Svjetlana Hribar
Godinu na izmaku pamtit ćemo po nekim lijepim, ali i ružnim događajima.
Među lijepe, uvrstila bih nedvojbeno otvorenje manifestacije Rijeka Europska prijestolnica kulture i to onaj dio koji se događao na Rivi i gatovima riječke luke. To zajedništvo, urbani polet, dojam značajnog događaja koji je ujedinio Riječane i njihove brojne goste na ulicama do kasno u noć – činilo se da najavljuje dobru godinu za kulturu.
Vrlo brzo, pokazalo se da je to bilo uglavnom najbolje što će se u 2020. godini dogoditi. Barem što se tiče zajedništva i generalno dobre atmosfere na nivou čitavog grada, do danas ništa nije nadmašilo događaj otvorenja EPK-a.
Programi Europske prijestolnice kulture ubrzo su suspendirani proljetnim lockdownom, koji je tek na jedan dan prekinuo Damir Urban koncertom iz ”Vojinog autobusa” riječkim ulicama. Samo tog dana grad je na trenutak oživio, da bi sve ponovo utonulo u čekanje – da virus jenja…
U međuvremenu su se dogodila sramotna otpuštanja djelatnika tvrtke Rijeka 2020, smjene u vodstvu, brojne polemike, a onda je došlo ljeto i – kako to u Rijeci inače biva – nestali su svi prijepori…
Nastupilo je novo razdoblje EPK koje je donekle potisnulo ružne uspomene, a kad su popustile mjere izolacije, najvažniji događaji u gradu postale su izložbe u bivšim skladištima Exportdrva na Delti.
Jedanaest mjeseci, u kojima je Rijeka Europska prijestolnica kulture, u uvjetima pandemije može se smatrati relativno uspješnima, jer će u budućnosti (nadajmo se!) gradu ostaviti važne objekte
Na svakom otvorenju izložbe ovoga ljeta čekalo se u dugim redovima za ulazak u objekt, ali već sljedećih dana mogli ste biti doslovno sami među eksponatima…
Jedna izložba, međutim, zadržala je zanimanje prvenstveno Riječana, tijekom cijelog trajanja. To je ”Fiume Fantastika: Fenomeni grada”, koja je svakog tjedna stavljala na raspolaganje publici – arhitekta Idisa Turata, autora izložbe. Entuzijazam i emotivno vodstvo kroz izložbu toliko je bilo zarazno i oduševljavajuće, da ne sumnjam kako su mnogi – sve uz epidemiološke mjere, dakle s maskama na licu – došli i više puta obići izložbu uz njegovo vodstvo.
Turato je, naime, sa svojim studentima i kolegama, više od dvije godine (i to se vidi!) radio na eksponatima kojima će publici predstaviti Rijeku kroz povijest. I stvorio dojmljiv presjek koji ni približno ne bi bio tako upečatljiv bez njegovih riječi.
Najkraće rečeno, osobno ću pamtiti ovu EPK godinu po toj izložbi i dječjoj zaigranosti i sreći njezina autora!
Naravno, i ostali segmenti EPK programa nastojali su održati korak s planiranim, ne sumnjam da su i pojedini kvartovi grada i gradići po cijeloj Primorsko-goranskoj županiji – iz segmenta ”27 susjedstava”, dobili svoj dio imidža EPK-a. Ali ta lokalna događanja su značajna za te sredine, što je tako bilo i planirano!
Među muzičkim i kazališnim programima koji su bili brojni, vrhunac je bio koncert Karite Matille, finske operne dive koja je načas donijela dašak svjetskih pozornica i počastila nas dijelom svog repertoara…
Od događanja koja su, pak, pokazala drugo lice EPK-a od onoga koje programi nastoje plasirati u javnost, svakako treba spomenuti paljenje Kožarićeve instalacije, kao i razbijanje panoa s grbovima i zastavama država koje su kroz povijest vladale Rijekom, pri čemu je ”nastradao” samo izlog s jugoslavenskom zastavom; ali i protest crnokošuljaša protiv autora privremene instalacije ”Crvene zvijezde” na riječkom Neboderu, postavljene u čast osloboditelja Rijeke od fašizma.
Ne treba se zavaravati – i to je Rijeka!
Na razini grada, očekivalo se da Muzej grada Rijeke otvori svoja vrata velikom izložbom o Klimtu, ali nesretne okolnosti s virusom i to su odgodile za sljedeću godinu.
Za sada je – u obnovljenoj baroknoj Palači šećera, nekadašnjoj upravnoj zgradi šećerane koja je izgrađena sredinom 18. stoljeća, otvoren stalni postav Muzeja grada Rijeke! Najveća barokna poslovna palača u Habsburškome Carstvu nakon više desetljeća ponovno je otvorila svoja vrata, a stalni postav u Palači prikazuje povijest grada od 1719. do 2020. godine.
Brod Galeb, koji je bio kamen spoticanja na svim razinama u gradu – više se uopće ne spominje! Doduše, na stranicama Muzeja grada Rijeke postoji verbalna eksplikacija njegove prenamjene u brod-muzej, koji će biti stalno privezan u riječkoj luci i svojim sadržajima – kazališne predstave, tribine, performansi, radionice – postati gradska kulturna i turistička atrakcija. Što se, međutim, još ne nazire…
Ono što je dobro i vrijedi pogledati iz programa Muzeja grada Rijeke, ponovo je otvorena izložbe ”Riječki torpedo – prvi na svijetu” u prostorima skladišta na Žabici. Izložba je zanimljiva i vjerujem atraktivna domaćim i stranim posjetiteljima.
Na svakom otvorenju izložbe ovoga ljeta čekalo se u dugim redovima za ulazak u objekt, ali već sljedećih dana mogli ste biti doslovno sami među eksponatima… Jedna izložba, međutim, zadržala je zanimanje prvenstveno Riječana, tijekom cijelog trajanja. To je ”Fiume Fantastika: Fenomeni grada”, koja je svakog tjedna stavljala na raspolaganje publici – arhitekta Idisa Turata, autora izložbe
Bilo bi idealno da je i lansirna rampa obnovljena, pa da posjet ovoj prvoj lansirnoj postaji za torpeda u svijetu bude dio izložbe. Ali taj jedinstveni objekt iz dana u dan tone i uskoro se neće ni znati da je postojao.
I nitko me ne može uvjeriti da je, tijekom trideset godina otkako je nestala industrija iz riječke Industrijske ulice, bilo nemoguće riješiti vlasništvo na lokaciji i obnoviti rampu.
Ni druge zemlje, koje su – nakon Rijeke – izgradile lansirne rampe za isprobavanje torpeda, nisu imale riješene imovinsko-pravne odnose na pomorskom dobru, pa su ipak sve rampe u Europi obnovljene.
Sve, osim riječke…
No stvar je kod nas komplicirana, navikli smo, i kad slušate političare – ispada da nitko nije kriv! Ali očito nikoga i nije briga!
Utješno je što je barem prostor bivše tvornice Rikard Benčić – u dobroj mjeri isplaniran, dakle možda i u cijelosti spašen.
U objekte na istoj lokaciji, još prije Muzeja grada Rijeke, uselio je Muzej moderne i suvremene umjetnosti i krenuo s izložbama. Atrakcija uz otvorenje bila je izložba međunarodno priznatog riječkog umjetnika Davida Maljkovića koja je okupila, rekla bih, čitavu likovnu scenu regije.
Ali na širem planu, velike i male oduševio je ”51000 Balthazargrad” – izložba s edukativnim segmentima u kojoj uživaju djeca, ali još više odrasli, koji na panoima otkrivaju pozadinsku priču ovog kultnog crtanog lika i doznaju sve što o tom filmu do tada – nisu znali!
Naziv izložbe inspiriran je činjenicom da je upravo Rijeka svojim izgledom i atmosferom poslužila Zlatku Boureku kao inspiracija za crtanje Balthazargrada u kojem omiljeni animirani profesor živi i smišlja svoje izume.
Jedanaest mjeseci, u kojima je Rijeka Europska prijestolnica kulture, u uvjetima pandemije može se smatrati relativno uspješnima, jer će u budućnosti (nadajmo se!) gradu ostaviti važne objekte.
Ono što se nije dogodilo jest međunarodno atraktivan program. Koji bi – da je bio takav i u uvjetima pandemije – dovukao u Rijeku barem publiku iz Hrvatske i susjedne Slovenije.
Iako službeni podaci govore da je tijekom ljeta održano tristo devedeset kulturno-umjetničkih programa koje je ukupno pohodilo nešto više od pedeset tri tisuće posjetitelja, imam osjećaj da je većina programa odjeknula lokalno i da je šansa da se Rijeka pozicionira na kulturnu kartu (barem) Hrvatske – propuštena…
Publika grada na Rječini sklona kulturi, našla je zajedništvo sa širim prostorom zemlje tek žaleći za kulturnjacima, koji su nas u ovoj godini – napustili!
Publika grada na Rječini sklona kulturi, našla je zajedništvo sa širim prostorom zemlje tek žaleći za kulturnjacima, koji su nas u ovoj godini – napustili! A bila je to zaista kobna godina za hrvatsku kulturu
A bila je to zaista kobna godina za hrvatsku kulturu…
Otišli su dirigenti i glazbenici Vladimir Kranjčević i Nikola Debelić; plesači i koreografi Miljenko Vikić i Norman Dixon; pisac Bekim Sejranović; glumci Vera Zima, Hermina Pipinić, Zdenka Heršak, Đurđa Ivezić, Vjenceslav Kapural, Mustafa Nadarević, Špiro Guberina, Pero Kvrgić; redatelji Vatroslav Mimica, Božidar Violić i Vuk Torbica; novinari Pero Zlatar, Orlando Rivetti, Vojko Mirković, Željko Matić, Borislav Ostojić, Aleksej Ternovec, Milka Babović i Vesna Kesić; kultni povjesničar umjetnosti, prevoditelj i publicist Tonko Maroević; prevoditeljica Snježana Hefti, operni pjevač Viktor Bušljeta; kipar Ivan Kožarić; karikaturist i strip crtač Alem Ćurin…
Svi ti važni ljudi, stupovi hrvatske kulture, nisu ni ispraćeni, ni ožalovani kako bi zaslužili. Neki nisu ni stigli do elektronskih medija, tek su spomenuti na društvenim mrežama… i naprosto su se uklopili u suhu statistiku koju slušamo o preminulima svakoga dana…
Rijeka je Europska prijestolnica kulture još nekoliko mjeseci i u 2021. godini. Hoćemo li se držati isključivo zacrtanih programa ili ćemo naći načina da neponovljivim ljudima koji su nas napustili u 2020. godini posvetimo svoje vrijeme, odamo poštovanje… pokažemo da smo sredina koja štuje svoje velikane? Makar u završnici, na zatvaranju manifestacije!?
Čini mi se da bismo tako pokazali i europsko i kulturno lice…
‘Ajmo, Rijeka!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Smak svijeta na kojem svakodnevno radimo
- Riječki Ex-Libris i drugi: najbolji nas magnetski privlače
- Izgubljen ponos pripadnosti novinarskom cehu
- Hrvati nemaju povjerenje u svoju državnu vlast
- Vizionar razbarušene frizure i ležernog odijevanja
- Janine Jansen i dvanaest Stradivarijevih violina
- Najljepša obala brze hrane i supermarketa
- In memoriam: Nenad Šegvić (Split, 1936. – Rijeka, 2021.)
- Od Šerbedžijinog povratka u Zagreb do ozbiljne fešte Vruja
- Hoće li se Rijeka sjetiti Daše Drndić
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.