Nisam ni psihijatar niti psiholog, nisam član Pravoslavne crkve, ne živim u Srbiji. Nisam pratila njegov profesionalni i ljudski život, nisam pročitala mnogo njegovih knjiga. Uživo sam ga čula tek nekoliko puta. A ipak, njegova me smrt pogodila u ono mjesto koje biva pogođeno kada umre tkogod od bliskih nam ljudi. [Read more…]
Istina o Praxisu i Razlogu i zašto su ugašeni
Božo Kovačević
Foto: Telegram
Nakon što su jugoslavenske vlasti preuzele kontrolu nad političkim zbivanjima 1968. godine, službena interpretacija tvrdila je da su za studentske nemire bili krivi praksisovci. Kritiku svega postojećeg kao glavno usmjerenje za djelovanje tih filozofa i sociologa predstavnici vlasti tumačili su, s jedne strane, kao zagovaranje višestranačkog sustava i, s druge, kao unitarizam i pokušaj političke reafirmacije prethodno odbačenih komunističkih lidera Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića i Dobrice Ćosića. [Read more…]
Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
Nada Beroš
(Opaska uredništva: Prenosimo In memoriam kojeg je kolegica Beroš objavila u tjedniku Novosti zbog spriječenosti autorice).
Prva slika na koju pomišljam na vijest o smrti Zlatka Boureka jest slika ugaslog vulkana. Jer upravo je taj umjetnik eksplozivne kreativnosti, koja se razlijevala i naplavila mnoga umjetnička polja – slikarstvo, kiparstvo, film, animirani film, kazalište, lutkarstvo, ilustraciju, karikaturu – bez imalo pretjerivanja zaslužio usporedbu s vulkanskom erupcijom. [Read more…]
Alkemičarski rad kroničarke Zagreba
Marija Braut
Sjećanje na Mariju Braut podrazumijeva brojne susrete i razgovore, ali ponajprije iskustvo gledanja njezinih raznolikih izložaba i kataloga, portreta i krajolika, scenskih snimaka i žanrprizora, urbanih veduta i ateljejskih situacija – istaknuo je akademik Tonko Maroević prilikom komemoracije (7. srpnja) nedavno preminuloj fotografkinji Mariji Braut u Umjetničkom paviljonu, gdje je upravo prije godinu dana upriličena njezina velika izložba ”Nepoznati Zagreb” [Read more…]
Bikova koža
Salvador Espriu, punim imenom Salvador Espriu i Castelló rođen je u mjestu Santa Coloma de Farners 10. lipnja 1913., pisao je na katalonskom jeziku, a etablirao se kao originalan pripovjedač svoje generacije, te su mu djela prevođena na strane jezike, međunarodno priznata i cijenjena. Pisao je poeziju, prozu, drame… a baš o stogodišnjici njegova rođenja hrvatska je kultura postala bogatija za u cjelini njegovo najznačajnije djelo, svojevrsni spjev, ‘‘Bikovu kožu“ (La pell de brau).
Ta je pjesnička knjiga odavno prevedena na mnoge jezike i otvorila je put u svijet katalonskome pjesništvu, kao što je i u samoj domovini (prvi put objavljena u travnju 1960. godine) probijala led knjigama na katalonskome jeziku, u razdoblju kad je taj jezik u Španjolskoj, za Francove strahovlade, bio praktički izvan javne uporabe, zabranjivan, priječen i u tiskovinama praktički onemogućivan.
‘‘Bikova koža“ je izazvala najveći odjek i uspjeh i stoga što je bila shvaćena kao politički čin, kao gesta autorove neravnodušnosti i pokušaj razumijevanja s onu stranu nekadašnjih podjela, odnosno nadmašivanja neposredno promaklih povijesnih okolnosti u perspektivi dugoga trajanja i nekog solidarnog ljudskog zajedništva. Simbol Bikove kože odnosi se na zemljopisni oblik čitavoga Iberskog poluotoka, dugotrajno pritisnutog različitim oblicima diktature i represije.
Autor: Salvador Espriu
Naslov: Bikova koža
Prijevod: Tonko Maroević
Književnost
Broj stranica: 112
Uvez: meki
Godina izdanja: 2013.
ISBN 978-953-249-131-9
Izdavač: Izdanja Antibarbarus
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Spaja li nas jezik ili razdvaja?
U vili Arko na zagrebačkome Gornjem gradu u četvrtak počinje dvodnevni regionalni simpozij “Susjedstvo riječi: Jezik koji nas spaja i razdvaja”, na kojemu će o toj aktualnoj temi govoriti književnici, književni kritičari, lingvisti, filolozi i publicisti iz cijele regije.
Susret organizira hrvatski PEN centar, a na skupu će govoriti Vladislav Bajac, Laslo Blašković, Nadežda Čačinovič, Sinan Gudžević, Enver Kazaz, Snježana Kordić, Vlado Kopicl, Katica Kulavkova, Tonko Maroević, Ranko Matasović, Sibila Petlevski, Krunoslav Pranjić, Milorad Pupovac, Sanja Roić, Nermin Sarajlić, Marko Vešović, Velimir Visković, Vjeran Zuppa i drugi.
Kako nam je kazala Nadežda Čačinovič, predsjednica PEN centra, izlagači na simpoziju nisu ograničeni određenim tematskim okvirima ili formom izlaganja, nego im je ostavljena sloboda da sami izaberu podtemu u “kojoj će govoriti o shvaćanju vlastita jezika u odnosu spram susjednih jezika, za koje ne treba prevođenje, ali se ipak po nečemu razlikuju”, odnosno, da izaberu esej, fikciju, ili znanstvenu analizu kao formu prezentacije, a neće se zaobići ni problem ćirilice u Vukovaru, iako je tema skupa izabrana “mnogo prije aktualnoga zaoštravanja rasprave o upotrebi i statusu ćirilice”.
N. Čačinovič rekla je da od govornika očekuju osobno iskustvo, odnosno iskaz i svjedočenje o tome kako se odlučujemo ući u neki jezik pa bi u tome kontekstu mogla biti vrlo zanimljiva i poticajna izlaganja Sibile Petlevski, hrvatske književnice makedonskoga podrijetla, zatim Dragana Velikića, srpskoga pisca koji je odrastao u Puli, no koji zbog primanja mađarske Nagrade grada Budimpešte neće stići u Zagreb, već je temu o “Onoj maloj crtici” poslao u pisanom obliku, i bosanskohercegovačkog autora Marka Vešovića, rođenoga u Crnoj Gori. PEN centar želi ispitati postoji li nešto što djeluje kao lingua franca u širem okružju.
Lingvistica Snježana Kordić naglasila je kako “u ime logike” da su sudionici ovog skupa izvorni govornici navodno međusobno stranih jezika, dakle jezika ”kod kojih imate itekakvih problema s međusobnim razumijevanjem”, djecu u školama razdvajaju u odvojene razrede u Sandžaku, u Vojvodini, u Vukovaru, u Bosni i Hercegovini, a isto namjeravaju napraviti i u Crnoj Gori. “Netko će možda reći: to su ‘strani jezici koji se razumiju’, međutim, u lingvistici je odavno poznato da, ako se jezik razumije, ako govornici tečno razgovaraju, onda to nije strani jezik, nego se radi o zajedničkom jeziku. Političari kod nas zloupotrebljavaju kulturu, oni nju koriste kao zamjensku politiku. A u politologiji je poznato da, ako političari koriste kulturu kao zamjensku politiku, to je neiscrpni izvor konflikata u društvu. I doista, kod nas cvjetaju konflikti na toj bazi. Kad bi političkim elitama bio najviši cilj smanjivati konflikte u društvu, zalagali bi se za društvo kao skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika nekoga kolektiva”, rekla je Snježana Kordić.
Lingvist Milorad Pupovac u svom radu “Zašto jezik može biti ili naš ili njihov i onda kada to nije: Mala rasprava o odnosu osjećaja, vrijednosti i jezika” govorit će o teorijskim pitanjima povezanima s jezičnim identitetom i praksama politike jezičnog identiteta, koje se prakticiraju u različitim dijelovima svijeta. “To se posebno odnosi na prostore bivše Jugoslavije, gdje se vode rasprave o tome što je odlučujuće za jezični identitet, koliko su osjećaji važni za to, koliko su vrijednosti društva ili naroda važni za to te kako se politički upotrebljava i zloupotrebljava ta vrsta osjećaja i vrijednosti u kreiranju politike jezičnog identiteta. Zatim, kako se od realnih osjećaja ljudi stvaraju svojevrsne ideologije i koliko je to dobro, a koliko nije za njegovu osnovnu funkciju – komunikaciju”. Pupovac je dodao će se osvrnuti i na paradokse poput onoga da je zagovornicima bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskog jezika u BiH onaj drugi jezik više njihov nego što je to engleski, koji je uspostavljen kao jezik međunarodne administracije, odnosno jezik uprave u BiH.”
Na pitanje hoće li se osvrnuti i na problem ćiriličnih natpisa u Vukovaru, Pupovac je odgovorio da primarno neće jer je riječ o teorijskoj raspravi, no ako netko potakne raspravu o tom pitanju, sudjelovat će u njoj.
Dragojevićevo “negdje nigdje”, ili gdje je hrvatska knjiga
U ovom svijetu mnogo toga funkcionira po sustavu dihotomije pa onda možemo reći da su stvari, pojave i događaji kao yin i yang, kao crno i bijelo, kao HDZ i SDP (hm, tu i nema mnogo razlike). Slično su oprečne dvije potpuno različite vijesti objavljene nedavno koje su vezane za knjigu i izdavaštvo.
Najprije ćemo o onoj lijepoj i dobroj vijesti. Ovih dana objavljeno je da je odabrano dvadeset najljepše dizajniranih hrvatskih knjiga. Nacionalna i sveučilišna knjižnica zatvorila je natječaj ”Hrvatska lijepa knjiga” koji je organiziran kako bi se izabrale knjige hrvatskih nakladnika za sudjelovanje na dvije izložbe. Prva je ”Best Book Design from all over the World”, koja će se održati u ožujku iduće godine u Leipzigu, a druga je ”Book Art International”, koja će se održati u sklopu Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu u listopadu 2014. godine.
Na natječaj je stiglo 87 naslova, a ocjenjivački sud, u kojemu su bili akademski slikar Marcel Bačić, akademik Josip Bratulić, akademik Tonko Maroević, dr. sc. Mikica Maštrović, akademski grafičar Luka Gusić i akademski slikar grafičar Danijel Srdarev, izabrao je dvadeset izdanja. Nakon sajmova u Leipzigu i Frankfurtu te će knjige biti dio fonda ”German Book and Type Museuma”, koji je dio njemačke Nacionalne knjižnice.
Popisu nagrađenih nema se što prigovoriti. Žiri je kompetentan, knjige su predivne, izabrane su iz različitih područja. Zaista ima lijepo oblikovanih knjiga. Primjerice, knjiga o umjetniku Ivanu Picelju u HAZU-ovu izdanju. Tu se i nije moglo mnogo pogriješiti jer su Piceljevi radovi idealni za knjižni prijelom. Ili recimo ”Život teatra” Juliana Becka u DAF-ovu izdanju, kojoj je naslovnica fotografija nagog Juliana Becka kako grli jednu djevojku, možda svoju partnericu Judith Molinu, s kojom je osnovao Living Theatre.
Dakle, možemo biti zadovoljni i ponosni kako ćemo se u literarnom svijetu predstaviti našim knjigama, bile one prevedene ili su rad naših autora.
Ali da pitamo književnika Pavla Pavličića, on bi rekao da hrvatsku književnost treba ukinuti. U svome opširnom i izvrsnom tekstu ”Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti”, objavljenome u časopisu Forum broj 5/6 iz 2013. (i na portalu Modernih vremena), pokazao je onu drugu, mračnu i ružnu stranu hrvatskog izdavaštva i knjige.
Bez imalo ironije, taksativno i činjenično Pavličić je pod egidom ”Istina oslobađa” nabrojio da bi za ukinuće bili važni pisci, kritičari, nakladnici, nagrade, mediji, znanstvenici i država. U zaključku u jednom djelu kaže: ”Jer, postoji i jedan temeljni razlog zbog kojega je potrebno da se ne čita hrvatska književnost, i on stoji u pozadini cijeloga ovog projekta. Stvar je jednostavna: hrvatska književnost tjera nas da mislimo o sebi, a to nas uvaljuje u neizmjerne načelne komplikacije i nemale praktične probleme.
Jer, što znači misliti o sebi? To znači uspoređivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete. A jasno je da je to i teško i komplicirano, i da to ne može svatko, pa mi kao mali narod zacijelo i ne treba da to pokušavamo. Valja, naime, znati da definicija samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno iznova radi i nikada zapravo nije gotov.”
Da se prisjetimo, to piše pisac koji je upravo dobio Nagradu Gjalski za najbolje prozno djelo godine u državi, za roman ”Muzej revolucije”. Tekst je objavljen u trenutku kad se obilježava Mjesec hrvatske knjige. Tekst je aktualan u trenutku kad se održava Beogradski sajam knjige, na kojemu se naši izdavači predstavljaju na zajedničkom štandu. Neki su se pobunili da nisu pozvani i da ih ”nitko nije ni pitao bi li nešto izložili, iako su platili članarinu Zajednici nakladnika i knjižara pri HGK-u”. Onda su oni pozvani rekli da ”nije stvar kolegijalnosti nego Nadana”. A Nadan Vidošević ovih dana ima dosta posla kao bi opravdao manjak od 30-ak milijuna kuna u blagajni.
Za mene, najljepša je naslovnica među izabranima naslovnica zbirke pjesama Danijela Dragojevića u Frakturinu izdanju: bijeli papir s crvenkastim mrljama na kojemu piše ”Negdje” i autorovo ime. Na hrptu zbirke piše: ”Ali dok je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka – ono je ”negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje”. Bijela naslovnica s mrljama, ime zbirke i te riječi opisuju stanje hrvatske književnosti.
