekim pobunjenicima započeo krvavi ustanak osvojivši ubrzo Jeruzalem. Premda nije zaslužan za podizanje pobune u Jeruzalemu uspio se nametnuti kao vođa različitim zelotskim grupama u gradu. Sjajnim organizacijskim sposobnostima (premda u manjini sa brojem ljudstva) okupio je i organizirao takozvanu zelotsku koaliciju unutar koje je imao svoju tjelesnu pratnju a sebe je vrlo brzo proglasio za ”kralja”.

 

Menehemovci (heterogena skupina sikariota) su odgovorni za smrt velikog svećenika Ane i njegovog brata Ezekije već na samom početku pobune. Takvu tvrdnju, pozivajući se na Josipa Flavija navodi Portugalac Belo najradikalniji lijevi tumač Markove priče o Isusu (F. Belo, A Materialist Reading of the Gospel of Mark, 84).

Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine

 

Zanimljiva je činjenica koju je ovdje važno istaknuti, a odnosi se na ono što je pobunjenički vođa napravio kao jednu od prvih stvari u hramskoj blagajni i arhivu. Menehem je dao zapovijest da se zapalile sve hramske knjige i popisi dugovanja. Očigledno je da je na taj način želio uništiti moć vjerske elite i političkog establišmenta koja je različitim oblicima kredita i kamata tlačila narod i držala ga u dužničko-ropskom odnosu.

 

Marko želi pokazati da Isus nije ni približno sličan drugom mesijanskom pretendentu, a to je Šimun bar Giora koji je (kao i Menehem) sudjelovao u pobuni protiv Rima kao zapovjednik obrane u Jeruzalemu. Možemo samo zamisliti kakav je bio sukob između kraljevskog pretendenta Menehema i mesijanskog pretendenta Šimuna bar Giore kad se u to političko grotlo ubacio i radikal Ivan iz Gišale. Pored radikalnog Ivana, odlučnu ulogu je imao kapetan hrama, točnije kapetan hramske straže Eleazar ben Jair koji je smaknuo Menehema budući je Eleazar bio sin velikog svećenika Ane, kojeg je na samom početku ubio Menehem.

 

Ne smijemo zaboraviti da u vrijeme opsade traju pregovori sa Rimljanima koji samo otežavaju internu zelotsku borbu za vlast unutar zidina. Ivan iz Gišale još je jedan mesijanski pretendent koji nije bio sasvim bezopasan budući da je u sjevernoj Galileji okupio poprilično veliku skupinu nezadovoljnih seljaka i mobilizirao ih u respektabilnu vojnu formaciju.

 

Šimun bar Giora se u međuvremenu odmetnuo u pljačkaša i nasilnika s time da je doživio popriličan politički neuspjeh jer nije mogao na svoju stranu pridobiti sikariotsku dobro organiziranu gerilu koja je svoje punktove imala na obližnjim brdima. No, to ga nije pokolebalo u nasilnom pokušaju osvajanja i formiranja provizorne vlasti.

Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu

 

Političkim spletkama proglasio je ukidanje ropstva i dugovanja te je okupio moćnu vojsku i počeo se ponašati kao kralj. Konsolidirao je svoje redove, i sad već s relativno velikom i dobro opskrbljenom vojskom bez borbe je osvojio Idumeju i Judeju (koje su mu služile kao jaka logistička podrška i strateški punktovi za nabavu hrane, oružja i ljudstva), dok je sve više gubio kontrolu nad Jeruzalemom. Započela je interna borba za vlast u Jeruzalemu (koja je oslabila dobro organiziranu obranu) između Šimuna bar Giore i Ivana iz Gišale kojeg su počeli podržavati ”gradski očevi”.

 

Uglavnom je to bilo svećenstvo nearistokratskog porijekla, a najveća podrška Ivanu iz Gišale postali su nenadano zeloti koji su držali hram. Šimun bar Giora ubija neke istaknute predstavnike Sanhendrina pa čak i Matiju, sina Boetijevog, člana velikosvećeničke obitelji (koji je Šimunu je na početku ustanka omogućio ulazak u Jeruzalem) optuživši ga za veleizdaju i paktiranje s Rimljanima.

 

Belo ovakvu kaotičnu, gotovo balkansku situaciju opisuje slijedećim riječima: ”Zeloti su izabrali novog velikog svećenika u potpunosti iz starih legitimnih veliko-svećeničkih obitelji koje su učinkovito bile isključene iz te uzvišene službe još 172. godine prije Krista: izbor je pao na jednostavnog čovjeka koji je živio od rada svojih ruku. Napokon zeloti su bili ti koji su očajnički branili hram tijekom cijelog rata, pogotovo u njegovoj zadnjoj fazi. Sve ovo pokazuje da zeloti nisu željeli ‘revoluciju’ koja bi prekinula subazijatski način proizvodnje, nego ‘pobunu’ koja bi ga obnovila u njegovoj čistoj formi. Na nebrojeno puno načina zelotski pokret nas podsjeća na deuteronomistički pokret (uz naravno jasnu razliku da monarhija više ne postoji. Nav. dj., 85).

 

No, četiri godine nakon židovske ”revolucije”, Tit Vespazijan je pred Jeruzalemom i drži grad pod opsadom pet mjeseci kojeg branitelji odlučno brane. U rujnu 70. hram pada u rimske ruke, a zeloti hrabro izginuše. Šimun pokušava pobjeći iz grada sa nekolicinom svojih najfanatičnijih sljedbenika, ali biva uhapšen. Obučen u bijelu tuniku sa purpurnom kapom na glavi, ogrnut kraljevskim plaštem Šimun bar Giora pojavio se na mjestu srušenog hrama i gotovo simbolički pokušao ponuditi svoj život kao žrtvu Bogu na srušenom hramskom oltaru. Za razliku od Ivana iz Gišale, koji je utamničen i pogubljen kao najobičniji kriminalni ološ i pobunjenik, Šimun je gotovo ceremonijalno prepraćen u Rim kao dokaz Vespazijanovog trijumfa u Judeji i pogubljen kao Židovski kralj.

 

Ovim produženim povijesnim ekskursom želio sam pojasniti Markovo pripovijedanje o Isusovom ulasku u Jeruzalem koji započinje pod znakovitim i sugestivnim egidom  upućenom akterima priče. ”Zašto to činite?”,  zašto se pripremate na takav način kao da bi Isus trebao ući u Jeruzalem poput Menehema ili poput Šimuna bar Giore, kao samozvani kraljevi i mesije? Za Marka takve deplasirane alternative ne dolaze u obzir. Za Markovog Mesiju o kojem govori knjiga Makabejaca i prorok Zaharija, ulazak u Jeruzalem nije vojna opsada, ustanak, ”revolucija” ili palež hramske dokumentacije.

Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve

 

Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu.

 

Očigledno je Markov Isus imao nešto posve drugo na umu. Tko zna što? Premda je pozdravljen sa mesijanskim pozdravima i predstavljen mesijanskim insignijama (palmine grančice i ogrtači) koje upućuju na kraljevskog pretendenta, Markov Isus odbija bilo kakvu mesijansku identifikaciju. Njegovo ponašanje u hramu i sukob koji je izazvao sa vjerskom i političkom elitom daje naslutiti novo poimanje mesijanizma.

 

U takvom se poimanju mesijanizma Nazarećanin poistovjećuje s onim nemoćnima, sa onom razvlaštenom sirotinjom i mnoštvom koje ”utjelovljuje” siromašna udovica dajući milodar za korumpirani hram koji će ubrzo biti srušen. ”Neće tu ni kamen na kamenu ostati…” (Mk. 13. 2). Mesijanske prakse su anticipacija tog rušenja i model kako živjeti kad se stare strukture ruše a još ničeg nema novog na vidiku.

 

Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve. Unatoč tome što je model Markove zajednice izrazito specifičan u nju su dobro došli i ”pozdravljeni” su kao saveznici oni koji u nju formalno ne pripadaju premda izgone ”zle ideološke duhove” u Isusovo ime.

 

Isus to učenicima potvrđuje jednostavnom inkluzivističkom formulom da ”onaj koji nije protiv nas ta je s nama”. To je ujedno samo još jedan dodatni motiv za upućivanje na mesijanske prakse koje se odnose na nomadsko tijelo zajednice na putu u Jeruzalem.

Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane

 

”Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!” (Mk. 9.42-50)

 

Ruka, noga i oko su metafore za vrline koje istovremeno predstavljaju dijelove zajednice koji je utemeljena pomoću vrlina. Mesijanske prakse te vrline postavljaju u paradoksalno obrnuti poredak milosrđa, nade i vjere. Ruka je metafora za milosrđe i organ kojim se hranimo. Ona je simbol rada i ud kojim se branimo, rukujemo i ostvarujemo kontakte zajedništva. Ispruženi prst i stisnuta šaka predstavljaju autoritarni oblik moći koncentrirane u jednoj osobi dok združene ruke predstavljaju moć participacije i solidarnosti utemeljenoj u milosrđu.

 

Noga je metafora za nadu pomoću koje hodamo u budućnost. Noge nam pomažu pri kretanju, osvajanju prostora i one su organ koji nam omogućuje zajednički hod. Jednako tako one nam omogućuju da drugima priskočimo u pomoć dok putujemo zajedno.

 

Da bi nekom pritekli u pomoć i pružili ruku moramo ga prije svega željeti vidjeti okom vjere. Oči nam pomažu da ostvarimo prve kontakte i momente budućeg odnosa te da se otvorimo onima koje želimo upoznati. Zato ih gledamo u oči ili ukoliko ne želimo o njima ništa znati, izbjegavamo njihov pogled. Ovdje nije samo riječ o požudi na koju nas navodi oko, nego i želja da se namjerno ne vidi ono što je očigledno te da se gleda samo ono što se želi vidjeti. To je oblik sljepila. Sablažnjavamo druge kada nemamo hrabrosti gledati u oči zato što oči predstavljaju vjeru.

 

Nije slučajno da Marko poziva na mesijanske prakse kao što su s slušanje, gledanje, molitva i bdijenje. Učenici naravno zakazuju u tim praksama u najtežem času Isusove smrtne borbe u Getsmaniju. (Mk. 14. 30) Ono najlakše čini se neopisivo teškim. Mesijanske prakse nisu jeftine i ako su besplatne. Premda izgledaju izrazito bezopasne i naivne za Marka su one duboko subverzivne i opasne  kako to Mayers dobro primjećuje…

Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa

 

”…literarni novum nazvan Evanđelje po Marku nastao je kao odgovor na povijesnu i ideološku krizu koja je bila uzrokovana Židovskim ratom. U tom apokaliptičkom momentu Markova se zajednica borila da održavanjem nenasilnog otpora rimskoj vojsci, židovskoj vladajućoj klasi i pobunjeničkom novačenju sadeći sjeme novog revolucionarnog poretka kroz praksu i prozelitizam. Da nam bude jasno, 69. godina po Kristu nije najbolje vrijeme za radikalne socijalne eksperimente. To bi možda moglo objasniti urgentnost same priče, spremnost zajednice na patnju kao i njenu ideologiju neuspjeha i ponovnog početka (C. Myers, Binding the Strong Man, 444).

 

Zaključno, Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane.

 

Ključni momenti za razumijevanje Markovog teksta nisu pitanja postavljena Isusu, niti Isusovi odgovori ili njegove simboličke akcije (ozdravljenja, egzorcizmi, čudesa kojima hrani gladne ljude), pa čak ni njegove prispodobe, nego pitanja koja on postavlja učenicima, oponentima i zapravo svojim čitateljima kao što su na primjer: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo? Tko je moja majka i braća moja? Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Zar još ne razumijete? Što govore ljudi tko sam ja? A vi što kažete tko sam ja? Što ste putem raspravljali? Možete li piti čašu koju ja pijem? Ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Čija je ovo slika ili natpis? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?”

 

To su pitanja koja su prije svega upućena nama čitateljima, danas, a ne samo sudionicima pripovijesti. Isus ni na jedno pitanje ne odgovara direktno nego se služi prispodobama i pričama.

 

Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa. Markova se priča ruga suvremenoj egzegezi i više je nalik manifestu ili gerilskom priručniku za militante nego predlošku za povijesni kriticizam koji broji nepravilne glagole u tekstu.

 

Ponovimo:

 

”Jedina filozofija kojom se možemo odgovorno baviti pred licem očaja jest pokušaj kontemplacije svih stvari onako kako bi se one predstavljale sa stajališta spasenja. Znanje nije ono što prosvjetljuje, već svijetlo pada na svijet zahvaljujući spasenju. Sve ostalo je rekonstrukcija, puka tehnika. Perspektive moraju biti tako oblikovane da uklapaju i otuđuju svijet, da ga razotkriju sa svim njegovim napuklinama i naprslinama, kao siromašnog i izobličenog, kakav će se jednog dana pojaviti u mesijanskom svijetlu.” (Adorno, Minima moralia, 247).

 

(Kraj feljtona).

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, autograf.hr, Bartimej, Betanija, Boris Gunjević, David, finale, Isus Krist, magarac, Marko, Mesija, Mesijanska subverzija, Nazaret, politika, Rim

Mesijanska subverzija (3)

Autor: Boris Gunjević / 12.01.2014. Leave a Comment

Potrebno je ponovo naglasiti da je Markov tekst kružna pripovijest koja se sastoji od dva dijela, to jest dva konstitutivna pripovjedna elementa koji se može usporediti sa dvije knjige. Prvi je dio Mk 1.1-8.7.

 

Drugi dio odnosi se na ostatak Evanđelja (Mk 8:8-16:8). Točka obrata cijelog teksta nalazi se u dijelu od Mk 8:22-8:29, koje je ujedno i prijelomni događaj Markove priče o Isusu. Raspravljajući na putu s učenicima, Isus im se obraća prvo uvodnim (Mk 8:27) onda i prijelomnim pitanjem: ”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to pitanje se odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva sve dok ne dođemo do odgovora, budući da je priča sastavljena kružno.

 

Francios Lareulle ”izumitelj” ne-filozofije doslovno mi je pomogao pri čitanju Markova Evanđelja. Laruelle mi je predložio model takozvane mobius vrpce. U Markovu tekstu mobius vrpcu trebalo je podvostručiti. Dvostruka mobius vrpca povezala bi ne samo dva dijela Markove pripovijesti o Isusu nego, prije svega, taj bi model pomogao odgovoriti na pitanje koje je upućeno čitateljima. Takva vrpca bi svojom omotanošću vodila čitatelja i praktikanta (učenika) iz eksteriornosti u interiornosti i onda ponovo u eksteriornost. Kružnost dvostruke vrpce koju je predložio Laruelle na najjednostavniji način objašnjava poruku Markova Evanđelja upućenu čitatelju.

”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to se pitanje odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva

 

Tada dozva narod (ochlos – mnoštvo) i svoje učenike te im reče: ”Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko naime hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi svoj život radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga. Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život? Tko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grešnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kada dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima.” (Mk 8:34.-38)

 

Isusov ”antitrijumfalan” ulazak u Jeruzalem događa se unutar takva narativnog okvira. S margine društva, to jest s periferije Judeje, Marko na neobičan i imaginativan način opisuje Isusov ulazak u središte moći. Put radikalnog učeništva ide od pustinje koju ne nadzire nitko, preko ruralnih poganskih toponima sve do centra moći u Jeruzalemu, u kojem vlada urbana elita različitih provenijencija.

 

Marko nas, ne skrivajući ironiju, želi uvjeriti da Božju prisutnost nećemo susresti u jeruzalemskom hramu (koji je za svakog Židova jamac Božje prisutnosti među narodom), nego se Boga susreće u pustinji. Rekli bismo da je pustinja povlašteno mjesto radikalnog učeništva u kojoj na jedan specifičan apokaliptički način počinje i sam tekst.

 

Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i, prije svega, mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?

Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i prije svega mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?

 

No pustinja je prostor tišine i mira koji je udaljen od gradske buke i civilizacije. U pustinji nema borbe za prostor, nema konflikta kao u gradu, a što je dosta bitno naglasiti, pustinja nudi vrstu zaštite jer se prekidaju sve društvene veze i tjelesne potrebe smanjene su na minimum. U ”pustinju” odlazimo kako bi se odvojili od grada i od njegova ”kompleksnog i urbanog” stila života.

 

Marko nas opominje da moramo usvojiti primordijalnu mesijansku praksu ispovijedanja grijeha koja na paradoksalan način započinje u pustinji, budući da je pustinja jedino povlašteno mjesto susreta s Bogom. No, u isto vrijeme, pustinja je prostor koji je potrebno napustiti kako bismo se mogli ideološki konfrontirati s elitnim centrima moći koji iz grada tlače sirotinju na marginama društva. Marko to putovanje u centar moći opisuje na lucidan i ”pomalo” dekonstruktivistički način.

 

U Markovu slučaju dekonstrukciju bi trebalo shvatiti kao specifičnu strategiju čitanja koja u sumnju dovodi svaku privilegiranu strukturalnu taksonomiju na način da u čitanje uvodi nove razlike, tragove i nadopune. Dekonstrukcija inzistira na rubnom nesvodivu ostatku koji generira heterogenost inzistirajući na otklonima, citatima, komentarima, parodijama. Napose, dekonstrukciju bi u ovom slučaju trebalo shvatiti kao alat koji u pitanje dovodi čitanje koje za sebe tvrdi da je povlašteno. Shvaćena na takav način, dekonstrukcija u Markovu slučaju može biti oblik političke strategije.

 

Ustrajat ću na tvrdnji da Marko pisanjem vlastita teksta dekonstruira mesijanski scenarij tako što ne želi potvrditi ni jednu verziju židovskog mesijanizma, a da u isto vrijeme u potpunosti ne odbacuje mesijanski diskurs, nego ga na indirektan način potvrđuje. Myers točno primjećuje da Marko sve protivnike Božjeg kraljevstva opisuje ironično i zajedljivo, zapravo karikaturalno te nam nudi ”…politički crtić koji, da bi bio učinkovit, u isto vrijeme mora biti pretjeran i nepogrešivo prepoznatljiv.” (C. Myers, Binding the Strong Man, 107).

Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima

 

Jednako tako Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima.

 

Jasno je da trenuci određene nervoze, neizvjesnosti i treme najbolje ”iscjeljuje” iznenadni napad smijeha u formi neke jezične dosjetke ili vica. Dobro tempiran vic javno uprizoren može nam posredovati iznenadni obrat koji nam daje potpuno novi uvid u stanje stvari. Upravo je takav obrat bio potreban učenicima u situaciji u koju su bili gurnuti. Parodijski obrat Isusova uličnog teatra De Certeau naziva svakodnevnim praksama otpora, a Sloterdijk ga opisuje kao kinizam.

 

Jedan neočekivani kinički rez može konstituirati potpuno novu viziju nas samih koju do tog obrata nismo mogli vidjeti, budući da smo bili opsjednuti vlastitim fobijama i fiksacijama. To je ono što je Isus učinio svojim ”karnevalskim” ulaskom u grad ujahavši u Jeruzalem na mladu magarcu. Bio je to pokušaj da se na sarkastičan način parodira mesijanska titula koja na simboličkoj razini reprezentira kompleksni sustav moći. Istovremeno, to je bio pedagoški način da svoje učenike rastereti teškog bremena anksioznosti.

 

Za sve one koji žele nasljedovati Isusa, Marko ne nudi instant rješenja jer u političkom kaosu ”izvanrednog stanja”  između 66. i 70. god. u kojem se zatekla Markova interpretativna zajednica, takva rješenja nisu moguća. Marko nas pored svega želi zbuniti svojom intertekstualnom strategijom koja uvelike podsjeća na ono što Bahtin opisuje kao konstrukt polufolklornih književnih oblika parodijskog i satiričnog karaktera nazvanog karnevalizacija.

Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju

 

U Markovu slučaju, intertekstualnost, razumijevamo kao tekstualnu analizu koja postavlja pitanja o različitoj međupovezanosti unutar različitih tekstova koji korespondiraju sa specifičnom ”materijalnom produkcijom značenja” unutar različitih interpretativnih zajednica koje stoje ”iza” samog teksta.

 

Isus zajedno s učenicima dolazi do predgrađa Jeruzalema, do Betanije na Maslinskoj gori koja je mesijanski toponim i heterotopija buduće apokaliptične bitke između Božjeg naroda i neprijateljskih naroda. ”Gle, dolazi dan Jahvin kada će se podijeliti plijen usred tebe. (2) I sabrat ću sve narode u Jeruzalem u borbu. I zaposjest će grad, opljačkati kuće i silovati žene.

 

Polovina će grada otići u izgnanstvo, ali ostatak neće biti istrijebljen iz grada. (3) Tada će Jahve izaći i boriti se protiv tih naroda kako on zna ratovati u dan ratni. (4) Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku. I raskolit će se Gora maslinska po srijedi, između istoka i zapada, u golemu dolinu: jedna će se polovina pomaknuti na sjever, druga na jug. (5) Dolina Gore moje bit će ispunjena od Goe pa do Jasola i bit će zakrčena kao što je bila zakrčena poslije potresa u dane Uzije, kralja judejskog. Tada će doći Jahve, Bog tvoj, i svi sveci s njim.” (Zah.14:1-5)

 

Dakako da Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem, što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju.

 

Marko želi pokazati da nisu samo sikarioti, zeloti te drugi politički i revolucionarni pokreti imali razgranatu mrežu jataka i pomagača, nego pokazuje kako je i sam Isusov kolektiv bio dobro organiziran u Jeruzalemskom centru moći. Isusov ulazak u Jeruzalem Marko pokušava pokazati s najvećom mogućom ironijom, dovodeći do apsurda bilo koji oblik mesijanskog trijumfalizma, što ga je očekivalo porobljeno pučanstvo željno slobode.

 

(Nastavlja se)

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, Boris Gunjević, C. Myers, Evanđelje, Francios Lareulle, Isus, Jahve, Jeruzalem, Marko, Mesija, mobius vrpca, ochlos

Mesijanska subverzija (2)

Autor: Boris Gunjević / 05.01.2014. Leave a Comment

Mnoštvo slijedi Isusa i Marko nam to želi naglasiti navodeći riječ ochlos dva puta u istoj rečenici. Riječ mnoštvo Marko za razliku od narod (laos) u svom tekstu spominje nevjerojatnih trideset i osam puta. Podučavanje mnoštva jedna je od praksi na koju su pozvani učenici.

 

Metodologija zajedničkog emancipatornog podučavanja utemeljena je na jednostavnim prispodobama iz sirovog iskustva i analize svakodnevnog težačkog života. Kompleksnost Božjeg Kraljevstva o kojemu Isus govori sastoji se u tome što mnogostrukost odnosa unutar stvarnosti Božjeg Kraljevstva proturječi svakom ondašnjem konceptu vladanja i moći na koje je mnoštvo naviklo. To je dakako rimski imperij, ali i židovska teokratska država koja još uvijek živi u pripovijestima i tekstovima židovskog naroda koja slavi idealno mitologiziranu prošlost.

 

Budući da je mnoštvo subjekt stravičnih represivnih praksi Imperija, teško mu je zamisliti praksu Božjeg Kraljevstva zato jer je djelovanje represije toliko subjektivizirano u psihičkom životu mnoštva da im je, kako to kaže antipsihijatar Laing, ”razoren doživljaj”, a samim tim njihovo je ”ponašanje razorno.” Marko će tu ”razornost doživljaja” i ”razorno ponašanje” plastično opisati u strašnom slučaju opsjednutog iz Gerase kojeg spominju Negri i Hardt kao ”tamnu stranu mnoštva.”

Isus pribjegava taktici specifičnog govora u prispodobama. Na taj način opisuje i priziva u postojanje stvarnost Božjeg Kraljevstva te obnavlja snagu imaginacije i razorenu percepciju ugnjetavanog mnoštva kako bi oni mogli sudjelovati u mesijanskim praksama koje će inaugurirati Isus. Isusove prispodobe nisu samo zemaljske priče s božanskim značenjem nego su one konkretni opis prakse koje je razvlašteno mnoštvo moglo razumjeti

 

Mnoštvo kao subjekt represivnih praksi imperija u Markovom tekstu su prije svega društveno isključeni i ovisni, vjerski marginalizirani, fizički hendikepirani, psihički bolesni i duhovno ponizni. Upravo je među takvim posijano sjeme novog socijalnog poretka smatra Marko. Riječ je gubavcima, ljudima sa posebnim potrebama, prostitutkama, udovicama, siročadi, carinicima, jednom riječi marginalcima.

 

Isus pribjegava taktici specifičnog govora u prispodobama. Na taj način opisuje i priziva u postojanje stvarnost Božjeg Kraljevstva te obnavlja snagu imaginacije i razorenu percepciju ugnjetavanog mnoštva kako bi oni mogli sudjelovati u mesijanskim praksama koje će inaugurirati Isus. Isusove prispodobe nisu samo zemaljske priče s božanskim značenjem nego su one konkretni opis prakse koje je razvlašteno mnoštvo moglo razumjeti.

 

Takve prispodobe su redovito u sebi imale nepredvidivi i iznenađujući obrat koji je dovodio u pitanje njihove već u naprijed utemeljene pretpostavke. Prispodoba o subverzivnom sijaču vrlo jasno opisuje teškoćama konstituiranu stvarnost koju svaki stanovnik Judeje vrlo dobro poznaje. To je stvarnost koju determinira suho i nenavodnjeno tlo okupirane Judeje.

 

Seljak slobodno razbacuje sjeme i nada se najboljem. Ovakvo sijanje bilo je tipično za cijelu Palestinu. Prvo se baca sjeme, a tek onda se ore kako bi sjeme što dublje ušlo u već mnogo puta i kroz mnoge generacije obrađivanu zemlju. Kod takvog sijača nema mjesta za optimizam, nego mu jedino preostaje nada da će godina biti rodna, unatoč korovu i siromašnom tlu.

 

Ova slika sijača, slika je agrarnog siromaštva i njegova kritika jer iz takve situacije seljak mora ne samo prehraniti svoju obitelj, platiti porez, nego mora platiti porez za prodaju ljetine. Ukoliko nema dovoljno alata i oruđa, mora ih iznajmiti od različitih nakupaca, što samo povećava troškove. I da stvar bude još opskurnija, mora sačuvati sjeme za slijedeću godinu kako bi ponovo mogao posijati. Takva agrarna politika represije mnoštva nam objašnjava činjenicu da sedamdeset pet posto sjemena doslovno propada jer ne donose nikakav plod.

Isus govori o dobrom sjemenu koje donosi nezamislivi rod i obilnu žetvu koju mnoštvo ne može ni zamisliti. Realno bi bilo očekivati tridesetostruko više od posijanog ali sto puta više od posijanog, to je ipak malo previše. Ustvari, to nikako nije previše, ukoliko se seljak želi pobrinuti za obitelj, platiti porez, sačuvati sjeme za drugu godinu i podijeliti s onima koji nemaju. Čini se da je Isus opasno nasrnuo na racionalnost materijalno i psihički devastirane sirotinje

 

Ukoliko nema dovoljno roda na kraju godine, seljak se zadužuje kod velikih zemljoposjednika uz velike kamate, stavljajući pod hipoteku ono malo zemlje koje ima i time se dovodi u situaciju dužničkog ropstva. Dovodi se u situaciju da mora prodati zemlju po nekoliko puta nižoj cijeni od stvarne. Na takav način postaje jeftina radna snaga ili u ekstremnijim slučajevima prodaje sebe u ropstvo na određeno vrijeme kako bi platio glavnicu kredita. Dakako, veliki zemljoposjednici postaju sve bogatiji, a sirotinja sve siromašnija i očajnija.

 

U takvoj situaciji Isus govori o dobrom sjemenu koje donosi nezamislivi rod i obilnu žetvu koju mnoštvo ne može ni zamisliti. Realno bi bilo očekivati tridesetostruko više od posijanog ali sto puta više od posijanog, to je ipak malo previše. Ustvari, to nikako nije previše, ukoliko se seljak želi pobrinuti za obitelj, platiti porez, sačuvati sjeme za drugu godinu i podijeliti s onima koji nemaju. Čini se da je Isus opasno nasrnuo na racionalnost materijalno i psihički devastirane sirotinje.

 

No, isto tako se čini, da Isus, govoreći o mesijanskim praksama ima nešto drugo na umu i samo zagonetno poručuje da oni koji žele čuti o ovom sjemenu, sijaču i plodnom tlu moraju imati uši i da moraju slušati. Čini se, ništa lakše i jednostavnije. Pogledajmo tu prispodobu koja je za Marka majka svih prispodobi i kako ćemo kasnije vidjeti hermeneutički ključ za razumijevanje svih Isusovih prispodobi.

 

Pored ove prispodobe u Markovom tekst imamo još samo dvije, a to je prispodoba o vinogradarskom zločinačkom pothvatu (Mk. 12:1-12.) i o teologiji revolucionarnog bdijenja (13:1-36.) U pozadini Isusove prispodobe o sijaču možemo zamisliti jednostavnu glazbenu pozadinu koju sviraju Bad Brians u pjesmi koja govori o tome kako će ponizni baštiniti zemlju.

 

Rastafarijanska Bad Brains teologija u ovom slučaj nam je od veće pomoći nego moderna povijesno kritička egzegeza zato jer HR, pjevač tog najvažnijeg američkog benda prema mišljenju autora, jednako kao i Marko u svojoj pjesmi intertekstualno povezuje nekoliko teoloških tradicija koje žele iznova opisati političku stvarnost prizivajući promjenu. Jasno je da ponizni nikad ne baštine zemlju niti su je ikad baštinili. No HR u svoje pjevanje interpolira prvi psalam koji uvelike mijenja smisao cijele pjesme.

 

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,

Ne staje na putu grešničkom

Ne sjeda u zboru podrugljivaca

Već uživa u zakonu Jahvinu

O zakonu njegovu misli dan i noć

On je stablo zasađeno

Pokraj voda tekućica

Što su svoje vrijeme plod donosi;

Lišće mu nikad ne vene

Sve što radi dobrim urodi

 

Nisu takvi opaki, ne nisu takvi!

Oni su ko pljeva što ih vjetar raznosi.

Stoga se opaki neće održati na sudu,

Ni grešnici u zajednici pravednih

Jer jahve zna put pravednih

A propast će put opakih.

 

Ukoliko kroz prizmu prvog psalma čitamo HR ovu pjesmu pred nama se razotkriva potpuno nova vizija stvarnosti. Upravo isto čini i Marko sa svojom pričom o Isusovoj prispodobi s sijačem.

 

Jah children, jah children, yeah

The meek shall inherit the earth.

Jah children, jah children, yeah

The meek shall inherit the earth.

In due season, each will pay

according to the works that

they have done on Earth today.

So I and I, we shall live in truth.

His Majesty, His Majesty

has shown us a better day.

Napokon, tek je četvrti dio sjemena, sjeme koje pad na plodno tlo. Plodno tlo je metafora koja se donosi na donošenje mnogostrukog ploda. To je plod kojeg je gotovo nemoguće ni zamisliti. Zadnji dio prispodobe odnosi se na sve one koji žele sudjelovati u mesijanskim praksama bez obzira na poziciju i status koji imaju ili nemaju u društvu

 

(Bad Brains, s albuma Rock the Light, pjesma ”The Meek Shall Inherit the Earth”).

 

Pogledajmo što se događa sa sjemenom i o kakvom sjemenu sve Isus govori.

 

Prvo dio posijanog sjemena jest sjeme koje pada pored puta i to sjeme pozobaše ptice. To je metafora lakomislene prevrtljivosti. Velikim dijelom to se odnosi na mnoštvo koje je slijedilo Isusa, mnoštvo koje je ga je obožavalo pri ulasku u Jeruzalem. Jednako tako tu je riječ o mnoštvu koje je svjedočilo njegovim čudesima i o mnoštvu koje je klicalo i podržavalo njegovu javnu osudu i nasilnu smrt.

 

Drugo dio posijanog sjemena jest sjeme koje pada na kamenito tlo i to sjeme ubije vrućina jakog sunca. To je metafora površnosti i neukorijenjenosti. To se sjeme odnosi na jeruzalemsku vjersku elitu, koja nije prepoznala Isusa i nije se odazvala na njegov poziv, osim Josipa iz Arimateje. (Mk. 15.43.)

 

Treći dio posijanog sjemena jest sjeme koje pada na trnovito tlo koje ubrzo prekriva drač i korov. To sjeme je metafora požudne i tjeskobne opsjednutosti bogatstvom. Drač i korov u ovom slučaju je domaća politička elita jednako kao i rimska imperijalna vlast s izuzetkom rimskog vojnika pod križem koji daje najtočniju ispovijest vjere. ”Uistinu ovaj bješe Sin Božji.”

 

Napokon, tek je četvrti dio sjemena, sjeme koje pad na plodno tlo. Plodno tlo je metafora koja se donosi na donošenje mnogostrukog ploda. To je plod kojeg je gotovo nemoguće ni zamisliti. Zadnji dio prispodobe odnosi se na sve one koji žele sudjelovati u mesijanskim praksama bez obzira na poziciju i status koji imaju ili nemaju u društvu. Marko nam navodi da su se Isusovom pozivu odazivali različiti ljudi nasljedujući Isusov primjer.

Isus nije ciničan kada nas upozorava da onaj koji puno posjeduje da će mu se još nadodati. To bi u uostalom bila praksa koju njegovo slušateljstvo bolno spoznaje. To je sirova svakodnevnica agrarnih odnosa u kojima se bogati silnici svakodnevno postaju bogatiji dok se sirotinji otima i ono malo što ima

 

Ukoliko učenici ne razumiju ovu prispodobu, pitanje je kako će razumjeti sve druge budući da je ova prispodoba ključ za razumijevanje svih drugih. Prema Fernandu Belou, razlog zašto je tomu tako jest zato što je ova prispodoba paradigma Isusove mesijanske misije.

 

Ne samo da je sijač iz prispodobe Isus koji sije riječ u naša srca, nego je tu prikazana uspješnost ili neuspješnost mesijanske misije koja je tema cijele Markove priče. Čak, što više, Isus kaže da je Kraljevstvo Božje kao sjeme gorušice od kojeg Židovi nisu pravili začine nego su ga smatrali nekom vrstom korova kojeg je trebalo držati pod nazorom da ne upropasti ljetinu. U odnosu na sadašnji poredak stvari Kraljevstvo Božje nije ništa drugo nego korov. Ne treba nas s toga čuditi da je učenicima bilo potrebno objašnjavati prispodobu o sijaču i neobičnom sjemenu.

 

Isus je takvim prispodobama javno izlagao doktrinu Kraljevstva dok je nasamo u razgovoru s učenicima pojašnjavao detalje koje nisu razumjeli. Dakako da govor u prispodobama ne želi zamutiti i sakriti stvari, nego je svrha da ono što je skriveno bude razotkriveno u onoj mjeri po kojoj sami mjerimo. Isus nije ciničan kada nas upozorava da onaj koji puno posjeduje da će mu se još nadodati. To bi u uostalom bila praksa koju njegovo slušateljstvo bolno spoznaje. To je sirova svakodnevnica agrarnih odnosa u kojima se bogati silnici svakodnevno postaju bogatiji dok se sirotinji otima i ono malo što ima.

 

Isus nije bezosjećajni demagog kada potvrđuje ono što mnoštvo i te kako već dobro zna. ”Stvari su kakve jesu, mi tu ne možemo ništa promijeniti, takav je ovaj svijet.” Marko nam svojom pripovijedalačkom taktikom poručuje nešto sasvim drugo. Marko upozorava čitatelje: ”Slušajte (Mk. 4:3) i ”Gledajte” (Mk. 4:24). To su mesijanske prakse. Slušanje i gledanje.

 

Zapravo to je poziv na revolucionarnu strpljivost koja mora karakterizirati učenike. Kasnije će Isus pozvati na molitvu i bdijenje. Naviještanje Riječi bacanje je sjemena. Sjeme novog socijalnog poretka raste neprimjetno i učenici su pozvani na strpljivost slušanja, gledanja, molitve i bdijenja. Markov Isus će to još jednom elaborirati u takozvanom apokaliptičnom diskursu u 13. poglavlju pozivom na ustrajnost koju će opisati aktivnim glagolom bdijenja: ”Bdijte” (Mk.13. 37). Nije li to najradikalniji oblik mesijanske prakse?

 

(Nastavlja se)

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, autograf.hr, Bad Brains, Bog, Boris Gunjević, guba, Hardt, Isus, Judeja, kraljevstvo, Marko, Mesija, Mesijanska subverzija, Negri, opsjednutost

Mesijanska subverzija (1)

Autor: Boris Gunjević / 22.12.2013. Leave a Comment

”Jedina filozofija kojom se možemo odgovorno baviti pred licem očaja jest pokušaj kontemplacije svih stvari onako kako bi se one predstavljale sa stajališta  spasenja. Znanje nije ono što prosvjetljuje, već svjetlo pada na svijet zahvaljujući spasenju. Sve ostalo je rekonstrukcija, puka tehnika. Perspektive moraju biti tako oblikovane da uklapaju i otuđuju svijet, da ga razotkriju sa svim njegovim napuklinama i naprslinama, kao siromašnog i izobličenog, kakav će se jednog dana pojaviti u mesijanskom svjetlu.” (Adorno, Minima moralia, 247).

 

Tekst Markova evanđelja je socioliterarna forma prve Crkve. Pisac tog subverzivnog teksta, skriven iza heleniziranog imena, dio je marginaliziranog mnoštva. Markov glavni junak također je galilejski marginalac, naočigled tragični Isus iz Nazareta o kojem čitatelji na početku teksta malo znaju. Tekst je napisan za politički marginalnu zajednicu koja se šulja po granicama rimskog imperija. Markov tekst naratološki opisuje tri svijeta: Isusov svijet, Markov svijet i treći svijet čitatelja kojemu se Marko neprestano obraća.

Markova priča o Isusu, koja se isprva isključivo učila napamet, prvi je tekst u antici koji je napisao marginalac o marginalcu za marginalnu zajednicu. Način na koji je tekst zapisan i vrijeme u kojem je nastajao upućuju nas  na teopolitičko-subverzivno obilježje priče u čijem se podtekstu provlači pitanje takozvane mesijanske tajne. ”Neka onaj koji čita shvati”, navodi kriptički Marko u 13. poglavlju

 

U društvima antike gotovo devedeset posto pučanstva živi na selu i jedva da je pismeno. Pismenost je privilegij urbane elite koja živi zaštićeno i udobno u dobro organiziranim gradovima. U takvom kontekstu oralna predaja smatrala se relevantnim modusom socijalne epistemologije. Markova priča o Isusu, koja se isprva isključivo učila napamet, prvi je tekst u antici koji je napisao marginalac o marginalcu za marginalnu zajednicu. Način na koji je tekst zapisan i vrijeme u kojem je nastajao upućuju nas na teopolitičko-subverzivno obilježje priče u čijem se podtekstu provlači pitanje takozvane mesijanske tajne. ”Neka onaj koji čita shvati”, navodi kriptički Marko u 13. poglavlju.

 

Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa. Markova se priča ruga suvremenoj egzegezi i više je nalik na manifest ili gerilski priručnik za militante nego na predložak za povijesni kriticizam koji broji nepravilne glagole u tekstu.

 

Na početku je potrebno utvrditi kako Isus kojeg Marko predstavlja odbija bilo kakvu političku identifikaciju, distancirajući se javno od svih političkih i teoloških židovskih pokreta, stranaka ili sljedbi dok se u isto vrijeme razvlašćuje u ime marginaliziranog mnoštva. Takvim javnim distanciranjem i dragovoljnim razvlaštenjem nastaje ispražnjeni ”teopolitički” prostor koji Marko ispunjava novim značenjem i tumačenjem pojma ”mesija” u kojem Isus kao mesija zabranjuje svima da o tome govore ili svjedoče. Drugim riječima, Marko potpuno ”dekonstruira” mesijanski scenarij.

Markovo pisanje karakterizira ironija, ponavljanje i nedorečenost. Puno toga Marko ostavlja čitateljevoj odluci zato što on svoje čitatelje ne smatra idiotima, kako je to u jednom sasvim drugom kontekstu rekao Michel de Certeau. Jednako tako, Markovo obraćanje zajednici čitača i nasljedovateljima Mesije ujedno je poziv na neočekivanu praksu koja zahtijeva duboko promišljane

 

Markovo pisanje karakterizira ironija, ponavljanje i nedorečenost. Puno toga Marko ostavlja čitateljevoj odluci zato što on svoje čitatelje ne smatra idiotima, kako je to u jednom  sasvim drugom kontekstu rekao Michel de Certeau. Jednako tako, Markovo obraćanje zajednici čitača i nasljedovateljima Mesije ujedno je poziv na neočekivanu praksu koja zahtijeva duboko promišljane, kao što je primjer u kojem Isus tijekom hoda po moru ide prema prestrašenoj zajednici koja se nalazi u noćnom ribarenju. Marko pišući svoje izvješće na jednome mjestu kaže: ”Htjede ih mimoići.” Zašto je krenuo k njima želeći ih mimoići? Očigledno je Marko imao nešto sasvim drugo na umu. Markov tekst prepun je takvih ironijskih disonantnosti.

 

Čitatelj od samog početka zna da je Isus Krist Sin Božji, a svima drugima (osim demonima kojima se zabranjuje govoriti i otkrivati Isusov identitet) ta spoznaja je uskraćena. Zanimljivo je primijetiti da se u Markovu tekstu demoni pokoravaju Isusovoj volji, dok je ljudima ostavljen izbor. Jedini lik koji prepoznaje, svjedoči i ispovijeda tko je Isus nije nitko drugi nego ”ideološki neprijatelj”, to jest rimski vojnik pod križem koji simbolizira rimsku imperijalnu vlast. Ovakvi paradoksi provlače se kroz cijelo evanđelje. ”Paradoksi učeništva” jedini su jasni znakovi koji upućuju na mesijanske prakse pomoću kojih se doseže Božje Kraljevstvo. (Mk. 4:25., 8:35., 9:35., 9:42., 9:43., 9:45., 9:47., 10:15., 10:43-45) Mesijanske prakse aktualiziraju se kroz tenziju paradoksa.

 

Markov tekst je ”Radosna vijest” u kojoj ne samo da razapinju nevina čovjeka (Markova tragičnog junaka) nego cijeloj priči nedostaje jasan kraj u kojem jedva naziremo događaj uskrsnuća. Taj nejasni kraj ukazuje na cikličnost teksta u kojem učenici da bi se susreli sa svojim uskrslim učiteljem moraju ići na početak priče u Galileju gdje priča o učeništvu i počinje. (Mk.16:7)

Od samog početka svoje priče Marko želi komprimirati puno događaja u malom vremenskom razdoblju, jer je vrijeme ”ispunjeno” te počinje apokaliptička kampanja Božjeg Kraljevstva. Hitnost i užurbanost u samom prvom poglavlju opisani su grčkom riječju euthys, koja u prijevodu znači – ”odmah nakon, ubrzo, istog trena”. Riječ euthys samo je u prvom poglavlju navedena čak jedanaest puta

 

Isusova obitelj misli da je on poludio (Mk.4.20). Žele ga primiriti i odvesti na sigurno, čak šalju druge ljude da odu po njega i da ga dovedu. Isus kaže da nema obitelji i da su njegova obitelj svi oni koji sjede u krugu oko njega i vrše Božju volju. Te ljude naziva braćom i sestrama jer upravo su oni ti koji pripadaju zajednici radikalno jednakih, mesijanskom emancipatornom kolektivu. Štoviše, neki ga ljudi iz njegove blizine indirektno vrijeđaju na najgori mogući način u jednom izrazito patrijarhalnom društvu. ”Traži te majka, traže te braća i sestre”. Što znači da ga ne traži i otac  (Mk, 4.32). Drugim riječima, njegovi ga oponenti žele diskreditirati (Mk. 6.3) i zato ga nazivaju kopiletom. Nemoguće je da takva osoba bude Mesija.

 

Od samog početka svoje priče Marko želi komprimirati puno događaja u malom vremenskom razdoblju, jer je vrijeme ”ispunjeno” te počinje apokaliptička kampanja Božjeg Kraljevstva. Hitnost i užurbanost u samom prvom poglavlju opisani su grčkom riječju euthys koja u prijevodu znači – ”odmah nakon, ubrzo, istog trena”. Riječ euthys je samo u prvom poglavlju navedena čak jedanaest puta. Marku kao da se žurilo da što prije predstavi svoga glavnog junaka i priču o njemu, tako da je propustio dijelove o njegovu rođenju u kojem nema mjesta za božićne sentimentalnosti. Jednako tako Marko nije donio Isusovu Propovijed na gori kao da nam jedan indirektan način želi sugerirati da sami čitači svojim životom moraju ispisati vlastitu Propovijed na gori kao što će to biti razvidno iz Isusova apokaliptičnog diskursa u 13 poglavlju.

 

Ključni momenti za razumijevanje Markova teksta nisu pitanja postavljena Isusu, niti Isusovi odgovori ili njegove simboličke akcije (ozdravljenja, egzorcizmi, čudesa kojima hrani gladne ljude), pa ni njegove prispodobe, nego pitanja koja on postavlja učenicima, oponentima i zapravo svojim čitateljima kao što su na primjer: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo? Tko je moja majka i braća moja? Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Zar još ne razumijete? Što govore ljudi tko sam ja? A vi što kažete tko sam ja? Što ste putem raspravljali? Možete li piti čašu koju ja pijem? Ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Čija je ovo slika ili natpis? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?” To su pitanja koja su prije svega upućena nama čitateljima, danas, a ne samo sudionicima pripovijesti. Isus ni na jedno pitanje ne odgovara direktno nego se služi prispodobama i pričama.

Gotovo polovica Markove priče govori o Isusovoj muci i smrti, stoga nije čudno da je Markov tekst priča o Isusovoj patnji s dugačkim uvodom. Marko čitatelje želi uvjeriti da je Isus apokaliptični Sin Božji, a ne apolitični karizmatik i dobrodušni iscjelitelj

 

Obilno koristeći ironiju (slijepi Bartimej jedini je koji vidi tko je Isus, a njegovim iscjeljenjem Isus pokazuje da su svi oko Bartimeja slijepi), Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su, kao što je poznato, uvijek simbolički kodificirane. Takva simbolička taksonomija utemeljena je u religijskom diskursu židovske elite i legitimirana političko-ekonomskom praksom nasilja koju predvodi rimski imperij.

 

Markov Isus od samog početka pripovijesti dovodi u pitanje ”socijalnu ortodoksiju” koja legitimira patrijarhalnu konstrukciju stvarnosti. Isus u Galileji iscjeljuje Petrovu punicu ”… koja ih počne posluživati.” (Mk. 1:31) To ne znači da im je spremila ukusnu večeru nego da ih je služila (diakonien) onako kako to čine oni koji se odazivaju na mesijanski poziv, a čiju aktualizaciju vide u Isusu. Glagol diakonien spominje se samo dva puta u cijelom tekstu. Drugo spominjanje istog glagola je u najvažnijoj rečenici cijelog Markova teksta. ”Nisam došao da mi služe nego da služim…” (Mk. 10:45).

 

Žene u Markovu tekstu prikazane su kao paradigmatski modeli mesijanske prakse. Unutarnjem krugu povlaštenih učenika – Petru, Jakovu i Ivanu – pisac suprotstavlja tri žene: Mariju iz Magdale, Mariju, majku Jakovljevu, i Salomu (Mk. 15:40-41). Nepoznata ga žena pomazuje i prepoznaje ga kao Mesiju dok ga njegov učenik izdaje. Žene su svjedočile njegovoj muci na križu. One su ga pratile i služile mu još od početka misije u Galileji. Njima su se pridružile mnoge druge žene iz Jeruzalema. One prve dolaze do groba postavljajući pitanje: ”Tko će nam odmaknuti kamen?” (Mk.16. 3), jer je kamenom bio zatvoren Isusov grob. Žene su se htjele uvjeriti u istinitost Isusovih riječi. On je u svojim govorima obećao da će uskrsnuti. Žene koje utjelovljuju model učeništva došle su na Mesijin grob i ukazale su na potrebu dvostruke vizije stvarnosti. ”Pogledaše još jednom kad ono vidješe da je kamen odmaknut.” (Mk.16. 4)

Okružen mnoštvom koje ga slijedi, Markov je Isus svjestan utjecaja vlastite misije koja s margine društva (pustinja i galilejska sela) mora doći u centar (Jeruzalem) u kojem se odigrava konačni obračun s korumpiranim predstavnicima hramske i urbane elite koja će uz rimsku okupatorsku vlast biti odgovorna za njegovo pogubljenje

 

Jedini relevantni modus sudjelovanja u Božjem Kraljevstvu jest paradoksalnost križa na koji su pozvani svi, a jedina prikladna teologija tog kraljevstva, ako je uopće moguće govoriti o teologiji, jesu mesijanske prakse koje su predstavljene metaforom ”puta”. Paradoksalno, učenici nisu samo oni koji ”doslovno” slijede Isusa, a ne razumiju ga, nego i oni koji ga ne slijede (ili sjede ”pored puta”), a razumiju, kao što su voditelj sinagoge Jair, slijepi Bartimej ili Sirofeničanka koja ima opsjednutu, to jest psihički bolesnu kćer.

 

Gotovo polovica Markove priče govori o Isusovoj muci i smrti, stoga nije čudno da je Markov tekst priča o Isusovoj patnji s dugačkim uvodom. Marko čitatelje želi uvjeriti da je Isus apokaliptični Sin Božji, a ne apolitični karizmatik i dobrodušni iscjelitelj. Antički iscjelitelji svojim su čudotvorstvom legitimirali politički i socijalni status quo, grabeći pritom ekonomske i političke povlastice. To je potpuno suprotno od mesijanske prakse na kojoj je insistirao tesar iz Nazareta.

 

Ako bi Isus bio apolitični karizmatik i lutajući iscjelitelj, kojih je u antici na Bliskom istoku bilo i previše, ne bi bilo nikakva razloga da se stvori urota (neprincipijelna koalicija herodovaca i farizeja,) protiv Isusa, a da nije prošla ni jedna petina evanđelja (Mk. 3:6). U toj prvoj petini evanđelja Isus je istjerao ”kafarnaumskog” demona, iscijelio nekoliko ljudi od različitih bolesti i pozvao nekoliko učenika, kršeći naočigled neke tabue i dovodeći u pitanje socijalnu stratifikaciju o ritualnoj čistoći. Zato je odmah nakon urote Isus konsolidirao svoju zajednicu radikalno jednakih naviještajući ideološki rat političkoj i vjerskoj eliti koja se protivila njegovoj misiji (Mk.3.20-35).

 

Okružen mnoštvom koje ga slijedi, Markov je Isus svjestan utjecaja vlastite misije koja s margine društva (pustinja i galilejska sela) mora doći u centar (Jeruzalem) u kojem se odigrava konačni obračun s korumpiranim predstavnicima hramske i urbane elite koja će uz rimsku okupatorsku vlast biti odgovorna za njegovo pogubljenje. Ideološki rat naviješten je jednostavnom prispodobom i primjerima iz težačkog života (Mk. 4:1-34), koje Isusovo slušateljstvo vrlo jasno razumije. Markovi komentari Isusove prispodobe upravo su poticajni jer se obraćaju zajednici čitača, to jest nama danas.

 

(Nastavlja se)

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, Adorno, autograf.hr, Boris Gunjević, Božje kraljevsto, Isus, Jeruzalem, Marko, Michel De Certeau, Minima moralia, muka, Sin Božji

Pravo na sreću

Autor: Zdravko Zima / 11.10.2013. 7 Comments

Pišu Drago Pilsel i Zdravko Zima

 

Umišljamo si da činimo nešto važno nudeći vam od današnjeg dana portal koji je posvećen političkim, gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim, sociološkim, povijesnim, pravnim i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta.

 

Naslov ”Autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.

Temelj novinarstva leži na striktnom poštovanju činjenica i konzultiranju svih strana u eventualnom sporu: koliko se za to deklarativno zalažemo, toliko smo svjedoci svih mogućih odstupanja koje novinarstvo opet jednom svode na servis vidljivih ili prikrivenih centara moći. Problem je još veći kad znamo da je u Hrvatskoj i u široj regiji evidentan nedostatak kulture čitanja; s manjkom političke i ine kulture; taj nedostatak rezultirao je društvom s izuzetno zakržljalim javnim mnijenjem, društvom u kojem je solidarnost gotovo nepoznat pojam i koje u danom času nije u stanju reagirati na konkretne izazove.

 

Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova ključna načela, omogućujući mu da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije koja nije mrtvo slovo na papiru. Novinarstvo koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala. Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome, osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.

 

Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.

 

Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga:

Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač.

 

Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti koji se neće gasiti zato što će njihovi urednici u rekordnom roku priznati da ne mogu – ili ne žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i agresivne medije, ali samo u onoj mjeri u kojoj je agresivnost drugo ime za argumentaciju. S druge strane krajnje je vrijeme da stanemo nakraj nasilju, ne samo onom doslovnom i fizičkom, koje je postalo modus vivendi nad kojim još malo tko uistinu reagira. Ali treba isto tako podsjetiti javnost da se treba osloboditi drskosti i nasilja, koje nije samo privilegij nogometnih navijača i koje ozbiljno nagriza temelje naše demokratski definirane i europski programirane države.

 

Stvarni lijek za ljudske nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili nekim trećim, društveno zaštićenim atribucijama autora i čitatelja.

 

Na taj će se način, projektom koji neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će promicati vrhunske kriterije i koje će biti prepoznatljivo po njegovanju kulture, bar do neke mjere utažiti žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski verificiranih oblika ponašanja koji su materijalno i moralno opustošili Hrvatsku. Državu u koju se njeni vođe trijumfalno zaklinju, svodeći njene građane na marionete koje uporno aplaudiraju ili, od prilike do prilike, mašu zastavama, nalazeći u tome kakvu-takvu zadovoljštinu za izgubljene iluzije.

 

Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja znači boljitak za sve, a ne samo takve koji su stjecajem (po)ratnih okolnosti ili zahvaljujući izbornom marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući odnos prema okolišu koji se bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova pravda oskudicom.

 

Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala članicom Europske unije.

 

Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem i za analizom. Kao što liječnik ne smije ignorirati pacijenta, novinar ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji pred rizikom sučeljavanja, svjestan da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su uvjet njegove djelatnosti, a kritički žalac ono što toj djelatnosti daje smisao. I razlog postojanja!

 

Novinarstvo ponajprije shvaćamo kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju društvene i intelektualne klime, vjerujući da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći kolektivnim rasulom.

 

Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno degradirane, o kojima se ne vodi ni približno dovoljno računa.

 

Zato će redakcija okupiti, pored navedenih imena, široku paletu suradnika, pisaca, publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo tako moći ćemo kreirati portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i položaja i prioriteta.

 

Hrvatske koja nije u Europi s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.

 

Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.

 

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

 

Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje regije su mnogim našim sugrađanima u ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

 

Mi danas obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naših zemalja nedovoljni. Tu smo zato jer mislimo da imamo pravo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Krajnije je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.

 

To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo kako bismo zajedno počeli osjećati istinsku i plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe.

Filed Under: Balkan, Društvo, Nevladin sektor, OSVRT, Trendovi Tagged With: Aleš Debeljak, Alfi Kabiljo, Alma Prica, Andrea Latinović, Anna Maria Gruenfelder, Arsen Dedić, autograf.hr, Bora Ćosić, Boris Gunjević, Boris Perić, Boris Rašeta, Borka Pavičević, Božo Rudež, Branimir Pofuk, Branko Čegec, činjenice, Claudia Keller-Pilsel, Dafinka Večerina, Dalibor Martinis, Dejan Jović, dignitet profesije, Drago Pilsel, Dražen Katunarić, Edo Popović, Igor Mandić, Ivan Čolović, Ivan Lovrenović, Ivica Maštruko, Jadranka Brnčić, Janko Rožič, Joško Belamarić, Milan Gavrović, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Mile Babić, Mirjana Krizmanić, Niko Gamulin, Nikola Visković, novinarstvo s potpisom, osvrt dana, Peter Kuzmič, portal, Predrag Finci, Seadeta Midžić, Seid Serdarević, Sibila Petlevski, Silvije Foretić, Sinan Gudžević, Slobodan Šnajder, Snježana Kordić, Sonja Bašić, Teofil Pančić, Tvrtko Jakovina, Urša Raukar, Vesna Teršelič, Viktor Žmegač, Vili Matula, Vjeran Zuppa, Vladimir Cvetković-Sever, Zdravko Zima, Zdravko Zima (koordinator), Željko Ivanković

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT