novinarstvo s potpisom
Ivo Jelić
Foto: Slobodna Dalmacija
(Ovaj intervju kolege Damira Pilića s pokojnim generalom Ivom Jelićem objavljujemo u spomen na utemeljitela najbolje brigade HV-a, u povodu 25 godišnjice osnutka IV. brigade i zbog potrebe da se, još jednom, kaže istina o ratu).
Generale, kako danas gledate na vrijeme kad ste zapovijedali Četvrtom brigadom? [Read more…]
Ladislav Tomičić
Kakva je samo čast minulog tjedna ukazana cijenjenom kolegi Damiru Piliću! Urednici njegovih matičnih novina, Slobodne Dalmacije, cenzurirali su mu dva teksta za redom. Najprije su Piliću odbili objaviti subotnju kolumnu, u kojoj je pisao o poraznim rezultatima ankete provedene među učenicima srednjih škola. [Read more…]
Cenzura u Slobodnoj Dalmaciji zabranila objavu kolumne Damira Pilića “Pila naopako” u kojoj kritizira HDZ. Legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije napustio Sportske novosti i revoltiran ponašanjem HDZ-a najavio svoj glas dati Zoranu Milanoviću. Jurica Pavičić otkazao suradnju sa Slobodnom. [Read more…]
Treba pobiti sve Hrvate iznad 45 godina, a bogami i Bosance. Takav se zaključak hrvatskom domoljubu neminovno nameće nakon ankete koju je portal MojeVrijeme.hr na uzorku od 1700 građana Hrvatske i BiH starijih od 45 godina proveo na temu “Je li nam nekad bilo bolje?“. [Read more…]
Piše: Lidija Gnjidić
Foto: Arhiva Nacionala
U prologu nove knjige Damira Pilića – nazvane “Splitting“, podnaslovljene “Kako sam tražio Srbe po gradu“, upravo objavljene u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux – na vojnom igralištu kraj Regrutnog centra u splitskom kvartu Split 3 oficirima je, jednog dana davne 1980. godine, pofalilo igrača za mali balun pa su, kao i obično, pozvali klince iz ulice da s njima igraju. Na male branke tako su u prologu – upravo kako se dogodilo i u stvarnosti – zaigrali dječak koji će se 11 godina poslije, u demonstracijma pred zgradom Komande VPO-a, s još četvoricom demonstranata penjati na vojni transporter; dječak, zatim, koji će 11 godina poslije, na marjanskoj plaži Kašjuni, kao prvi – i jedini – vojnik poginuti u obrani grada, u napadu JRM-a s mora; čovjek koji će 11 godina kasnije predvoditi napad s razarača “Split“ na grad po kojemu je dobio ime, i na koncu – dječak koji će sve to jednom zapisati u prologu svoje knjige.
Oni će spadati u polovicu stvarnih od dvadesetak likova iz knjige, dok će ostali biti kompilacija ljudi koji su doista postojali, koje je autor poznavao, s kojima se družio, za njih znao ili je za knjigu ”posudio” događaje iz njihovih života. Oko potpunog izmišljanja likova neće imati puno posla.
Knjiga izvanredno izabranog imena (splitting, eng. – razdvajanje, cijepanje; nemogućnost pomirivanja dvaju dijelova cjeline) govori o predratnom razdoblju od kraja 1989. do 15. studenoga 1991. i događajima iz tog vremena prelomljenima kroz sudbine ljudi u splitskom kvartu Split 3. Zapravo je, kaže Pilić, u glavnoj ulozi sam kvart, poznat po Krstarici, jednoj od najvećih splitskih zgrada, po smještaju ‘s druge strane ceste’ pomalo izoliranoj od ostatka kvarta, građenoj tako da u slučaju rata bude rezervna bolnica, zbog čega su svi ‘portuni’ – dva ”vojna” i dva ”civilna” – bili povezani dugačkim unutarnjim hodnicima. Omogućavalo je to igre zbog kojih su u ”Krstaricu” dolazili i klinci iz drugih kvartova. U zgradi, koja je zapravo sama cijeli kvart, stanovala je većina stvarnih, a stanuje i većina knjiških likova.
A zašto je autor ”tražio Srbe po Splitu”?
Zato što je moja ekipa bila multietnička, i kad bih došao iz Zagreba, izlazimo, vidim nema ovoga ili onoga, pitam hoćemo li ih nazvati da izađu, i nastane tišina. Šta je? Pa zar ti ne znaš? Otišli su. Kako otišli? Zašto? Svoju neku tadašnju potrebu da ih odem tražiti i govoriti im da ostanu pripisao sam jednom liku iz knjige.
Susjedska prijateljstva, poznanstva i druženja oficirskih obitelji s civilnima, prije svega klinaca, dijeljenje školskih klupa, prve ljubavi, prve spoznaje i suočavanja s nacionalnim podjelama, unutarnje drame i teške životne odluke koje su te podjele – splitting – donijele, čitatelj upoznaje kroz priče koje u prvom licu pričaju likovi u knjizi: Hendrix stariji i mlađi, Kanta, Brada, Žaba, Debeli Žare, Zoka, Keko, Nataša, teta Dara, teta Ivanka, Goca Droca, pukovnik Stamenković, kapetan Ivanović…
Potpuna isprepletenost njihovih života razdire se i kida pod golemim i nezaustavljivim vanjskim promjenama na koje ne mogu utjecati; kako to sami likovi doživljavaju, pisac iznosi ”ulazeći” i govoreći iz svakog od njih, u prvom licu jednine, pritom – u čemu mu je sasvim sigurno pomoglo zvanje psihologa – pažljivo nijansirajući karaktere, te pronalazeći u životima svojih likova upravo onaj događaj, reakciju, emociju, misao… koji su bili nulta točka splittinga.
Prepisao si stvarnost?
Nisam mogao prepisati stvarnost jer u razdoblju ‘89. – ‘91. nisam uopće više živio ne samo u tom kvartu, nego ni u Splitu. Bio sam na studiju u Zagrebu. Jedina ”prepisana” stvarnost je ta uvodna scena u kojoj igramo nogomet. Kasnije, kad sam na TV-u gledao demonstracije pred Banovinom i slušao o napadima na Split, shvatio sam da sve glavne aktere tih događanja znam, da smo živjeli u istom ulazu i igrali nogomet – i Mek Dermot koji se penjao na transporter, nakon čega je zarobljen, odveden u Sarajevo i kasnije razmijenjen, i Josip Vranić koji je poginuo na Kašjunima, i zapovjednik razarača ”Split” oficir Sokolić, jedini lik kojemu sam promijenio ime, naprosto iz poštovanja prema njegovoj djeci.
Ne znam što je s njima, kako su i gdje žive, ali njih dvoje nisu krivi za ono što im je otac radio. Dapače – za vrijeme uzbuna bili su u atomskom skloništu skupa s ostalima. “Slobodna Dalmacija“ tada je objavila pismo stanovnika Krstarice u kojemu pozivaju svog susjeda da misli na to da su i njegova djeca zajedno s njima u skloništu. Taj je zapovjednik razarača i u nogometu bio grublji igrač, a ja imam teoriju da se po tome kako netko igra nogomet otprilike može vidjeti i kakav je po karakteru. Nije stvar u tome igra li dobro ili loše, nego igra li grubo, igra li, u stvari, pošteno.
Zašto danas objavljuješ roman upravo o tom razdoblju od 1989. do 1991. godine?
Izabrao sam to vrijeme zato što je ono promijenilo i ljude i društvo. Ni jedno razdoblje, bar za moga života, nije u tako kratkom vremenu donijelo tako radikalan pomak u percepciji. Dvije-tri generacije prije toga su, od ‘45. do kraja osamdesetih, živjele u jednom vremenu, s jednim sustavom vrijednosti, a onda je u razdoblju od ‘89. do ‘91. došlo do pomaka u percepciji na način da su stvari koje su prije – općeprihvaćenim društvenim konsenzusom – bile nenormalne, lagano postajale normalne, i obrnuto. Neokonzervativizam koji je prožeo društvo – uzmimo za primjer samo ovaj referendum o ćirilici, to danas ljudima izgleda normalno, ali oni koji imaju sjećanje znaju da je to velika promjena i da je to potpuno nenormalno.
Hoće li ova knjiga dospjeti do današnjih klinaca?
Ne znam. Oni danas, izloženi svim tim tehnološkim inovacijama, puno manje čitaju. Ali ipak čitaju. Dionicu vremena o kojoj pišem smatram bitnom jer je obilježila i buduće generacije. Stjecajem okolnosti počeo sam se družiti s nekom mlađom generacijom i vidio koliko ljudi – koji su, kad sam prije sedam godina počeo pisati roman, imali godina koliko i moji likovi u romanu – drugačije razmišljaju, ali ne zato što su oni sami nenormalni: usvojili su jednu skroz drugu paradigmu. Htio sam i da klinci koji danas imaju godina kao što su imali moji likovi, vide kako je to nekad bilo, a onda da sami nekako usporede šta je normalno – ovo danas, ili možda ipak ono prije.
Izabrao si spisateljsku formu u kojoj pisac progovara kroz različite karaktere, gleda svijet i događaje različitim očima…
U tehničkom smislu, htio sam pisati knjigu onako kako mislim da bi trebali biti pisani udžbenici iz povijesti, pogotovo na prostorima gdje je bilo međunacionalnih sukoba. Ne može postojati samo jedna istina. Evo primjer Oluje – hrvatski narod ima jednu percepciju tog događaja, srpski narod ima potpuno suprotnu percepciju – a od Oluje je prošlo skoro 20 godina. Nema u mojoj težnji ničeg novog – u mlađoj generaciji povjesničara u Hrvatskoj ima ih više koji zastupaju tezu da bi udžbenici trebali biti multiperspektivni. Mogao sam napisati roman tako da imam jednog pripovjedača, bilo bi mi lakše u prvom licu, ali onda sam ja ili Hrvat ili Srbin, i sve događaje gledam kroz tu prizmu. I time bi došli do neke istine, ali ona ne bi bila potpuna.
Ne plasiraš, dakle, istinu viđenu očima samoga pisca?
Do istine je moguće doći jedino usvajanjem svih mogućih kutova gledanja, čak i onih s kojima se ne slažemo i koji nam intimno nisu bliski. Tako možemo napraviti fresku koja će ipak imati vjerodostojniji pečat istine nego kad je sve gledano samo iz jednog kuta. Zato sam uzeo više pripovjedača, da se ono što se događalo osvijetli s više strana. U svakom slučaju, htio sam prikazati realan život u kojemu ni oni najpozitivniji likovi nisu sveci.
Na primjer?
Ivanku, recimo, prodavačicu u dućanu koja dobro poznaje sve ostale likove, zamislio sam kao neku kršćansku osovinu, ali ne u smislu klerikalizma, nego evanđelja, zamislio sam da nosi pozitivne vrijednosti kršćanstva, praštanja, da ljubi bliskoga svog. No nakon što je ubijen Josip Vranić, čak i ona u jednom trenutku gubi te osobine – ne želi se javiti susjedi u dućanu zato što je žena vojnog lica. Možemo pratiti kako se to događalo u stvarnom vremenu, i kako crkva nije bila na visini evanđeoskog zadatka: kasnije je u Splitu Lora pretvorena u zatvor u kojemu su zarobljenici bili građani Splita srpske nacionalnosti osuđeni na pravdi boga, ali nitko iz Crkve nije reagirao, iako je, recimo, samostan sv. Ante jako blizu. Ako su se u okolnim kvartovima mogli čuti krikovi zlostavljanih ljudi, mogli su ih čuti i u samostanu. No, Crkva se nikad nije oglasila, osim puno godina kasnije kad je na suđenju iskazala solidarnost, ali ne sa žrtvama, nego sa zlostavljačima. Ako je kršćanska osovina zakazala u stvarnosti, morala je zakazati i u mom romanu.
Završetak romana nije osobito optimističan…
Kako ću dati optimističan kraj kad je došlo do takvih promjena u percepciji koje su trajno odredile društvo na lošije. Htio sam malo težinu sa sebe prebaciti na vas čitatelje. Trebat će nam mnogo godina, desetljeća, da dođemo do istog stupnja normalnog odnosa među ljudima koji je već postojao jednom u povijesti. Pomiče se prag percepcije i zato roman završava u trenutku kad pada prva granata, jer tada počinje istinski rat. Ovo nije ratni roman – govori o vremenu uoči rata i naročito o tome kako se reflektirao na svijest, na živote klinaca koji nisu bili dovoljno odrasli da sami uzmu svoje živote u ruke nego su morali raditi onako kako im kažu roditelji. Zadnja sekundica pred rat me najviše zanimala.
Postojala je ideja da se knjiga, za koju si dobio potporu Ministarstva kulture, zapravo zove “Srbe na vrbe“. Od tog se prijedloga, nesumnjivo marketinški potentnog, na koncu odustalo. Zašto?
Ne bih mogao podnijeti da se moje ime bez konteksta poveže uz taj naslov – netko, recimo, ukuca moje ime na internetu i uz njega se pojavi “Srbe na vrbe“. Doista to ne bih mogao podnijeti. Da ga jesam dao, bilo bi to zato da se zlo do kraja obesmisli i banalizira.
Je li pomogla arhiva lista?
Bila mi je dragocjena arhiva SD. Proveo sam u arhivi sve skupa osam mjeseci, po šest do osam sati dnevno, računajući i dva cijela godišnja odmora, po cijeli dan, samo bih doma otišao spavati. Pročitao sam svaku SD od kraja ‘89. do proljeća ‘92., od prve do zadnje stranice. Demonstracije i smrt Saška Gešovskog Slobodna Dalmacija je žurnalistički odlično pokrila, bilo je deset novinara koji su pisali s raznih lokacija. Tadašnje izvještavanje novinara “Slobodne” može biti primjer kako se treba izvještavati u takvim kritičnim situacijama. Ne da nije bilo govora mržnje, nego su se novinari, čak i oni mladi, uvijek ograđivali kad bi i detektirali nešto što bi upućivalo na govor mržnje, dali tome jasno mjesto i označili pogubnim za društvenu atmosferu. E sad, je li nad tim tekstovima bdjela urednička ruka, ne znam, ali znam da sam bio oduševljen načinom na koji je “Slobodna““u jednoj višenacionalnoj sredini događaje prikazivala na maksimalno korektan način, ne dižući tenzije i ne huškajući narod.
Foto: Edi Matić
Što se danas događa s likovima iz knjige?
Nitko više nije isti, čak ni oni koji misle da jesu. Neki su podlegli pred nacionalizmom na način da su usvojili negativne stavove prema drugom narodu i sad žive tako, tako odgajaju i svoju djecu. To se vidi po istraživanjima, jer današnja djeca u Hrvatskoj Srbe mrze još više nego nakon rata. A klinci koji su bili druge nacionalnosti, neki su otišli u Srbiju, neki u inozemstvo, nemam pojma šta je s njima. Neke viđam po Splitu – vratili su se, ali samo oni znaju kako im je hodati po gradu, a znajući šta im se ovdje dogodilo i znajući što čuvena splitska većina misli o njima.
U knjizi spominješ još jednog ubijenog vojnika – Saška Gešovskog.
I danas je u percepciji građana smrt Saška Gešovskog događaj koji je označio početak rata u Splitu. Potvrđuje to istraživanje američkog politologa Codyja McBrowna koji je za svoju doktorsku disertaciju o Domovinskom ratu anketirao ljude i pitao ih što im je bio okidač: Osječanima je to bio crveni fićo, a Splićanima upravo ubojstvo Saška Gešovskog. Ljudi ne znaju, ali u “Slobodnoj” se može vidjeti da su taj isti dan, 6. svibnja, kad je Jure Šundov organizirao demonstracije i kad je poginuo Gešovski, radnici srpske nacionalnosti u škveru najavili potpisivanje peticije lojalnosti hrvatskoj državi.
To je potpisivanje prekinuto kad se saznalo da se ide na Komandu, i da je poginuo Gešovski. Postalo je bespredmetno. E sad, ja ne kažem da u suprotnom ne bi bilo rata, ali bi ipak, da je peticija potpisana i objavljena, bila bi poslana jedna snažna poruka; nacionalisti koji su uvjeravali da su svi Srbi isti s tom bi se porukom teško nosili jer bi sutradan na naslovnici ”Slobodne” bio objavljen naslov tipa – “Škverski Srbi: Mi smo za Hrvatsku!“ Ovako je sutra na naslovnici izašao naslov o mrtvom vojniku, a vijest o peticiji se izgubila, ostala je na 12. stranici, u tri reda je na dnu stranice pisalo kako je potpisivanje odgođeno radi događaja pred Banovinom. I onda je sve otišlo nekim drugim tokom…
Ratna trilogija
“Splitting“ je drugi objavljeni roman Damira Pilića, magistra psihologije, novinara i kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji. Prvome, 2004. godine publiciranom u izdanju Ort-Kolapsa “Đavo prvo pojede svoju majku“, iako izdanom ranije, radnja se kronološki zbiva poslije one u ‘‘Splittingu“. Ta dva romana zajedno s trećim, završenim i spremnim za objavljivanje, čine svojevrsnu ratnu trilogiju. Pilić je naziva ”ratnom” iako se radnja u njegovim knjigama zbiva izvan rata, ali samo vremenski: po svemu ostalom ratom su temeljito natopljene. Nakon objavljivanja svih triju knjiga, bit će, kaže, konačno slobodan krenuti dalje i radnju svog idućeg romana smjestiti u druge zemlje – Rusiju, Vijetnam, Kubu i Veliku Britaniju, odnosno na aerodrome u Moskvi, Hanoiu, Havani i Londonu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je razgovor objavljen pod naslovom ”Damir Pilić: Godine u kojima su nestajali susjedi”).
U času kad sam na radiju čuo vijest o smrti Stipe Šuvara, sjedio sam u plastičnom kiosku nautičke lučice u Lumbardi i nisam mogao vjerovati: nakon svih poraza, napada i godina života na margini, Stipe se činio vječnim i nesalomljivim, nalik strip-junacima čija saga vazda traje pod egidom “nastavit će se u sljedećem broju”. U potpunoj tišini i smiraju dana, s pogledom na svjetionik, Pelješac, Mljet i Lastovo, intimno sam se pozdravio sa Šuvarom, ali i s nadom da je drugačija Hrvatska ipak moguća.
Ovih dana, točnije 29. lipnja, navršilo se točno deset godina od smrti posljednjeg doajena hrvatske ljevice i čovjeka čiju prazninu još nitko nije nadomjestio; okrugle godišnjice prisjetio se samo novinar “Slobodne Dalmacije” Damir Pilić.
Odnos koji je Stipe Šuvar imao s Hrvatskom možda bi se najbolje mogao promotriti kroz udarničku maksimu: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.” Njega je to društvo, kao siromašno dijete iz Imotske krajine, u potpunosti formiralo i naučilo ga praktički svemu što zna, a on mu se odužio na najbolji mogući način, ostavivši iza sebe kapitalne kulturne objekte, poput Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja Mimara, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i brojnih drugih.
No od svega što je u materijalnim tragovima iza njega ostalo čak je bitnije ono nematerijalno. Stipe naime nikad nije izdao društvo, ideje i principe koji su ga formirali i othranili. U času kad su brojni nekadašnji drugovi počeli otkrivati političke Hrvate u sebi i masovno prelaziti u HDZ ili slične stranke, a oni rijetki preostali unutar Partije započeli proces dubinskog redizajniranja stranke u kojoj više nije bilo mjesta za ljevicu, južnoslavensku uzajamnost i hrvatske Srbe, Stipe je ostao na drugoj strani mosta, manje-više sam. Malo je takvih usamljenosti na svijetu.
Još u prapočecima suprotstavljen Miloševiću, jedan od rijetkih koji su odmah uočili kamo njegova politika smjera, ne baš sklon reformskoj politici po diktatu MMF-a provođenoj od strane saveznog premijera i posve nesklon hrvatskom nacionalizmu, Stipe je naglo ostao sam, a da se ni u čemu nije promijenio.
Svime onime što je od tada pa do kraja života radio i pokušavao, kupio je kartu za vječnost i paradigmu čestitosti, ispravnosti i hrabrosti. Po svom stavu i izboru iskazao se kao istinski revolucionar i čovjek uvjeren u ispravnost vlastitog puta, na kojem će istrajati i po cijenu značajne osobne žrtve. Gotovo svi ostali iz navodno revolucionarne partije to nisu bili i po tome će ih povijest pamtiti.
Da je rođen koje desetljeće ranije, Šuvara ne bi bilo teško zamisliti kao Miću Ranovića iz Davičove “Pesme” ili kao nekog od tragično stradalih momaka iz Prvoga splitskog odreda. Vjernost nekim principima i idealima iskazao je i znatno prije raspada zemlje i društva, kad se kao vrhunski sociolog svjetskog kalibra okrenuo onome što ga je opterećivalo, a to je sudbina hrvatskog sela. S takvim pristupom i poslovičnim cinizmom, u kombinaciji s visokim funkcijama koje je obavljao, pokazao se, paradoksalno, kao eksces unutar partijske hijerarhije.
Nakon svega što je proživio, nije mu preostalo ništa drugo doli iskrenog čuđenja i ustrajavanja. Jer čuđenje je bilo jedino što je razumnom čovjeku nakon svega moglo preostati: čuđenje nad činjenicom da ga se namjerno gazi na pješačkom prijelazu, da ga se po zagrebačkim restoranima provocira pjevanjem ustaških pjesama i na njega repetira pištolj koji pukim slučajem neće opaliti ali će poslužiti kao hladno oružje, da ga zajednica koja mu je do jučer klicala po nogometnim stadionima sada izopćuje. I, na koncu, čuđenje nad radničkom klasom koja je potpuno svjesno izabrala put u rat, nacionalizam i kapitalizam, odrekavši se svega što je do tada izgradila.
Tko tu koga nije razumio na kraju je manje bitno – Šuvar Hrvatsku ili Hrvatska Šuvara. Ako ništa drugo, podijelio je sudbinu Krleže, koji je morao čekati ponudu sarajevskog Oslobođenja da mu izda sabrana djela; na isti je način Šuvarovu ključnu i gotovo proročansku knjigu “Vrijeme iskušenja: jugoslavenski socijalizam između vizija i posrtaja” 1988. izdalo – zalaganjem još jedne tragične figure, Nijaza Durakovića – Oslobođenje. Jer tada, kao ni danas, gotovo nikoga u Zagrebu nije zanimalo što Šuvar ima za reći. A imao je (i rekao je) dosta toga.
Sa Šuvarovom smrću u prah se pretvorila i hrvatska ljevica, koja je danas razjedinjena, posvađana, marginalizirana i suštinski poražena, negdje na putu između samosažaljenja zbog poraza i iluzije da je moguće voditi klasnu borbu dok se ne obračuna s nacionalizmom i konstitutivnim mitovima suvremene Hrvatske.
Stipe je tu pokušao pomoći koliko je mogao, a mogao je – onako napadan, potisnut i bez ikakve podrške – malo. Potpuno svjestan okolnosti, ipak je za sobom ostavio donkihotovski pokušaj SRP-a i Socijalističke partije Hrvatske te jedan mali, ali hrabri list, “Hrvatsku ljevicu”.
Zamjerali su mu Bijelu knjigu i reformu školstva, iako su zaključci toga famoznog stenograma gotovo točno predskazali kakve će uloge u budućnosti nositi spominjani autori, a zamalo svi ministri obrazovanja pokušavaju, s lošim namjerama, kopirati njegov sustav.
Hrvatska je i deset godina nakon njegove smrti zemlja u kojoj prevladava nacionalističko stanje svijesti i u kojoj za njegove ideje još nema mjesta. Predstavljao je ono što je Hrvatska mogla biti, a što je s takvom strašću odbacila da je posve izvjesno da ga nije ni zaslužila. Bio je čovjek uvjeren u ono što govori i uvijek na strani slabijega, pa je tako, dok se SDP odricao hrvatskih Srba, bio jedan od rijetkih koji se iznimno zalagao za njih. U vremenima kad je radništvo samo potpisivalo kapitulaciju i dobrovoljno izručivalo svoje tvornice novopečenim tajkunima, pod krinkom krhke vizije o svijetloj budućnosti unutar EU-a, on im je otvoreno govorio što ih ondje čeka.
Kao što nije bilo veće osamljenosti od one Stipine u času kad su svi napuštali ljevicu, na isti su način s njegovim očajničkim pogledom i izrazom lica dok je predsjedao 14. kongresom SKJ usporedive jedino suze Sonje Lokar. Stipe nije plakao, samo je tupo gledao, ali ne stoga što mu nije bilo jasno kamo sve vodi, nego zato što je ostao suštinski revolucionar, borac koji već smišlja sljedeći korak.
Iz mora stvari kojima nas i danas može naučiti, ostaje ponajprije snaga da se bude svoj i izdvojen i u crnim vremenima i da se ideali ne žrtvuju u ime malograđanskog života. Da je samo to ostavio, bilo bi i previše za jedan ljudski život.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Deset godina po smrti dr. Stipe Šuvara pred nama je knjiga njegovih besjeda “Historia tragicomica“ (“Razlog“, Zagreb, 2013.). Riječ je o izboru intervjua koje je novinama s prostora čitave bivše Jugoslavije dr. Šuvar dao u razdoblju od 1990. do 2004. godine, kao i o izboru njegovih autorskih tekstova, socioloških eseja i izlaganja na međunarodnim skupovima iz tog vremena. Intervjue i tekstove izabrala je i priredila autorova supruga, poznata novinarka Mira Šuvar.
Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva.
Osim kao neopozivi ljevičar “do posljednjeg daha“, dr. Šuvar u ovim se zapisima nadaje i kao rasni sociološki komentator koji ne samo prepoznaje lokalne i svjetske društvene trendove, nego ih i uspješno predviđa. Tako u sarajevskim “Danima“ već 2002. najavljuje skorašnju svjetsku krizu kapitalizma, kad nitko o tome ni sanjao nije, a u splitskom “Feralu“ još 1999. upozorava da Hrvatska neće ući u EU prije 2010. ili 2015. godine.
Poslušajmo stoga marksističkog “proroka iz Zagvozda“ i njegove analize prošlog, sadašnjeg i budućeg svijeta: ako ništa drugo, nema čovjeka na ovim prostorima koji je bio toliko napadan i od hrvatskih i od srpskih nacionalista. Neki đavo tu mora biti.
O TORCIDINOM SKANDIRANJU NJEGOVA IMENA: Nemam običaj da se ispovijedam, ali ću vam reći: navijač sam ‘Hajduka’ od malih nogu. U vrijeme kada su na stadionima skandirali moje ime, igrali su u Zagrebu ‘Dinamo’ i ‘Hajduk’. Na njihove sam utakmice obično išao, no tada sam odustao, jer se ne bih ugodno osjećao u ulozi onog kome navijači skandiraju…
Inače, igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak…
(“Slobodna Dalmacija“, Split, 1990.)
O SUKOBU S MILOŠEVIĆEM: A onoj politici koju je personalizirao Milošević suprotstavio sam se kada je počela ‘antibirokratska revolucija’, jer mi je postalo jasno da se više ne radi o ovakvom ili onakvom koketiranju sa srpskim nacionalizmom, već da se doista zaigralo na kartu tog nacionalizma. Bilo mi je jasno da to vodi rasturanju Jugoslavije i socijalizma, što se, na žalost, potvrdilo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O POPU I BOBU: Što se tiče moje izjave da treba reći popu-pop a bobu-bob, ja sam doista pred 20. sjednicu bio pripremio referat u kojem sam to i napisao, ali je taj referat Predsjedništvo CK SKJ odbacilo većinom glasova, s obrazloženjem da idem na razbijanje SKJ! Bio sam prisiljen pripremiti novu verziju referata, ili dati ostavku… Mislio sam da još mogu ponešto učiniti u suprotstavljanju ‘antibirokratskoj revoluciji’, iako su mi pozicije bile oslabljene i time što me nije podržavalo ni vodstvo Hrvatske, naprotiv…
(“Monitor“, Podgorica, 1994.)
O RASPADU JUGOSLAVIJE: Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O TITU: Po današnjim četnicima, iza odluka AVNOJ-a stoji ‘nekoliko protuva’. Sve bi tobože bilo u redu da je pobijedio Draža Mihailović, ‘prvi gerilac u Evropi’. Po današnjim ustašama, boljševik Tito ništa nije učinio za svoj narod, naprotiv, trpao ga je u novu ‘velikosrpsku tamnicu’. Premda je Tito odgovoran za neke evidentne greške i propuste u prošlosti, on ostaje i u našoj i u svjetskoj historiji velikan, prvi predsjednik jugoslavenske socijalističke republike pod kojim se ona tri i pol desetljeća uspješno razvijala i živjela u miru.
(“Nedjeljna Borba“, Beograd, 1990.)
O ‘TAMNICI NARODA’: Od 1948. do 1991. broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’ Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477 tisuća zaposlenih, a 1988. milijun i 624 tisuće (da bi ih danas bilo samo milijun).
Godine 1952. suvremenih je puteva bilo 965 km, a 1988. godine 23.080 km. 1952/53. godine bilo je 13 tisuća studenata, a 1988/89. više od 65 tisuća. 1953. godine višu i visoku školu imalo je 0,7 posto stanovnika, a već 1981. godine 6,4 posto.
1952. godine bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta, dok je 1988. bilo 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1957. godine bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 13,6 tisuća djece, a 1988. godine 1.066 vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 86,4 tisuća djece.
U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova, u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi, trećina stanovništva.
(“Hrvatska i Hrvati 1945-1990.“, Hrvatska ljevica, br. 4/1994.)
O NOVIM DRŽAVAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE: Društveni je proizvod negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija. Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost. Broj nezaposlenih povećao se s oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvostručio. Oko šest od oko 24 milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.
(“Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije – uvod u globalizaciju ratova“, referat na okruglom stolu u Beogradu, 2001.)
O SUVERENOSTI EX-YU ZEMALJA: Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto.
(“Ekonomist“, Beograd, 2004.)
O ULASKU HRVATSKE U EU: Ulazak u Europsku uniju ne možemo nipošto očekivati prije 2010. ili 2015. godine… Optimizam koji je u Hrvatskoj trenutno zavladao vrlo je kratkovidan.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O KRAHU SOCIJALIZMA: Nema ni govora o tome da socijalizam odlazi s historijske scene. Odlazi njegov prvi oblik, rani socijalizam, prva faza socijalizma. Nagli slom ‘realsocijalističkih’ poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo su dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, ‘u dugim porođajnim bolovima’.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O BUDUĆNOSTI SOCIJALIZMA: Baš zato što se to novo društvo razvija u ‘dugim porođajnim bolovima’, pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj ‘izgradnji’… Socijalizam ovakav kakav je bio ponovo mora ići u školu kapitalizma iz kojeg je ponikao i trebao biti njegova negacija.
U tom smislu, socijalizam je moguć baš time što će dovršiti političku emancipaciju čovjeka, što je zadatak građanskog društva koji ono nigdje nije dovršilo. Kad to dovrši, onda može ići na ekonomiju potreba, koja onda ne bi morala izlaziti iz kapitalske osnove. Da budem jasniji: socijalizam je jedino moguć kao univerzalno društvo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
NAJVEĆA GREŠKA SAVEZA KOMUNISTA: Glavna strateška greška Saveza komunista Jugoslavije bila je ta što je stvarao i forsirao svijest da se u jednoj relativno maloj zemlji, u kojoj ni kapitalizam ni sve ono što on donosi nisu prethodno uhvatili maha, može ići čak i korak ispred epohalno-svjetskih tendencija.
Htio je da baš seljački narodi na Balkanu, okupljeni tek u 20. stoljeću u zajedničku državu (…) prednjače u svijetu i po ozbiljenju vladavine proizvođača, dokidanju kapital-odnosa, kretanju u susret onom društvu koje je Karl Marx najavio kao asocijaciju slobodnih proizvođača.
(“Puls“, Skopje, 1992.)
O ILUZIJI KAPITALIZMA: Nema zemlje na svijetu, meni bar nije poznato, u kojoj više od 15 posto stanovništva sebe može smatrati kapitalistima. U zemljama istočne Europe, kao i kod nas, kod 90 posto ljudi probudila se iluzija da će sada postati kapitalisti. Tako će biti neko vrijeme. Ljudi već shvaćaju da je velika većina naroda osuđena na dugotrajnu bijedu i siromaštvo u procesu tog novog konstituiranja kapitalizma.
(“NIN“, Beograd, 1996.)
O SAMOUPRAVLJANJU: U zapadnoj je Evropi na djelu razvijeni kapitalizam metropola, a ovdje je na djelu povratak na sirovi kapitalizam periferije. To je prva razlika. A druga je u tome što kod nas, pa i na cijelom istoku Evrope, ljudi masovno idu na ulicu, ostaju bez posla. I ničim nisu zaštićeni. A onda, mi smo ipak imali samoupravljanje.
Može se danas reći da je ono umnogome bilo prazan hod i da je razočaralo veliku većinu ljudi, ali je sigurno i te kako ostavilo traga u njihovom pamćenju i vrlo će brzo zažaliti za samoupravljanjem. Naravno, ne u onom smislu da se vrati sve što je bilo, ali zasigurno u smislu da se ima utjecaj na radno mjesto, na sistem odlučivanja, na raspodjelu.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
Foto: Slobodna Dalmacija
O GLOBALIZACIJI: Kada pogledate neke pasuse ‘Komunističkog manifesta’, vidjet ćete da su Marx i Engels ideolozi globalizacije. Oni kažu: kapitalizam prodire u sve kutke globusa i nameće svoja rješenja, ali će se iz toga roditi komunizam, jer će se morati to društvo srušiti. Čovječanstvo se mora mijenjati jer ekonomija profita vodi iscrpljivanju zaliha, vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resursa, a većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom.
Globalizacija na kapitalističkim osnovama trajat će, po mome mišljenju, još 10-13 godina i onda će nastati veliki preokret. Ekonomija profita neće moći više funkcionirati jer će čovječanstvo doći do nesagledivih ekonomskih teškoća u jedinstvenom svjetskom tržištu. Sada to razvijeni kapitalizam rješava…, ali kad jednom dođe ponovo, a mora doći, jedna velika ekonomska kriza u centar kapitalizma, svijet će se naglo početi mijenjati.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
O BiH (1): Kao što je rečeno i na zasjedanju ZAVNOBIH-a, Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. To je tako i tako mora biti.
(“Nedjelja“, Sarajevo, 1990.)
O BiH (2): Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (1): Dakako, ni jednom se od citiranih autora ništa loše ni tada ni kasnije nije dogodilo… Činjenica je, međutim, da su se kasnije autori koji su najviše citirani našli među glavnim tvorcima Memoranduma SANU… ‘Bijela knjiga’ i savjetovanje za koje je ona priređena bili su svojevrsni signal za uzbunu, jer su već tada, 1984. godine, upozoravali na ono što se iza brda valja, a što sve ljude i narode u Jugoslaviji može uvaliti u goleme nevolje.
(“Slobodna Bosna“, Sarajevo, 1992.)
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (2): Naravno, kada se stvari sagledaju iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da je tamo, na žalost, u kritičkom kontekstu spomenuta i nekolicina ljudi koji su se u ovih proteklih 16 godina i u vrijeme tragičnih raspleta držali više nego čestito, istupajući protiv zlodjela nacionalističkih totalitarizama na ovim prostorima.
(“Feral Tribune“, Split, 2000.)
O REFORMI ŠKOLSTVA: No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O BIVŠIM VOĐAMA SFRJ: Bilo je i u SFRJ pojedinih funkcionera koji su voljeli raskoš, pa i grabili za sebe i svoje. A bilo je i pravih siromaha, poput na primjer Vidoja Žarkovića koji je umro kao vlasnik Vartburga. Da kažem i za sebe, da sam uvijek živio samo od jedne plaće, da nisam imao nekretnina, da sa suprugom još i danas otplaćujem društveni stan koji smo dobili pred tri decenije. Ni jedan funkcioner iz bivše SFRJ, pa ni Tito, nije potomcima ostavio u vlasništvo ni tvornice, ni dvorce, ni jahte.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O SEBI: Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!
(“Puls“, Skopje, 1992.)
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Piše: Damir Pilić
Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija.
Priznanja se dodjeljuju za najviša dostignuća europskog novinarstva u više kategorija: istraživačko novinarstvo, reportaža, komentar te inovacije u novinarstvu, uz specijalnu nagradu za izuzetne rezultate, uključujući uređivačku politiku. A Dežulović je nagrađen u kategoriji komentara za tekst ‘‘Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, koji je lani u Globusu objavio povodom godišnjice pada Vukovara. Istu nagradu lani je dobio Nikos Chrysoloras, novinar grčkog lista Kathimerini, za tekst ‘‘Zašto Grčka mora ostati u Eurozoni“.
Između više od 400 nominiranih novinara Dežulovića je izabrao međunarodni žiri urednika iz Reutersa, francuskog Le Mondea, španjolskog El Paisa, danskog Jyllands-Postena i ruskog The New Timesa pod predsjedanjem znamenitog britanskog novinara Harolda Evansa, bivšeg urednika lista Sunday Times, koji je na ceremoniji ustvrdio da bi ‘‘bez hrabrog novinarstva ljudi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice“.
Uz Dežulovića nagrade su u različitim kategorijama dobili istraživački tim Reutersa (Steve Stecklow, Babak Dehghanpisheh i Yeganeh Torbati), potom Sergej Hazov za tekstove u ruskom The New Timesu te Espen Sandli i Linn Kongsli Hillestad iz norveškog Dagbladeta, dok je specijalna nagrada pripala Alanu Rusbridgeru i Wolfgangu Büchneru, glavnim urednicima britanskoga Guardiana i njemačkog Spiegela – koji su objavljivanjem dokumenata Edwarda Snowdena otkrili svijetu američko špijuniranje tog istog svijeta – te nerijetko cenzuriranom turskom novinaru Yavuzu Baydaru za borbu za slobodu medija.
Dežulović je novinarsku karijeru počeo u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije. Jedan je od osnivača Feral Tribunea, a od 2000. stalni je kolumnist Globusa. Komentator je Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije te sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika.
Da počnemo s kolokvijalnim pitanjima: jesi li očekivao ovu nagradu i koliko ti intimno znači?
Nisam očekivao, zaista. Lani me nazvala draga prijateljica Brankica Petković iz ljubljanskog Mirovnog inštituta i pitala bih li imao nešto protiv da me nominira za European Press Prize. Ona je obavila sve, izabrala je tekst, prevoditeljica Olga Vuković ga je prevela i ja sam već zaboravio na cijelu stvar kad je stigao mail iz Londona.
Koliko mi znači? Prije svega, potvrda da ti pisanje vrijedi i izvan malog jezika u kojemu glavinja. Kad ti to potvrdi sir Harold Evans, živa legenda britanskog novinarstva, koji je predsjedao žirijem, to mogu značiti samo dvije stvari: ili si zaista malo bolji od ostalih ili je prevoditeljica Olga mnogo bolja od tebe.
Kako je izgledao ceremonijal dodjele nagrade?
Tipično britanski opušteno, iako na ekstremno neopuštenom mjestu. ‘‘Uloga i mjesto novinarstva danas? Evo vam ga“, rekao sam pokazujući kroz prozor londonskog sjedišta Reutersa, okruženog staklenim tornjevima J. P. Morgana, Barclaysa i ostalih financijskih čudovišta. Voditelj BBC Todaya Justin Webb malo se zajebavao s Obamom i Putinom, a sir Harold Evans podsjetio na neke zaboravljene tajne novinarskog zanata, među kojima i onu o novinaru kontra struje, u stalnoj borbi protiv uvriježenih istina i trajnom nesporazumu s populizmom i popularnošću.
Nagradu si dobio za tekst o Vukovaru u kojem zaključuješ da je taj grad ‘‘uzalud pao”. Možeš li, za one čitatelje koji nisu čitali taj tekst, ukratko iznijeti svoje viđenje današnjeg Vukovara, a posebno tenzija oko dvojezičnih ploča? Ima li Vukovara i kakav je on danas? Zašto je ‘‘uzalud pao”?
Uzalud je pao, naravno, jer je pao samo zato da bude pali grad-heroj, ništa drugo: da bude živi spomenik, ispražnjen od svakog života, svakog dakle drugog razloga za postojanje izvan tog ratno-spomeničkog, samo i isključivo kao mjesto – kako kažu – posebnog pijeteta, odnosno posebne prijetnje. U kolektivnim mitologijama pali heroji ugrađuju svoje živote u naše budućnosti i ako nema te budućnosti – ako u Vukovaru stalno bude zima 1991. – onda je, jebiga, i matematički uzalud pao.
Mlađi čitatelji možda i ne znaju da si 1991. bio posljednji (ili prvi) hrvatski novinar koji je uspio ući u već okupirani Vukovar, nakon čega si u Slobodnoj Dalmaciji objavio antologijsku reportažu. Po internetskim forumima neki ti i danas spočitavaju taj ulazak u okupirani grad, jer da si time tobože oskvrnuo uspomenu na Vukovar. Kako komentiraš takve optužbe?
Nije ta reportaža toliko vrijedna kao dokument toga vremena, koliko ovoga današnjeg, internetskog: već se desetak godina oko nje isprepliće cijela urbana legenda, zna se već kako sam na tenku JNA, s flašom rakije u jednoj ruci i četničkom zastavom u drugoj, ušao u sravnjeni grad, kao što se znaju sve ostale istine toga vremena. I kao što iz toga doba još uvijek postoje kompleti novina, koje svatko u svako doba može uzeti i pročitati samu reportažu. Ako, jasno, to nije previše različitih slova na jednom mjestu.
Za svoje pisanje u svijetu dobivaš nagrade, a kod kuće sudske tužbe i vrijeđanja anonimaca po internetskim forumima. Je li to pomalo shizofreno i kako sebi objašnjavaš i pomiruješ te dvojnosti publike koja te čita?
Lako. Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre.
Tvoj komentatorski kolega Ante Tomić nedavno je zbog svog pisanja usred Splita zaliven kantom govana. Skupa s njim i ti i drugi istaknuti kolumnisti nerijetko završavate kao likovi tobože duhovitih grafita po splitskim zidovima. S obzirom na taj kontekst kako ti je živjeti i raditi u Splitu?
Znaš kako kažu: grad ne čine kuće, već ljudi. Pa ako je ikad i igdje bila šteta što je tako, onda je to danas u Splitu. U kojemu si suštinski jednako najebao ako si kasnih sedamdesetih pustio dugu kosu ili tridesetak godina kasnije drugačije mišljenje. Ovaj grad se zapravo panično boji drugačijih i to je kolosalno tužno. Toliki grad, pa se boji. Ljudi, ne bojte se Ante Tomića, on to samo tako piše po novinama.
Mnogi koji te zbog tekstova proglašavaju ‘‘hrvatomrscem” ne znaju ili ne pamte da si još u ranim ‘‘feralovskim” godinama satirički ismijavao mnoge manjkavosti i gluposti tadašnjeg jugoslavenskog socijalizma. Pa da te pitam kao premijera Milanovića u Australiji: Tito ili Tuđman? Odnosno, titoizam ili tuđmanizam? Tko ili što od njih predstavlja bolji i zahvalniji objekt za satiru?
Ni Tito ni Tuđman, hvala na pitanju. Lijepo je to naknadno mitologiziranje, potreba ljudi da se usidre u mirnoj prošlosti i ja je zaista razumijem. Ali nije ta Juga bila baš arkadijska videoigrica i mit o njoj je zapravo priča o onome što se dogodilo poslije, kad nam je taj mit tako očajnički zatrebao. Zato, ni jedan ni drugi. Makar je Tito bio zahvalniji za satiru naprosto zato jer je bio zajebaniji igrač. Tuđman je, sâm kao Titova fotomontaža, bio prvoloptaški. Slab protivnik.
Skupa s Predragom Lucićem autor si znamenite enciklopedije ‘‘Greatest Shits: Antologija hrvatske političke gluposti”. Što bi rekao za hrvatsku političku glupost: posustaje li ona ili je još žilava?
Pitaš me to dok jedan od utjecajnijih hrvatskih portala mrtav ozbiljan objavljuje senzacionalno otkriće kako Srbi potiču s Mjeseca ili kako Zemlja nije okrugla, već ravna ploča pod staklenom kupolom u kojoj nas kontroliraju Židovi. Halo?
Od unutrašnjopolitičkih tema ne možemo pobjeći od krize, čini se kao da je Hrvatska beznadno zaglavljena. Vidiš li na domaćoj političkoj sceni kakav izlaz ili kakvu figuru ili stranku koja bi nas mogla povesti prema ‘‘svjetlu na kraju tunela”?
Cijelo vrijeme jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela. Posve predani prošlosti hrabro nadiremo unazad i unatrag, pa nam ulaz kroz koji smo ušli u mrak tunela izgleda kao svjetlo na njegovu kraju. Onda opet krenemo naprijed, sve dok nam vođa odjednom ne poviče: ‘‘Ljudi, pogriješili smo pravac, svjetlo je iza nas!“ I tako pet stotina godina.
Bi li eventualna Karamarkova pobjeda na idućim izborima značila povratak Hrvatske u Tuđmanove devedesete ili nešto još gore od toga?
Nešto još gore od toga.
Od vanjskopolitičkih tema trenutno je najaktualnija kriza u Ukrajini. Koje je tvoje viđenje te krize? Postoje li tamo uopće ‘‘good guys” ili samo različite nijanse ‘‘bad guys”?
Da, Putin je poput Miloševića ili Hitlera, klasični bad guy, nema tu previše sumnje – dolje Putin!, dolje zločinačka agresorska Rusija!, sve kako već ide, to smo dakle riješili – ali što ćemo s drugom stranom? Što ćemo s ukrajinskom vrhuškom koja s istim Putinom na tenku grozničavo trguje i kupuje plin dok je još na popustu? Što ćemo s nimalo malobrojnim ukrajinskim neonacistima što dižu desnice u zrak, što ćemo s hladnokrvnim ubojicama među samim demonstrantima na Majdanu, što ćemo, recimo, sa zakonom o zabrani ruskog jezika?
Što ćemo s osjećajem da gledamo nimalo nevinu Tuđmanovu Hrvatsku u nesumnjivo pravednom ratu protiv Miloševićeve Srbije? Što s osjećajem da znamo što se događa i što slijedi, jer smo sve to već vidjeli? Što kad se tako prepoznamo među Ukrajincima koji drugačije misle, a koje još nigdje niste čuli ni vidjeli?
U sklopu ceremonijala dodjele nagrade u Londonu održana je i rasprava o budućnosti europskog novinarstva. Možeš li nam ukratko prenijeti glavne teze rasprave i eventualne zaključke: kakva je budućnost novinarstva? Bi li mladima savjetovao da se bave žurnalizmom?
Tomorrow, naravno, doesn’t belong to us, ali dok još ima sadašnjosti, podsjetio bih na dobrog, starog Indra Montanellija, jednog od najvećih talijanskih novinara 20. stoljeća, koji je običavao govoriti kako je “bolje baviti se novinarstvom nego raditi“.
Kao nagrađivani intelektualac sad već europskih razmjera, što bi uopće savjetovao mladima danas u Hrvatskoj? Da ostaju ili da bježe?
Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
