RAKıJA

(Opaska uredništva: Naša kolumnistica, Zdravka Govedarica, po zanimanju ekonomistica i menadžerica, odlučila je s nama i s vama podijeliti jednu intimnu pripovijest potaknuta dijagnozom karcinoma. Čitat ćete o tijeku bolesti i njenom liječenju. Ovdje ćete saznati i kako se autorica nosi sa svime time, kakve emocije i reminiscencije u njoj bolest izaziva. Vjerujemo da će ovaj kolaž suočavanja s iznimnim životnim iskustvima biti dragocjen čitateljima.)

UVOD:

Rezovi i mirenja. Nema čovjeka koji ih nije radio, svjesno ili nesvjesno, potrebno ili nepotrebno, iz nužnosti ili čak hira, s drugima ili sa sobom, mogao bi se još podugo nizati ovaj niz.

Kakogod, ta dva čina uvelike kreiraju dekade našeg života, odnosno nas same.

Ta dva čina kreiraju, u globalnom smislu, odnose među državama, nacijama, klasama, religijama…

Ta dva čina kreirala su povijest čovječanstva i kreirat će njegovu budućnost.

U ovoj priči ta dva čina prikazat će slijed jedne bolesti, koja traži rezove na koži i na tkivu, ali i mnoge druge rezove, one daleko bitnije.

Traži i jednako tako bitne pomirbe.

U biti traži sve ono što smo odgađali, što iz neznanja, što zbog pogrešne posloženosti, što iz bilo kojih drugih razloga, a što je doprinijelo stvaranju naših pukotina, naših staništa za tuge, boli, frustracije pa i bolesti, čak i ove koju nazivamo karcinom.

Nema garancije da ćemo i tad kad obolimo učiniti to na najispravniji način, ali ćemo ipak započeti jedan proces koji će nas trajno izmijeniti, vjerujem na bolje, jedan proces kojeg je mudro učiniti prije nego što nastanu preduboke pukotine.

Baš to bih voljela da prihvatite kao poruku ove priče koju ćete moći pratiti u nastavcima.

***

RAKıJA

Nisam nikad mislila da ću svoju priču nazvati ovim imenom.

Pazi, otrov! Ali ponekad i spas!
E, takva je i kemoterapija koju primam.
Koju su primali mnogi prije mene i koju će primati mnogi poslije mene.
Ipak, ovo je moja priča koju vam želim ispričati.
Zašto? Možda najviše zbog onih iz prethodne rečenice. Sigurno i zbog sebe

Sklona sam poetskim izrazima, a istini na volju, teško da bi netko ovaj naziv takvim doživio.

Ali, pošto i poezija iz mene dolazi na površinu kao što more izbaci na plažu neki svoj sadržaj, tako se jedne noći naprosto pojavio i ovaj naslov. Nenadano, ali očito s razlogom.

Primjećujete da je slovo i pisano malim slovom, ali bez točke jer je baš u tom slovu najveća simbolika ovog naslova.

Rak i ja, dualizam stvoren veznikom kojem dajemo jedno posebno značenje kad kažemo ”točka na i”.

E pa baš ta ”točka na i” koja u prenesenom smislu predstavlja kraj nekog razgovora, kraj nekog odnosa, kraj nekog tijeka, to je ono što sam htjela s jedne strane naglasiti, a s druge strane izabranim fontom eliminirati.

Jer je konačnost, taj mogući ishod ono čega je svatko tko oboli od karcinoma itekako svjestan i protiv čega se bori.

Kako? Na razne načine, najčešće svim njima prihvatljivim sredstvima, a najviše s nadom da će u tome i uspjeti.

I dalje, zašto rakija?

Zbog jedne pjesme koja me se kao djetetu posebno dojmila, zbog koje sam se rasplakala kad sam je čula prvi put i čiji sam stih često citirala, onako samoj sebi.

Nikad nisam zavoljela rakiju premda sam je probala nekoliko puta, naprosto okusom ne paše mom jeziku ni nepcu i još k tome prejaka je za nekog tko ima vrlo niski prag tolerancije na alkohol. Već druga čaša vina, s kojim volim nazdraviti tijekom jela u dragom društvu, ima potencijal da od mene izvuče nekontroliran smijeh na sve, al’ baš na sve u doslovnom smislu.

Ipak, pjesma ”Vagonaši” i stih Dobriše Cesarića ”Rakije, rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi”, uz bolan prikaz težine težačkog života, trajno će se vraćati mom umu još od osnovne škole.

I treći put, zašto rakija?

Moj otac koji će se provlačiti kroz rečenice moje priče, a napustio je moju obitelj prije devet godina i otišao na nebeske njive ili gdje već odlaze duše naših pokojnika, volio je rakiju.

Kao Slavonac iz Virovitice, neki bi mu oduzeli pravo nazvati se takvim zbog geografskog položaja mjesta otkud je potekao, a on se svim srcem tako osjećao do posljednjeg daha, volio je tu svoju slavonsku šljivovicu i skrivao ju je od očiju moje majke.

Baš kao što sam ja skrivala čokoladu od same sebe, dakako bezuspješno.

Nikad svog oca nisam vidjela p’janog iako je mogao popiti, možda je tek nešto više pričao nego inače, ali je zasigurno u njoj otapao neke svoje brige o kojima nije govorio jer je najviše svog slobodnog vremena bio povučen u svoj svijet. Tu povučenost mu je omogućila naša kuća na moru s dovoljno prostora za povlačenje u svoju osamu.

Uz garažu je bila radionica koja je još za vrijeme njegovog života izgubila svoju glavnu svrhu i postala skladište svega i svačega. Raznog alata, ali i uskladištenih predmeta koje manje više svi skupljamo pod izlikom ”ako zatreba”.

Rezovi i mirenja. Nema čovjeka koji ih nije radio, svjesno ili nesvjesno, potrebno ili nepotrebno, iz nužnosti ili čak hira, s drugima ili sa sobom, mogao bi se još podugo nizati ovaj niz

Bilo je tu i raznih flaša i flašica s tekućinama, kojima ja kao dijete nisam znala svrhu, od podmazivača, raznih čistila i sl.

E pa da se vratimo rakiji.

Moja mama, koja je dobra žena, ali sklona dijeliti sve na crno i bijelo, ispravno i neispravno, dakako da je rakiju svrstala pod crno. Tata bi je skrivao, ali njena domišljatost u pronalaženju iste bila je i više nego dobra.

I ne samo domišljatost već i činjenica da je kao domaćica iznimno uredna i čista pa je svaki kutak održavala takvim što je naravno rezultiralo tim famoznim pronalascima ”skrivenog blaga” koji bi potom redovito završavali u slivniku.

Dakle, što je mom ocu preostalo nego iznaći rješenje.

Jedino sklonište koje moja majka nikada nije pronašla za vrijeme njegovog života, a dan danas se prepričava sa simpatijom je dakle bilo mjesto u radionici među onim gore spomenutim flašama u jednoj od njih na kojoj je moj otac mudro ispisao velikim slovima ”Pazi, otrov! Ne diraj!”

To je jedno od rijetkih sjećanja na njega koje mi izmami osmijeh na lice, većina drugih izvuku suzu. Bio je i ostao najbolji čovjek kojeg sam upoznala, moj otac koji me s mojom dobrom majkom usvojio kad sam imala tri godine.

Pazi, otrov! Ali ponekad i spas!

E, takva je i kemoterapija koju primam.

Koju su primali mnogi prije mene i koju će primati mnogi poslije mene.

Ipak, ovo je moja priča koju vam želim ispričati.

Zašto? Možda najviše zbog onih iz prethodne rečenice. Sigurno i zbog sebe.

A svakako i zbog vas, da vas upoznam s jednim svijetom za kojeg želim da nikada ne postane vaš, a ako ikada i postane da bude samo jedna stepenica, jedna nova lekcija za bolje, ljepše i mudrije sutra.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ne odričem se krila za jedan novi let nakon svih udaraca
• Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?
• Ponekad najteže bitke dobiva dijete u nama
• Između udarca i utjehe
• Potresi u nama i izvan nas
• Bolest vam sve zamuti, samo ne uvid u ljude!
• I pjesma je ponekad vrisak
• Kad padamo, za nešto se moramo uhvatiti!
• Čarobna formula je stati na vrijeme prije nego što zakuhamo
• Ja, usvojeno ”dite” iz ”Malog mista”

» Svi tekstovi ovog autora