novinarstvo s potpisom
Vladimir Pavlinić
”Jahve, kojemu se mole židovi i kršćani, i Alah, kojemu se mole ‘sveti ratnici’ šiitski i sunitski: krvi i glava koliko hoćeš. Kakav je to samo tempo!” Na tu rečenicu Slobodana Šnajdera, što sam je pribilježio kad se ono na Srednjem istoku bila razmahala sječa glava pripadnika druge grane islama, naiđoh prikladno sada dok nam mozak satiru vijesti iz Ukrajine. Tu su kršćani jedne nacije krenuli na istrebljenje kršćana susjedne nacije. [Read more…]
“Naval beguncev na slovensko mejo se nadaljuje tudi danes.” “Naval beguncev na Evropsko unijo ne popušća” vrište naslovi slovenskih portala. Situacija nije ništa bolja ni drugdje. Naslov srpskih kolega na jednom od portala ovih dana glasio je :”U Preševu uobičajeno vanredno”. Sirijci, Afganistanci, Iračani, Iranci, Pakistanci i ini nesretni ljudi u tisućama pristižu na područje bivše nam domovine, a sada poprilično posvađane regije, bježeći od rata i neimaštine u obećane zemlje [Read more…]
Odbrana povređenih verskih osećanja i streljanje gotovo cele redakcije pariskog nedeljnika Charlie Hebdo pobudili su mnoge da iskažu svoju brigu. Većina naših komentatora opšte prakse, ali i profesora sa velikim ovlašćenjima, ponudila je, osim uvodne osude krvoprolića, zlokobno ”ali”: pariski karikaturisti nisu bili dovoljno pažljivi, pogazili su dobar ukus (čudna estetska kategorija), nisu poštovali kulturološke i religiozne razlike. I onda ni zločin nije više to što jeste.
U jednoj kultnoj emisiji na Radiju Bgd 2 dva profesora su, uz niz okolišnih pravdanja koja smatram neskriveno sramotnim, gotovo u glas prizvali kao argument rečenicu Angele Merkel da je interkulturalnost mrtva. Na stranu što je to rečeno pre ovog zločina i sa osvrtom na unutrašnje političke prilike Nemačke. Ali multikulturalnost kao civilizacijski pokret ostaje kao paradigma, makar utopijska. Zašto bi gđa Merkel bila meritorna u toj oblasti?
Ako bi se uvažile sve kulturološke i religijske osetlivosti (na stranu što nijedna nije izgovor za upotrebu kalašnjikova), šta bi ostalo od volterovskog modela tolerancije, od prava na drukčije mišljenje o svemu i svačemu? Samo ono što dvojica dičnih klerika, vladika Amfilohije sa najavom Sodome i Gomore i muftija Zukorlić sa svojim uniformisanim braniteljima vrhunske Alahove istine, nude kao prostor za mišljenje. Hvala na toj slobodi.
Ne čudi što je na društvenim mrežama preovladao onaj sloj frustriranih i za svaku temu pripravnih mislilaca kojima nijedno dno nije dovoljno nisko postavljeno. Ne čudi ni veći deo akademske takozvane elite koja mesecima ćuti na anticivilizacijski udar kojim je pometena vlast pokušala da poništi jedan od glavnih oslonaca pravednosti i pravosuđa – advokatski esnaf, koji je posle više od 4 meseca najmasovnijeg i najtrajnijeg štrajka u celokupnoj istoriji balkanskih naroda (blizu osam hiljada solidarno ujedinjenih u protestu) ostvario svoj cilj.
I kad je ovih dana štrajk okončan pobedom nad osionim ministrom, kojem naravno nije palo na pamet da podnese ostavku (jer šta bi on posle sa svojim skromnim znanjima i opasnom vrlinom poslušništva!), veći deo medija ponudio je ministru da proslavi demokratsko rešenje (i trećinu godine bez zarade za opstanak advokatskih porodica).
Nastavljen je višemesečni štrajk prosvetnih radnika, a protesti bukte u privrednim tačkama koje su zamrle, ali nema ko da saopšti da je igranka završena. I po koju cenu.
U priličnom broju komentara razlog za napad na redakciju Charlie Hebdoa pronađen je u klasno raslojenom francuskom društvu, u onom delu populacije (oko 6 miliona) koji pripada doseljenicima u prvoj ili drugoj generaciji. Mladost ovog segmenta, uglavnom muslimaskog porekla i vaspitana na islamskim načelima, nema gotovo nikakve šanse u sistemu podređenom surovom novoliberalnom ekonomskom modelu. Tu leže dalekosežni koreni osećanja obespravljenosti, a na tom plodnom tlu lako je zasejati klicu svakog terorizma.
Velike strukturne promene se nameću ne samo francuskom društvu već nizu najbogatijih zemalja. Ako se nasleđuju slobodarske tradicije rođene u Francuskoj revoluciji, koju su ideološki začeli enciklopedisti d’Alambert, Rousseau i drugi, onda se mora povratiti nešto od mera koje nose tragove socijalne pravde i minimalne solidarnosti. To se neće moći sprovesti preko noći, ako se uopšte uvaži potreba obezbeđivanja socijalne i zdravstvene zaštite.
Na to su upozoravali ovih dana poznati mislioci i filosofi poput Edwarda Saida, Julije Kristeve, Andrea Glucksmanna… Njihovu brigu i upozorenja valja razlikovati od jedva prikrivenog likovanja ljudi sa nacionalističke desnice. Odande se čulo slavodobitno: šta smo vam govorili, niste uvažili naša upozorenja o strogoj kontroli priliva novih imigranata, o nadzoru nad delom Francuske koje se nije dovoljno asimilovalo.
Valja li podsetiti da asimilovanje pod prisilom nema nikakve veze s osnovnim načelima multikulturalizma koji je složen i ne baš jednoznačan proces.
U ovom delu Balkana posle dvodecenijskog trovanja agresivnom nacionalističkom retorikom, sa ustanovama kao što su SANU, Univerzitet, na kojima se još ne sme glasno pomenuti Srebrenica i bombardovanje Sarajeva, jer će vas desetine uglednih imena zasuti kontraargumentima: a šta su oni nama radili, tamo smo se samo branili, teško je očekivati pribranost u većem delu medija.
Isti oni koji su bili perjanice ratnohuškačke, kvazipatriotske retorike za vladavine dedinjskog Gospodara života i smrti i dalje ”drže banku” u medijima.
Izvesna ravnoteža je u medijima postignuta na groteskan način: kao što se deo kvazianalitičara utrkuje u veličanju samodržavlja Vladimira Vladimiroviča (čak ni u ruskim medijima se ne mogu sresti takvi apologetski izlivi divljenja), sa istim žarom se neprekidno podgrevaju priče da je Evropskoj uniji odzvonilo (samo što se nije raspala, pa šta bi Srbi tamo!), da se u Evropi sve radi po golom diktatu iz Washingtona, da se odande nameće sumrak golog razuma.
Ako ovom retorikom zasipate goloruki i sve gladniji narod, onda ne očekujte ništa dobro sem golog održanja postojeće vlasti. A ovo poslednje kao strateški cilj se i ne krije. To se u javnim prenosima iz Parlamenta čuje svakih pet minuta.
Iz novinarskih udruženja (u toj tački se jedino slažu NUNS i UNS, Nezavisno udruženje novinara Srbije nastalo 1992. iz protesta protiv vulgarne propagande režima koja je zavladala Udruženjem novinara Srbije) dolaze upozorenja o opasnoj tabloidizaciji medija, o sve većoj cenzuri koja počiva na skrivenim mehanizmima moći i uticaja.
I tu se stane, može samo da se iskoči iz sopstvene kože.
A nastavlja se selektivna upotreba specijalista za odbranu srpstva, među kojima su najznačajniji Noam Chomsky i Peter Handke. Oba su značajni mislioci i stvaraoci, prvi se istakao u oblasti moderne lingvistike još od 1970. naovamo, a drugi je među najznačajnijim prozaistima i dramskim piscima današnjice.
Chomsky je kao kritičar američke ekspanzionističke politike još 1969. objavio izvanrednu knjigu ”American Power and the New Mandarins” (američko izdanje Pantheon Books, 320 str.), koju sam tih godina halapljivo čitao, ali do dana današnjeg niko je nije priredio za naše čitaoce. Poslednjih dvadesetak godina ovaj pisac komentariše političko nasilje na raznim stranama sveta, ponekad nedovoljno upućen u povode o kojima sudi i izvlači dalekosežne analogije.
Handke je u političkom smislu mnogo banalniji slučaj. Vodali su ga srpski vladari krajem devedesetih po ratištima, a on je davao prosrpske izjave posle kojih bi svako razuman rekao kao u onom čuvenom dečjem nadmetanju: E, vala si im rekao!
Nekoliko puta se pojavio u Požarevcu da oda poštu počivšem vladaru, sahranjenom pod jednom šljivom. Tim povodom davao je zaplamtele izjave od kojih su crvenele uši i većini Slobinih doglavnika, od kojih su neki u vrhu i današnje vladajuće ekipe.
Ovih dana su naši mediji preneli iskaz Noama Chomskog koji je utvrdio da je u slučaju pokolja u redakciji Charlie Hebdoa reč o javnom licemerju, jer je prilikom bombardovanja srpskog RTS-a nastradalo 16 novinara i niko se nije na Zapadu ogradio od tog čina.
Kako se uzbudilo kuso i repato posle ove plamteće izjave koja je zasnovana na potpunom nerazumevanju onoga šta se dogodilo napadom na zgradu RTS-a. Osim što je 16 nedužnih ljudi surovo nastradalo. Kao da je zavladala potpuna amnezija, kao da do napada NATO snaga nije došlo uz direktno saučesništvo srpskog režima! Kao da oni nesrećni ljudi nisu bili namerno žrtvovani kako bi SM, po svojoj idiotskoj logici, mogao da kaže: Evo šta nam rade! I onda da u Kumanovu potpiše mir kako bi ispunio zahteve koje je mogao da ispuni i bez 78-dnevnog bombardovanja.
Bilo je potrebno da majka jednog žrtvovanog dečaka u tom zločinačkom napadu, gospođa Žanka Stojanović, napiše otvoreno pismo Chomskom i da ga podseti da francuski novinari nisu bili upozoreni da će biti napadnuti.
A u Beogradu se dan uoči napada na zgradu znalo da će se to dogoditi, jer je redakcija američkog CNN-a bila u pomenutoj zgradi. Onda su se povukli govoreći onima koje su sretali u zgradi da brišu odande. Poznata ratnohuškačka komentatorka je, dan ranije, hrabro izjavila u dnevniku: ”Bombardujte, čekamo vas!” i još hrabrije iz tih stopa zbrisala u Budimpeštu.
Direktor RTS-a D. Milanović nije poštovao upozorenje srpskih vojnih obaveštajaca (i to u pismenom obliku) da povuče ljudstvo iz Aberdareve 10. Tačnije, povukao je sebe i svoje novinare jurišnike, a kao žrtvovani plen ostavio šminkerke, daktilografkinje i delove obezbeđenja. A odmah posle vazdušnog udara DM je izvukao spremljene TV-ekipe da snime razmere ljudske nesreće. Zbog svega toga je odležao 10 godine ćorke u Zabeli. Po odluci srpskog pravosuđa, a ne omraženog haškog.
Na to je podsetila ova majka, ali njeno pismo medijima objavio je samo dnevni list ”Danas”. Ostali su za to vreme i dalje likovali nad tekstom američkog aktivističkog intelektualca (rođen 1928.).
Sad se oglasio i pomenuti DM koji, ohrabren logikom Noama Chomskog, traži, kako se priča, odštetu jer je nepravedno kažnjen.
A pošto ovih dana RTS raspisuje konkurs za novog generalnog direktora, ništa me ne bi začudilo da DM bude ponovo imenovan na staru funkciju. Novi režim traži nove poslušnike, a neki koji su promenili nekoliko gospodara, od SM do Borisa Tadića, dobro znaju šta nude.
Na drugoj strani, nova redakcija pariskog satiričnog nedeljnika neka vidi šta radi. Da ne ispadne da ih ovi naši nisu upozorili!
Bajramska hutba, 1. šewal, 1435. / 28. 07. 2014.
Hvala Allahu, Stvoritelju svjetova, na milosti i blagodatima kojima nas daruje. Donesimo salavat i selam na posljednjega Allahova poslanika Muhammeda a.s., na njegovu časnu obitelj, na njegove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli s Njegovim imenom u srcu. Sjetimo se i svih šehida koji su dali svoje živote za dobrobit islama i svih koji ga slijede.
Cijenjena braćo i sestre,
Na kraju ovog odabranog mjeseca ramazana u kome smo intenzivirali djela ka povećanju svoje pobožnosti te se na najprikladniji i Bogu ugodan način organizirali u izvršavanju svojih obveza, molimo Uzvišenog Stvoritelja da nam to primi kao čin naše odanosti i pokornosti samo Njemu. Istinski se nadamo da su naši ibadeti (obveze prema Bogu) u ovom mjesecu duboko ostavile tragove u nama te da će isti živjeti s nama i nakon ramazana.
Ramazan je prigoda da se istinski pokajemo (tewba) za sva svoja djela i propuste koje smo svjesno ili nesvjesno činili te da istinski pogledamo sebe iznutra, oslanjajući se na Božju milost i oprost koja je u ovom mjesecu posebno izražena.
Postom, kao središnjim ibadetom, u ovom mjesecu nadam se da smo postigli neophodna svojstva koja će nam olakšavati svakodnevni život i sva iskušenja s kojima se susrećemo. To su prije svega strpljivost, iskrenost, samokontrola i bogobojaznost. Ova plemenita svojstva nužno su potrebna svakom pojedincu, a nasušna su potreba i društvu u cjelini.
Iz ovih svojstava rađa se istinska solidarnost i osjećaj prema drugomu, a poglavito prema potrebitima sukladno riječima poslanika Muhameda a.s ”Pravi musliman nije onaj tko zanoći sit, a zna da je njegov susjed gladan.“
Ovakav odnos Poslanika islama naspram susjeda susrećemo i u drugim riječima Poslanika a.s. u kojima se dobročinstvo prema susjedu izravnava s vjerom: ”Čini dobro svom susjedu biti ćeš pravi vjernik, želi drugom ono što želiš sebi upotpunit ćeš svoj islam“.
Kako vidimo iz ovih riječi Božjeg poslanika susjed se stavlja u prvi plan a ne njegova vjera. Poslanik nas i dalje usmjerava na pažnju i ljubaznost prema susjedu i bližnjem pa kaže: ”Na dvojicu Allah neće ni pogledati na Sudnjem danu: na onoga tko kida rodbinske veze i onoga tko je zločest prema susjedu.“ Iz navedenog je razvidno da su bližnji i susjed na istom stupnju te da jačanje odnosa na tim relacijama znače i jačanje našeg odnosa prema Bogu. Udaljavanje od bližnjeg i susjeda istovremeno znači i udaljavanje od Boga. Bajram je prigoda da preispitamo svoj odnos prema bližnjim i prema susjedu.
Postom se zasigurno postiže razumijevanje i senzibilitet prema gladnima, a propisani zekat i sadekatu-l-fitr koji se daju u ovom mjesecu su konkretna potvrda tog senzibiliteta. Zajedničkim druženjima kroz namaz (molitvu), mukabele, predavanja, iftare, nadam se da smo ojačali naše zajedništvo u vjeri i istinski se približili jedan drugome na što nas obvezuje Uzvišeni Allah kada kaže: “Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista silan i mudar.“(At-Tawba, 71.)
Dužina dana i cjelodnevnog posta u ovom ramazanu iznosila je oko 19 sati, a večernja molitva, teravih-namaz, u kasnim noćnim satima, bila je veliko iskušenje svim vjernicima. Danas, s ovog časnog mjesta, u ovom Velikom danu, želim pohvaliti napore i žrtvu koju ste učinili kako bi ovaj ramazan imao sve fadilete (svojstva) ramazana.
Blago onom tko je podnio žrtvu i danas s punim pravom se raduje. Posebno je zapažen angažman naše omladine što nas ohrabruje i veseli da su odlučni u jačanju svoje vjere. Njihova zajednička druženja kroz ramazanske programe zasigurno jačaju našu zajednicu u cjelini.
Mešihat Islamske zajednice težište svojih programa stavlja na omladinu. Samo u ovoj godini za stipendiranje naših studenata osigurali smo pola miliona kuna. 86 studentica i studenata na raznim fakultetima u Hrvatskoj prima stipendiju Mešihata Islamske zajednice. Zahvaljujući našim vrijednim članovima zajednice koji su svjesni što znači znanost mi smo to uspjeli. Koristim ovu prigodu da se svima njima zahvalim ali i da pozovem sve one koji žele da podupiru ovaj program da se u njega uključe makar to bilo i simbolično.
Vaš zekat i sadekatul fitr usmjeren u zajednički fond – bejtul-mal koga nadzire i usmjerava Mešihat Islamske zajednice zasigurno će intelektualno ojačati našu Zajednicu jer sredstva namijenjena tom fondu isključivo se troše na jačanje obrazovne strukture naših najmlađih.
Islamska zajednica u Hrvatskoj mora se više otvoriti te na sljedećim izborima unutar Zajednice dati šansu mladim, poletnim i odgovornim djevojkama i mladićima kako bi svojim kompetencijama dali veći doprinos u radu zajednice. Zajednica mora odgovarati zahtjevima vremena i prostora, a oni tome mogu dati veliki doprinos.
Braćo i sestre, ne dozvolimo da nas toplina našeg doma oslabi u suosjećanju i pomaganju onima koji doma nemaju, a takvih je nažalost puno oko nas. Udobnost i materijalno blagostanje često čovjeka udaljavaju od drugih ljudi, a time i od Boga. Samoljublje, narcisoidnost i oholost postaju njegova karakteristika. Uzvišeni Stvoritelj ne voli ohole, gorde i hvalisave kako to ističe u Kur’anu.
Onaj tko daje u ime Božje, daje to kao znak zahvalnosti za ono što mu je Bog podario, čvrsto vjerujući u Njegovu nagradu i ne očekujući nikakvu hvalu ovoga svijeta. O tomu ne progovara, niti prigovara, time se ne hvali već sa dozom skromnosti i skrušenosti udjeljuje od onoga što ima. Blago takvima.
Allah dž. š. eksplicitno naglašava da u našem imetku imaju pravo potrebiti. Za to se zekat definira kao pravo i obveza, pravo onih koji nemaju i obveza onih koji imaju.
Poplave na našim prostorima ostavile su mnoge naše sugrađane bez krovova nad glavom. Budimo uz njih i iskažimo svoju suosjećajnost u obnovama njihovih domova. Poplava koja je zadesila Slavoniju uništila je sve što su ljudi tijekom svog životnog vijeka stjecali. Istovremeno na površinu je isplivala humanost i veliko ljudsko srce koje je priteklo upomoć poplavljenom narodu.
Boraveći u više navrata tijekom proteklog vremena na poplavljenim područjima dirnut sam tom ljudskom, tom humanom, tom plemenitom gestom građana Republike Hrvatske poglavito Slavonije i Slavonaca koji su širom otvorili vrata svojih domova kako bi udomili potrebite ne pitajući tko je koje vjere, nacije ili bilo koje druge odrednice. To je naše bogatstvo koje moramo isticati kao najveću vrijednost i učiniti dodatne napore ustrajavajući na jačanju i profiliranju ovog univerzalnog modela plemenitosti.
Pred nama svima kako pojedincima, zajednicama, tako i društvu u cjelini, ogroman je izazov. Izazov je tko će više pomoći ovom području. Napaćeni ljudi toga područja su čestiti i radini, naučeni da žive od vlastitog rada kroz svoja imanja i zanimanja. Naša zadaća je da sačuvamo njihov dignitet i dostojanstvo te da im omogućimo da u što kraćem roku obnove svoje kuće, radne prostore, stočne fondove, životnu infrastrukturu i da se vrate svojim redovnim aktivnostima.
Ne dozvolimo da nas izobilje naših trpeza udalji od onih koji nemaju, nažalost i takvih je puno danas.
Kad ovo izričem pred sobom vidim događaj iz vremena Poslanika kada je jedan od ashaba (suvremenika) Božjeg poslanika za večerom svoje obitelji naredio da se dio hrane odvoji i odnese nekomu za koga je znao da je slabog imovnog stanja. Primio je poklonjenu hranu, ali je počeo razmišljati na način, ja sam danas ručao, a moj susjed nije pa je preče da to njemu proslijedim. Odnio je istu hranu do njega, on je primio. Međutim i on je imao isti pristup, ja sam doručkovao, a moj susjed nije, pa je preče da to njemu proslijedim. Tako je jedna hrana završila kod sedmog susjeda dobročinstvom jednog, ali i suosjećanjem i istinskim razumijevanjem svih. Pitam se, imali danas takvih? Pozivam sebe i vas da se ugledamo u ovaj primjer.
Ne dozvolimo da nas mir i sloboda kao najveće vrijednosti koje ovdje uživamo učine bezosjećajnim za sve obespravljene, protjerane i ratom zahvaćene čemu danas svjedočimo u Gazi.
Nažalost ni ovaj sveti mjesec muslimana nije mogao proći, a da se ummet poštedi prolivanja krvi, razaranja i uništavanja. Najnoviji događaji u Gazi potvrđuju da su vodeći moćnici današnjice izgubili svaki osjećaj prema ljudskom životu i ljudskoj tragediji. To je razlog za svekoliku ljudsku zabrinutost jer je život kao dar Božji i najveća vrijednost postao bezvrijedan.
Kroz istu prizmu možemo promatrati događanja u Iraku, Siriji, Mijanmaru, Iraku, Afganistanu, Jemenu i drugim mjestima, zanimljivo, s većinskim muslimanskim življem.
Sukladno našoj vjeri islamu koja nas uči da štitimo svačiji ljudski život i zabranjuje bilo kakvu akciju koja za cilj ima njegovo ugrožavanje ili pak širenje straha i oduzimanje uvjeta za normalan život dostojan čovjeka, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj najoštrije osuđuje svaku vrstu ubijanja, nasilja i zlostavljanja svih ljudi na svijetu bez obzira na njihovu vjeru, naciju ili bilo koju drugu odrednicu te ovim putem pozivamo sve međunarodne čimbenike da zaustave agresiju na Gazu te da se okrenu svetosti mira, a ne rata. Sve vjernike pozivamo da pojačaju svoje dove/molitve za mir u svijetu i hitni prestanak krvoprolića u Gazi.
Pozivamo sve vladare i vlade kako Islamskih zemalja tako i Zapada da pokažu odlučnost i veće zalaganje za uspostavom trajnog i pravednog rješenja između Palestine i Izraela i na taj način zaustave ovakva i slična događanja.
U proteklom mjesecu imali smo priliku da čujemo još jednu u nizu podvala islamskom i muslimanskom svijetu, a to je proglašenje hilafeta samo u cilju preusmjeravanja pozornosti kako muslimana tako i drugih sa stvarnih događanja. Nemojte uzimati taj događaj korisnim za islam i muslimane. To je sigurno na štetu islama i muslimana.
Dignimo svoj glas protiv svakog oblika izrabljivanja ljudi, djece, žena, radnica i radnika, radimo svi na jačanju moralnih vrijednosti kod ljudi, kojih je na žalost danas sve manje. Poslanik nas podučava u riječima ”Radniku se znoj ne smije osušiti, a da mu njegov trud ne bude plaćen.“ Ove riječi Poslanika promoviraju kulturu rada, ali i očuvanje digniteta i dostojanstva radnika.
Najčešći su danas apeli i zabrinutost za ekonomsko stanje u svijetu. Mali broj je onih koji ekonomiju povezuju s moralom. Živimo u vremenu velikih apsurda. Na jednoj strani su oni koji ne biraju sredstva da dođu do cilja, a to je novac. Kad novac postane cilj, život gubi smisao. U islamu novac je sredstvo, a ne cilj, cilj je Allah i Njegovo zadovoljstvo.
Pravednom raspodjelom materijalnih dobara na ovome svijetu postiže se Božje zadovoljstvo. Vjernica i vjernik teži k Njemu. Ne dozvolimo da duh pohlepe, mita i korupcije prodre u nas i učinimo sve da naša zajednica i društvo u cjelini budu čisti od toga. Umjesto toga, vodimo računa da nam je imetak na halal način stečen, a ono što nam je viška podijelimo ili uvakufimo i sebi obilnu nagradu oba svijeta osigurajmo.
Braćo i sestre, prisjetimo se i svojih umrlih na ovaj Veliki dan, a drugi dan Bajrama prema odluci Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj proglašen je Danom šehida te ćemo se u svim našim džamijama i mesdžidima prisjetiti tih naših sinova i braće koji su svoje živote položili za Domovinu osjećajući to kao vjerski čin i svoju dužnost.
U želji da nam bajramski dani budu ispunjeni vjerom i nadom obraćam se Svevišnjem Bogu učim dovu:
Milostivi Bože,
Učini da samo Tebi služimo!
Da se grijeha klonimo!
Da istinu govorimo!
Da o dobru mislimo!
Da dobra djela činimo!
Da tuđe pravo poštujemo!
Da na putu istine strpljivi budemo!
Da kod sebe korisno znanje povećavamo!
Bože Milosni,
Podari bolesnima zdravlje!
Siromašnima opskrbu!
Prognanima povratak domovima njihovim!
Zarobljenicima slobodu! Domovini mir i slobodu!
Obogati naše prvake mudrošću i hrabrošću!
Naše imame znanjem i iskrenošću!
Bože Milostivi,
Oplemeni sve ljude ljubavlju i milošću!
Očisti ljudska srca od mržnje i zla!
Podari cijelom svijetu Tvoju uputi i milost! Tako ti tvoje neizmjerne dobrote i tako Ti Tvoje milosti ovog velikog dana!
Braćo i sestre,
Bajram je radost za srce i dušu muslimana, radujmo se Bajramu, izvršimo svoju obvezu davanja zekata i sadekatul fitra, svima vama želim čestitati nastupajuće mubarek bajramske dane, da u zajedništvu obitelji upotpunite predstojeće blagdane te da iz njih izađemo ojačani vjerom i nadom u bolje sutra. Posebno želim čestitati onima kojima je uskraćena roditeljska ljubav, toplina vlastitog doma, bolesnicima po našim bolnicama, zaslužnim članicama i članovima po staračkim domovima i raznim ustanovama, zatvorenicima na izdržavanju zatvorskih kazni.
Braćo i sestre, svima vama
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BAJRAM!
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
KULLU AMIN VE ENTUM BI HAJR!
URIME ZEMEFET BAJRAMIN!
BAHTALO BAJRAMO!
(Prenosimo s portala Islamske zajednice u RH).
Kažu da ovakve kiše i povodnji nisu upamćeni otkad postoje meteorološka i hidrološka mjerenja na našim prostorima. Nemamo razloga ne vjerovati. Na to samo, po holivudski, možemo reći – priroda uzvraća udarac! Tako je bilo i lani s vrućinama, sušama, požarima. Od nekih smo čelnika Srpske pravoslavne crkve ovaj put, međutim, dobili objašnjenje da nam se to događa zbog izopačenosti svijeta, gay-populacije i sl. Božja kazna! [Read more…]
Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Ako bi svojim pronicavim pogledom, a vjerovao je da odmah, od prve zna ocijeniti čovjeka, procijenio da ima zanimljivu mušteriju, spuštao bi knjigu i bez riječi palio auto, uključivao taksimetar i otpočinjao vožnju i priču. Nama koji smo tada tek počinjali pisati i nismo baš imali novaca voziti se taksijem i bolje ga upoznati, bio je rijetko zanimljiv lik i više smo o njemu slušali od drugih nego ga susretali ili osobno znali. No, već ga je mnogi od nas vidio kao junaka neke svoje buduće priče. Em je čitao Dostojevskog, em je bio neviđen ters, em ga je manje zanimala zarada od vlastitog hira, em je bio čitatelj kakvih se nije baš moglo naći ni među piscima…
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio. Zapravo, točnije bi bilo reći da se toliko udaljio od svojh kolega taksista, pa samo podjeća na tog osebujnog davnašnjeg predratnog taksista.
Kako? Čime? Ma, jednostavno, dok svi drugi taksisti stoje pored svojih auta i razgovaraju o sportu, ženama i politici, a u najboljem slučaju čitaju dnevne novine, on kao vuk samotnjak sjedi u autu i uporno, ustrajno rješava križaljke i to po mogućnosti što kompliciranije, one hrvatske. Sanja o tome da jednom dođe na kviz i pokaže što sve i koliko zna, žali se kako naše televizije ne znaju ni najobičniji kviz napraviti. A ako prihvatite razgovor s njim i pokažete da znate neke pojmove u križaljci na kojima je on zapeo, zbog kojih je zadnjih pola sata razbijao glavu, zaboravit će upaliti taksimetar i na kraju sav ljubazan reći cijenu: ‘‘Ma, dajte otprilike. Jel’ vam puno: dvije-tri marke?“
Da, hoće on progovoriti i o politici, ali ne kao njegovi kolege koji se odmah uhvate konkretnih imena, tračeva o njima, njihovim ženama i ljubavnicama i ‘‘istinama“ koje su sinoć vidjeli na televiziji ili jutros pročitali u novinama. On, pak, voli, kako sâm kaže, malo dublje ‘‘dumati“ o tome. Istina je malo dublje skrivena, pa ni ribe ne plivaju po površini, govori on neke svoje mudrosne spoznaje koje, i kad nisu zanimljive, postaju to načinom na koji ih on izgovara.
Uđem u taksi i kažem tek da nešto kažem: Pa, otkud ovoliki psi i pred glavnim ulazom u glavnu bolnicu, u najveću bolnicu u državi… Devet ih je, deset, ni auti od njih ne mogu proći, a kamoli pješaci…
Da vi vidite, spremno prihvati, kad oni u dva, u tri noću zarate oko plijena, pseća banda s gornje strane bolnice, protiv ove s donje. Ne znam kako svijet uopće tu može spavati od cike, laveža… Borba za kontrolu teritorija, za kontejnere, za hranu u njima, za otpad iz bolnice…
Njegova je teorija, koju ovdje želim prezentirati kao njegovu kratku povijest zadnjih dvadeset godina sarajevskog življenja, da živimo u pasjim vremenima, u kojima, međutim, obični narod živi psećim životom. Malo komplicirano? Ma, spreman je on to elaborirati tako spretno da bi to mogao biti sjajan monolog u nekoj političkoj emisiji kakvu tzv. ozbiljni bh. televizijski kanali daju navečer odmah iza središnje informativne emisije, iza dnevnika.
Dakako, kad bi ga tkogod pozvao. I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
U ratu sam prvi put čuo, priča on, za pse rata. Da se tako zovu. Čuj, psi rata!? Ovdje su došli, dovedeni i poslani, da naše male ili velike, svejedno, nesporazume pretvore u mržnje, u dugotrajno, nepremostivo zlo. Nažalost, mnogi su od njih ostali ovdje i nalégli svoja pseća legla. Za njima su išli psi pljačke. Strvinari. Sve što sami u životu nisu uspjeli stvoriti, zaraditi oteli su od onih koji su čestito, često generacijama dugo stvarali.
Potom su došli psi privatizacije. Raščupali su, ko gladna paščad sve što je ovaj narod stvarao svojim rukama više od četrdeset godina. Ono što smo zvali državno, društveno sad je njihovo. I dan danas glođu tuđe, šta tuđe – naše, narodne kosti. Oglodali su narod do gole kosti. Ti su gori i od pasa rata i od pasa pljačke.
Psi rata su ubijali, jednokratno i po kratkom postupku. Psi pljačke te nasilno ‘‘oslobode“ svega što si imao. A ovi grizu, dave, kolju, mrcvare godinama… Za njima su došli psi čuvari političkih moćnika. Uh, koja je tek to sorta: sve ulizice, puzavci, dupeuvlakači, laskavci… Oni koji gazdama ližu ruke, a one od kojih su zeru jači, moćniji, od kojih su za stepenicu više, grizu, ujedaju, prave im psine… Evo, i ta je riječ postala od riječi ‘‘pas“…
A onda su došli ovi psi. Ovi o kojima ste vi počeli. Puno ih Sarajevo. Nikad ovaj grad nije imao toliko pasa. Sami vidite: čopori pasa oko bolnice, čopori šeću glavnom ulicom, kao da smo u zoološkom vrtu, a ne u glavnom gradu; čopori su po parkovima gdje bi se djeca trebala igrati, oko škola… Grad je zaprljan od njihova razvlačenja smeća iz kontejnera, grad je zaprljan od njihovih govana, grad… Ma šta da vam pričam… kakav grad!
A sad ono glavno: sve te pse, sve… Od pasa rata do ovih po sarajevskim ulicama doveli su ili skrivili stranci… Ma, gledajte ove pse. Njih ne smijete mrko ni pogledati da vas ne vide oni zaduženi za zaštitu životinja, a demonstrante smijete ispendrečiti do mile volje.
Romi na Gorici ili sarajevska sirotinja stanuje po ćumezima, a stranci traže da se za pse grade azili od nekoliko milijuna maraka… I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji, da se ne bismo bavili…
E, moj gospodine… I još bi i da mi prodaju svoje novine i svoju istinu u njima… Kao da sam ja malouman…
Vjerujte, najbolje se osjećam kad ispunjavam križaljke… I da nema ovoliko ilegalnih taksista po gradu i da svijet nije ovoliko osiromašio, pa nema baš posla ko nekad, ma najradije bih i pola svojih mušterija otjerao… Ma ne bih im dao ući u vozilo… Oni odmah o skupoći, o malim primanjima, a neće da vide da su sami krivi. Sami za sve krivi… Koji smo mi narod… Ma, mi i jesmo za torove, znaju to ovi gore, znaju, zato i jesmo sa svih strana u tim torovima okruženi psima…
I vidite, zbog svih tih pasa svih ovih godina, koji paradoks, mi, jedino mi danas živimo psećim životom, a oni, oni koje ja zovem psima, zaštićeni su ko svete krave u Indiji.
I dok slušam tu gorku pseću povijest posljednjih sarajevskih 20-ak godina, priču iz neke njegove ‘‘Životinjske farme“ i na ne baš dugoj relaciji, taksist koji me dotad persirao reče: ‘‘Ovdje ćeš? E, jebiga, jarane, ja zaboravio uključiti taksimetar. A nije namjerno, nije, Alaha mi… Hajde, daj dvije-tri marke. Nit ti na gubitku, nit ja na dobitku. I izvini.“
Uspinjući se do svoje veličanstvenosti, po kojoj će ostati upamćen, osmanski silnik Sulejman Veličanstveni, pred polazak na Budim, makar samo i u sapunici, svome mlađem sinu, uvjeravajući ga kako ne čini nepravdu njegovu starijem bratu, princu Mustafi, kaže da je u svojoj pravednosti pazio da ni mrava ne zgazi. A onda mu, nekoliko kadrova potom, ostarjeli kadija kaže kako u Budimu ima crkva i kako bi je, kad tamo dođu, trebali pretvoriti u džamiju i u njoj molitvom zahvaliti Alahu. I sultan to u svojoj veličanstvenosti i pravednosti, koja mrava ne bi zgazila, objeručke prihvaća kao nešto najnormalnije. Ni scenarist ni redatelj, naravno, tu ne vide problem…
Nedavno je u Sarajevu otvorena novoizgrađena biblioteka (Iskazujem zadovoljstvo što ju je Sarajevo nakon zločina nad Vijećnicom i Orijentalnim institutom dobilo!), koja nosi ime nekoga tko na sličan način, kao i Sulejman, ne bi mrava zgazio (Tako je u Sarajevu 1992. govorio i general JNA Kukanjac.), a onda je postao i silnik i dobrotvor, baš tim redom, jer drukčije nije ni mogao. A i kako bi? Nije dobrotvor postao od ćaćina novca, od dobitka na lotu ili od biznisa, no treba znati da je taj silnik u memoriji bosanskih katolika upamćen kao zlotvor koji im je otimao imanja… Tako je, eto, svoje junaštvo i nasilje nad drugima, pretvarao u veliku i pamtljivu dobrotu prema svojima.
Modernim bi se to rječnikom nazvalo: nasilna promjena vlasništva. I što je tu čudno? Pa, pravda, ako uopće postoji – postoji samo za svoje, ne i za druge, tuđe… Pravda je onoga tko je dijeli! Drugome je namijenjena milost ili tolerancija – Ahdnama.
Naizgled i stvarno ništa se pod nebom nije promijenilo u odnosu na ta dva asocirana slučaja, ma koliko ona bila stvarna ili samo literarizirana. No, pravi konkretni problem počinje tek onda kad u BiH na svjetlo dana iziđu tri povijesti, tri međusobno zavađene povijesti i svaka nas od njih počinje uvjeravati kako je jedina, prava i istinita, kao uostalom i sveta knjiga u koju se kunu i u ime koje su vas spremni ubiti da bi dokazali koliko je jedina, prava i istinita.
Ovo su samo svježe asocijacije uz moje čitanje izvanredne knjige Ece Temelkuran o tursko-aramenskom sukobu, koji također, kao i svi drugi, pokazuje dva lica, dvije istine jedne te iste povijesti.
Još jučer su u BiH neki koji Tursku doživljavaju kao majku (Pa gdje bi majka to uradila?) tvrdili da ‘‘Turska nije napravila genocid nad Armenima“, kao što nisu htjeli vidjeti ni kurdsko pitanje u suvremenoj Turskoj. Čak ni nakon što je mučki ubijen turski Armenac Dink Hrant, a nobelovcu Pamuku savjetovano da se skloni pred histerijom turskih ultranacionalista.
Nekako sam u to vrijeme u Ankari u razgovoru s nekim Turcima počeo shvaćati zašto njima Pamuk ne samo da nije ni blizu dobar pisac kao meni, a ja sam samo o tome govorio, nego je čak izdajnik. (Asocijacija na čitanje Andrića u nekim bošnjačkim krugovima u BiH nije se mogla izbjeći!)
I ova će godina, kao i mnogo toga prije, u zavađene bh. povijesne memorije dodatno unijeti ili samo osnažiti konflikt više, budući da Sarajevski atentat, kao jedan od memorijskih graničnika, svaki od kolektiviteta doživljava i interpretira na svoj način.
Za to vrijeme bh. narodi su svakim danom sve više siročad svojih triju majki. Bošnjačka majka Turska, srpska majka Rusija i katolička Sveta majka Crkva (O Hrvatima i ostalima ne znam što bih rekao…), manje su majke s majčinskim refleksom, a daleko više političke maćehe ili samo interesno-politički tutori, tj. manipulatori podaničkim mentalitetima ovdašnjih kolektiviteta tako željnih majki, očeva, starije braće, jakih zaštitnika, metafizičkih prodavača magle…
Da, vrijedilo bi ovdje ponovo uvesti u priču otvorenje Gazi Husrev-begove biblioteke, ali samo da bi se pokazalo kako ništa od bh. kulturnih dobara koliko je dosada obnovljeno, nije obnovljeno bh. novcem nego su i mostarski most i konjički stari most i Vijećnica i Gazi Husrev-begova biblioteka urađeni tuđim novcem. Domaći novac služi za nešto drugo, recimo i zato da bi institucije kulture bile opstruirane i uništavane.
Da, za to vrijeme Zemaljski muzej, institucija iz koje je izrasla i ANUBiH i Sarajevsko sveučilište, i sav kulturološki potencijal ove zemlje, pa čak i bh. indentitet, svijest o bh. posebnosti i, u krajnjemu, suvremena državnost, i dalje stoji zatvoren. Zašto? Da nagađamo? Zato što ga je izgradio ‘‘mrski“ austro-ugarski okupator, zato što u njemu nema nacionalno podijeljene povijesti, zato što pokazuje da nije baš u BiH sve počelo s dolaskom Osmanlija, zato što čuva i tragove onoga što su Osmanlije porušili, ili samo zato što smo ‘‘mi narod živih, a ne mrtvih“, pa nam ne trebaju muzeji, kako je to jednom rekao bh. ratni ministar kulture i prevoditelj Kurana?
Ili samo zato što se ne vidi da su u Zemaljskom muzeju, Muzeju književnosti, Kinoteci, Galeriji BiH te tri historije zavađene. Otuda valjda i svako malo udar na PEN BiH, otuda valjda i trajni ataci na, primjerice, književne časopise koji su simboli ove kulture, otuda i trajni udari na sve što znači kakav-takav kontinuitet, i to od onih kojima su usta puna priče o hiljadugodišnjim kontinuitetom i koji tako snažno mrze sve one koji se usude i spomenuti trajne diskontinuitete ove zemlje, trajne podijeljenosti bh. društva…
Ni sami nisu uvjereni u svoje romantičarske mantre o BiH, jer inače ne bi u praksi činili sve kako bi i sami dali svoj snažni obol njezinoj trajnoj podjeli. Znaju oni dobro da samo jako, oštro podijeljeni mogu živjeti svoju drugost, različitost, identitet itd., jer oni još nisu čuli da se identitet može živjeti i bez neprijateljstava, i bez džambo-plakatiranja te različitosti, i sa sasvim malim razlikama.
Naše historije su naše histerije, histerije svih onih koji uporno demonstriraju neuzvraćenu, jednosmjernu ljubav prema povijesno odbjegloj Velikoj majci, a geopolitički prostor koji im je stvarna majka (ako takvo što uopće postoji!) destruiraju, da baš ne kažem edipovski, incestuozno desetljećima skrnave.
Za to vrijeme sjajna nam Ece Temelkuran ukazuje na jedan od mogućih modela prevladavanja (ne i zaborava!) podijeljenosti i zavađenosti memorija, jer nije njezina knjiga samo knjiga o različitim pogledima na armensko-turski Ararat (Planinu boli – kako se knjiga zove), nego i o svim našim araratima, ma kako se oni zvali i ma kada u našim svijestima počinjali ili najbolnije odjekivali. Jednako se to odnosi i na Srebrenicu i Kozarac, Vukovar i Dubrovnik, Jasenovac i Bleiburg, da ne idemo dalje u povijest…
Ni božićna okupljanja uz trpezu ne mogu više bez politike. Pogotovu ako je društvo šaroliko, a u Bosni se, unatoč svemu što se dogodilo i događa, još uvijek nađe multi-kulti društava i za Bajram i za Božić. I dovoljno je da samo netko ”započne”, primjerice, eto, da biskupi ove godine nisu s oltara govorili o politici, i odmah uz piće poteče i politika. Ovo je svježa priča o jednom takvom druženju, pa bi bilo šteta da ostane nezapisana. A kad se bolje razmisli pa o čemu se, uz piće i meze, i može razgovarati, osim o sportu, ženama i politici.
Vidjeste li kako u Tuzli uhapsiše onog zastupnika što je primio mito? – započe netko. Dobro bi bilo da je to početak nečega. Ali, na tome će i ostati, – drugi će – jer to je u nas iznimka, a ne pravilo. Treći klima glavom pa će, kao netko ili dobro obaviješten ili neoprezan ili tek mazohistički pravdoljubiv: Pa u Sarajevu bi, da je po tome, trebalo pola Kliničkog centra u zatvor. Tamo je glavna sestra uhvaćena s obilježenim novcem. Pa ništa. A što misliš zašto? Jer je onima iznad sebe rekla, ako ja letim, sve vas vučem za sobom.
I možda bi na tome za božićnom trpezom i ostalo da netko s bošnjačke strane nije imao potrebu samokritički nastaviti, uzvraćajući vjerojatno nekoj ranije zarađenoj hrvatskoj samokritičkoj noti, izrečenoj moguće u sličnom bajramskom ambijentu. Ovi se, očito, dobro poznaju. To komplimentiranje jednih drugima: E, da su svi ko ti, ne bi bilo problema, davno bismo mi na zelenu granu – vjerojatno je uzvraćanje za neko ranije priznanje: Jest da je Hrvat i katolik, ali je pošten čovjek. Ih, da je takvih više. Takvih smo se uzajamnih priznanja ljudskosti, fizičkih i emocionalnih izljeva o poštenju, osobito uz trpeze, u životu naslušali i nagledali.
Kod nas ti pola zakona koje bismo trebali imati, nema. Kad neće da ih usvoje, jer tko je blesav da radi protiv sebe, kaže se ne postoji politička volja. A kad postoje zakoni, onda se, oni zaduženi za njihovu provedbu, ponašaju kao da su uz švedski stol. Ovo hoću, ovo neću. A vidjeli ste i sad na božićnim prijemima: katolici, pravoslavni i ateisti odmah pojure prema pršutu i vinu, a muslimani prema sudžuku i sokovima. E, tako ti je i sa zakonima, svatko uzme što njemu odgovara i kad njemu odgovara… A kad se završe pozdravni govori, čestitanja, kad se ugase kamere i odu nadređeni, onda svi jedu sve i svi piju sve. Onda se više gotovo i ne razlikuje tko je tko, onda se i fige iz džepova izvade, onda se svi pretvore u obične ljude, druželjubive, otvorene… Ma na ranu ih priviti. Nestanu podjele tako da se i stranci počnu čuditi: pa je li moguće da su to ovi ljudi što se ni oko čega ne mogu dogovoriti… Evo, sve ko kod nas sad za stolom – monologizira upućeniji Bošnjak – i osim, eto, što doista ne jedem svinjsko meso, sve drugo je isto.
Selektivna primjena zakona nije nešto što se prakticira samo u odnosima među pripadnicima različitih naroda nego i među onima na različitim hijerarhijskim pozicijama, na pozicijama moći. Ma reklo bi se ko da su se dogovorili: Ti moje ganjaj ovdje, ja ću tvoje dolje, ti moje tamo, ja ću tvoje amo… Svatko u svoj tor! Neka se vidi da nema života s drugima, da se ne može živjeti zajedno, ići u istu školu, u istu firmu na posao, slaviti blagdane zajedno… Ma čuli ste, eno je i kardinal Puljić neku večer rekao na televiziji da diskriminaciju podržava i međunarodna zajednica. Ma ne samo da podržava nego je, zajedno s domaćima, i provodi.
A što je on uradio? Čak ni imena tih stranaca na televiziji da spomene… Koga se on, čega se plaši? Koga sakriva? Dosta mi je, vala, i Puljića, borbeni će katolik na tren prekinuti ”tuđi” monolog, prilogom iz arsenala hrvatske samokritičnosti. Što su oni uradili? Što, osim za svoju guzicu? I on i onaj Komarica!
I da vam još nešto kažem, nastavlja musliman, očito samozaljubljen u svoj maligani napad retoričnosti. Sve čekam da netko nabije na nos bošnjačkoj politici i reisu i onima oko njega, a ako dosad nisu Srbi, ne znam tko bi mogao… Evo, evo…, nastavlja on, pa prikuplja pažnju okupljenih za stolom (nije baš svima zanimljiv njegov monolog, pa se za stolom već počinju praviti grupice), još pred mjesec dana su naši na sav glas s ekrana udarali na sve koji ne slave Dan državnosti… I s pravom, taj dan je i meni i svim mojima svetinja… Znate li na čemu taj datum počiva? Na Daytonskom ugovoru koji je rekao da važe svi zakoni iz bivše BiH, sva pravna stečevina prethodnog sistema, dok se ne donesu novi zakoni ili ne izmijene i dopune postojeći… Društvo, država, sistem, ne poznaju pravni vakuum! A ako se ovi moji, sve veliki rodoljubi, pozivaju na taj zakon, jer ne postoji novi zakon o državnim praznicima, zašto ne poštuju druge stare zakone, one naslijeđene iz prethodne BiH i Jugoslavije? Zašto?
Svi ga pogledaju, klimaju glavama, odobravaju, pijuckaju, meze, čekaju ključni trenutak.
Što je sa zakonom o skidanju zara i feredže? Kad je to ikad Tito naredio, kad je to ozakonjeno! Čak su i filmovi o tome snimani. Moja rahmetli mati znala je reći: ”E, ako nizašta, fala Titi što je nama ženama dao pravo i skinuo s nas ona pokrivala što su od nas činila strašila. A mi smo fin svijet, nemamo šta sakrivati”. Recite, neka mi netko kaže ako zna, kad je to donesen zakon kojim se vraća zar i feredža. Kad? Sve je to ilegalno. Sve je to kršenje zakona. Taj su nam običaj ovdje donijeli oni koji sad vode naše momke da ginu kojekuda po svijetu, tobože za Alaha… O tom kršenju zakona, nitko ni riječi da kaže!
Jest, vala – rekoše svi za stolom.
Ujutro, na Badnji dan, nazvao me urednik agencije Anadolija, dobri moj prijatelj Amir, pa, isprva okolišajući, reče mi naposljetku da će svi dopisnici agencije, pa eto i ja, posjetiti katoličke crkvene hramove da fotografiraju polnoćke na kojima se slavi Kristova pojavnost. Dakle, da svjedoče jednom od veličajnih događaja kršćanstva. Točno u ponoć, dobrohotno, ali i po zadatku, imao sam čast da budem u zagrebačkoj katedrali i da fotografiram nadbiskupa, svećenike i narod koji dočekuje Božić.
Razumljivo, eto, obvezao me profesionalni vuzul. Ali, ja pritom nisam profesionalni musliman, i koliko znam, to sam iz uvjerenja. No, dobro, pomislih, ionako posvuda ističu kako je Božić kulturološka i civilizacijska tekovina zapadne Europe. Znači, ako odem u crkvu, nisam prisutan na misi, ja se tada kulturno i civilizacijski uzdižem; da se izrazim riječima dokonih evangelističkih mudraca prije nego što krenu na promociju knjige ”Kruh i vino”, zbornika suvremene hrvatske duhovne poezije.
Uostalom, što ne bih išao u katedralu, radikal (bilo koje vrste) nisam, ondje se slavi Bog, a Bog je jedan, pa neću li istom dokazati i svoje opredjeljenje da mogu sa svima pod nebeskim svodom voditi dijalog, da nikoga drugačijeg od sebe ne izostavljam i ne omalovažavam. Oboružao sam se, dakle, dovoljnom količinom argumenata i hrabro krenuo na polnoćku.
U katedrali bijaše gužva, kao što sam i očekivao. Vješto zaobilazim mjesto na ulazu, gdje se katolici križaju prskajući svetom vodicom, i ne želim da to izbjegavanje shvate kao postupak uljeza. U rukama držim agencijski Nikonov fotoaparat, angažiran sam, snimam jaslice, vjernike u molitvi, sve radim da vjernici ne primijete moje nesnalaženje u crkvi… odajem dojam da sam jedan od angažiranih i zaposlenih novinara. Što i jesam.
S druge strane, iz glave mi ne izlazi da sam musliman koji je ušao u katedralu na za katolike jedan od najsvetijih dana u godini. Zašto sam se tog trenutka osjećao, pitam se, kao da je netko nevidljivi pokušao zagnjuriti moju glavu u rijeku Jordan?
U jednom trenutku primijetio sam da ulazi sve više i više ljudi te me uhvatila panika da će možda zakrčiti ulaz, a da ja neću moći izaći, kao iz zagrebačkog tramvaja u koji sam ušao ne plativši kartu, a kondukter mi puše za vratom. Što ako ne izađem na vrijeme, a kondukter kaže nešto kao ”u ime Isusa, sina Božjeg i samog Boga” pa svi kleknu. To se tada zove klečeća kompozicija. Šta ću sad? – pomislih – šta ću ako usred katedrale jedini ostanem samodopadno stojeći?
Što ako me pritom snimi hrvatska televizija i to istom gleda hrvatski muftija Aziz ef. Hasanović te pritom pomisli da sam se pretvorio u eksponat živih jaslica. Ili još gore, ako me na ovoj svetoj misi vide kakvi islamski radikali, mogli bi izdati i fetvu na kojoj piše da sam postao miss katolika. S druge strane, kako bih ja uopće kleknuo na nešto što se, u ovom trenutku kosi s mojim poimanjem monoteizma. U meni odzvanja zavodljivi tevhid: nema Boga do Boga, Alah je jedan.
Tada odlučih da ću prevariti dežurnu urednicu agencije Anadolija, jer ću fotografirati prije nego što počne misa i potom zbrisati od svih konduktera. Ali, ne ide to tako lako, jer ni jedan se svećenik, a kamoli nadbiskup, za oltarom nije pojavio prije ponoći. I tako je jedan musliman ostao stajati usred katedrale, u moru monoteističke braće katolika, a polnoćka je tek započela.
Vjerojatno se na snimkama Hrvatske televizije može vidjeti Nikonov fotoaparat i jedna ruka koja gorljivo okida iznad glava vjernika, pokušavajući naciljati nadbiskupa i njegovu bogoslužnu svitu, što bi zadovoljilo svakog urednika. Ali, koliko sam god gorljivo škljocao fotoaparatom, slike su bile mutne. Gorljivo fotografirajući pobojao sam se da bi ljudi mogli pomisliti da sam atentator kao kakav Ali Agca.
Grubo sam gurnuo jednu plahu bakicu, stao na nogu gospođi koja je držala kćerkicu za ruku, i ciljao nadbiskupa, direktno posred lijepa i nevina čela. A nadbiskup Bozanić nikako da mi uđe u fokus i riješi me muke.
”Vjerujem u jednoga Boga!” započe svećenik. ”Mašallah, i ja, da te dragi Alah nagradi”, pomislih. No, odmah potom svećenik reče: ”I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno”, čuo sam svećenika kako ispovijeda svoju vjeru.
”Estagfirullah, oprosti mi Bože”, nečujno rekoh. Šta ću sada? Počeo sam se neumjereno znojiti, da i dalje molim za oprost, da proučim suru Ihlas koja kaže da je Alah jedan, da nije rodio i nije rođen, da mu nitko ravan nije? Opet, počnem li tako činiti, u sebi kontrirati nadbiskupovu pomoćniku koji čita iz evanđelja, nisam li uljez? Šta bih ja mislio o nekom katoliku koji je došao na Bajram snimiti muftiju po zadatku, a u sebi mrmlja kršćanske molitve da bi se obranio od ”nevjerničkog” islama.
Ne ide to tako. Ja sam došao njima, a ne oni meni. Umah se uplaših da sam poprilično nezreo musliman, jer, ako sam siguran u svoje vjerovanje, čega se imam plašiti. Od te misli, od tog straha, počela su mi klecati koljena.
Jao, samo ne koljena, to je simbol klečanja pred oltarom, sjetih se. I onda shvatih da sam definitivno nezreo, prekorim se da sam jedan muslimanski vještac u katedrali, da sam uljez, da svojim mislima kvarim nečiji najsvetiji blagdan. I bi mi žao zbog toga.
I neka mi još jednom netko kaže da je Božić kulturološki i civilizacijski blagdan, ma odmah ću ga slikati za potrebe agencije Andolija i okačiti uz sliku nadbiskupa Bozanića. Molim vas, ako to jest tako, očekujem na sljedećem Bajramu u zagrebačkoj džamiji ekskurziju prijatelja iz Širokog Brijega i Ljubuškog.
Božić je naprosto vjerski blagdan, baš kao i Bajram, sve ostalo je blasfemična komercijalizacija, osvjetovljenje onoga što je za nekoga sveto. U tom smislu shvatih da sva ona kamarila božićnih pjesama, filmova, jingleova i reklama na radiju i televiziji nije ništa drugo nego jedna vrsta rasprodaje svetoga, meni muslimanu neprihvatljivo i gadljivo upravo kao što je i svakom iskrenom katoliku koji drži do svoje vjere.
Polnoćka se nastavila, a ja se spasonosno sjetih svoga dede Ibrahima. Ne mogu se zakleti, ali koliko me pamćenje služi, s njime sam prvi put ušao u crkvu. Imao sam možda desetak godina i nazočili smo svadbi u jednom malom mjestu, negdje u Hrvatskom zagorju. Kada je počeo obred, zbunjen nastalom situacijom, upitah dedu šta da radim. On mi reče: ”Vid’, ovako k’o ja, ukipi se, sklopi ruke na stomaku, i samo stoj… ne miči se i mirno”. Tako sam i učinio, stajao sam pokraj dede Ibrahima u crkvi, poput korintskog stupa, u grču, osjećajući da, kako god okrenem, neka sam vrsta uljeza. Ljudi se vesele svadbi, a ja stojim k’o kip, ili, rekli bi – ”što si se ukipio k’o da si drvena Marija”. Na kraju ja osto Mursel, a moj dedo zagorski Imbra toliko se ukipio u seosku bunu koja se odvijala kod Gornje Stubice, a završila u Muzeju seljačkih buna. To je zapravo put od ustanika Matije Gupca do bošnjačkog tukca.
Tako sam učinio u katedrali, ukipio se, poput tukca, a dok su se vjernici križali, ja sam intenzivno fotografirao. Međutim, čuo sam zazivanje oprosta s oltara: ”Gospodine, smiluj se, Kriste, smiluj se… moj grijeh, moj, grijeh, moj preveliki grijeh.” Dok sam pokušavao obuhvatiti nadbiskupa fotoaparatom, učinilo mi se prikladnim da na trenutak stanem, jer treba se pokajati, uvijek se treba pokajati, gdje god bio. Doduše, mene katolički oprost ne lišava grijeha, ali opet, osjetio sam se krivim što katolicima, makar mišlju, kvarim blagdan. Srcem sam se tada utopio među katolike i zatražio oprost za svoje ružne misli.
I bi mi lakše. Nije moje srce od kamena. Nisam kip. Ovdje se slavi Bog. Zatim je svećenstvo zapalilo tamjan i počelo pjevati božićne pjesme i, neću lagati, osjetio sam radost i veselje. To je bio i konačni dokaz na nisam zlonamjeran, da nisam muslimanski uljez i vještac u katedrali, jer ”vrag bježi od tamjana i križa”, zar ne.
Pomiren s katolicima, ali i sa samim sobom, kao da je završio taj moj mučni unutarnji križarski rat. I kako to obično biva, barem u mome slučaju, kada osjetim srčanu radost, želim je dijeliti s onima oko sebe. Međutim, okrenuh se uokolo da podijelim osmijeh i uvidjeh da se nitko ne smije. Pjevuši se ”aleluja, aleluja”, a lica vjernika su smrtno ozbiljna i u krajnjoj kontradikciji s onim o čemu pjevaju. O čemu je problem? Tako znači, nisam jedini kip u katedrali, nisam jedina ”drvena Marija”. I što da potom pomislim? Možda da su svi oni neki prikriveni muslimani, ili sam ja prikriveni katolik ili…
Uspio sam na koncu uslikati sve što je potrebnom zaradivši tako za svoj ”kruh svagdašnji”, i na jedvite jade, kroz gužvu, izašao iz katedrale. Na zagrebačkim ulicama nije bilo ozbiljnih lica. Iz kafića se čula dreka i slavlje. ”Sretan Božić”, ljubili se pa potom popadali mrtvi pijani po pločnicima. To su, dakle, oni koji Božić doživljavaju kao kulturološki i civilizacijski blagdan, kao i oni koji slave ”Dan žena”.
Bez previše razmišljanja zaključujem da su mi ozbiljna lica iz katedrale ipak srodnija i prihvatljivija od onih iz kafana. Zaključujem da u kafanu ne ulazim, a da sam u katedralu, bez obzira na sve nedoumice i unutarnje borbe, ušao. Međutim, još uvijek mi nije jasno zašto su toliko ozbiljni dok se pjeva ”Radujte se narodi kad čujete glas da se Isus porodi u blaženi čas…”
Odgovor nalazim u prispodobi s odlascima u Begovu džamiju u Sarajevu. Poznato je da centralnu sarajevsku džamiju, baš kao i u katedrale na mise, često posjećuje viđenija politička i društvena krema. Njih pak prate oni koji bi tek željeli biti viđeniji. Neki će reći da ta kamena i hladna lica, tu vrstu poslušnosti nasuprot spontanosti, na mjestima gdje bi trebali sijati od radosti, nasljeđuju od nekadašnjih odlazaka na sastanke komunističke partije.
No, vjerujem da ta igra pretvaranja traje oduvijek i da nije novost ni kod katolika ni kod muslimana. Zabrinjavajuće je naše doba, rekoh, kao i količina svjetovnih i popularnih sadržaja koji vjeru koriste za svoje marketinške potrebe. Primjerice, jučer ste mogli vidjeti popularnu pjevačicu kako se trlja o vatrogasnu šipku, a već sutradan s kikicama pjeva božićne pjesme. Aiiii! Kad se vužge ta vatrica – koji će to vatrogasni odred ugasiti?
No, mimo centralnih džamija i katedrala, ima mjesta na kojima nema ni fotoreportera ni kamera, na koja dolaze oni koji znaju da su uvijek viđeni. Ta spoznaja me utješila jer znam da ni zagrebačka katedrala ni Begova džamija u Sarajevu ne stanu u moje srce. Iako Bog sve vidi i Najveći je, znam, ove građevine su naprosto premale za sve viđenije koji bi u njih željeli ući. Što je džamija manja, što je crkva manja, tim lakše nađe put do nečijeg srca.
(Prenosimo s portala 6yka.com)
Bogati azijski sultanat Bruneji 2014. uvode šerijatski zakon, a moguće kazne uključuju kamenovanje do smrti za preljub i bičevanje za konzumaciju alkohola.
Zakon će stupiti na snagu u travnju, najavio je u utorak sultan Hassanal Bolkiah, jedan od najbogatijih ljudi svijeta.
Bruneji su naftom bogata islamska apsolutna monarhija s 400.000 stanovnika smještenih na otoku Borneu. Neovisnost od Velike Britanije stekli su 1984. U zemlji se izbori ne održavaju i sva je vlast u rukama sultana.
”Svemoćni Alah u svojoj je darežljivosti stvorio ove zakone za nas, stvorio ih je da ih možemo primjenjivati i zadovoljiti pravdu”, rekao je sultan Bolkiah, ujedno i brunejski premijer.
Prijestupnicima će suditi šerijatski sudovi s diskrecijskim pravom izricanja kazne. Jedna od mogućih je i amputacija ruke zbog krađe.
Bruneji, peta zemlja svijeta prema BDP-u po glavi stanovnika, za uvođenje šerijata priprema se godinama. Nametanje konzervativnih učenja islama na snazi je već neko vrijeme. U zemlji je zabranjena prodaja alkohola, kao i širenje drugih religija.
Hina