Osvetnici 2: Vladavina Marvela

Vođene zbog zarade, a ne zbog pripovijedanja priče, franšize su kroz desetljeća postale pojam svega što s Hollywoodom ne valja: snimane bez koncepta o slijedu nastavaka, izašle su na zao glas kao najciničniji mogući korporativni proizvod. A ipak, ova najveća naših dana, najunosniji proizvod najvećeg studija u industriji zabave, sušta je suprotnost uvriježenom pojmu franšize.

Marvel je svojedobno bio najlošije vođeno filmsko intelektualno vlasništvo, a posljedice toga najjače su se osjetile kad je toj stripovskoj tvrtki dojadilo gledati što od njezinih likova rade studiji koji su se tijekom desetljeća domogli ovoga ili onoga. Osnovavši Marvel Studios da kroz tu produkcijsku kompaniju ekraniziraju ono što još posjeduju, marvelovci su kroz samo pet filmova pokazali Hollywoodu da se od nekoć sekundarnih likova poput Iron Mana ili Thora može stvoriti istrajnije i popularnije filmske protagoniste nego što su zbunjeno vođeni Spiderman, Fantastična četvorka, Superman ili Batman – likovi čije priče njihovi korporativni vlasnici svakih nekoliko godina počinju ispočetka, nakon što ih odvedu u ovu ili onu slijepu ulicu.

Joss Whedon je pripovjedač posvećen liku, a ne spektaklu, te drami, a ne akciji, pa mu se može oprostiti što je u “Osvetnicima 2: Vladavini Ultrona” snimio jedan od najspektakularnijih akcijskih filmova svih vremena

Zatim je Disney kupio Marvel Studios, riješivši ga brige oko natezanja s ovim ili onim studijem oko prava na pojedini lik. (Jedna od kolateralnih žrtava bil je pritom djevojka Brucea Bannera Betty Ross, koju posjeduje Universal, a Marvel je u svojem “kinematografskom svemiru” ne smije ni spomenuti.) Pod Disneyjevom egidom marvelovci su prvih pet filmova o Iron Manu, Hulku, Kapetanu Americi i Thoru okrunili okupljanjem tima u Osvetnike: Osvetnici, prvi objedinjeni superjunački film u povijesti Hollywooda, razvalio je konkurenciju u ljeto 2012. i natjerao vlasnike franšiza na iscrtavanje dugoročnog plana realizacije svojih intelektualnih vlasništava. (Prvi takav bit će još jedna novostečena Disneyjeva franšiza, Ratovi zvijezda, otkupljeni od Georgea Lucasa i predani u ruke njegovoj staroj kolegici Kathleen Kennedy.)

Ipak, ništa od toga ne bi bilo izvedivo da se studio Disney pretjerano petljao u posao Marvelu. Poput Pixara u svojim najzvjezdanijim trenucima, Marvel Studios izgleda kao povratak idealu studija iz zlatnog doba Hollywooda, gdje se filmovi stvaraju timski, uz dodatnu motivaciju posvećenosti desetljećima stvaranoj stripovskoj građi koja se sve do našeg vremena nije mogla prenijeti u igranofilmsku formu. No taj timski rad nipošto ne znači poricanje autorstva.

Vjerojatno je najvažniji autor ovih filmova Kevin Feige, predsjednik Marvel Studiosa i kreator okvirne strukture njihove dramaturgije. Feigeovo autorstvo dovoljno je zrelo da se makne u drugi plan: on zna kako ovi filmovi u isti mah odaju počast naraštajima stripovskih autora i daju priliku postojećim naraštajima filmaša da na njima ostave svoj pečat. I dok je prva faza “pravog” Marvela na velikim ekranima – ona prije Osvetnika – još imala svojih problema (od potrebe za mijenjanjem glumaca u pojedinim ulogama od filma do filma, do katkad nenadahnutih doprinosa navodno provjerenih redatelja), druga faza, sad poantirana filmom Osvetnici 2: Vladavina Ultrona, nije proizvela slab film. Iron Man 3 Shanea Blacka, Thor: Svijet tame Alana Taylora, Kapetan Amerika: Ratnik zime braće Russo i možda najugodnije iznenađenje, Čuvari galaksije Jamesa Gunna, bili su djela u kojima su dosad podosta neiskorišteni talenti mogli pokazati što umiju kad im se dade prilika izraditi djeliće velike slagalice koji moraju funkcionirati samostalno.

Marvel Studios izgleda kao povratak idealu studija iz zlatnog doba Hollywooda, gdje se filmovi stvaraju timski – uz dodatnu motivaciju ekraniziranja bogate građe predložaka – no to nipošto ne znači poricanje autorstva

Sad se slagalica ponovno poklopila u drugoj faznoj konvergenciji. Vladavina Ultrona drugo je, i zasad posljednje, posezanje Marvel Studiosa za talentom Jossa Whedona, jednog od onih fanova zlatnog doba filmskih franšiza – s prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete – koji je shvatio zašto su ti filmovi funkcionirali onako dobro kako jesu, te koji nema fetiš na njihovu pojavnost, nego na njihovu poantu. (Usput, zato Bryan Singer nikad neće režirati za Marvel Studios.) Whedon je do rada za Marvel bio uglavnom osuđen na mali ekran, a i inače nije megaloman po naravi – svoj rad na Osvetnicima nastavio je niskobudžetnom adaptacijom Shakespeareova komada Mnogo vike nizašto, snimljenom u crnobijeloj tehnici.

Ali konvergencija je konvergencija, a njih nitko za Marvel ne radi tako uspješno kao Whedon. I evo nas tako u jedanaestom posjetu objedinjenom svemiru kakav je Marvel stvorio: u filmu koji možda počinje s tri-četiri razmjerno statična kadra, ali već u peti (dulji od minute) stavlja sve ono što bi u normalnom akcijskom filmu bili klimaktični prizori, pa kreće otuda u podizanje uloga, tenzija, akcije, atrakcije, čak i alternativne Srbije.

(Vratit ću se tome.)

Vladavina Ultrona zaseban je film, posvećen prije mentalnom stanju pojedinih likova nakon pustolovina koje su prošli u filmovima druge faze nego razrješavanju konkretnih elemenata zapleta. (Nije da toga tu nema, ali tome služe Marvelove televizijske serije. Da, Feige i ekipa nalaze vremena producirati i Agente S.H.I.E.L.D.-a, Agenticu Carter i Daredevila uza sav svoj rad na velikom ekranu. Sve su to samostalni projekti, a svi funkcioniraju kao djelići jedne te iste veće priče u alternativnoj kronologiji ovog svijeta. Nitko nikad nije izveo ništa slično.)

Budući da je Whedon pripovjedač posvećen liku, a ne spektaklu, te drami, a ne akciji, može mu se oprostiti što je snimio jedan od najspektakularnijih akcijskih filmova svih vremena. Vladavini Ultrona akcija služi za razrješenje elemenata zapleta – sukoba između likova, kristaliziranju čvornih točaka radnje, stvaranju novih vrijednosti Marvelova kinematografskog svemira – pa, kako nas je studio dosad već navikao, nikad nije proizvoljna. Ali dovoljno je stripovska i dovoljno urnebesna da oduševi osmogodišnjaka u stolici pokraj vas (koji, za razliku od vas, podrobno zna svih dosadašnjih deset filmova i shvaća sve reference na njih; napokon imamo naraštaj djece koja odrastaju uz bar nešto vrijedno uživljavanja u popkulturi).

Film počinje s nekoliko statičnih kadrova, ali u sljedeći stavlja sve ono što bi u normalnom akcijskom filmu bili klimaktični prizori, pa kreće otuda u podizanje uloga, tenzija, akcije, atrakcije, čak i alternativne Srbije – ravno u nebo

Teme kojima se Vladavina Ultrona bavi su, kako nas je Marvel već navikao, bolno relevantne za svijet u kojem živimo. Tony Stark, i dalje obolio od žešćeg PTSP-a nakon iskustva na kraju prvih Osvetnika, a željan odrješavanja samog sebe od potrebe za samostalnim čuvanjem svijeta još od kraja Iron Mana 3, odlučuje kao pravi neokonzervativac sve riješiti tehnologijom. Njegov Iron Man jest Amerika, ova ratoborna Amerika današnjih dana koja u nedostatku stvarnih ratova rado proizvodi umjetne: njegov se umjetni rat, doduše, ne zove Libija, Sirija, Iran ili Ukrajina, nego Ultron. Čak je stvoren s dobrom namjerom. Ishitrenom, brzopletom, tehnokratskom, ali dobrom. Imamo tehnologiju, Kamen uma iz Lokijeva štapa dao nam je nenadmašnu umjetnu inteligenciju, što se čeka? Brigo moja, prijeđi na tehnologiju!

A tehnologija, kako već to uvijek biva, zvala se ona Skynet, ili Sentinel, ili bilo koji loš negativac iz dugog razdoblja lutanja serijala o Jamesu Bondu kroz pustinju (dotičnoj je franšizi trebalo dvadeset nastavaka da se zbroji, a i njoj je presuda još u zraku), ili Ultron, smjesta shvati da je najveća prijetnja svijetu upravo Homo sapiens. Bijuć mlada, ipak ne shvati da je jedina prijetnja u merkantilističkom, asimbiotskom, parazitskom, financijsko-ratno-industrijskom dijelu naše vrste, jer mi ljudi smo em u duši dobri, em smo u Marvelovu svemiru porazili S.H.I.E.L.D.

Dok većina komercijalnog proizvoda Hollywooda daje sve od sebe da nasapuna put vojnoindustrijskom kompleksu do srdaca i umova pohađatelja multipleksa diljem svijeta, Marvel Studios bez imalo pardona baca klipove pod noge propagandi unipolarnosti

Tehnologija očito nema vremena za takve detaljčiće. Ultron, rođen na početku priče iz uma Tonyja Starka (uz prešutnu pomoć Brucea Bannera, jer alter ego je Theta onoliko koliko je Hulk Alfa), smjesta shvati da mu je ovdje zadaća postati glavnom prijetnjom, pa je preuzme onoliko brzo koliko tempo ovog filma može podnijeti. U Vladavini Ultrona vrijeme je nekretnina i svaka se sekunda računa, što je i logično kad valja obraditi dvadesetak nosećih likova: utoliko se više vidi Whedonovo umijeće u vođenju svakog od njih, i u korištenju novostečenih prilika.

Nijednu tako zdušno redatelj ovog filma nije prigrlio kao priliku da upotrijebi dvoje mutanata zatečenih na razmeđi autorskih prava između studija Fox i Marvel Studiosa. Wanda i Pietro Maximoff (ne trudite se transliterirati ta imena, ona postoje na geografskim koordinatama one alternativne Europe kakvu samo Marvel može iznjedriti) zapravo su Scarlet Witch i Quicksilver – da, isti onaj Quicksilver koji je koliko lani optrčavao zidove u Danima buduće prošlosti. Tamo je bio glavna atrakcija filma (koliko je to moguće uz Jennifer Lawrence odjevenu samo u plavu boju), ali ovdje je punokrvan lik, sazdan kao antiteza američkome militarizmu.

Naime, dok većina komercijalnog proizvoda Hollywooda daje sve od sebe da nasapuna put vojnoindustrijskom kompleksu do srdaca i umova pohađatelja multipleksa diljem svijeta, Marvel Studios bez imalo pardona baca klipove pod noge propagandi unipolarnosti. Lani je Ratnik zime prozborio neugodnu istinu o nacističkoj aktualnosti Amerike (a imajući u vidu sve što se otada zbilo pod američkim patronatom, od filonacističke vlasti u Ukrajini, do filoustaške predsjednice u Hrvatskoj, čudo je jedino to da se o dotičnome drznuo išta reći jedan ultrakomercijalni studijski proizvod, dok su filmski nazovi-autori ovog svijeta očito imali prečeg posla). Sad nas Vladavina Ultrona vodi u obilazak svijeta kroz temat dana: posljedice opsjednutosti oružjem.

Nije sporno da su i Disney i Marvel htjeli da im se film zbiva u što je više moguće ciljanih tržišta ne bi li Vladavina Ultrona na blagajnama svjetskih multipleksa namakla značajno više od jedne milijarde dolara, koja danas u očima studija djeluje bjednije od bijednog Bannera u očima Hulka. Evo nas zato u urbanoj Africi, evo nas zato u Oslu u Norveškoj, evo nas u Seoulu u Koreji, evo nas kod kuće u New Yorku, jedva oporavljenom od napada svemirskih Chitaurija – ali evo nas i u Sokoviji, zemlji koja postoji zato što je dio Marvelova svemira, a ne vašeg i mog.

Sokovija se, kao Ruritanija prije nje, nalazi negdje na granici Bugarske i Letonije, u nebranom grožđu Istočne Europe poimane s druge strane Atlantika. (Whedon uspješno prikriva njezinu lokaciju čak i kad je treba zumirati sa satelita.) Film počinje u njoj, film u njoj i završava: završno leglo neonacističke Hydre jedna je od onih koncesija fiktivnoj naravi ovog svemira kao i, ne znam, supersnaga one idealističke, dobre Amerike utjelovljene u Kapetanu Americi.

Prvi su Osvetnici imali završnicu na ulicama New Yorka, centra svemira prema mišljenju njegovih stalnih (a i nas povremenih) žitelja. Ovi drugi završavaju na ulicama Sokovije, mjesta koje je Marvel mogao dizajnirati kako god ga je volja. Snimao ga je u Italiji, na lokacijama oko Forte di Barda u Aosti, ali potrudio se da u svemu izgleda kao Srbija.

Whedon izvlači neočekivanu količinu patosa iz sagledavanja Osvetnika kroz neameričke oči novih likova sestre i brata Maximoff, te pruža američkoj publici uvid u doživljavanje sadašnjeg Imperija SAD-a na način koji se nitko drugi u multipleksima ne usudi. Ako pritom tkogod bude prisiljen pustiti suzu za nazivnim neprijateljem, utoliko bolje

Ne, stvarno. Marvelov scenografski tim otišao je čak do te krajnosti da interijer jednog lokala opremi natpisom KAFANA / LOUNGE, što bi bio čak i razmjerno dobar prijevod tog pojma, da obje riječi nisu napisane na ćirilici, ovako: КАФАНА / ЛОУНГЕ. Ne transliterirano ЛАУНЏ, nego baš ovako. Od uniformi srpskih policajaca do specifične balkanske gluposti, Marvel Studios je stvorio najbolji simulakrum jednog od najtrusnijih područja svijeta u povijesti Hollywooda.

A trusno je, da. Whedon izvlači neočekivanu količinu patosa iz sagledavanja Osvetnika kroz neameričke oči Scarlet Witch i Quicksilvera (iako nikad ne koristi te nadimke, jer autorska su prava složena i zaguljena stvar), te pruža američkoj publici uvid u doživljavanje sadašnjeg Imperija SAD-a na način koji se nitko drugi u multipleksima ne usudi. Ako pritom tkogod bude prisiljen pustiti suzu za nazivnim neprijateljem, utoliko bolje.

Posvećeni spašavanju svijeta, Osvetnici ovdje spašavaju ljude. Ma kako se zloslutno zvali, oni doista – jer su raznorodni, sastavljeni od ruskih žena, afroameričkih veterana i nordijskih bogova – ne gledaju na rodne, rasne, spolne i nacionalne razlike kad treba definirati ljudskost. Za film koji računa prodavati kokice prikazivanjem razaranja, Vladavina Ultrona posvećuje neizmjerno više od očekivane količine vremena prikazivanju spašavanja.

Ultron, i to Ultron kojeg je pisao Whedon, umorno pun lucidnih opservacija na račun potrebe čovječanstva da ga se jednostavno zatre, neljudska je prijetnja. Jedan um prenijet kroz mnoga tijela, da, ali um čije pravorijeke ne možemo ne primiti k srcu, čak i dok navijamo da Osvetnici stanu nakraj svim tim tijelima, proizašlim iz razularene ambicije Tonyja Starka. Ultron nije ono neljudsko nešto, nastalo izvan zora čovječanstva: on je naše dijete, a zato ga i mrzimo.

Vladavina Ultrona počesto staje na loptu da bi osvijestila unutarnje traume i neuroze svojih protagonista: Bruce Banner ne smije žudjeti za Betty Ross, ali Hulk može čeznuti za Natašom Romanovom; Steve Rogers, najbolji vojnik svog vremena, ima pravo snatriti za krajem rata, jednom zasvagda, uz ljubljenu i oduzetu Peggy Carter. Za te stvari Whedon očito živi: za točne, istinite trenutke u drami o svojim posve fiktivnim protagonistima.

Nakon što su Marvel i Kevin Feige lani najavili treću fazu Marvelova kinematografskog svemira, pogonjenu Ant-Manom i prijelomnicom Kapetan Amerika: Građanski rat, malotko će imati dvojbe u ishod ove, druge dosadašnje konvergencije u najpametnije vođenoj franšizi u povijesti. Svatko tko je bitan preživi, spoiler alert: mnogo je bitnije tko ostane, a tko odustane.

Za film koji računa prodavati kokice prikazivanjem razaranja, “Vladavina Ultrona” posvećuje neizmjerno više od očekivane količine vremena prikazivanju spašavanja, ne gledajući na rodne, rasne, spolne i nacionalne razlike kad treba definirati ljudskost

(Kažem, spoiler alert. Blagi.)

Jedan od najdivnijih trenutaka Marvelova kinematografskog svemira dosad je utjelovljenje Paula Bettanyja u kreaciju zvanu Vision: tijelom sazdanu od vibranija, umom sazdanu od preostataka Ultrona, licem sazdanu od čovjeka koji je još od prvog Iron Mana pristao biti bestjelesni glas, da bi se sad prikazao u liku koji izgleda točno kao da su ga dočarali Roy Thomas ili John Buscema.

Bettanyjev Vision, na tren oka ukazan u potencijalu koji sluti na Doktora Manhattana u Čuvarima Alana Moorea – alternativnom, ozbiljnom romanu koji je Marvelu pokazao kako poći putem kojim sada ide – sastavnica je novih Osvetnika. Jer Marvel, pod patronatom Kevina Feigea i upućenim vodstvom autora poput Whedona, nikad ne završi nijedan film na točki gdje je počeo: ovaj se kinematografski svemir stalno preobražava. Čujete to, franšize?

Najhrabrija stvar u Vladavini Ultrona završni je prizor postrojavanja novih Osvetnika: izuzev Kapetana Amerike, lučonoše svega dobrog u idealu onoga što zovemo SAD-om, i Nataše Romanove – koja je kao lik bez svog nazivnog filma prošla više nego mnogi protagonisti otkako je bila predstavljena u Iron Manu 2 – novi se Osvetnici sastoje od Visiona, kao nimalo ljudskog lika, dvojice dobronamjernih Afroamerikanaca, te jedne virtualne Srpkinje s parapsihološkim moćima, čije je srce itekako na mjestu, premda ju je životno iskustvo naviklo na ogorčenost.

S ovim idemo u treću fazu Marvelova kinematografskog svemira?

Daj kokice, bit će zanimljivo.

Još tekstova ovog autora:

• Preveliki da propadnu
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Exsultate justi
• Sila se nudi
• Za Lisu
• Exsultate justi
• Uzurpiranje revolucije
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Važno je imati žicu
• Grimizna glina

» Svi tekstovi ovog autora