Pendrekom po Alahu

“Naval beguncev na slovensko mejo se nadaljuje tudi danes.” “Naval beguncev na Evropsko unijo ne popušća” vrište naslovi slovenskih portala. Situacija nije ništa bolja ni drugdje. Naslov srpskih kolega na jednom od portala ovih dana glasio je :”U Preševu uobičajeno vanredno”. Sirijci, Afganistanci, Iračani, Iranci, Pakistanci i ini nesretni ljudi u tisućama pristižu na područje bivše nam domovine, a sada poprilično posvađane regije, bježeći od rata i neimaštine u obećane zemlje – Austriju, Njemačku, Dansku , Švedsku vođeni, danas to znamo, olako izrečenim obećanjem Angele Merkel, koja ih je sve pozvala ne vodeći mnogo računa o mogućnostima i kapacitetima tranzitnih zemalja.

Rijeke izbjeglica, iznurenih do krajnjih granica, slijevaju se iz sabirnih centara Turske, Italije, Grčke ,od Vardara pa do Triglava, na prostor bivše Jugoslavije uvjereni kako se nakon mjesec ili mjesec i pol dana njihovom užasu napokon bliži kraj. Bolesni, iznureni nervozni ne razumiju zašto ih u dijelu zemalja dočekuju sa suzavcima, psima, oklopnim vozilima, naoružanim policajcima i vojskom.

Rijeke izbjeglica, iznurenih do krajnjih granica, slijevaju se iz sabirnih centara Turske, Italije, Grčke, od Vardara pa do Triglava, na prostor bivše Jugoslavije uvjereni kako se nakon mjesec ili mjesec i pol dana njihovom užasu napokon bliži kraj. Bolesni, iznureni nervozni ne razumiju zašto ih u dijelu zemalja dočekuju sa suzavcima, psima, oklopnim vozilima, naoružanim policajcima i vojskom

“Hoću u Njemačku. Ne mogu više. Zašto nam nitko ništa ne govori. Zbog čega nas tretiraju kao životinje”, zapitao je pred kamerama mnogobrojnih televizija Arslan iz okolice Damaska, vidno umoran i razočaran tretmanom Sirijaca na hrvatsko-slovenskoj granici. On ili netko drugi od Sirijaca, sad više ne pamtim, kazao je i to da sad nakon ove muke duge mjesec i više dana žali što nije ostao u svojoj zemlji i poginuo. Shvaća nesretni čovjek ono što vjerojatno nije razumio kad je na ovo putovanje krajnje neizvjesnog ishoda polazio – da mu pogibelj nažalost prijeti i na “putu spasa”.

O tome govori i doista nepotrebna brutalnost slovenskih policajaca prema šesnaestogodišnjem dječaku znakovita imena Alah. Maloljetnog Alaha je policajac prvo odgurnuo, a potom i palicom udario samo zato jer je na zamolbu djevojke iz UNHCR-a izašao iz prihvatnoga centra Šentilj (na granici s Austrijom) provjeriti je li granica otvorena.

Zamislite samo kako bi slovenska javnost reagirala da se policajac pendrekom bezrazložno obrušio na nekog maloljetnog Boštjana ili Janeza na ulicama Ljubljane. U prihvatnim centrima za neželjene izbjeglice u koje se smještaju Arslani, Adnani, Alasi sve je valjda dozvoljeno, pa i okomiti se pendrecima i suzavcima na djecu.

To nije tema za slovenske medije, ali se zato teške optužbe i ubojite strelice odapinju prema Hrvatskoj. Vele susjedi Slovenci da su nam puna usta humanosti, a da izbjegličku djecu, starce i trudnice tjeramo u ledenu Sutlu dovodeći ih na neobilježene prijelaze… I zaista, fotografije žena, djece, staraca kako do kože mokri izlaze na slovensku stranu obale potresla je sve koji su je imali prilike vidjeti.

”Hoću u Njemačku. Ne mogu više. Zašto nam nitko ništa ne govori. Zbog čega nas tretiraju kao životinje”, zapitao je pred kamerama mnogobrojnih televizija Arslan iz okolice Damaska, vidno umoran i razočaran tretmanom Sirijaca na hrvatsko-slovenskoj granici. On ili netko drugi od Sirijaca, sad više ne pamtim, kazao je i to da sad nakon ove muke duge mjesec i više dana žali što nije ostao u svojoj zemlji i poginuo. Shvaća nesretni čovjek ono što vjerojatno nije razumio kad je na ovo putovanje krajnje neizvjesnog ishoda polazio – da mu pogibelj nažalost prijeti i na “putu spasa”.

No medalja uvijek ima i onu drugu stranu. MUP Republike Hrvatske na svojim web stranicama prvo je demantirao prenapuhanu brojku ulazaka u jednom danu, a potom i objasnio zašto su se ti jadni ljudi našli u Sutli nabujaloj od jesenjih kiša. Zato što Slovenija od samog početka odbija prijedlog hrvatske strane da izbjeglice vlakom budu dovozene direktno do Šentilja i austrijske granice, ne bi li se izbjegli poljski putovi i prelazak rijeka mimo mostova. Hrvatski policajci tvrde da su takvi načini nesigurni i nepovoljni za izbjeglice i da ih oni nisu i neće poticati…

Ministar Ostojić poručuje da se ekscesi poput ovog s prelaskom Sutle i događaju upravo zbog nepotrebnog gomilanja oklopnih vozila, pasa, policije,vojske, žica i tranzita na kapaljku, jer onda nesretni ljudi sami traže put do željenoga cilja.

I u pravu je. Otkako su im izbjeglice započele ulaziti u zemlju, Slovenci neprestano dramatiziraju i optužuju Hrvatsku za prevelik priljev ljudi na njihove granice, govore kako naša zemlja na podmukao način (?) šalje loše odjevene i obuvene migrante preko nenajavljenih prijelaza. Baš me zanima jesu li oni tim ljudima osigurali skafandere, čizme, kape , rukavice za ulazak u Autriju u kojoj bi uskoro mogao pasti i snijeg.

Tvrde naši susjedi sa zapada, a vjerujem da slično misle i oni na istoku, kako ne vide ni traga suosjećanju o kojemu Hrvati pričaju. To, naime, kaže slovenski državni tajnik u njihovu Ministarstvu unutarnjih poslova Boštjan Šefic.

A ja dok to čitam ne mogu se ne zapitati zar zaista ne vidi razliku između bodljikave mađarske granice i one hrvatske bez prepreka, zar ne uočava kako se ti jadni ljudi od granice Hrvatske sa Srbijom pa do one sa Slovenijom besplatno voze u vlakovima i autobusima koje im osigurava ta, po njima nehumana hrvatska strana.

O tome govori i doista nepotrebna brutalnost slovenskih policajaca prema šesnaestogodišnjem dječaku znakovita imena Alah. Maloljetnog Alaha je policajac prvo odgurnuo, a potom i palicom udario samo zato jer je na zamolbu djevojke iz UNHCR-a izašao iz prihvatnoga centra Šentilj (na granici s Austrijom) provjeriti je li granica otvorena. Zamislite samo kako bi slovenska javnost reagirala da se policajac pendrekom bezrazložno obrušio na nekog maloljetnog Boštjana ili Janeza na ulicama Ljubljane. U prihvatnim centrima za neželjene izbjeglice u koje se smještaju Arslani, Adnani, Alasi sve je valjda dozvoljeno, pa i okomiti se pendrecima i suzavcima na djecu…To nije tema za slovenske medije, ali se zato teške optužbe i ubojite strelice odapinju prema Hrvatskoj. Vele susjedi Slovenci da su nam puna usta humanosti, a da izbjegličku djecu, starce i trudnice tjeramo u ledenu Sutlu

Znaju li u Sloveniji da je prijevoz u Srbiji i Makedoniji prepušten privatnicima i da ga oni izbjeglicama naplaćuju višestruko skuplje nego svojim građanima. Zar ne vidi razliku između njihovih i naših graničnih prijelaza, je li im zaista bila potrebna ta moskovska vojna parada i što su njome postigli osim da prestrašene ljude stjeraju u Sutlu. Kakvu poruku šalje njihov policajac kad usmjeri pendrek na nesretnog dječaka, na Alaha?

Zasigurno ne poruku humanosti i civiliziranosti naših zapadnih susjeda…Dao bi

se na pohlepi dijela istočnih susjeda i nepotrebnoj demonstraciji sile naših zapadnih lijepo parafrazirati dio teksta nekad popularne pjesme Zdravka Čolića:

Od Vardara pa do Triglava,

svijetli krizom obasjana

ponosito sred Balkana

hipokrizija naših dana

Tu slovensku hipokriziju otkriva upravo nesrazmjer između obećanog, s hrvatskom vlašću dogovorenog i onog učinjenog. Nasilje se doista ne može opravdati navalom “beguncev na slovensko mejo”.

Još tekstova ovog autora:

• Mozgovi okovani žilet žicom
• Dobrodošlica ispisana kundakom
• Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
• ”Antivakser revolucija” miloševićevskoga tipa
• A Boro a Day Keeps Illness Away
• Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
• Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
• Hrvatska iz nehata na pravoj strani
• HRT politički plijen ili javni servis?
• Čoban tjera migrante

» Svi tekstovi ovog autora