
Tvrtko Barun
Foto: Vjekoslav Skledar
Isusovac Tvrtko Barun za Telegram govori o migracijama, iracionalnim strahovima, iskonskom kršćanstvu i dopisivanju s Raspudićem. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Jasmin Klarić / Leave a Comment
Tvrtko Barun
Foto: Vjekoslav Skledar
Isusovac Tvrtko Barun za Telegram govori o migracijama, iracionalnim strahovima, iskonskom kršćanstvu i dopisivanju s Raspudićem. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Europa je u ratu. I usred tog “rata protiv terorizma”, koji je, ne samo na svojim marginama nego i u samim srcima malograđanske klase, rat protiv islama i muslimana, za gradonačelnika Londona izabran je Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika, pravovjerni musliman, simbolični predstavnik onog svijeta protiv kojeg Zapad ratuje. [Read more…]
Autor: Ana Raffai / Leave a Comment
Božić je u Francuskoj prvi put nakon Drugog svjetskog rata dočekan u okolnostima izvanrednog stanja. Drugi teroristički napad u Parizu, 13. Studenoga ove godine, nije samo u crno zavio mnoge Parižane nego je i promijenio našu svakodnevicu. Rat protiv terorizma opet je aktualan, a nemir se uvukao u misli i srca mnogih Europljana. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Apelom za djelovanje grupa katolika, muslimana, pravoslavaca i protestanata iz Jugoistočne Europe pod nazivom Vjernici/ce za mir, koja promiče izgradnju mira i kulturu nenasilja na temeljima svoje vjere, poziva da uđemo u 2015. godinu.
Zadnju godinu dana promatramo sa zabrinutošću kako raste broj primjera netrpeljivosti prema pripadnicima islamske vjere, koji se predstavlja kao otpor terorizmu, najjasnije izraženom kroz širenje takozvane Islamske države.
Netrpeljivost samo zbog pripadnosti drugoj vjeri uznemirava nas tim više što nas podsjeća na netrpeljivost koja se izrodila u mržnju i nasilje ratova 90-ih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prepoznajemo netrpeljivost i animozitet u rečenicama omalovažavanja, a podržavaju je i postupci koje nose marame i zbog toga su uočljive uvećane kontrole, npr. na aerodromima, samo prema muslimanima, osobito prema ženama.
U muslimanske porodice uvlači se bojazan da će čest odlazak njihovih mladih u džamiju izazvati podozrivost i sumnju u njihovu blizinu radikalnom ili terorom onečišćenom islamu. U javnim nastupima muslimana učestalo je očekivanje da se ograđuju od terorizma tzv. Islamske države, pri čemu se zaboravlja kako se od kršćana ista mjera ograđivanja u slučaju terora Norvežanina Brevika nije očekivala.
Pratimo masovne demonstracije pokreta PEGID (Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada) u Njemačkoj, koje su pokazatelji raspoloženja nesnošljivosti u društvu razvijene zapadne demokracije. S radošću pratimo vijesti o protudemonstracijama za međukulturni suživot.
U našim društvima, koja još uvijek nisu zacijelila rane rata i boluju od kroničnog nacionalizma, zaista nam ne treba nova fronta neprijateljstava kakva je islamofobija.
Ne treba nam izgradnja neprijateljstva na osnovi vjerske pripadnosti, ne treba nam fronta muslimana s jedne strane i drugih, bili oni kršćani ili sekularne agnostičke orijentacije, s druge strane. Treba nam suživot u različitosti. Ovo nije apel za muslimane, ovo je apel za MIR.
Budući da smo neprijateljstva rata doživjeli, pozivamo na aktivno nenasilje, jer se godinama taloženo neprijateljstvo mukotrpno razgrađuje. S pravom treba osuditi gnusne zločine u ime islama kao što su to učinili glasno i otvoreno muslimani/ke i njihovi predstavnici širom svijeta. Jednako tako treba se uporno i svakodnevno suprotstavljati predrasudama, gajenju netrpeljivosti koja je opasna jer lako rađa mržnju.
Svjesni svoje odgovornosti i pred ljudima i pred Bogom za izgradnju društva u kojem vlada istina i vrijedi pravda kao konkretni oblici ispovijedanja svoje vjere, upućujemo ovaj apel svim vjernicima i ljudima dobre volje da se suoče s problemom terorizma na način da se suprotstave netrpeljivosti prema osobama islamske vjeroispovijesti u svojim društvima.
Naš strah od nasilja tzv. Islamske države neće riješiti netrpeljivost prema našem susjedu muslimanu, jer umjesto suočavanja s problemom i susreta s drugačijima, netrpeljivost eskalira sukob te utire put novom nasilju i ratu.
Budući da smo taj film već vidjeli, ne zanima nas i odlučno ga odbijamo, te biramo drugi put i na njega vas pozivamo.
Svaki/a od vas na tom putu će koristiti neiscrpno vrelo svojih kreativnih sposobnosti. Smatramo da je svakako potrebno:
Gdje god se zalažeš za pravedni i bolji svijet, i Bog je blizu. Stoga budi aktivna / aktivan i djeluj.
Vjernici za mir – za VZM, Ana Raffai
Autor: Thomas Seiterich / Leave a Comment
Piše: Thomas Seiterich
Foto: PKN
Prema prosudbi uglednog časopisa Publik – forum, glasila kritičnih kršćana, nakon napada na sinagogu u Jeruzalemu, 18. studenoga 2014., treba se pribojavati novih oblika terorizma. Thomas Seiterich, novinar tog časopisa koji dugo godina prati sukob na Bliskom istoku, smatra da postoji stvarna opasnost od pretvaranja političkog sukoba između Izraelaca i Palestinaca u religijski rat ispunjen mržnjom između židova i muslimana.
Donosimo prijevod njegovog razgovora s mirovnim aktivistom iz Mirovnog centra ”Šator naroda” u kojem Daoud Nassar ističe čime se treba voditi mirovna strategija izlaska iz trenutno naizgled nerješivog sukoba u Izraelu / Palestini. Daoud Nassar se bori kao Palestinac i kršćanin za mir i toleranciju. Rođen je 1970. u Beit Jala, luteranski je kršćanin i mirovni aktivist. Vodi Mirovni centar ”Šator naroda“ (www.tentofnations.org).
Predstoji li Svetoj zemlji vjerski rat?
Nedavni zli događaji bole. Jako mi je teško, teško je i mojim prijateljima u pokretu za mir, ekumenizam i pravdu kojem pripadaju kršćani, muslimani i židovi. Jer mi smo čvrsto uvjereni da nasilje vodi samo u novo nasilje, agresija pokreće samo protuagresiju, mržnja rađa novu mržnju. Nikada se neće nasiljem postići rješenje za sukobe između Izraela i Palestine.
A gdje je rješenje?
Rješenje se neće postići atentatima fanatika s obje strane, kao što je bio onaj u sinagogi u Jeruzalemu. Jedina šansa za rješenje postoji ako se napusti začarani krug nasilja i frustracija, te se krene nenasilnim putem i gradi pravedan mir.
Čak i ako trenutno, nakon atentata u sinagogi i obilaska radikalnih židova u području koje pripada muslimanima, to što govorim zvuči kao utopija, ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti.
Što osjećaju obični građani?
Mnogima je trenutno jako teško jer bi najradije krenuli nenasilnim putem. Sada su postali cilj napada unutar vlastitog nacionalnog korpusa. Nakon eskalacije nasilja koje je u medijima dobilo mnogo prostora vrijedi zakon akcije i reakcije. Pojedincu je teško i treba imati građanske hrabrosti ne sudjelovati u tome i suprotstaviti se općem raspoloženju odmazde razumnim mirovnim djelovanjem.
Foto: Steyler.eu
Vodite u Palestini, na uzvisini koja je okružena židovskim naseljima, Mirovni centar ”Šator naroda”. Protive li se nasilju ljudi iz vašeg kruga i djeluju li protiv religijskog nasilnog stava u vlastitim redovima?
Da. Jer religija se kod nas i naširoko na Bliskom istoku zloupotrebljava da bi se nahuškalo vjernike protiv onih koji od njih drugačije vjeruju. Strašno je i grozno da se u ime religije napadaju i ubijaju drugi ljudi.
Koju bi ulogu trebale imati religije?
Religije moraju povezivati ljude. Jer svaka religija stvara zajedništvo. Religije moraju iz sve snage sačuvati ljude od mržnje. Religije imaju zadaću biti mostovi time što nude smjer, mudrost, gaje strpljenje i veliku izdržljivost.
Što trenutno radite kao mirovni aktivist?
U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi.
(Izvor: Publik – Forum, br. 25 od 5. prosinca 2014., str. 22. Prijevod: RAND)
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
S neandertalcima znanost nije načistu. Dugo se mislilo da su oni preci ljudi, no u posljednje vrijeme pojavila se teorija kako su ta uspravna, čovjekolika, rudimentarno razumna stvorenja širokih koščatih lica ustvari naši rođaci, slijepi rukavac naše vrste, kako su u kamenom dobu živjeli usporedno s Homo sapiensima, dok u jednome trenutku nisu neobjašnjivo iščeznuli. Nagađa se da smo ih upravo mi, u slijepom šovinizmu, istrijebili. Poznajući ljude, mislim da bi to lako moglo biti istinito.
Koješta je tu nejasno, ali paleontolozi se trude rasvijetliti njihovu zagonetku. Malim pijucima iskopavaju rijetka nalazišta i četkicama bojažljivo čiste kosti i primitivno oružje. Takav je jedan lokalitet plitka špilja u kršu iznad Kaštela, u općini Labin Dalmatinski. Unatrag trideset sedam godina tu se pretražuju ostaci neandertalaca, a mjesto je u stručnoj literaturi, u svim knjigama i člancima poznato po imenu Mujina pećina.
Bogzna zašto je baš Mujina? Nagađam po nekakvom čobanu koji je tu sklanjao koze od kiše, a njega su svi u mjestu zvali šaljivim nadimkom Mujo, premda je on ustvari bio Nikola ili Mate. Znate već kako je duhovit naš narod, nema sela bez najmanje jednoga Muje.
Kako bilo, nitko nazivom nalazišta nije pretjerano razbijao glavu, sve do prije godinu ili dvije, kad su se Labinjani pobunili, priznali kako ih to vrijeđa. Mujina pećina, smatrali su, slala je krivu poruku o njihovu poštenom, od davnih vremena kršćanskom, katoličkom mjestu. Uzrujavala ih je pomisao da bi turist namjernik mogao pomisliti da među njima živi ili je živio nekakav nekrst, musliman, Mustafa, za prijatelje Mujo, te su došli pred krašku rupu i stavili novu tablu: Jurina pećina.
Nećete u Čavoglave, niste ni prije, kao što pjesnik reče.
Usprkos imenu prihvaćenom u znanstvenoj literaturi i ne znajući baš ništa o paleontologiji, dapače, ozbiljno dvojeći da su neandertalci ikad i živjeli, jer je njima župnik na vjeronauku o postanku života na Zemlji ispričao nešto potpuno drugačije, seljaci su samovoljno odlučili da nije Mujo nego Jure.
Jedan je rudimentarno razuman lokalni hadezeovac tada izašao pred novinare i kazao kako su i vlastitim životima spremni to braniti, a ja njegovu prijetnju ne bih olako shvatio. Povijesno nam iskustvo, napokon, kazuje da su ljudi ovdje i za manju pizdariju ginuli.
Bilo je to, kažem, prije godinu ili dvije, ali ja sam tek nekidan čuo.
Nije, dakle, da opisujem aktualni događaj, no i danas, uvjeren sam, vrijedi pisati o tome. Nema tu ništa zastarjelo, takve su teme vječne.
Sve je u nas aktualno. I Zrinski i Frankopani, i Tomislavi i Trpimiri još su s nama, a ako je potreba, i čupavi, gologuzi neandertalci će oživjeti u našoj zaustavljenoj povijesti.
Čak i za nekakva sirota bića koja su prije pedeset tisuća godina noktima čeprkala korijenje iz smrznute zemlje i okretala vjeverice i guštere na ražnju iznad otvorenog plamena u jednoj vlažnoj kraškoj špilji, postavit će se u jednom trenutku pitanje svih pitanja: Nego, bogareti, jesu li oni naši ili njijovi?
Čitava se ljudska povijest tumači kroz tu dvojbu, pa će i Vučedolska golubica, keramički artefakt iz bakrenog doba, načinjen šezdesetak tisuća godina prije Krista, nekako postati simbol hrvatske borbe i stradanja, a neandertalce ćemo pokrštavati, davati im ispravna, lijepa katolička imena.
I kad to čujete, dođe vam vrlo uvjerljiva ona teorija da su naši preci Homo sapiensi istrijebili svoje rođake neandertalce. Sve je jednako, onda u paleolitiku kao i danas, na početku dvadeset prvog stoljeća, slijepi će se šovinizam nasiljem dići protiv drugoga i drugačijeg, samo što su onda imali koplja s grubo obrađenim kamenim šiljcima, a danas živimo u luksuzu strojnih pušaka koje ispaljuju zapanjujuće mnogo metaka u minuti.
Živio je tako u rupi iznad Kaštela, u Labinu Dalmatinskom, jedan neandertalac Mujo sa ženom i četvero djece, sve dok mu jednoga dana nisu došli neki ljudi i rekli da on, ako mu je draga živa glava na ramenima, više nije Mujo, nego Jure.
I on se pokorio, premda se njegov mizerni i gladni život tom činjenicom ništa nije promijenio.
Onda su koji mjesec kasnije pred pećinu došla još dva gospodina, obrijana i začešljana, u tamnim odijelima i kravatima, a žena je viknula:
“Mujo… ovaj, Jure, trebaju te neki ljudi!”
“Jeste li se ikad upitali zašto smo mi ovdje, koji je smisao našeg života i ima li išta nakon ovoga, kad jednog dana umremo…?” počeo je Jehovin svjedok pružajući neandertalcu novi broj Kule stražare.
“E, ljudi, nemojte ako Boga znate!” zavapio je Jure bespomoćno.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Autor: Zlatko Dizdarević / Leave a Comment
Skandaliziran je normalni dio naroda u Bosni i Hercegovini, ma koliko ga bilo, izjavama Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i sina Alije Izetbegovića, bivšeg predsjednika BiH, egzaltiranim, neukusnim pa i jadnim vazalskim izljevima divljenja “našem predsjedniku” Tayipu Erdoganu! Predsjedniku države Turske. Zbog toga istovremeno mnogi drugi zadovoljno trljaju ruke. Niko im kao lider Bošnjaka Izetbegović nije dao takav argumenat za poklič da Bosne i Hercegovine zapravo i nema.
Mislio sam da ukradem od sebe samoga naslov za ovaj tekst, iz starog eseja o Aliji Izetbegoviću u knjizi “Gospodari rata i mira”, objavljenoj u biblioteci Feral Tribunea 1999. godine, a poslije i u inozemstvu. Knjigu sačinjavaju tri eseja. O Slobodanu Miloševiću, Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću. Autori prva dva su Vidosav Stevanović i Predrag Matvejević. Sve tri priče objavljene su i ranije, u vrijeme kada su “Gospodari rata i mira” čili i veseli vladali svojim malim carstvima, uz nakane da im budu još veća. Osim Izetbegovića oca koji je – vidi se sad lijepo i kroz njegovo nasljedno stablo – ispotiha još iz mladosti sanjao da mu Bosna bude neka mala, jednonacionalna.
Druga je stvar što bi ta malena državica bošnjačko-muslimanskog naroda, što je za njega bilo isto, bila dio velike jedinstvene islamske zajednice “od Maroka do Indonezije…” (A.I. ”Islamska deklaracija” 1970.).
Glavni naslov za tu treću priču u knjizi o gospodarima bio je: “Alija Izetbegović – tragična dosljednost jedne zablude”. Naslov prvog poglavlja je: Veliki tvorac “male Bosne”. Eto te su mi se dvije tvrdnje u prvi mah učinile sasvim prikladnim za naslov ovog teksta koji zapravo treba da se pozabavi sinom Alijinim, Bakirom, aktuelnim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine (mada je Hercegovina temeljno nepostojeća još u ranim radovima oca) i sada kandidatom za još jedan mandat. Pokazalo se da bi upotreba i jednog i drugog naslova sada bila pogrešna.
U slučaju sinovljeve egzaltacije sa Turskom riječ uopće nije o zabludama već o svjesnom izboru. Ovdje nije riječ o tvorcu “male” Bosne, već o dokidanju svake Bosne, ma kolika bila. Ne radi se tu ni o zadovoljavanju Bosnom kao “fildžan državom” ili pjesnički kazano “avlijom”, kako se svojevremeno tepalo idejama oca, već o sinovljevom jadnom sanjanju pripadanja Turskoj, državi majci pod čije bi se skute, eto, trebalo saviti.
Bakir Izetbegović, nominalno predsjednik suverene države (sada zajedno sa Željkom Komšićem i Nebojšom Radmanovićem), a formalno primus inter pares 16 mjeseci u okviru mandata od četiri godine kao svaki od njih, u grotesknom političkom sevdahu uzvikivao je prije nekoliko tjedana pred kamerama i političkim ahbabima u Visokom, uz nagovještaj izborne pobjede predsjednika Turske: “…Dignite zastavu za našeg vođu, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana… muslimanskog lidera…pred kojim mirno stojimo…čija je pobjeda i naša pobjeda…”
Ovim riječima, dirljivo iskrenim, od srca i iz dubine duše uzvikivanim, sin je otišao korak dalje od oca. Iako je potonji, kako kažu svjedoci, sa bolesničke postelje kazao svojevremeno tom istom Erdoganu da mu “ostavlja Bosnu u amanet…”. Bakir ovih dana nije na bolesničkoj postelji, Bosna i Hercegovina je starija deceniju odonda iako je kao država srozana na potpunu marginu evropskih civilizacijskih dostignuća. Činilo se da je Alija ipak, tim “amanetom” podrazumijevao da je ima.
U poruci o “našem predsjedniku pred kojim stojimo mirno”, dok je on tamo daleko bez veze sa nama, poručuje se da države BiH ni kao fildžana, ni kao avlije naprosto više nema. Ima, zato, nečeg drugog što daleko seže u porodičnu prošlost. Ima fascinacije pred “muslimanskim liderom”, onim sanjanim globalnim, nešto poput – ne budi primijenjeno – u “kalifatu” tamo u Iraku, Siriji, Kurdistanu pa do nakraj dunjaluka…
Činjenice kažu. Alija Izetbegović je bio odani pristalica “Mladih Muslimana” neposredno uoči, tokom i iza Drugog svjetskog rata. Pisao je da “jedino Islam može dati sadržaj muslimanskom narodu, i to je moje čvrsto uvjerenje.” Zbog ideja i djela u organizaciji 1946. je suđen i odležao je tri godine.
Po izlasku iz zatvora, kasnije, 1970. napisao je “Islamsku deklaraciju”. Malu knjižicu programskog sadržaja: “Naš cilj je islamizacija Muslimana. Naša deviza, vjerovati i boriti se”.
Kada je postao predsjednik BiH dvije decenije kasnije, ne više kao obični građanin već kao čovjek sa dražavnim aparatom pod sobom, de facto je nastavio sa širenjem sjena Deklaracije po Bosni. U ratu je kazao: “Ne možemo sačuvati zajedničku državu, treba spašavati narod”. Zna se na koji je mislio. I kakav. Mali narod, ali ne kao svoj sa drugim narodima u BiH, već kao dio onog veeeelikog.
U Deklaraciji se ogorčeno obračunavao sa Kemalom Ataturkom i sa idejom kojom je on vodio Tursku. “Postoje reforme iz kojih zrači mudrost jedne nacije i one reforme koje znače izdajstvo samog sebe. Turska ostaje u ovom pogledu klasičan primjer u savremenoj povijesti…” Nikada velikom vođi moderne Turske nije zaboravio ukidanje fesa, arapskog jezika i zara, sekularizaciju države… Sa dolaskom Tayipa Erdogana Turska ciljano zaboravlja Ataturka, a Izetbegovići zaboravljaju preko noći animozitet prema Turskoj. Pred ovom novom stoje mirno. I ne vide koliko su velikim državama zapravo važni veliki, a ne oni što vole da su mali i da se dodvoravaju.
Nakon izbora u BiH 1998. godine i prethodnih osam godina predsjednikovanja Izetbegović otac priprema sina Bakira za nasljednika. I uspijeva sa evo razornijim i jadnijim posljedicama od onih koje je trasirao potpisujući ustavno utemeljenje jedne od najjadnijih država u suvremenoj Evropi.
Očev put od “Mladih Muslimana” do sinovljevog poziva na “dizanje zastave za našeg vođu, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana” nastavljen je do pobjede – Islamske Deklaracije! “Mi” od Maroka do Indonezije. Tako kažu i “Muslimanska braća” čiji je Erdogan veliki fan. To su oni za koje doktrinarno ne postoje ni država ni nacija. Samo svi muslimani u svijetu kao jedno. Tačno onako kako je zapisano i u Deklaraciji (19, stranica): “Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka…”. To je temelj za sve češću krilatica u Bosni kod onih koji stoje mirno pred Erdoganom – bliži “nam” je svaki musliman u Indoneziji i Pakistanu, nego Hrvat ili Srbin u Bosni!
Otac i sin nikada nisu uspjeli – u neznanju, ostrašćenosti i čistom političkom amaterizmu – da nadvladaju tragično odsustvo osjećanja za državu. Kobno po glasački puk što voli i sluša babu kao jedinog vođu. A u odgovoru Bakiru na strasnu i mazohistički podaničku ljubav, veliki vođa otomanskih snoviđenja nakon pobjede poručuje: “Mi volimo BiH i sve Bošnjake. I činimo sve i molimo se da imate suživot zajedno sa Srbima i Hrvatima…”. Slijepi podanici Oca i Sina to nisu htjeli čuti. Nije im lako.
Pa otkud sad to kad su oduševljeno pozdravili “prvorazrednog muslimanskog lidera iza kojeg stoje gotovo svi muslimani od Sarajeva preko Gaze i Kaira sve do Ankare…”. Erdogan je predizbornim laskanjima braći u Sarajevu i Visokom dobio u vlastitoj državi sentimentalne glasove onih 1.6 miliona Turaka što su porijeklom iz Bosne, a to je ono što mu je trebalo. Mali u maloj Bosni to ne vide.
Sin je, očigledno, pomislio da svjetska politika na Balkanu i dalje spašava male narod(e) a ne države i interese velikih. Ne shvata da ona ne voli ništa i nikog izvan profita najjačih, a da je bošnjački narod ovako temeljno definiran na Balkanu prevashodno vjerski (Isl.Dekl.: ‘Naš cilj – Islamizacija Muslimana’), za njih posljednja rupa na svirali. Pada li na pamet tom Sinu, nastranu pogaženi i poniženi vlastiti dignitet, da je “njegovom narodu” koji i nije toliko baš njegov koliko misli, jedina šansa da opstane tu gdje je – u Bosni i Hercegovini svih njenih ravnopravnih stanovnika, nacija i vjera. Šta mu je alternativa,Turska?
On, naravno, može predizborno da kalkulira činjenicom koja je nažalost tačna, da narod koji nema osjećaj za državu, institucije, demokraciju, ljudska prava, zakone i sistem, više voli pater fimiliasa kao alternativu za nesnalaženje u modernom svijetu. Strah i kukavičluk pred iskorakom u svijet iz avlije takvi često proglašavaju dobrotom i merhametlukom.
Nažalost, nerijetko i simpatična folklornost pozitivnih osobina ovih ljudi nije mogla da pomogne protiv dramatičnog zaostajanja u državotvornom odrastanju. Klaustrofobija ove vrste i dovodila je do muke sa identitetom. I čuvene filozofije Oca, “dopodne ovako, a popodne onako”. Kako ustreba. Muka je toga se osloboditi, a preskupo robovati joj dalje.
Suštinska pitanja u svemu ovome danas su nezaobilazna: ako je za Sina Izetbegovića Erdogan predsjednik čiju zastavu valja razvijati nad vlastitom glavom, otkud onda bilo kome pravo da negira postojanje i drugih tuđih zastava? U kojoj mi onda državi živimo i može li ona opstati? Ne može, ta je realnost jednostavna.
A ako ne može, ko je onda sahranio moguću državu Bosnu i Hercegovinu sa našim predsjednikom i našom zastavom? Gdje su tu oni sa Erdoganom kao predsjednikom? Misli li Sin doista da će imati svoju jednobojnu malu državu na Balkanu, (kako je do jučer javno patio i bivši reis Mustafa Cerić, dok se nije i on kandidirao za novog člana Predsjedništva)?
Ili da će njegovi i očevi podanici postati dio države kojoj je Erdogan predsjednik (sic!). Treba doista biti politički, i šire, ozbiljno insuficijentan pa vjerovati u to, ma koliko je cijeli koncept ove iluzije Otac svojevremeno precizno razradio. Ali, to je bilo nekad.
Realnost je, ipak, poodavno pročitana. U pomenutoj knjizi na početku, ima jedno pismo koje su s kraja septembra 1999. poslale Aliji Izetbegoviću majke Srebrenice i Podrinja. Znakovito je i danas. Uz ostalo, one pišu: “Gospodine Izetbegoviću, mi u Vama ne vidimo izdajnika, jer ste Vi to lično potvrdili poslije nestanka Srebrenice i Žepe, u Vašoj brošuri ‘Ja izdati ne znam’, ali smo isto tako svjedoci Vaših mnogobrojnih istupa koji su krajnje cinični, jer Vi se po ustaljenoj praksi uvijek brinete za samoga sebe poslije dobro obavljenog posla na štetu naroda kojem i Vi deklarativno pripadate. Molimo Vas prekinite sa tom praksom, jer ozbiljno počinjemo da sumnjamo u Vaše bošnjaštvo i muslimanstvo. Bojimo sa da ćete se na takav način boriti za interese bošnjačkog naroda do posljednjeg Bošnjaka na prostorima Bosne i Hercegovine. Zato Vas ponovo molimo, idite, da ne ode narod…”.
Otac je otišao, došao je sin. Izabrao ga narod. A on narodu onda kaže da im je i mimo njega, predsjednik Tayip Erdogan i da pred njim valja stajati mirno. I podići mu zastavu kao najvećem muslimanskom lideru. Teška je to matematika.
Ali eto naroda da odluči kome će dizati zastavu, narednog 12. oktobra. Nekom svom predsjedniku, ko zna kojem ali svom. Ili nikome i ničemu što sa njima nema nikakve veze osim snova Oca i Sina, nepostojećem predsjedniku i nepostojećoj državi koja bi da je njihova, a nije.
Izgleda komplicirano, a nije, sasvim je jednostavno.
(Prenosimo s portala Forum.tm, jer link na izvorni tekst u Novome listu nije dostupan).
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Autoput završava u dva kraka. Onaj poznati vodi prema Pločama i Metkoviću, ali nastavljam drugim, novim, da vidim dokle ću i kamo stići. Tako sam se našao pred novootvorenim državnim prijelazom prema Ljubuškom. Nigdje nikoga ni s jedne ni s druge strane, samo uredni policajci i carinici, ne zagledaju i ne pitaju mnogo, nego nas propuštaju u nepoznat svijet.
U Ljubuškom nikada nisam bio, ne zaustavljam se ni sad, nego drumom, kroz lijepo uređena naselja, uz dovršene fasade i održavane travnjake, vozim prema Kravicama, pa kroz Čapljinu, pa preko onoga starog, za socijalizma podignutog mosta u međuvremenu prezvanoga po Franji Tuđmanu, i ravno prema Stocu. Tamo sam zadnji put bio u rujnu 1987, gdje sam na Slovu Gorčina dobio svoju prvu književnu nagradu (Mak Dizdar za mlade pjesnike).
Te sudbonosne godine posebni gost pjesničkih susreta bio je Ivan Slamnig. Dvadeset sedam godina kasnije mene su pozvali da odigram tu ulogu. Birvaktile, Slamnig je meni dodijelio nagradu. U subotu ću je tako ja dodjeljivati mladim pjesnicima. Iluzija je to normalnoga svijeta, utjeha kulturnih tradicija.
Puta prema Stocu se ne sjećam. Samo znam da sam ga prelazio autobusom i da krajolik nije izgledao ovako. Preko telefonskih žica i štrikova zategnutih preko druma na svakom su koraku zastave. Hrvatske trobojnice sa zlatom obrubljenim nacionalnim grbom, svih veličina i formata, izblijedjele od sunca i kiše, otrcane i pretvorene u krpe voljom vjetrova, sjevernih i južnih, te urijetko poneka zastava Bosne i Hercegovine i zeleni barjak s bijelim mlađakom, izvješen obično ispred mjesne džamijice.
Po tome se vidi i tko je ovdje manjina, i kako se većina odnosi prema svojim simbolima. Više oni služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje.
Vozimo se kroz “Šuškovo naselje” pa kroz “Bobanovo selo”. Sablasne jednokatnice, neožbukanih fasada, balkoni i stubišta bez ograda, zahrđali rovokopači, gomile rodne i plemenite zemlje crvenice i gomile smeća, i posvuda zastave, mnogo zastava otrcanih na vjetru, sašivenih u nekoj dobrostojećoj manufakturi.
Malo zatim drugo selo, mala obnovljena džamija, dva koraka dalje caffe Azra. Naziv kafića je u logotipu davne zagrebačke rock grupe. Pa opet telefonske žice preko ceste, i hrvatske trobojnice loše proizvodnje, jer se crvena razlila po bijeloj, tako da je sad kao krvavi zavoj ranjenika u igranoj televizijskoj seriji.
U Stocu jedan mimo drugog, izmiješana žive dva naroda, uz jedva vidljive ostatke trećeg. Po stablima drvoreda zelene smrtovnice, i nešto manje crnih. Među živima je, međutim, obrnut razmjer, tako da je na vlasti HDZ.
Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar, ili oblik javnoga poniženja onih koji su logore i otvarali, naručen i naređen iz Amerike i Njemačke.
Kada su se iz logora i izbjeglištva vratili u Stolac, ljudi su zatekli preobraženi grad. Sve što je podsjećalo na njih bilo je sravnjeno sa zemljom. Spomenici otomanske kulture, stara čaršija, nekoliko stotina godina stare džamije, baš sve, srušeno je da bi tu nastao neki novi grad, u skladu s kulturom i identitetom onih koji su ga smatrali samo svojim.
Obnova Stoca trajat će sljedećih dvadesetak godina, financirana, uglavnom, europskim novcima, ali mjesto nikada više neće izgledati onako kako je izgledalo. Današnji je Stolac ranjeni gradić, bez hotela i bez zajedništva, daleko od Sarajeva, još dalje od Zagreba, u kojem sjećanja žive u ljudima i iza zatvorenih vrata, a ne na ulicama i trgovima, u kafanama. Opasno je sjećati se. Čovjek ili poludi ili izgubi glavu.
Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji.
Gradonačelnik Stoca nikada nije bio ni na jednoj manifestaciji Slova Gorčina. Čak ni prije nekoliko godina kada je počasni gost bio Petar Gudelj. Može li se među živima naći većega i hrvatskijega hrvatskog pjesnika?
Koji li je samo cinizam u zagrebačkih antologičara, povjesničara književnosti i inih pregaoca koji uvršavaju Mehmedaliju Maka Dizdara u antologije, preglede i povijesti hrvatske književnosti kao hrvatskoga pjesnika i Hrvata?
Ako je kad i bio Hrvat, Mak Dizdar je to prestao biti negdje tamo negdje između Šuškovih naselja i Bobanova sela, ili u Dretelju 1993. Zapravo, ne to, Maka Dizdara su iz te književnosti ispisali upravo oni koji ga u nju uvršavaju, a slijepi su i nijemi pa ne vide Stolac.
Taj tužni i dragi gradić, to krivo srastanje iz pjesme jednoga od rijetko značajnih hrvatskih pjesnika, ovaj Stolac kakvim ga ovih dana gledam i kamenim se, cijeli pripada antologiji hrvatske književnosti i kulture. Stolac bi podijeljen i ponižen, a ne Maka Dizdara, Dretelj bi, a ne Kamenog spavača, Matu bi Bobana, a ne Sunčanog Hristosa, valjalo proglasiti antologijskim i određujućim činjenicama hrvatske književnosti i kulture.
Usput, čitam parolu ispod ozastavljenih žica i štrikova: “Ne psuj nego moli!” Više mi se sviđa ona na zidu, uz park s Makovom bistom: “Golub mira je prevrtač”.
Na Radimlji i u Boljunima dvije su veličanstvene nekropole stećaka. Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Predrag Lucić / 1 Comment
Nije to bilo kao u onoj pjesmi Ede Maajke gdje zagrebački maturant Ivan Marušić svoju trudnu djevojku Milanu dovodi u stan u Travnom, da ocu Franji i majci Mariji predstavi buduću nevjestu i majku njihova unuka ili unuke.
Nije se dogodilo kao u pjesmi da otac Franjo – ratni veteran, pripadnik Tigrova kojemu su Srbi pobili cijeli odred, a njega ranili, i koji govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe – šokiran što mu je sin doveo ”četnikušu” u kuću, vadi osigurač iz bombe kragujevke i kroz plač govori: ”Isto mi je, da mi ovaj srpski geler puče / ili srpsko unuče da imam / isto bi me bolilo, isto bi me ubilo…”
I da mu sin Ivan na to odrepa: ”Slušaj me, tata / pun mi kurac više i tebe i rata / i ustaša i četnika / i partizana i domobrana. / Ja volim nju više nego ti domovinu / Tuđmana i generale. / Ja volim nju / i boli me kurac za ostale. // Ona je moj Bljesak / ona je moja Oluja / moja crkva i papa / ona je moja spomenica rata / UNPROFOR, Prevlaka / ona je moja haška klupa / ona i dijete su mi bitniji / nego ti i mati i sve to skupa.”
Nije zagrebačko vjenčanje Ede Maajke ili – građanskim imenom – Edina Osmića s Izraelkom Lilach Geva u proljeće 2011. ničim podsjećalo na tu staru Edinu pjesmu ”On je mlađi”, snimljenu u zimu 2003. na 2004, pjesmu koja završava prkosnim odlaskom Ivana i Milane iz stana u kojem će se sluđeni otac i nesuđeni svekar i djed Franjo, tek što se spuste na ulicu, raznijeti bombom kragujevkom, sačuvanom iz rata za svaki slučaj, pa eto i takav, skoro pa nezamisliv, kad ti se rođeni sin zaljubi u curu baš one nacionalnosti u koju se zaljubljen biti ne smije.
Nikome na toj svadbi nije bilo ni čudno ni nezamislivo što se Edin i Lilach vole, pa se eto i vjenčaju. Jedino možda cajtungima koji su složili podugačku priču o njihovom zagrebačkom vjenčanju kao o ”vjerskom kompromisu”, tumačeći kako se ”međuvjerski brak” između Edina, koji je ”svojim je rođenjem i odgojem musliman”, i Lilach, koja je ”židovka iz Izraela”, mogao sklopiti ”isključivo na neutralnom terenu, tj. u državi koja u svom zakonu ima formu civilnog braka”.
To je, drvili su cajtungi grada Agrama, bio ”jedini siguran način da njihov brak bude legaliziran u Izraelu i islamskim zemljama”, budući da ”njihove vjere ne priznaju brak ako je međuvjerski”.
Pozvali su cajtungi i vjerske autoritete, zagrebačkoga rabina Kotela Da-Dona i imama Aziza Alilija, da objasne zašto zakoni abrahamskih religija – kako židovstva i islama, tako i kršćanstva – ne priznaju ”međuvjerske brakove”, iako je ta priča u slučaju Lilach i Ede bila posve suvišna. Jer njih dvoje su, kako je objasnio sam mladoženja, zapravo iste vjere.
”Lilach i ja smo pravi sekularisti. Iako poštujemo sve religije, nismo vjernici koji su ovisni o rabinima, popovima i hodžama. Naša duhovnost dolazi iz našeg shvaćanja duhovnosti, a to je da je Bog u svima nama.
Stoga imamo istu vezu s Bogom kao i rabini, hodže i popovi. Razlike su samo gluposti kojima ljudi kontroliraju ljude. Ako treba, zbog žene bih i promijenio vjeru da zadovoljim formu, ali vjenčanjem u Zagrebu mislim da smo ih sve zeznuli.
U Lilachinoj kulturi dijete je po majci židov, a u mojoj po ocu musliman. Tako da nitko ne zna kako se ponašati s nama”, ispovijedao je Edo što ozbiljno a što kroz smijeh to u što vjeruju i on i njegova Lilach.
Tri godine i tri mjeseca nakon njihova vjenčanja, poput one bombe kragujevke u ruci Ivanova oca Franje iz pjesme ”On je mlađi”, u nekim je glavama eksplodirala ta stara novinska vijest da je musliman Edo oženio židovku Lilach.
I taj se tekst iz zagrebačkih novina pod naslovom ”Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov” najednom počeo mahnito šerati po Facebooku i portalima, uz neizostavne prostačke i mrzilačke privitke u tzv. web-komentarima.
Edin FB-profil bio je zasut prijetnjama, uvredama i psovkama, a nekoliko tisuća virtualnih frendova demonstrativno je raskinulo to svoje Face iliti Fake prijateljstvo s bosanskim reperom. Hejterska haranga se zakuhala nakon što je Edo na Facebooku, reagirajući na najnoviju erupciju nasilja na Bliskom istoku, objavio poruku svojim palestinskim i izraelskim prijateljima u kojoj poziva na odbacivanje mržnje i zaziva mir.
Sjetili se tada nik-nejmovi i fejk-frendovi da u svem tom izraelskom razaranju Gaze nema ničega strašnijeg od činjenice da je jedan poznati Bošnjak oženjen Izraelkom. Razguglali ti nickovi i nishtarije onaj tekst o zagrebačkom ”međuvjerskom” vjenčanju deklariranih sekularista – od kojeg su vjerojatno pročitali samo naslov – pa se krenuli iživljavati po ”izdajniku” i ”Čifutu” Edi i njegovoj obitelji.
Mjesec dana je Edo Maajka trpio to iživljavanje, a onda se oglasio porukom ”dragim prijateljima” na Facebooku, napisavši da većina uvreda koja se sručila na njega i njegovu familiju ”dolazi iz razloga jer je oženjen Jevrejkom” i da to ”pokazuje mržnju prema Jevrejima koja ga je iznenadila količinom”.
U toj poruci koja je zavrijedila da bude objavljena na naslovnim stranicama svih novina u Bosni i Hercegovini, a naročito onih sarajevskih, ali ni u jednima od njih – koliko mi je poznato – nije niti spomenuta, Edo Maajka kaže i ovo:
”Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama.
Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom. Ja sam ponosan što sam Bosanac, ponosan sam što imam i BiH i HR pasoš, i volim svoju obitelj ma koliko je vi mrzili. Ja volim sve ljude i ne dijelim ih po naciji i religiji. Većina je samo pokazala da misli da je takva, ali je daleko od toga. Vaš Edo Maajka.”
Bh. štampa je ostala nezainteresirana ne samo za Edinu poruku, već i za vijest da je on ponajprije kao čovjek, a onda i kao jedan od bosanskih autora po čijim pjesmama ovo nesretno vrijeme uopće zaslužuje da bude upamćeno, izložen linču bošnjačkih šovinista samo zato što se – ma zamislite hajvana! – usudio oženiti Izraelkom.
Jednaku ignoranciju prema internetskoj hajci na Edu Maajku pokazale su i novine u Hrvatskoj, zemlji čije su se vlasti godinama – sve do 2010. – bahatile diskrecijskim pravom da ne odgovaraju na zahtjeve stanovnika Zagreba Edina Osmića za stjecanje hrvatskog državljanstva; zemlji o čijim će se devedesetim i nultim godinama, ako o njima bude poštenoga spomena, pjevati u rimama tog ratnog došlje iz Brčkog, koji je u eksploziji bombe kragujevke u stanu ratnog veterana u Travnom čuo sva ona unutarnja pucanja ljudi sjebanih ratom i nacionalističkom spikom od koje njihova djeca moraju pobjeći da bi istinski živjela.
U novinama gdje se prije tri godine i tri mjeseca naširoko raspredalo o konfekcijsko-konfesionalnim aspektima sklapanja ”međuvjerskog braka” između Ede i Lilach danas, dakle, nema ni najkraćeg teksta na najužem stupcu gdje bi se smjestile riječi hajka i Maajka.
Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju.
A kamo to vodi i može li se od toga pobjeći, već vam je rekao Edo Maajka. I svojim životom i svojim pjesmama. Zato, ljudi, slušajte Maajku. ”On je mlađi, rodio se kasno / i nije mu jasno zašto otac govori / da bi trebalo sve Srbe na vrbe…”
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Autor: Zoran Pusić / Leave a Comment
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom. [Read more…]