Svi dobro znaju priču o čovjeku koji viče ”Vuk”, a vuka nema. Kad vuk dođe, nitko čovjeku ne vjeruje. Ja sam mislio da su prijevremeni izbori nužni i očekivao da će se raspisati ljeti ili početkom jeseni 2018. Sve je upućivalo na to. [Read more…]
Kako je Ante Tomić romanom providio propast Agrokora

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
O toj bi se konzervativno-katoličkoj obitelji danas trebalo šutjeti. Najprije zato što se nije govorilo dok se imalo što reći. Sjećam se, recimo, toga kako sam ispred ulaza u njihov dućan u kojem sam godinama kupovao zatekao zagovornike referenduma o braku. Postavili su montažni stolčić, dijelili reklamni materijal i sakupljali potpise, sve to pod patronatom velike obitelji i njihove firme. Da sam tada pokušao nešto na tu temu u novinama napisati, ne bi mi bilo objavljeno. Ali nisam ni pokušao. [Read more…]
SDP: potresi i incidenti – Istina o hrvatskoj socijaldemokraciji
Otrežnjenje je bolan proces. U doslovnom smislu kada se slušaju savjeti o pivu koje sadrži vitamine za triježnjenje, o salamuri koja pomaže, ispijanju oceana kava i tableta. Zapravo ne pomaže ništa od toga. Pomaže vrijeme i zaborav da se u trenutku opijenosti pretjeralo. Treba izaći na zrak. [Read more…]
Karamarka samo mostić priječi od preuzimanja apsolutne vlasti

Helena Puljiz
Kako se u djelo provode riječi Tomislava Karamarka ”Tko priča protiv HDZ-a, priča protiv vlastitog naroda!”? Evo kako: ”Ti si udbaško smeće, crvena koljačica. Marš iz Hrvatske! Seli se! Jugočetnička komunjaro, mrziš sve što je hrvatsko, nećeš još dugo! Partizančino, smeće udbaško! Udbaška ku… Srpska ku… Smeće srpsko! Ti nisi Hrvatica!” [Read more…]
Aye-aye, Madame Kitarović
Društvenim mrežama kruži fotografija psa Lesija ispod koje stoji potpis: “Da je Lesi bio iz Hrvatske, nikad se ne bi vratio kući!”. No jedan “Lesi”najavljuje povratak doma, na Prisavlje, u Kockicu. Na mjesto gdje su “rođeni” tvorci stranke koji čine okosnicu Domoljubne koalicije. Nova adresa vlade, ako možemo vjerovati najavama u medijima, bila bi bivša zgrada Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske. [Read more…]
Pendrekom po Alahu
“Naval beguncev na slovensko mejo se nadaljuje tudi danes.” “Naval beguncev na Evropsko unijo ne popušća” vrište naslovi slovenskih portala. Situacija nije ništa bolja ni drugdje. Naslov srpskih kolega na jednom od portala ovih dana glasio je :”U Preševu uobičajeno vanredno”. Sirijci, Afganistanci, Iračani, Iranci, Pakistanci i ini nesretni ljudi u tisućama pristižu na područje bivše nam domovine, a sada poprilično posvađane regije, bježeći od rata i neimaštine u obećane zemlje [Read more…]
Čista zemlja
Hrvatskoj je sve spremno za početak velikih higijenskih radova. ”Došlo je vrijeme za čistu Hrvatsku”, rekla je nekadašnja miss Hrvatske Anica Kovač, supruga fudbalera Roberta K., brata selektora hrvatske nogometne reprezentacije Nike K. Gospođa Kovač to je izjavila dajući u subotu (2. svibnja, op.ur.) potporu prosvjednicima i Thompsonovim obožavateljima okupljenim na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, pod parolom ”100 % za Hrvatsku”, gdje se zateklo i nešto stopostotnih ratnih zločinaca, poput Darija Kordića i Branimira Glavaša. [Read more…]
Diskurs građanskoga rata
Reagirajući na navode Tomislava Karamarka o ”slučaju Jović”, predsjednik Republike Ivo Josipović je rekao kako se prof. Dejanu Joviću zahvalio na angažmanu glavnog analitičara u svom uredu jer se nisu temeljno složili oko važnog političkog pitanja, onog o uvjetima u kojima je proveden hrvatski referendum o izlasku iz Jugoslavije.
Predsjednik HDZ-a u Gospiću je komentirao razrješenje glavnog analitičara Predsjednika, pa je kazao da ”predsjednik Josipović pet godina zna političku profilaciju svog savjetnika Jovića”, odnosno da je Josipović znao da je ”Jović na miloševićevskim antihrvatskim pozicijama” i ”zna da je Jović protivnik hrvatske samostalnosti”.
”U ovom trenutku nije problem Jović nego Josipović”, dodao je Karamarko zazivajući streljački stroj za ”izdajnika” Jovića i za ”veleizdajnika” Josipovića.
Već dugo se ovaj ljubitelj jama bavi uvođenjem straha među građane Republike Hrvatske, pa nas ne smije iznenaditi što šef HDZ-a kaže kako ”dugogodišnjom suradnjom s Jovićem, Josipović vrijeđa sve one koji su dali svoje živote za hrvatsku neovisnost”.
Koristeći riječi nacionalističkih utvara kakve su Ivica Šola ili Zvonimir Šeparović, jer prvi je, znamo, zagovarao posebne metode za ”slučaj Jović”, dok drugi Josipovića osuđuje kao veleizdajnika i to u Vukovaru gdje se našao putujući cirkus toga nekoć predanog komunističkog suca, Karamarko nas vraća u užasne godine rata iz kojih nas je Dejan Jović pametnim analizama polako izvlačio, jer promovira diskurs građanskoga rata koji se dogodio paralelno agresiji Miloševića i JNA na Republiku Hrvatsku
Ako je Jović ”miloševićevac” i neprijatelj svega hrvatskog, kako sugerira mentor predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, što je tek Josipović s obzirom da ”u ovom trenutku nije problem Jović nego Josipović”, to jest da je ”Jović jednak Josipoviću”?
Karamarko kaže kako se zbog svega što je Jović ikada zastupao Josipović ”dužan ispričati hrvatskom narodu”.
Predsjednik, shvativši koliko su opasne teze šefa HDZ-a, odmah mu je odgovorio, te je u Osijeku izjavio: ”Kada je riječ o ovim grubim kvalifikacijama gospodina Karamarka, samo bih podsjetio da je gospodin Jović bio savjetnik kandidatkinje za predsjednicu RH Kolinde Grabar Kitarović kada je bila ministrica, kao i ministru Žužulu, dakle važnim osobama iz njegove stranke. Ne bih se usudio reći i mislim da je to strašna kvalifikacija kada za nekoga kažete da je državni neprijatelj”.
Da, točno je, prestrašne su to kvalifikacije. Koristeći riječi nacionalističkih utvara kakve su Ivica Šola ili Zvonimir Šeparović, jer je prvi, znamo, zagovarao posebne metode za ”slučaj Jović”, dok drugi Josipovića osuđuje kao veleizdajnika i to u Vukovaru gdje se našao putujući cirkus toga nekoć predanog komunističkog suca, Karamarko nas vraća u užasne godine rata, iz kojih nas je Dejan Jović pametnim analizama polako izvlačio, jer promovira diskurs građanskoga rata koji se dogodio paralelno agresiji Miloševića i JNA na Republiku Hrvatsku.
Da se mnogi Srbi nisu pobunili protiv naše države, da nije bilo ubojstava Srba u Podunavlju kao uvertira u pakao Vukovara ili da se Hrvati, na primjer, nisu krenuli obračunavati sa ”braćom muslimanima” u BiH, ne bismo mogli govoriti i o građanskome ratu (ili i o građanskim ratovima) pored nepobitne velikosrpske agresije. Ali bilo je kako je bilo i ne ponovilo se!
Tomislav Karamarko, međutim, kao da se rata nije zasitio i kao da koristi mržnju kao gorivo, u ovom slučaju i etničku mržnju, jer Dejana Jovića proziva i kao pripadnika ”nelojalne”, što će reći ”miloševićeve” srpske manjine.
Dogodi li se štogod nažao prof. Dejanu Joviću (na njegovu sreću i na njegovo dobro zdravlje bi sada, gospodine ministre Ostojiću, trebala paziti policija), trebat će optužiti u prvome redu bivšeg ministra unutarnjih poslova RH Tomislava Karamarka koji je zaprijetio Joviću i legalno izabranom Predsjedniku Republike Hrvatske monstruoznim optužbama!
Dogodi li se štogod nažao prof. Dejanu Joviću (na njegovu sreću i na njegovo dobro zdravlje bi sada, gospodine ministre Ostojiću, trebala paziti policija), trebat će optužiti u prvome redu bivšeg ministra unutarnjih poslova RH Tomislava Karamarka koji je zaprijetio Joviću i legalno izabranom Predsjedniku Republike Hrvatske monstruoznim optužbama!
Točno je da mi novinari i političari moramo imati deblju kožu od ”običnih građana”, ali takav govor mržnje i takvo sijanje nemira u građanstvu nije dozvoljeno, nije moralno i nije ljudsko. I tko sve podržava šefa HDZ-a?
Je li Tomislav Karamarko za svoju kampanju bijesa i agresije otišao po blagoslov kardinalu Josipu Bozaniću? Zašto zagrebački nadbiskup, ako je mirotvorno raspoložen, tolerira takvo grozno ponašanje ljudi s kojima se srdačno susreće možda da bi im podržao političke aspiracije?
I još važnije pitanje: ako je Kolinda Grabar Kitarović bila iskrena kada je izjavila, u više navrata, da neće ni promovirati ni dopustiti ”prljavu kampanju”, odgovara li joj da šef njene stranke gadno prijeti jednom sveučilišnom profesoru i da se Predsjednika Republike naziva izdajnikom uspoređujući ga ni manje ni više nego sa satrapom Slobodanom Miloševićem koji je toliko toga zla unio u našu sredini i među naše ljude?
Gospođa Kolinda Grabar Kitarović se mora očitovati, jer ako šuti, znači da je bila neiskrena i da će se i ona služiti ne prljavštinama, već opasnim gadarijama koje mogu koštati i ljudske živote.
I ovo ne pišem kao novinar koji ima pravo misliti da je za Hrvatsku najbolje da Ivo Josipović dobije još jedan mandat. Ovo u prvome redu pišem kao građanin koji je izuzetno zabrinut porastom govora mržnje i kulture straha u Hrvatskoj. Samo prije nekoliko dana u Vukovaru je Bojanu Glavaševiću dobačeno da ”ode”, da je ”izdajnik”, ”sin kojeg bi se trebalo sramiti” i pomoćnik ministra kojem ”nije stalo do žrtava Vukovara”.
Takve harange moramo smjesta prekinuti i pozivam sve moje kolegice i kolege da im ne daju prostora i da ih odlučno osude.
Ako osoba koja želi stati na čelu države smatra da su na Pantovčaku jedan do drugoga sami neprijatelji naše države, ako političar koji bi sutradan želio biti na čelu Vlade ili Sabora izjavljuje da se moramo bojati šefa države jer je isti kao Milošević, onda je sve otišlo k vragu!
Ako je Kolinda Grabar Kitarović bila iskrena kada je izjavila, u više navrata, da neće ni promovirati ni dopustiti ”prljavu kampanju”, odgovara li joj da šef njene stranke gadno prijeti jednom sveučilišnom profesoru i da se Predsjednika Republike naziva izdajnikom uspoređujući ga ni manje ni više nego sa satrapom Slobodanom Miloševićem koji je toliko toga zla unio u našu sredini i među naše ljude?
Zar Karamarko zaista misli da bi se Hrvati opet trebali naoružati i jedni druge gledati preko nišana? Ako ne misli tako, neka se on hitno ispriča i neka povuče ove prestrašne riječi koje je izgovorio u petak u Gospiću, nedaleko mjesta gdje je jedan njegov istomišljenik, koji je također tražio neprijatelje, usmrtio Milana Levara.
Ovo nije šala, ljudi, ovo su itekako opasne stvari.
Slobodno mi zamjerite. Eto, jedna moja kolegica u četvrtak mi nije željela pružiti ruku jer, na to se svodi priča, podržavam Josipovića. Ali ja moram reći kako vjerujem da je Ivo Josipović garancija da se ne dogodi ono što bi Karamarko i njegovi ubrzo priredili, a što smo već imali devedesetih.
A što će biti nakon pet godina kada Josipović završi svoj drugi mandat? Tada, ufam se, na pozornici nećemo imati Karamarka, već, nadam se, Plenkovića, Stiera ili one koji Karamarka prežive pa, zašto ne, i gospođu Kitarović. A na tzv. ljevici neće biti više Milanovića. Možda nam se posreći, pa nam se dogodi i centar.
Tada bi ovo društvo trebalo biti pametnije, obrazovanije i bogatije. Zrelo da se izabere osoba koja će i dalje jamčiti, ali i promovirati kulturu mira, snošljivosti i dijaloga, a zbog čega bez straha mislim da treba dati glas Ivi Josipoviću.
Nije on moj bog, da se razumijemo, ne padam ničice pred njim niti mislim da je savršen. Mislim, kao i 2009., da je on dobro rješenje za Hrvatsku, da ima dobre ideje, da je za moj ukus dovoljno odlučan da provede važne promjene za koje treba vremena, puno živaca i veliko srce.
Da na vlast dovedemo ove koje su sposobni toliko lagati, krasti i, povrh svega, mrziti? Bože nas sačuvaj!
(Ova kolumna je izvorno objavljena na portalu predsjednicki-izbori.hr ali je prenosim zbog hitnosti situacije i prevažnosti teme te tako po drugi puta, mislim opravdano, kolumna Democroacia ”ugošćava” autora sa drugoga portala).
Na suncu i u sjeni
”Dosljednost je zadnje utočište nemaštovitih”, zapisao je svojedobno Oscar Wilde. Mogao bih se kladiti kako je ta žovijalna misao neobično bliska našemu premijeru. Jer, da je kojim slučajem, umjesto svijeta visoke politike, za svoj poziv izabrao nogomet, Zoran Milanović bi, izvan svake sumnje, uživao u reputaciji fantazista bez premca.
Birajući između dosljednosti i maštovitosti, on se odavno opredijelio za potonju opciju, pa nas već godinama zapanjuje proplamsajima nesputane imaginacije. Hoćete li nekoliko friških primjera? Hajdemo redom…
Njegov tim mjesecima je vrijedno radio na konačnom rješenju problema balastne radne snage u javnom sektoru. Čarobna formula outsourcinga koja je, kao fol, državi trebala donijeti goleme uštede, a čistačicama i domarima cehovski dignitet i profesionalno ispunjenje, pod pritiskom je sindikata i građanskih udruga zamijenjena novim modelom, takozvanim spin-offom.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage
Za ovu je priču zapravo savršeno nebitno što se tom strategijom stvara još jedno megamutant javno poduzeće koje ne samo da ne može ušparati ni jednu jedincatu proračunsku lipu, nego će se, upravo suprotno, pretvoriti u još jedan fiskalni bunar bez dna. Ono što impresionira jest brzina i lakoća odustajanja od koncepta koji se tvrdoglavo i grčevito mjesecima branio kao jedina moguća opcija.
Idemo dalje. Dva dana nakon što je premijer svečano objavio kako je zadatak Siniše Varge, novog ministra zdravlja, nastaviti započete reforme, Ostojićev je zamjenik osvanuo na naslovnim stranicama novina s porukom kako ukida reforme svog prethodnika i master plan bolnica, usvojen na Vladi prije samo sedam dana.
Ali to nije sve! – dodali bi sada gurui televizijske prodaje lonaca s neprijanjajućim dnom. Vedran Mornar, novi šef resora znanosti i prosvjete, već je prvim javnim istupom jasno stavio do znanja kako želi biti ministar diskontinuiteta, naglašavajući kako ima drukčiji stav o Zdravstvenom i Građanskom odgoju od svoga prethodnika, pa, sukladno tome, valjda i od samoga premijera, koji je dvije i pol godine srčano branio Jovanovićev model.
Ukratko, u samo dva dana zbila su se čak tri strateška obrata koja se nitko nije potrudio valjano obrazložiti. A i zašto bi kada odgovor vladajuće garniture nitko nije ni zatražio. Rezignirana javnost davno se pomirila s činjenicom kako je SDP-ova vlast dosljedna samo u nedosljednosti. Jer, nakon svake odlučne objave nove politike, strategije, zakonskog rješenja, makar i simboličnog iskoraka, slijedi još odrješitiji demantij, energičnija negacija, rezolutniji obrat…
Glasno izgovoreno “da” zaglušuje se zvonkim “ne”, zagovor kupa pretvara se u grčevitu obranu špadi, svako “hoćemo” izvrće se u “nećemo”, ono što je danas istina već sutra postaje laž…
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…? (…) Kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
Što je preostalo od Plana 21? – pitaju se razočarani esdepeovi birači. Najpošteniji odgovor bi glasio: 21 mogućnost odgovora na svaki problem koji iskrsne. Naime, u minule dvije i pol godine Milanovićeva se garnitura nije dohvatila nijednog prijepornog pitanja, a da ga svojim kakit ću-piškit pristupom (oni to vjerojatno zovu multitasking) nije dodatno zakomplicirala.
Imati vlast koja danas srčano brani ono što će već sutra beskompromisno napasti, grozna je vijest za sve porezne obveznike. No zagovor neumornog driblanja i javnosti i sebe samih, nije baš sasvim jalova strategija, kako se to nekima može na prvi pogled učiniti. Metodička nedosljednost donosi, naime, i neke vrlo opipljive koristi.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage.
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?
Utoliko i Milanović ima razloga za zadovoljstvo. Svaka kritika koja mu se eventualno uputi, bit će savršeno promašena. Jer, kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Poštedite nas dociranja
Prije nekoliko tjedana, u kasne poslijepodnevne sate, baš dok sam se dizao s ručka, privukao mi je pozornost ženski glas koji je dopirao iz televizora: “Čujte, ja sam već u godinama kada moram razmišljati o svojoj budućnosti”. Kako sam i prije navršene pedesete prestao razmišljati o svome futuru, baš me zanimalo koje je dobi dama zaokupljena takvim brigama. Podigao sam pogled i opazio ljupku staricu kojoj čovjek ne bi dao ni devedeset, premda sam se u nastavku priloga imao prilike obavijestiti kako su gospođi ravno 104 godine.
Sve otada ne izlazi mi iz glave taj čarobni vitalizam žene koja je umirovljena valjda još dok je ovom zemljom vladao Khuen Hedervary, a i dalje radosno iščekuje svako novo jutro puna planova za budućnost.
Cijeli svoj radni vijek što ga je provela kao učiteljica glazbe ona je redovito uplaćivala zdravstveno osiguranje. Svaki mjesec s njezine skromne plaće odlazila je pinka u fondovsku škrabicu za, ne daj, bože, ako je napadne kakva bolest, da si može priuštiti liječenje, a da pritom ne dospije na prosjački štap.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge
Desetljećima je tako liferovala svoj novac ne primajući ništa zauzvrat, sretna što ne mora pohoditi liječnike. No kako godine, u njezinu slučaju i cijela stoljeća, neumoljivo teku, ona je, eto, dospjela do praga dobi kada mora početi razmišljati o, za sada samo teorijskoj, mogućnosti da će u dogledno vrijeme možda ipak morati pohoditi nekog specijalista.
A taj ‘‘izlet” što ga je 104 godine odgađala bit će uskoro bitno skuplji nego što je bio do sada. Najavljujući nove, značajno više tarife, ministar Rajko Ostojić je, među ostalim, kazao i sljedeće: “Cijena usluge od 40 ili 50 kuna nije realna ako pregled obavlja sveučilišni profesor, internist ili kirurg. Dakle, tražimo realnu cijenu usluga.”
Ta opaska čovjeka mora iznervirati iz barem dva razloga. Prvo stoga što ležerni ministar sustav javnoga zdravstva, stvoren i razvijan našim – ponavljam, našim! – novcem, izjednačava s komercijalnim servisom iza kojega stoji privatni kapital. Realna cijena usluge je iznos koji će vam obračunati u medicinskoj ustanovi koju su utemeljili ljudi s dovoljno poduzetničkoga duha i još više novca.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge.
Ostojićeva obrana novoga cjenika još i više nas mora uznemiriti pročitamo li je kao neku vrstu korisnoga naputka za rješavanje financijskih problema i u drugim vladinim resorima.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Zašto, primjerice, i ministar obrazovanja ne bi posegnuo za istom formulom, pa počeo razmišljati o realnoj cijeni usluga školovanja naše djece?! Materinski jezik i matematika ne predaju osobe bez ikakvih kvalifikacija, nego, dapače, visokoobrazovani kadrovi iza kojih, u nekim slučajevima, stoje cijela desetljeća predanoga rada i nagomilano golemo pedagoško iskustvo. Unatoč svemu, usluge što ih oni pružaju našim potomcima mi ne plaćamo ni prebijene lipe. Pa dokle ćemo tako? – mogao bi se upitati Željko Jovanović.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Naša politička vrhuška, bez obzira na njezin nominalni ideološki predznak, rado ponavlja onu mantru kako u kapitalizmu nema besplatnoga ručka. S marljivošću koja zapanjuje oni rade na otkrivanju uvijek novih modela naplate tog sve jadnijeg obroka.
Pritom, međutim, zaboravljaju na činjenicu kako poreze – uz ostalo, ako ne i prije svega – plaćamo upravo zato da bismo si osigurali abonentski status pri javnoj trpezi. Nevoljko pristajemo da nas svakog mjeseca sve više gule, jer znamo da ćemo zauzvrat nešto i dobiti: recimo, pristojno liječenje i solidno obrazovanje.
Ni jedno ni drugo nama ne pada s neba, nego smo izdašno platili puno prije nego što nam je prva usluga uopće pružena. Zato bih najljubaznije preporučio ministrima: ako nas već morate derati novim nametima, jer je državna blagajna beznadno prazna, a vi je ne znate puniti drukčije negoli drenažom naših novčanika, poštedite nas barem grotesknog dociranja kojim bi nam, kao, trebali otvoriti oči.
S otimanjem se nekako i možemo pomiriti, ne morate nam još i vrijeđati zdravu pamet.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)