Pretpostavljam da distributeru nikad nije lako donijeti odluku da značenjski promijeni naslov nekog filma; sve mi se čini i da je svetački predikat iz izvornog naslova Saint Vincent u hrvatskoj distribuciji izbačen prije zbog mogućih nesporazuma nego zbog obogaćivanja filmskog doživljaja. Svejedno, kanonizacija koju je izgubio u prijevodu uvelike pomaže novome filmu Billa Murrayja – zato što je riječ o novome filmu upravo Billa Murrayja.

 

Priču htjeli-ne htjeli znate otprije: čangrizavom starcu u život uđe dobrodušna duša uz koju starac doživi emocionalnu katarzu i izađe iz svoje cinične ljušture. Arhetipska inačica takvog lika je Melvin Udall u tumačenju Jacka Nicholsona; od filma Bolje ne može prošlo je, ipak, već sedamnaest godina, a u međuvremenu je obrazac postao vulgarna parodija samog sebe kroz filmove u rasponu od Bad Sante do Bad Grandpe i obratno, kako god bili prevedeni.

Bill Murray ima sreće s gubljenjem u prijevodu: kad je ostao bez svetačkog predikata u naslovu, njegov je “Vincent” stekao posve nov prostor doživljavanja i tumačenja

 

Sad kad Vincent dovodi Billa Murraya u priliku da postane zločesti djedica, neizbježna reakcija glasi: a koga bi drugog? Murray se s godinama dokazao kao jedan od ljudski čangrizavih glumaca u Hollywoodu punim plastičnih pojava koje pristaju igrati igru kolegijalnosti: kad nije dobio Oscara za film Izgubljeni u prijevodu, usudio se otvoreno djelovati razočarano, umjesto da zdušno zaplješće dobitniku, kako se to očekuje.

 

S godinama Murray biva sve teži karakter, sve manje spreman na suradnju – nastavak Istjerivača duhova nismo dobili već četvrt stoljeća uglavnom zbog njegove čangrizave nedokazanosti. Drugim riječima, Murray jest Vincent u stvarnom životu, s manjim razlikama. One pak omogućuju njemu i redatelju Theodoreu Melfiju da ipak oblikuju fiktivni lik koji je samo temeljen na osebujnostima glavnoga glumca.

 

Ključna među tim razlikama ona je klasna: kao i šačica likova koji ga okružuju, Vincent je izdanak prave američke radničke klase, one koja je u današnje vrijeme dovedena na prosjački štap. Koliko god bio oblikovan prema Vincentovu liku, Vincent onu snagu koju ima crpi i iz socijalnog karaktera odnosa koji u njemu vladaju.

Radnju filma svakako znate otprije, jer je otkrivanje zlatnog srca podno čangrizave vanjštine opće mjesto povijesti melodrame: ipak, divno je gledati Billa Murrayja u ulozi koja tako dobro odgovara njegovu pravom karakteru

 

Vincent je, naravno, samac: nije ga naročito briga što će bilo tko misliti o njemu, a svoje rane nosi na tako vidljiv način da nije upitno kako će se film posvetiti njihovu liječenju kad se u kuću do njegove dosele medicinska tehničarka Maggie (Melissa McCarthy, za promjenu više nego podnošljiva u ulozi koja od nje ne traži karikiranu komičnost) i njezin sinčić Oliver (Jaeden Lieberher, u izuzetno uvjerljivom nastupu).

 

Odnos koji se razvija između Vincenta i Olivera nositelj je cijele melodrame, uvjerljive i umiješno ispripovijedane ma koliko očekivana bila: Murray se pokazuje kao vrlo velikodušan glumac kada malom kolegi ostavlja prostora da zasja u ulozi koja bi mu mogla stvoriti karijeru.

 

Ipak, Melfijeva razmjerna neiskusnost dolazi do izražaja kad možda i prevelik prostor u filmu posvećuje preobrazbi Vincenta u svetog Vincenta: iz engleskog je naslova i više nego očito da će iza mrzovoljnosti postupno izmiliti slomljena i razočarana milost.

 

Umnogome je zahvalnije gledati film bez prethodnog saznanja o tome, jer Murray je upravo najbolji dok prikazuje čovjeka koji se cijelog života trudio i borio nešto stvoriti, da bi završio usamljen i nemoćan, u oskudici iz koje proizlazi cijeli njegov odnos prema ostatku svijeta.

 

Izrazi topline i suosjećajnosti za koje je još sposoban – uz Olivera usmjereni još samo prema supruzi koja ga se više ne sjeća, a koju je smjestio u starački dom koji si ne može priuštiti, te prema Daki, ruskoj prostitutki koju Naomi Watts tumači na najkarikiraniji način u cijelom ansamblu – mogli bi biti dovoljni da sami nazremo sve što se o stvarnoj ljudskosti u liku poput Vincenta treba znati.

 

Ali ne: baš poput djeteta kojemu povjerava ulogu hagiografa, film odlučuje sve to ispisati velikim slovima i naposljetku nagraditi Vincenta aplauzom svih sugrađana, znanih i neznanih.

 

Time Vincent preteže prema melodrami, predvidljivoj i prejednostavnoj, kakva nije morao biti: Murray nije samo idealan glumac za ovakav lik, nego i glumac koji je mogao sve reći o njemu i bez potrebe za posezanjem prema takvim dramaturškim štakama.

 

Potreba da u svakome vidimo samo ono dobro i da u konačnici svakoga odriješimo grijeha jest duboko djetinjasta, pa se u kontekstu filma još i može oprostiti djetetu; no kad se cijeli film nadoveže na takav sentiment, onda gubi mogućnost da postane nešto više od onoga što je mogao biti.

Lijepo je vidjeti američki film smješten gotovo isključivo u radničku klasu i sposoban kazati pokoju istinu o nedaćama njezinih današnjih pripadnika, napose žena i djece. Još samo da nije bio tako djetinjast u tome

 

A film izgleda kao da je mogao biti više: snimio ga je stari majstor John Lindley na 35mm filmskoj vrpci, pa su rakursi, boje i teksture same slike više nego dobrodošlo olakšanje čak i u digitalnoj projekciji.

 

Da je u Melfijevu ukupnom pristupu priči bilo više spremnosti da zalazi u zahtjevnija i teže odrediva mjesta odluka i posljedica koje nose – mjesta kakvima je izdašno obdario Vincentovu karakterizaciju – ovo je mogao biti dokumentaristički stvarniji, uvjerljiviji i napokon dugotrajniji film. Ovako, mora ga se pogledati jedanput zbog Murraya, ali na drugo gledanje film neće moći donijeti ništa naročito nova.

 

Možda se više od toga i ne može očekivati od filma proizvedenog pod producentskom palicom Harveyja Weinsteina, vjerojatno zadovoljnog i konačnim djelom i njegovim uspjehom: Vincent nije značajno slabiji od melodrama kakve su kroz povijest tvorile osnovni proizvod Hollywooda.

 

Šteta je samo što nije i nešto više – složeniji prikaz konteksta i ljudi o kojima progovara, film koji će biti u stanju u svakome čovjeku vidjeti i ono demonsko, a ne samo ono svetačko.