Bonaventura Duda
(Opaska uredništva: U četvrtak 13. rujna je bila 50. godišnjica izlaska iz tiska Zagrebačke Biblije. Ali se kao službeni datum objave uzima 14. rujna. Tim je povodom u srijedu 26. rujna održan/a simpozij/komemoracija na zagrebačkom Kaptolu u organizaciji Kršćanske sadašnjosti, a u sklopu prvog međunarodnog znanstvenog skupa ”Hrvatski prijevodi Biblije – jezikoslovni i kulturni pristup”, kojeg su od 26. do 28. rujna priredili Odjel za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkog društva (HFD) i Katolički bogoslovni fakultet (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Zanimljivo, slabo posjećen skup na koji nije došao niti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Dapače, Informativna katolička agencija, kojom sada ordinira teološki i crkveno nepismeni novinar Siniša Kovačić, nije objavila niti jedan referat sa tog skupa. Niti sažetke kazanog! Odlučili smo se donijeti članak akademika Ivana Goluba koji je objavljen prije deset godina u Vijencu prilikom obilježavanja 40 godina Zagrebačke Biblije). [Read more…]
Knjiga izlaska donosi jednu od najuzbudljivijih priča u Starom zavjetu, a u cijelini Biblije, odnosno onoga što kršćani nazivaju i smatraju Svetim pismom, ona je protuteža i proročka najava velike sage o Isusu u Novom zavjetu. 
Šutio sam kad su nacisti komuniste zatvarali, jer ja nisam bio komunist.
Ako ste i školovan teolog, često će vas zbunjivati Božje odluke. Nećete primjećivati onu beskrajnu milost i dobrotu koja navodno ravna našim svijetom. Naprotiv, postoji li zaista jedna svemoćna i sveprisutna nevidljiva sila, ona će vam se prije činiti okrutna i zla. 
Na papiru je ideja jamačno izgledala neodoljivo: uzeti biblijsku knjigu Izlaska i pretvoriti je u filmski spektakl onako kako je to nekoć, višekratno, znao raditi Cecil B. DeMille.
Scottov pristup dio je šireg problema današnje kinematografije – naše vrijeme kao da ne zna što tvori temelje epskog pripovijedanja, niti ga je voljno prihvatiti kao takvo. Mojsijevo poslanje danas kao da ne može izravno potjecati od Jahve: ono mora biti prikazano kao subjektivno, mistično iskustvo, sa svim potencijalnim dvojbenostima koje iz njega proizlaze.
To što film donekle još i funkcionira ipak vrijedi pripisati Scottu, razmjerno uživljenom u pričanje svoje nestabilno postavljene priče – te Christianu Baleu. Iako nipošto neće postati ničiji pojam Mojsija, ikonografski jednako zadanog u popularnom poimanju od Michelangela do Charltona Hestona, njegov egipatski vojskovođa koji otkriva da mu je pravo ime Moše u sebi nosi svu onu gorljivost i nepokolebljivost koje odlikuju najbolja Baleova izdanja. Lišen monumentalne potpore Starozavjetnog Boga u glavnoj ulozi, Egzodus je gledljiv uglavnom zbog Balea.
To ne vrijedi za inače izvrsnog Joela Edgertona u ulozi Ramzesa II. (Usput, Biblija nikad ne navodi o kojem se faraonu u priči o Izlasku radi, ali čini se da je DeMille bio dovoljan presedan za historiografsko utemeljenje ovog scenarija.) Da je priča barem imala snage utemeljiti staru egipatsku religiju kao nešto istinsko u vremenu i prostoru koji opisuje, pa prikazati način na koji faraon jest bio utjelovljenje boga u kojeg njegovi sljedbenici vjeruju, doista bismo imali posla s bogovima i kraljevima.
Ali Ramzes II. ni trenutka nije to: on je razmaženi sin, on je ljubomorni brat, on je ožalošćeni otac – ali ni trenutka nije Faraon s velikim ”F”.