Jednom sam se na Plesu lijepo pozdravljao sa ženama na šalterima, policajci na kontrolnoj točki oslovljavali su me imenom, konobari u kafiću mangupski bi nešto dobacili poslužujući me kavom koju nisam morao naručiti jer su oni odavna znali kakvu kavu ja pijem. [Read more…]
Bolje u svijet i biciklom nego sa zagrebačkog aerodroma
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prošli utorak sam trebao letjeti za Beč. Kažem trebao, ali nisam odletio, iako sam imao uredno plaćenu kartu, a na aerodrom sam došao sat i pol vremena prije polaska. Kako se to moglo dogoditi? [Read more…]
Ne bez vraga se zagrebački aerodrom zove Franjo Tuđman
Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list
Na početku priče, bio je jedan aerodrom. Taj aerodrom – istina – nije bio ni impozantan, ni naročito lijep. Izgledao je kao limeni funkcionalistički kubus, komad socijalističke javne gradnje kakav biste s većim ili manjim razlikama mogli naći u Sofiji, ili Varšavi, ili Minsku. [Read more…]
Biskup Košić mora otići
Doc. dr. sc. Nikica Gović, s fakulteta za špiclove Sveučilišta u Norvalu (doktorirao je na temu ”Udba jučer, danas i sutra” pod mentorskim vodstvom akademika Gojka Šuška), inače priučeni novinar, vlasnik ili prokurist (ne razumijem se zaista u tu tamnu zonu sumnjivih poduzetnika i treće lige obavještajne zajednice) te glavni urednik portala govno.ndh, najnepismenijeg medija u Republici Hrvatskoj i cijeloj nam dragoj bivšoj Jugoslaviji, iznosi šokantnu informaciju da se iza zahtjeva za smjenu biskupa Vlade Košića s mjesta predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, akcije više crkvenih, odnosno vjerskih zajednica, o kojoj je prvi izvijestio Večernji list, nalaze neki protestantski krugovi, ”polusekte” ih naziva, kojima ni ”obavještajni rad nije stran”. Vauuu!
Čovjek bi rekao: ovaj Gović je prava novinarska gromada, kad ono, siroče, nepismeno doušničko potrčkalo, nesposobno čak i pročitati prilično staru vijest da je prva protiv skandaloznoga ponašanja biskupa Košića pri dočeku ratnog zločinca Darija Kordića, puštenog na uvjetnu slobodu nakon odsluženja dvotrećinske kazne zatvora zbog odgovornosti za masakr u Ahmićima, ustala Islamska zajednica u BiH preko Rijaseta.
”Ostao sam zatečen i iznenađen postupkom Vlade Košića prilikom dočeka Darija Kordića na aerodromu te podržavam stajalište Rijaseta Islamske zajednice BiH i osudu tog čina”, rekao je muftija i dodao: ”Posjetio sam vatikanskog nuncija mons. D’Errica i izrazio protest. Tražio sam odgovor na pitanje je li to stav cijele Crkve u Hrvatskoj. Ako jest, da znamo, ako nije – neka to netko kaže. Do sada nitko iz Crkve nije to osudio, a koliko znam to nije na tragu odnosa pape Franje prema dijalogu”
Siroti će špicl, sasvim je očito, prešutjeti, da mu se teza o protestantskoj uroti protiv Košića ne sruši, da je gostujući u emisiji Ekumena na HRT-u na temu Islam i sekularno društvo predsjednik Mešihata Islamske zajednice u RH muftija Aziz ef. Hasanović izjavio da traži smjenu biskupa Vlade Košića sa čela Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK.
”Ostao sam zatečen i iznenađen postupkom Vlade Košića prilikom dočeka Darija Kordića na aerodromu te podržavam stajalište Rijaseta Islamske zajednice BiH i osudu tog čina”, rekao je muftija i dodao: ”Posjetio sam vatikanskog nuncija mons. D’Errica i izrazio protest. Tražio sam odgovor na pitanje je li to stav cijele Crkve u Hrvatskoj. Ako jest, da znamo, ako nije – neka to netko kaže. Do sada nitko iz Crkve nije to osudio, a koliko znam to nije na tragu odnosa pape Franje prema dijalogu.”
Zabrinjava ga činjenica da je biskup Košić na čelu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. ”Ja mislim da nakon ovog čina (dočeka Kordića i ljubljenje ruke ratnom zločincu, op. D. P.) nema vjerodostojnosti biti na čelu takvog tijela i s pravom očekujemo, a i druge vjerske zajednice, da ne bude više na čelu tog Vijeća jer bi tako Crkva pokazala da ne stoji iza njegovih riječi”, poručio je muftija Hasanović.
Govića činjenice ne zanimaju, kao što ne zanimaju ni ostala piskarala njegova portala i tjednika (riječ je, naime, o vrlo nepouzdanim medijima, čistom žutilu koje se prodaje više od upokojenog Imperijala ili sličnog smeća samo zato jer stoji na fašističkim pozicijama; njima je HDZ trula ljevica, a Židovi su nam krivi za sve, i tako dalje i tako slično). Pa će tako napisati da će muslimani prema ovom zahtjevu (za smjenu Košića) ”biti suzdržani”. Jest, jako su suzdržani.
Suzdržani su koliko je Gović upućen. Nikako.
Ja ne tvrdim da nije legitimno raspravljati do koje mjere je Tihomir Blaškić manje ili više kriv od Darija Kordića. Ali govoriti, kao što biskup Košić čini, da su se Hrvati u BiH ”samo branili” je čisti idiotizam (iz intervjua sarajevskom Katoličkom tjedniku). Iako je Košić doktor teologije i bio je pristojan profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ni dobar, ni loš, ali pristojan – da, posjeduje nevjerojatan manjak političke pameti. A i pitanje je koliko Košić ”poznaje teologiju”, koliko pak poznaje magisterij Crkve i koliko je upoznat s učenjima posljednjih rimskih biskupa
Napisao je Gović gomilu budalaština i stao reciklirati laži iz septičke jame ustaških foruma: da sam preko predsjednika Josipovića tužakao biskupe papi Franji, da sam na plaći u Uredu Predsjednika, da sam pod pseudonimom Vjeran Grković o sebi samomu u Feralu objavljivao intervjue, da sam bio član Ustaške mladeži, da imam i drugi pseudonim – Carlos, da sam propali student katoličke bogoslovije, da ne poznajem teologiju, itd., itd.
Ali ne posvećujem kolumnu, ili dio nje, tom glupanu zato što bih smatrao potrebnim demantirati Govićeve laži, već zbog toga što smatram izuzetno važnom reakciju crkava i vjerskih zajednica, osobito naših sugrađana muslimana i prijatelja muslimana u BiH, koji su shvatili da se šira i uža ekumena, navodni dijalog, ni u Hrvatskoj ni u drugim republikama ne može voditi s pozicija gaženja žrtava ratnih zločina.
Ja ne tvrdim da nije legitimno raspravljati do koje mjere je Tihomir Blaškić manje ili više kriv od Darija Kordića. Ali govoriti, kao što biskup Košić čini, da su se Hrvati u BiH ”samo branili” je čisti idiotizam (iz intervjua sarajevskom Katoličkom tjedniku). Iako je Košić doktor teologije i bio je pristojan profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ni dobar, ni loš, ali pristojan – da, posjeduje nevjerojatan manjak političke pameti. A i pitanje je koliko Košić ”poznaje teologiju”, koliko pak poznaje magisterij Crkve i koliko je upoznat s učenjima posljednjih rimskih biskupa.
Bio sam premlad za pontifikata Pavla VI. mada mi ni njegovo učenje nije strano. Ivan Pavao I. nije stigao, zbog kratka pontifikata, puno toga reći, ali prilično sam dobro informiran u vezi opusa Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje, pa ćemo od svakoga uzeti barem jedan važan citat koji bi trebali biti dovoljni biskupu Vladi Košiću da učini važan ispit savjesti i konačno kaže da mu je žao što nije izrekao onih nekoliko riječi kajanja i sućuti koje bi preživjeli u Ahmićima i ostali Bošnjaci muslimani te sav pristojan svijet voljeli i trebali čuti.
Oslanjajući se na Gaudium et spes, 39, Ivan Pavao II. u govoru akreditiranim diplomatima pred Svetom Stolicom 1. rujna 1990. je podsjetio na ”fundamentalni princip” koji glasi: ”Svi smo za svakoga odgovorni”.
Dakle, istina o ulozi Kordića u masakru u Ahmićima? Nikakav problem! Dajte, biskupe Košiću, pozabavite se i tim poslom, ali ne kao ćorava kokoš, onako kako ste se posvetili problemu ćirilice u Vukovaru, gdje ste također pokazali manjak ljubavi u traženju navodne istine. Međutim, važno je da čujemo istinu o žrtvama ubijenima u Ahmićima, istinu o tromjesečnoj umorenoj bebi
Naime, postoji univerzalni moralni imperativ prema kojem druge, ali baš svako ljudsko biće, moramo priznati i poduprijeti u tome da bude priznat kao nositelj istih onih ljudskih prava kojih i sebi priznajemo, iz čega proizlazi obaveza jednakog tretmana svake osobe. Ili ovako, kako sam čuo na vlastite uši u Denveru (SAD) na misi Ivana Pavla II. 14. kolovoza 1993.: ”Svi smo mi odgovorni za nasilje!”
Biskup Košić traži istinu? Da, svakako, Veritas je izuzetno važna, ali važnije je, kazat će Benedikt XVI., ”Caritas in veritate” (”Ljubav u istini”, papina enciklika objavljena 29. lipnja 2009.). Enciklika ”Caritas in veritate” govori o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini. U svojoj temeljnoj viziji nadahnjuje se na ulomku iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima, u kojem apostol govori o djelovanju po istini u ljubavi (4,15).
Benedikt XVI. razlaže vrednotu ljubavi u punini jer je, kako kaže: “…svjestan stranputica kojima je ljubav u prošlosti bila, a i danas nastavlja biti izložena, uz posljedičnu opasnost da bude krivo shvaćena i isključena iz etičkoga života te da njezino ispravno vrednovanje bude onemogućeno”. Zbog ove činjenice ljubav je potrebno povezati s istinom i to kao smjer “ljubav u istini” (caritas in veritate). Tako ju je moguće prepoznati kao autentični izraz ljudskosti, jer ona “blista jedino u istini” koja joj daje smisao i vrijednost. Ljubav bez istine postaje prazna ljuska koju samovoljno treba napuniti; u tome je kobna opasnost ljubavi u kulturi bez istine.
Dakle, istina o ulozi Kordića u masakru u Ahmićima? Nikakav problem! Dajte, biskupe Košiću, pozabavite se i tim poslom, ali ne kao ćorava kokoš, onako kako ste se posvetili problemu ćirilice u Vukovaru, gdje ste također pokazali manjak ljubavi u traženju navodne istine. Međutim, važno je da čujemo istinu o žrtvama ubijenima u Ahmićima, istinu o tromjesečnoj umorenoj bebi.
Valja se podsjetiti propovijedi Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu 11. rujna 1994., napose ovih riječi: ”Vrijeme je da Zagrebačka crkva, kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”
A papa Franjo? Što on kaže? U audijenciji za Diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj Stolici 22. ožujka 2013. poručuje nešto jako važno, baš važno za vas, biskupe Košiću: ”Pravoga mira ne može biti ako je svatko sebi mjera, ako svatko može zahtijevati uvijek i jedino vlastita prava, ne vodeći računa istodobno i o dobru drugoga, dobru sviju, na temelju naravi koja je zajednička svim ljudskim bićima na zemlji (…) Mora pobijediti želja za uspostavljanje istinskih veza prijateljstava među svim narodima.”
Budući da je Bog apsolutni gospodar čovjekova života i smrti i jer je život svakom čovjeku njegov bezuvjetni dar, tko god napada život čovjeka, na neki način napada i samoga Boga. Tko god vrijeđa ili omalovažava čovjeka, osobito žrtvu ratnog zločina, taj se gadno ruga Bogu.
Uvjeren sam da utvrđivanje i javno objavljivanje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, priznavanje svih žrtava ratnih zločina i njihove patnje može stvoriti ozračje u kome zločin neće biti nijekan niti opravdavan, te će time pridonositi oporavku od pretrpljenog nasilja, prihvaćanju odgovornosti za počinjeno nasilje, prekidu cikličkog ponavljanja, a oslobođenju kreativnih, mirotvornih potencijala pojedinaca i naših zajednica.
Za kraj valja se podsjetiti propovijedi Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu 11. rujna 1994., napose ovih riječi: ”Vrijeme je da Zagrebačka crkva, kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.”
Ukoliko je biskup Košić nesposoban da se pozabavi zadaćama praštanja i pomirenja, ukoliko nije dorastao zvanju pastira, ukoliko nije shvatio što od njega traži Ivan Pavao II., ukoliko ne zna prepoznati patnike i ukoliko mu je strano pobratimstvo, onda je potpuno jasno da je, kako ističe muftija Hasanović, sisački biskup izgubio vjerodostojnost koja se traži za čelnu osobu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. Onda on mora otići
Papa je želio kazati ovo: bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak Crkva u cijeloj Hrvatskoj pozvana je jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu “Oče naš”. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. “Oče”, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna! Ako nam je, dakle, Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. ”Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.”
I zato je bilo tako važno kada je Ivan Pavao II. istaknuo ono što je platforma ovoga našega portala: ”U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!”
Dakle, ne preziru drugih, ne omalovažavanju žrtava, ne širenju laži, ne obogotvorenju odgovornih za ratne zločine (na stranu meni prilično jasne slike da pokazuju potpunu izvitoperenu duhovnost, duhovnost ksenofobnog nacionalizma koji ne odustaje od Tuđmanove i Šuškove strategije razbijanja Bosne i Hercegovine i komadanja njena teritorija), ne šamaranju sugovornika iz drugih crkava i vjerskih zajednica, ne vrijeđanju memorije i dostojanstva ”onih drugih”, ne klevetanju i divljačkom vrijeđanju novinara… Nego grljenje drugih, dakle, supatnički hod sa žrtvama koje trebamo skinuti s križa jer je za njih tamo već visio Krist.
Radi se o potrebi stvaranja humanijeg društva. Radi se o društvu shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni.
Ukoliko je biskup Košić nesposoban da se pozabavi tim zadaćama praštanja i pomirenja, ukoliko nije dorastao zvanju pastira, ukoliko nije shvatio što od njega traži Ivan Pavao II., ukoliko ne zna prepoznati patnike i ukoliko mu je strano pobratimstvo, onda je potpuno jasno da je, kako ističe muftija Hasanović, sisački biskup izgubio vjerodostojnost koja se traži za čelnu osobu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. Onda on mora otići, pokajati se i zatražiti oproštenje od Boga i od ljudi.
Hrvati – fuck off!
Na splitski aerodrom Resnik, pričaju novinarima još vidno uzbuđeni očevici, u utorak je sletio neidentificirani leteći objekt. Suprotno uvriježenoj science-fiction ikonografiji, ovaj nije bio oblika letećeg tanjura: sa dva mlazna motora na velikim krilima više je sličio klasičnom putničkom avionu.
Pače, ovako odoka – iz kontrolnog tornja – lako bi ga se moglo zamijeniti s Boeingom 757-200, samo što ovaj leteći Boeing nije imao nikakvih oznaka. Bio je, kako je i red s neidentificiranim letećim objektima, dosta neidentificiran.
Objekt su, dakako, vrlo brzo okružili pripadnici Hrvatske vojske, policija je udaljavala znatiželjno mnoštvo, a nakon nekoliko dugačkih minuta iščekivanja iz objekta se konačno pojavilo i nekoliko vanzemaljaca – pravih, pravcatih dvonogih humanoida s tamnim naočalama i neobičnim sitnim slušalicama u ušima.
Bio je to veliki trenutak za ljudsku vrstu. Pukovnik Hrvatske vojske istupio je i prišao korak-dva s desnom rukom podignutom u tradicionalnu gestu mira. – Dolazimo kao prijatelji – rekao je hrvatski časnik. – Zapravo, hm, oni dolaze – oprezno ga je iza leđa ispravio dočasnik. – Mi ih više dočekujemo. – Dobro, to se tako kaže – lecnuo se časnik, pa se opet obratio vanzemaljcima. – Ispričavam se, dobro došli na Zemlju. – Fuck off – kratko je na tečnom engleskom odgovorio visoki humanoid, očito glavni među njima
Bio je to veliki trenutak za ljudsku vrstu. Pukovnik Hrvatske vojske istupio je i prišao korak-dva s desnom rukom podignutom u tradicionalnu gestu mira.
– Dolazimo kao prijatelji – rekao je hrvatski časnik.
– Zapravo, hm, oni dolaze – oprezno ga je iza leđa ispravio dočasnik. – Mi ih više dočekujemo.
– Dobro, to se tako kaže – lecnuo se časnik, pa se opet obratio vanzemaljcima. – Ispričavam se, dobro došli na Zemlju.
– Fuck off – kratko je na tečnom engleskom odgovorio visoki humanoid, očito glavni među njima.
Dalje znamo: uskoro se saznalo da neidentificirani leteći objekt u obliku Boeinga 757-200 zapravo i jest Boeing 757-200, prerađeni putnički avion u vlasništvu CIA-e, zrakoplovne kompanije iz Sjedinjenih Država koja se bavi pružanjem usluga što se ne odbijaju.
Puna dva dana veliki je bijeli CIA-in avion bio parkiran na Resniku, nitko živ nije znao tko je i što točno bilo u njemu, nitko nije znao zašto je uopće sletio u Split, nitko se nije usudio ni pitati.
Pripadnici slavne Hrvatske vojske i policije važno su se vrzmali splitskim aerodromom i vješto se pravili da ne vide pedesetmetarsku zvijer nasred piste.
Tri stotine milijardi dolara Pentagon je ulupao u sofisticiranu stealth tehnologiju i razvoj nevidljivog lovca F-117 Nighthawk, a u Splitu se sasvim slučajno otkrilo da je i obični, trideset godina stari Boeing nevidljiv radarima i ljudskom oku.
Dvjesto kuna kanta bijelog Jupola, trideset kuna limenka školskih tempera, pet-šest kanti Jupola i jedna kutija tempera sasvim je dovoljno da mu se prebojaju sve oznake i na repu nacrta mala američku zastavica – zajedno s rukama nije Pentagon koštalo više od dvjesto dolara – i odjednom nitko živ u Hrvatskoj ne vidi stotinu šesnaest tona teški avion.
Zanimljiva je ta stvar, to što spominje gospodin ministar – onaj, kako se zove, sad ga je spomenuo, u vezi američkih polovnih kamiona kao zaloga obrane… – da, suverenitet Republike Hrvatske. Ne znam, naime, jesam li dobro shvatio koncept državnog suvereniteta, ali za jednu nezavisnu, samostalnu i suverenu zemlju, Republiku Hrvatsku se zapanjujuće malo pita
– Koji avion? – odgovara onda onaj pukovnik Hrvatske vojske znatiželjnim novinarima, sve pridržavajući šapku i nadglasavajući se sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.
Saznali smo tako da nevidljivi Boeing 757-200 nije prvi put u Splitu: agenti CIA-e, uglavnom, već godinama švrljaju po Hrvatskoj kao da im je ćaćina, nitko ih ni za što ne pita, nikome ni za što ne odgovaraju.
Pitate li premijera ili ministra obrane, samo će vam kratko reći da je to naš strateški interes, i da je svaki polovni vojni kamion što su nam ga poklonili osvjedočeni američki prijatelji zalog obrane suvereniteta Republike Hrvatske.
– Ne kamion, nego avion! – ispravit ćete ih onda glasno.
– Koji avion? – odgovorit će ministar obrane, sve se nadglasavajući sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.
Zanimljiva je ta stvar, to što spominje gospodin ministar – onaj, kako se zove, sad ga je spomenuo, u vezi američkih polovnih kamiona kao zaloga obrane… – da, suverenitet Republike Hrvatske.
Ne znam, naime, jesam li dobro shvatio koncept državnog suvereniteta, ali za jednu nezavisnu, samostalnu i suverenu zemlju, Republiku Hrvatsku se zapanjujuće malo pita.
Nekidan, recimo, premijer i Vlada donijeli plan štednje, sve su lijepo pobrojili, zbrojili, oduzeli i na koncu prepisali učisto na komad trgovačkog papira, a onda im Europska komisija glatko odbila plan.
Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita. Dobro, i Zagreb
Bruxelles, kažu, nije zadovoljan. Malo prije toga, čitali ste u novinama, mađarski MOL odlučio prodati svoj udio u Ini, pa sjeo pregovarati s Rusima, kao da nas nema. Hrvatska se vlada malo pobunila, ima ona svoj plan, treba i njoj novac – ipak je Ina hrvatska nacionalna naftna industrija – ali Mađari ih glatko odbili.
Prije toga, opet, novine objavile kako je izgubljeni rat u Afganstanu Hrvatsku do sad koštao stotinu milijuna eura. Mi s Afganistanom, naravno, nemamo ništa – a i stotinu milijuna eura Liniću bi sada došlo kao budali šamar – ali ispalo je da to moramo jer tako kaže NATO.
Hrvatska vlada dosjetila se onda te pare nekako uzeti od Crkve, pa stala pisati Zakon o financijskom poslovanju neprofitnih udruga, ali biskupi ih glatko odbili. Po ugovoru s Vatikanom, posjećaju oni, Crkva hrvatskoj državi ne mora plaćati porez.
Postoji li dakle išta u ovoj državi za što se pita Hrvate?
Jebemtisve, pa hrvatska se država ne može obračunati niti sa Zdravkom Mamićem, jer ne da Uefa!
Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita. Dobro, i Zagreb.
Četvrt vijeka kasnije, za unutarnje stvari slavne nezavisne i suverene Republike Hrvatske pitaju se Bruxelles, Strasbourg i Budimpešta, Međunarodni monetarni fond, Vatikan i NATO. A oni pažljivo slušaju pitanje, značajno klimaju glavom, pa samo kratko odgovore:
– Fuck off.
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije)