Ne bez vraga se zagrebački aerodrom zove Franjo Tuđman

Na početku priče, bio je jedan aerodrom. Taj aerodrom – istina – nije bio ni impozantan, ni naročito lijep. Izgledao je kao limeni funkcionalistički kubus, komad socijalističke javne gradnje kakav biste s većim ili manjim razlikama mogli naći u Sofiji, ili Varšavi, ili Minsku.

Taj aerodrom nije bio – ukratko – neka estetska divota. Imao je otrcani pod poput davno renovirane bolnice, u kafeu su konobari izgledali kao da je još 1976., a tijesna i prekrcana čekaonica stvarala je ugođaj malomišćanske provincijske prisnosti.

Nije taj aerodrom bio baš na ponos i diku. Ali – funkcionirao je, funkcionirao baš onako kako radi stari, pouzdani auto ili frižider. Imao je sve što đaku treba, par kafića, jedan i pol restoran, puno klupica, puno gateova. Na njemu ste mogli nešto popiti i pojesti, mogli ste negdje sjesti, mogao je opslužiti letova koliko Zagrebu treba, a avioni su – pazite sad – na njega mogli slijetati i danju, pa čak i noću.

Međutim, vrag je s tom estetikom. Estetika pobuđuje ljude, estetika mijenja povijest. Istočni se Europljani nisu protiv komunizma pobunili zbog tiranije i ljudskih prava – pobunili su se zato jer su zapadnjaci imali ljepše cipele, ljepše kuhinje i bolje aute. Pa kao što je ljudski željeti ljepše talijanske kuhinje i ljepši francuski auto, tako je – izgleda – ljudski željeti i ljepši aerodrom. A kad nemaš novca za ljepši aerodrom, onda ga – isto kao auto – uzmete na lizing.

Upravo je to ono što je godine 2012., za vlade Zorana Milanovića, napravila Republika Hrvatska.

Nije taj aerodrom bio baš na ponos i diku. Ali – funkcionirao je, funkcionirao baš onako kako radi stari, pouzdani auto ili frižider. Imao je sve što đaku treba, par kafića, jedan i pol restoran, puno klupica, puno gateova. Na njemu ste mogli nešto popiti i pojesti, mogli ste negdje sjesti, mogao je opslužiti letova koliko Zagrebu treba, a avioni su – pazite sad – na njega mogli slijetati i danju, pa čak i noću

Republika Hrvatska je, naime, poželjela sebi kupiti ljepši i skuplji aerodrom, aerodrom koji neće izgledati tako sovjetski obično, nego će imati sve one gadžete i divote, surle i hale, zavojita krovišta i velebne obrise. A pošto za taj aerodrom nije imala para, Republika Hrvatska ga je prepustila onom tko ih ima.

Aerodrom glavnog grada – ključnu arteriju društvenog i ekonomskog života, aerodrom o kojem još uvijek ključno ovisi nacionalni turizam – dala je u koncesiju francuskom privatnom koncesionaru, koji je trebao sagraditi novu zračnu luku, a zauzvrat će joj trideset godina biti gospodar i ubirati prihode.

Tako je izgledao taj dil kojem su 2012. aplaudirali i vlast i opozicija, i mediji i poslovna zajednica, i arhitekti i ekonomisti. Poput naivnih nevježa s početaka tranzicije, svi su bili poput djece presretni što ćemo besplatno dobiti novu igračku, pravi europski aerodrom “komi fo”, i što ćemo za sobom ostaviti onu sovjetsku limenku, baš kao što smo ostavili Borovo postole ili Stojadina.

A onda smo se probudili u stvarnom svijetu. A u stvarnom svijetu, pet godina kasnije, stvari izgledaju malo drukčije.

Pet godina kasnije – naime – Zagreb ima novi aerodrom, taj aerodrom izvana zbilja izgleda lijepo, i možemo se diviti krivuljama krova kao što se čovjek divi keramičkoj vazi. No – da se ne bismo lagali – za svoj su “lizing” Hrvatska i Zagreb dobili ništa drugo doli najskuplji limeni kiosk na svijetu.

To je aerodrom koji ima praktički manje “gateova” nego stari. To je aerodrom koji možda ima surle, ali one ne služe ničemu jer se na njih ne mogu zakačiti najčešći avioni lokalnog prijevoznika – Dash Bombardieri.

To je aerodrom na kojem hale možda jesu široke, ali u njima nemate gdje sjesti, pa sam posljednji put kad sam na njemu bio vidio delegaciju kineskog vrhovnog suda kako sjedi po podu u joginskom položaju.

To je aerodrom na kojem se možete diviti zamamnim obrisima svoda, ali na kojem iza devet sati možete pojesti samo suhi hladni burek, i to od uvjetom da vam se smiluje radnica pekare koja u devet zatvara.

A tu praznu estetsku divotu plaćamo kroz skuplje karte domaćeg i inozemnog prometa, i to zato što je Vlada koncesionaru darežljivo odobrila da mimo natječajnih uvjeta poskupi pristojbu. Tako – ukratko – izgleda “lizing” na hrvatski, tranzicijski način.

Pet godina kasnije – naime – Zagreb ima novi aerodrom, taj aerodrom izvana zbilja izgleda lijepo, i možemo se diviti krivuljama krova kao što se čovjek divi keramičkoj vazi. No – da se ne bismo lagali – za svoj su “lizing” Hrvatska i Zagreb dobili ništa drugo doli najskuplji limeni kiosk na svijetu

Sve smo to – manje-više – saznali u ovih nekoliko mjeseci otkad je otvoren velebni aerodrom “Docteur François Tudjman”.

Shvatili smo trpko i neveselo da smo za skupe pare i skuplje karte dobili najveći i najljepši limeni kiosk u povijesti.

No, do prošlog tjedna barem smo vjerovali da je taj “François Tudjman” barem funkcionalan onako kako je funkcionalan novi auto ili frižider. Mislili smo da ako se na “François Tudjmanu” ne može sjediti, ili pojesti nešto toplo, da se barem – eto, ono temeljno – s njega može polijetati i slijetati. Dok nismo saznali da ne može. Odnosno – može. Ali samo danju.

A ljudi koji su na svojoj koži otkrili tu novu dimenziju hrvatske zrakoplovne tranzicije bili su putnici leta OU 664 koji su 17. lipnja poletjeli iz Zagreba za Dubrovnik.

Njih sto i šezdeset koji su te večeri kasnim noćnim letom poletjeli za Dubrovnik u Dubrovnik nisu stigli, jer je na aerodromu u Čilipima puhala orkanska bura. Putnici se, međutim, nisu mogli vratiti ni u Zagreb, i to zato jer je koncesionar aerodroma zbog štednje tijekom noći raspustio vatrogasce.

Tako su – nakon očajničkog i uzaludnog traganja za aerodromom koji bi ih primio – direkcija i piloti Croatia Airlinesa preusmjerili putnike u Rim, podarivši im neočekivani (i – duboko vjerujem – nimalo željeni) “turistički” boravak u Italiji.

Tijekom ovih tjedan dana o tom su zrakoplovnom skandalu u novinama ispisane kartice, pa vam se čini da o skandalu na “François Tudjmanu” znate sve.

No, ja bih vas zamolio da o toj bizarnoj epizodi još jednom promislite, i to iz literarnog kuta.

Zamislite ljude koji su te kasne večeri poletjeli s OU 664 s “Docteur François Tudjmana”. Zamislite taj trenutak kad su doznali da zbog vjetra neće sletjeti u Dubrovnik. A sad zamislite taj trenutak kad piloti, stjuardese i putnici shvaćaju da se hrvatski aerodromi pod njima gase jedan za drugim, da se šalteri zatvaraju, da vatrogasci skidaju azbestne odore, a kafetijeri zaključavaju šank.

Zamislite taj perfektni trenutak u kojem OU 664 kruži iznad burom išibane Dalmacije, kerozin u rezervoaru polako klizi prema rezervi, a taoci OU 664 polako, ali neumitno shvaćaju da na zemlju Republike Hrvatske više nema nikog tko bi ih primio i osigurao im slijetanje.

To je aerodrom na kojem hale možda jesu široke, ali u njima nemate gdje sjesti, pa sam posljednji put kad sam na njemu bio vidio delegaciju kineskog vrhovnog suda kako sjedi po podu u joginskom položaju. To je aerodrom na kojem se možete diviti zamamnim obrisima svoda, ali na kojem iza devet sati možete pojesti samo suhi hladni burek, i to od uvjetom da vam se smiluje radnica pekare koja u devet zatvara

Zamislili ste tu sliku? E, pa zadržite je u glavi. Jer, to je slika hrvatske tranzicije.

Svi smo mi – naime – putnici OU 664.

Svi smo mi taoci sistema koji se otisnuo od od stare, dobre države, države koja se brinula o svemu, kako o zaposlenju i zdravstvu, tako i o tom da avion noću sleti.

Svi smo mi poletjeli s “aerodroma” koji se ne bez vraga zove Franjo Tuđman i najednom se našli u avionu koji nema gdje sletjeti.

Jer, tamo na drugoj strani trebao nas je dočekati uhodani liberalni kapitalizam, sa svojim privatnim inicijativama, koncesionarima, tržišnim natjecanjem i fleksi-sigurnošću, sa svojom konkurentskom borbom i privatizacijom.

Ali, taj novi sistem mi smo u Hrvatskoj proveli promišljeno i odgovorno upravo onako kako je netko “promišljeno i odgovorno” sročio ugovor o koncesioniranju zagrebačkog aerodroma.

I tako smo se najednom našli u zraku, a da baš nismo sigurni hoćemo li sletjeti, jer je taj netko dolje otpustio (ili autsorsao, ili poslao na čekanje) vatrogasce.

I tako sad letimo, letimo, kazaljka za kerozin bliži se crvenom, i u jednom trenutku shvaćamo da nema fajde od te Republike Hrvatske. Te da je jedini način da sletite na čvrsto taj da se spustite u Rim. Okej, Dublin. Ili Stuttgart. Ili Toronto.

I zato se nemojte ni sekunde čuditi stotinama, tisućama malomišćana s Brača, Krka, Prvića i Hvara koji su ovih dana u gesti antikapitalističke sumnjičavosti prekrili Markov trg šugamanima za plažu, protestirajući protiv zakona o koncesijama.

Jer, i ti su ljudi, poput putnika OU 664, “poletjeli” vjerujući u jedan sistem. Digli su neke kredite, opremili apartmane, ugradili klime, promijenili lamperiju i opremili kupaonice. Svi ti ljudi otisnuli su se u tu “zrakoplovnu” avanturu vjerujući da će ih na drugoj strani dočekati resurs koji će im tu investiciju oploditi: svačija, slobodna, javna plaža.

Oni koji im danas prodaju koncesioniranje obale čine to istim argumentima s kojima su nam 2011. prodavali koncesioniranje aerodroma: estetskim. Bit će ljepše. Netko će uložit’ pare. Imat ćemo ljepše ligeštule, ljepše suncobrane, ljepši plažni šank.

Zamislite taj perfektni trenutak u kojem OU 664 kruži iznad burom išibane Dalmacije, kerozin u rezervoaru polako klizi prema rezervi, a taoci OU 664 polako, ali neumitno shvaćaju da na zemlju Republike Hrvatske više nema nikog tko bi ih primio i osigurao im slijetanje. Zamislili ste tu sliku? E, pa zadržite je u glavi. Jer, to je slika hrvatske tranzicije. Svi smo mi – naime – putnici OU 664

A onda – kad se taj vrli novi svijet dogodi – putnici OU 664 će otkriti da je u koncesijskom ugovor nešto pisalo malim slovima, da je netko uvjete prekrajao u hodu, te da su koncesije – općenito – za svrhu imale to da se od obale izmuze što više, a ne da zajednica (lokalna ili nadlokalna) od toga ima maksimum koristi.

Otkrit će da su do jučer imali običnu, neglamuroznu socijalističku plažu, ali na koju su se mogli uzdati. A da sad imaju plažnog “Docteur Tudjmana”, velebni komad bižuterije koji će ih izdati kad im ustreba.

A onda – kad ih izda – onda će i oni podijeliti sudbinu putnika OU 664. Naime, odletjet će u inozemstvo.

I zato nisu baš bez vraga sumnjičavi naši malomišćani u trenutku dok neko na njihovoj koži piše zakon o koncesijama. Jer, u ovom trenutku oni nisu ništa drugo doli putnici na letu OU 664.

U zraku su, kerozin se troši, a lampice na zemlji gase jedna za drugom. Željeli bi isto što i svi mi. Biti sigurni da će imati gdje sletjeti.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Kako su pastiri rastjerali stado
• Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
• Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
• Novinarstvo u slučajnoj državi
• Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
• Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
• Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu…
• Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
• Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
• Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca

» Svi tekstovi ovog autora