U jednom razgovoru sa Stephenom Fryem, glumcem, humoristom, polihistorom i dugogodišnjim obožavateljem tvrtke Apple, Steve Jobs je izjavio kako Appleov logotip nije namjerno bio dizajniran tako da asocira na jabuku kojom si je Alan Turing možda oduzeo život – ali i da je prava šteta što nije. [Read more…]
Slamanje Nesalomljivog
Morala je to biti epska oklada u Vili Brangelina: tko će snimiti potresniji, dojmljiviji, epskiji film o Drugom svjetskom ratu? Brad se odlučio za Fury – kao što smo vidjeli, odista furiozan film o tenkovskim bitkama na samome kraju sukoba, kronološki smješten u svega nekoliko dana, dramaturški utemeljen na odnosima unutar posade naslovnog tenka.
Angelina se, pak, odlučila za biografski film o Louisu Zamperiniju – istinitu priču koja je dulje od pola stoljeća fascinirala Hollywood; Tony Curtis je htio da to bude njegov sljedeći projekt još nakon Spartaka. Ipak, nitko nije našao načina da uobliči Zamperinijevu priču sve do biografske knjige Nesalomljivi Laure Hillenbrand iz 2010. Kad ju je pročitala, novopečena redateljica najčudnijeg bosanskog filma svih vremena, djela U zemlji krvi i meda, našla je svoj sljedeći predložak.
Hollywood već više od pola stoljeća pokušava prenijeti fascinantnu životnu priču Louisa Zamperinija na film. Huligan, Olimpijac, vojnik, brodolomac, logoraš, PTSP-ovac i napokon propovjednik: koji je od njih pravi Nesalomljivi?
Problem sa Zamperinijevom pričom cijelo je ovo vrijeme ležao u njezinoj iznimnoj mozaičnosti. Taj sin talijanskih doseljenika u Kaliforniju, rođen 1917., bio je, redom, maloljetni delinkvent, olimpijski atletičar, član posade bombardera B-24 na pacifičkom ratištu, brodolomac koji je preživio 47 dana u čamcu za spašavanje, ratni zarobljenik pod jednim od najzloglasnijih japanskih zapovjednika logora, teški PTSP-jevac koji se odao alkoholu, te, nakon susreta s evangeličkim propovjednikom Billyjem Grahamom, gorljivi zagovornik vjere koji je do kraja promicao poruku praštanja.
Složit ćete se da tu ima filma: pitch u jednoj rečenici glasio bi “od propalice do propovjednika”. Samo, ma koliko osnovna putanja lika bila jasna, epizodičnost Zamperinijeva života onemogućuje lako strukturiranje djela, ma koliko epski mu razmjeri bili.
Kroz dvije se epizode cijele te sage početak i kraj “Louiejeve” priče briljantno prelamaju, doduše. Obje su vezane uz Olimpijadu. Prva se zbila 1936. u Berlinu, kad se Zamperini uzverao na jarbol i ukrao Hitlerovu osobnu zastavu. Druga se zbila 1998. u Naganu, kad je Zamperini protrčao s olimpijskim plamenom pokraj lokacije logora gdje su ga držali i pozvao Mutsuhira Watanebea, svojega nekadašnjeg tamničara, da se susretnu i izmire; Watanabe je taj poziv odbio.
Cijeli problem pripovijedanja ovako raznorodne priče je u strukturi koja će se odabrati. Usprkos najelitnijem dostupnom timu scenarista, glavni problem “Nesalomljivog” leži upravo u tim odabirima
Sve što treba znati o huliganu Louieju, atletičaru Louieju, logorašu Louieju i vjerniku Louieju moglo se doznati iz te dvije situacije – ali to nije bio film koji je Angelina Jolie htjela snimiti. Scenarij, s potpisom cijele ergele najboljih pera Hollywooda (William Nicholson, Richard LaGravenese, te Joel i Ethan Coen), čak u cijelosti izostavlja epizodu s Hitlerovom zastavom.
Forma dramaturgije tu je u cijelosti orijentirana na Drugi svjetski rat: sve što se zbilo kasnije ukratko je prepričano u telopima na kraju priče, toj staroj uzdanici scenarista koji nisu u stanju pokretnom slikom reći sve što su trebali. Unutar ratnih prizora, pak, dobivamo dva podugačka flashbacka, ne bi li nam retrospekcija omogućila da uhvatimo korak s mladim bombarderom u bombarderu: s članom posade odgovornim za bacanje bombi u letjelici koja nosi bombe.
Uvodni kadar filma obećava da bi Jolie mogla imati boljeg senzibiliteta za vizualizaciju svoje građe od onoga koji će potom iskazati. Kada iz rajskog prizora jutarnjeg neba prema nama nahrupi eskadrila B-24 Liberatora, isprva su sićušni poput mušica, a zatim gromoglasni u svojoj ubojitoj čeličnoj silini. Nebeski mir i ratna razornost, nježnost oblaka i grubost čovjeka, sve je to sadržano u prizoru koji dobrim dijelom odražava prijelomnice teme.
Umjesto situacija koje su se dogodile Zamperiniju i samo Zamperiniju, film kao da je u cijelosti sastavljen od situacija koje su se dogodile drugim likovima u drugim, boljim filmovima
A onda se, već u prvom montažnom rezu, zatječemo u punom danjem svjetlu; sunce je u zenitu, priča je sada i ovdje, a sva će vizualna metaforika ubuduće izostati. Nastupa izvrsno režirana sekvenca zračne borbe puna gotovo potpuno uvjerljivih vizualnih efekata, a dok mladići u uniformama siju smrt i sami je kusaju, nemate se vremena upitati koliko je ovo važan trenutak za životnu priču Louisa Zamperinija.
Jer “Zamp”, kako su suborci zgodno prozvali našega protagonista, živ će se vratiti iz ove misije: Coenovi, navodno odgovorni za snimljenu inačicu scenarija, iskoristit će dugi povratni let za prvi od dva flashbacka, kronološki raniji, s najumivenijim mogućim opisom Louijevog djetinjeg upadanja u kvar.
Dotična sekvenca uključuje birane scene poput one u kojoj mjesni policajac dobrog srca vodi Louija kući s objašnjenjem da ga neće strpati u popravni dom samo zato što su njegovi roditelji iznimno cijenjeni u zajednici: čini se da bi prvoj generaciji Italoamerikanaca (koji, je li, nisu ni znali engleski) takav stav WASP-ova bio poprilična novost. Saznajemo i da je Louie išao u crkvu, ali nije pazio na propovijedima, te da je otkrio svoje trkačko umijeće na umnogome banalniji način nego, recimo, Forrest Gump.
Angelina Jolie režira nemjerljivo bolje nego u svom prvijencu: ipak, ma koliko joj srce bilo uz protagonista, ona zaboravlja pričati zaista njegovu priču. “Neslomljivi” je tek film o načinu na koji ga se poima
B-24 se pri slijetanju ošteti, pa u sljedećoj misiji doživi kvar zbog kojeg padne u ocean. Jolie koristi trenutak padanja za drugu retrospekcijsku sekvencu, onu s Olimpijadom. Dok prva nije imala nikakvog očitijeg utemeljenja u radnji, ovdje barem možemo dobrohotno zaključiti da se Zamp prisjeća svojeg najvećeg uspjeha u trenutku suočavanja sa smrću. Ali i opet nemamo zastave, najvećeg “Eto ti ga na” koje je on u životu uputio Silama osovine – samo brzo otrčanog završnog kruga u utrci koja mu, u konačnici, nije donijela medalju.
Način na koji Jolie režira ovaj prizor – paralelno prateći samu utrku i reakcije ljudi koji je kod kuće prate na radiju (uključujući oca i majku, te policajca dobrog srca) – napokon otkriva što je njoj na pameti kada pripovijeda ovu priču. Je li moguće da se vojnik koji iščekuje smrt u vlastitu sjećanju prisjeća prizora s drugog kraja svijeta, koje nije mogao vidjeti?
Ne: možda je tijekom fantastično istrčanog kruga imao pred očima i oca i majku i policajca dobrog srca, ali Jolie ne zanima što je tada bilo unutar Zamperinija. Zanima je kako su ljudi reagirali na njega.
Taj odmak od lika o kojemu bi trebala pričati na percepciju lika od strane trećih osoba uvjetovat će četiri duge, nesnosno duge cjeline koje u ostatku filma slijede. Više nismo unutar Louijevih sjećanja: ni kad pluta beskrajnom pacifičkom pučinom, ni dok biva mučen i ispitivan u ratnom zarobljeništvu, ni nakon što dođe u sâm Japan i smjesta postane omiljena Watanabeova meta, pa ni nakon što dobije premještaj u pakleno tovarište ugljena, više ni na trenutak ne ulazimo u Zamperinijeve misli.
Orkansko nevrijeme tijekom brodolomačke sekvence kad Louie, uvjeren da mu se bliži smrt, obećava posvetiti ostatak života Bogu ako ga poštedi, ujedno je i jedini, posve letimični uvid u ono što se zbiva u njegovoj nutrini.
Sve ostalo je prikazano djelima: a premda su ta djela neprijeporno iskazi izvanredne hrabrosti i upornosti (uvijek ljudske, nikad nadljudske), ona nas ostavljaju neobično hladnima, jer zapravo ne znamo što se u samome Zampu cijelo vrijeme zbiva. Što ga drži? Prkos? Puka prekaljenost “Najvećeg naraštaja”, kako će Amerikanci poslije prozvati njegovu generaciju? Ili pak vjera? Ne znamo. “Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u Nesalomljivom riječ, malo logosa dobro bi došlo.
Britanski glumac Jack O’Connell u naslovnoj ulozi pritom radi što može od tako fascinantnog, a opet tako plošno napisanog lika; njegov iskusniji kolega Domnhall Gleeson ostavlja jednako jak, ako ne i jači dojam dok ga ima u filmu, ali nestaje otprilike na sredini. Japanska pop-zvijezda Miyavi kao Watanabe može samo prizvati u sjećanje nemjerljivo plastičniji portret sličnog lika koji je Takeshi Kitano dao u filmu Sretan Božić, gospodine Lawrence.
I tu se razotkriva taj drugi ključni problem Nesalomljivog: da, sve ono što Jolie ovdje donosi već smo vidjeli u drugim, boljim filmovima, od Vatrenih kočija do Zastava naših otaca. Oni raniji pritom su imali i bolju, nemjerljivo bolju glazbu od dobre, ali uvelike anonimne partiture koju ovdje piše vrlo marljivi Alexandre Desplat, a i bili su snimljeni na filmu, što Roger Deakins ovdje ne uspijeva replicirati u digitalnom obliku, ma koliki majstor bio.
“Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u “Nesalomljivom” riječ, malo logosa dobro bi došlo
Jedina specifičnost Nesalomljivog u odnosu na prethodnike sadržana je u evangeličkom dijelu Zamperinijeve biografije – znate, onom koji film odlučuje pomesti pod tepih. Shvativši, valjda, da su evangelici u stanju donijeti značajnu zaradu otvoreno prokršćanskim naslovima, Jolie je naposljetku u marketinški identitet filma unijela eksplicitnu religijsku ikonografiju kakve se u samome djelu klonila.
Američki poster Nesalomljivog prikazuje siluetu muškarca golog do pojasa raširenih ruku pod teškom drvenom gredom: iako je riječ o odista prijelomnom podvigu Zamperinija u filmu, motivska sličnost s Kristovom Pasijom ne može škoditi.
Za razliku od filma U zemlji krvi i meda, u Nesalomljivom nema nijednog izrazito lošeg dijela; ima samo nedostatka pripovjedačke domišljatosti, što je problem koji muči i znatno iskusnije redatelje nego što je Jolie. Manje dojmljiv kao konačni prikaz životnog puta Louisa Zamperinija, ali svakako važan kao nagovor na upoznavanje s njegovom biografijom, Nesalomljivi se ne uspijeva slomiti čak ni pod težinom svih polovičnih i problematičnih odluka kojima je sročen. A njegov se naslovni lik u stvarnome životu pokazao dovoljno nesalomljivim da dočeka vidjeti i radnu verziju filma: umro je ne na Pacifiku, ne u logoru, ne od PTSP-a, nego tek 2. srpnja 2014.
Dakle, žao mi je, Brad: Angelina je ovaj put ipak pobijedila. Nego, a da se idući put kladite oko malo manje pretencioznih tema? Bili ste, napokon, preslatki kao gospodin i gospođa Smith.
Frljićeva samopromocija
Pogledao sam predstavu ”Hrvatsko glumište” HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića i Marina Blaževića i moram reći da me jako, ali baš jako razočarala. Umjetnički.
Nisam od onih koji imaju previše predrasuda i prihvatio bih kritiku pa i kad je neopravdana kad bi to Gesamtkunstwerk nudio – ali on ga ne nudi. A niti ovo može biti taj Gesamtkunstwerk jer je riječ o gotovo skorojevićarenju.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije
Vrijeđanje kršćanskih simbola – da, ima ga. Ima vrlo mnogo nategnutih i jeftinih slika. Tekstualno – apsolutna nula.
Ima tu, naravno, i nekih jačih slika i poruka, ali ono što me najviše razočaralo jest, barem kako ja shvaćam umjetnost, izostanak istinske umjetnosti i umjetničke ekspresije. Nema je…
Predstava je u dramskoj i umjetničkoj artikulaciji ostala nepovezana, smušena, nedorečena i impotentna. Ništa u njoj nije suvislo povezano osim napadne želje za provokacijom.
Dobro, ako ćemo provokaciju podvesti pod umjetnost tada to netko treba tako i nazvati. Ja to nisam spreman tako shvatiti niti mi pada na pamet to tako prihvatiti.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije.
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu
Ovako ostalo je sve na nekoj nesuvisloj provokativnoj i blasfemnoj matrici koja ne bi bila dostojna ni trećerazrednog kazališta.
Kad nakon predstave ne znaš što bi o njoj mislio, to je dovoljno da je ignoriraš. A mislim da ovakve uratke naprosto treba ignorirati…
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu.
U spomenutoj predstavi umjetnost je izgubila bitku s tim i takvim marketingom. O tome se radi…
(Komentar Antona Šuljića je objavljen na Facebook zidu riječkog urednika i teologa Zorana Grozdanova).
Hagiografija svagdašnjice
Pretpostavljam da distributeru nikad nije lako donijeti odluku da značenjski promijeni naslov nekog filma; sve mi se čini i da je svetački predikat iz izvornog naslova Saint Vincent u hrvatskoj distribuciji izbačen prije zbog mogućih nesporazuma nego zbog obogaćivanja filmskog doživljaja. Svejedno, kanonizacija koju je izgubio u prijevodu uvelike pomaže novome filmu Billa Murrayja – zato što je riječ o novome filmu upravo Billa Murrayja.
Priču htjeli-ne htjeli znate otprije: čangrizavom starcu u život uđe dobrodušna duša uz koju starac doživi emocionalnu katarzu i izađe iz svoje cinične ljušture. Arhetipska inačica takvog lika je Melvin Udall u tumačenju Jacka Nicholsona; od filma Bolje ne može prošlo je, ipak, već sedamnaest godina, a u međuvremenu je obrazac postao vulgarna parodija samog sebe kroz filmove u rasponu od Bad Sante do Bad Grandpe i obratno, kako god bili prevedeni.
Bill Murray ima sreće s gubljenjem u prijevodu: kad je ostao bez svetačkog predikata u naslovu, njegov je “Vincent” stekao posve nov prostor doživljavanja i tumačenja
Sad kad Vincent dovodi Billa Murraya u priliku da postane zločesti djedica, neizbježna reakcija glasi: a koga bi drugog? Murray se s godinama dokazao kao jedan od ljudski čangrizavih glumaca u Hollywoodu punim plastičnih pojava koje pristaju igrati igru kolegijalnosti: kad nije dobio Oscara za film Izgubljeni u prijevodu, usudio se otvoreno djelovati razočarano, umjesto da zdušno zaplješće dobitniku, kako se to očekuje.
S godinama Murray biva sve teži karakter, sve manje spreman na suradnju – nastavak Istjerivača duhova nismo dobili već četvrt stoljeća uglavnom zbog njegove čangrizave nedokazanosti. Drugim riječima, Murray jest Vincent u stvarnom životu, s manjim razlikama. One pak omogućuju njemu i redatelju Theodoreu Melfiju da ipak oblikuju fiktivni lik koji je samo temeljen na osebujnostima glavnoga glumca.
Ključna među tim razlikama ona je klasna: kao i šačica likova koji ga okružuju, Vincent je izdanak prave američke radničke klase, one koja je u današnje vrijeme dovedena na prosjački štap. Koliko god bio oblikovan prema Vincentovu liku, Vincent onu snagu koju ima crpi i iz socijalnog karaktera odnosa koji u njemu vladaju.
Radnju filma svakako znate otprije, jer je otkrivanje zlatnog srca podno čangrizave vanjštine opće mjesto povijesti melodrame: ipak, divno je gledati Billa Murrayja u ulozi koja tako dobro odgovara njegovu pravom karakteru
Vincent je, naravno, samac: nije ga naročito briga što će bilo tko misliti o njemu, a svoje rane nosi na tako vidljiv način da nije upitno kako će se film posvetiti njihovu liječenju kad se u kuću do njegove dosele medicinska tehničarka Maggie (Melissa McCarthy, za promjenu više nego podnošljiva u ulozi koja od nje ne traži karikiranu komičnost) i njezin sinčić Oliver (Jaeden Lieberher, u izuzetno uvjerljivom nastupu).
Odnos koji se razvija između Vincenta i Olivera nositelj je cijele melodrame, uvjerljive i umiješno ispripovijedane ma koliko očekivana bila: Murray se pokazuje kao vrlo velikodušan glumac kada malom kolegi ostavlja prostora da zasja u ulozi koja bi mu mogla stvoriti karijeru.
Ipak, Melfijeva razmjerna neiskusnost dolazi do izražaja kad možda i prevelik prostor u filmu posvećuje preobrazbi Vincenta u svetog Vincenta: iz engleskog je naslova i više nego očito da će iza mrzovoljnosti postupno izmiliti slomljena i razočarana milost.
Umnogome je zahvalnije gledati film bez prethodnog saznanja o tome, jer Murray je upravo najbolji dok prikazuje čovjeka koji se cijelog života trudio i borio nešto stvoriti, da bi završio usamljen i nemoćan, u oskudici iz koje proizlazi cijeli njegov odnos prema ostatku svijeta.
Izrazi topline i suosjećajnosti za koje je još sposoban – uz Olivera usmjereni još samo prema supruzi koja ga se više ne sjeća, a koju je smjestio u starački dom koji si ne može priuštiti, te prema Daki, ruskoj prostitutki koju Naomi Watts tumači na najkarikiraniji način u cijelom ansamblu – mogli bi biti dovoljni da sami nazremo sve što se o stvarnoj ljudskosti u liku poput Vincenta treba znati.
Ali ne: baš poput djeteta kojemu povjerava ulogu hagiografa, film odlučuje sve to ispisati velikim slovima i naposljetku nagraditi Vincenta aplauzom svih sugrađana, znanih i neznanih.
Time Vincent preteže prema melodrami, predvidljivoj i prejednostavnoj, kakva nije morao biti: Murray nije samo idealan glumac za ovakav lik, nego i glumac koji je mogao sve reći o njemu i bez potrebe za posezanjem prema takvim dramaturškim štakama.
Potreba da u svakome vidimo samo ono dobro i da u konačnici svakoga odriješimo grijeha jest duboko djetinjasta, pa se u kontekstu filma još i može oprostiti djetetu; no kad se cijeli film nadoveže na takav sentiment, onda gubi mogućnost da postane nešto više od onoga što je mogao biti.
Lijepo je vidjeti američki film smješten gotovo isključivo u radničku klasu i sposoban kazati pokoju istinu o nedaćama njezinih današnjih pripadnika, napose žena i djece. Još samo da nije bio tako djetinjast u tome
A film izgleda kao da je mogao biti više: snimio ga je stari majstor John Lindley na 35mm filmskoj vrpci, pa su rakursi, boje i teksture same slike više nego dobrodošlo olakšanje čak i u digitalnoj projekciji.
Da je u Melfijevu ukupnom pristupu priči bilo više spremnosti da zalazi u zahtjevnija i teže odrediva mjesta odluka i posljedica koje nose – mjesta kakvima je izdašno obdario Vincentovu karakterizaciju – ovo je mogao biti dokumentaristički stvarniji, uvjerljiviji i napokon dugotrajniji film. Ovako, mora ga se pogledati jedanput zbog Murraya, ali na drugo gledanje film neće moći donijeti ništa naročito nova.
Možda se više od toga i ne može očekivati od filma proizvedenog pod producentskom palicom Harveyja Weinsteina, vjerojatno zadovoljnog i konačnim djelom i njegovim uspjehom: Vincent nije značajno slabiji od melodrama kakve su kroz povijest tvorile osnovni proizvod Hollywooda.
Šteta je samo što nije i nešto više – složeniji prikaz konteksta i ljudi o kojima progovara, film koji će biti u stanju u svakome čovjeku vidjeti i ono demonsko, a ne samo ono svetačko.
Bitka pet dvoboja
Lako je biti strog do iznemoglosti prema Peteru Jacksonu i njegovoj trodijelnoj adaptaciji Tolkienova Hobita. Od britkog, čitkog klasika dječje književnosti nastao je Frankensteinov (da ne kažem Morgothov) monstrum za čije gledanje, čak i u kraćoj kino-varijanti, treba više vremena nego za čitanje same knjige. No ako već i odlučite pogledati produljenu inačicu filma (što se kod ovog serijala uvijek preporuča, jer iz verzije za kina Jackson često izbaci ono Tolkienu najmilije), onda biste baš mogli pogledati i dodatke, a iz njih ćete saznati za nove monstruoznosti.
Vidjet ćete tako priliku u kojoj Jackson, mrtav umoran i izvaljen na trosjedu, pregledava pokusna animiranja Smauga prikazanog kako ga je Tolkien prikazao (s prednjim i stražnjim nogama, kao i krilima), pa zaključuje da su i on i cijela tvrtka Weta Digital precrknuti da animiraju šest udova u svakom kadru. Stoga odlučuje spojiti krila s prednjim udovima – i nitko da bi riječi zucnuo.
Završni dio priče koju je studio razvukao u trilogiju iz posve pohlepnih razloga daje Peteru Jacksonu i ekipi priliku da vrate autorsku kontrolu nad idejama i temama koje su zaista htjeli ispripovijedati
Ni John Howe, ni Alan Lee, dugogodišnji profinjeni ilustratori Tolkienovih djela, pa ni Philippa Boyens i Fran Walsh, koscenaristice ovih filmova i stvarne nositeljice autorove baklje. Kao i golema većina ostalih elemenata dizajna ove trilogije – od Thorinove brade, preko Beornova doma, do dvorova Vilinkralja – ambijenti trilogije Hobit otvoreno prkose opisima koje je sâm autor dao u svojemu djelu, iako su na njima radili ljudi koji Tolkiena poznaju bolje nego svi mi. Ovi filmovi nisu vjerni predlošku ni opsegom, ni prikazom, dakle. Čime su mu, onda, vjerni?
Začudo, ustrajavanjem na vjernosti ideji.
Trilogija Hobit nije skočila sa stranica knjige na veliko platno neoskvrnuta poput Palade Atene. Ne, nju su oblikovali orkovski elementi poput vlasništva nad autorskim pravima (držao ih je MGM, u stečaju), manjka vremena (Jackson je imao suludo kratku pretprodukciju nakon što je Guillermo del Toro napustio redateljsko mjesto zbog, je li, otegnutog trajanja stečaja) i čistog komercijalnog interesa studija (zašto imati dva filma kad se može imati tri). Sve je to djelovalo poput Sauronova izrugivanja priči o ekranizaciji Gospodaru prstenova.
Sjetimo se, kad su se potkraj devedesetih Jackson i Walsh domogli prava na Tolkienovo kapitalno djelo, stekli su ih kao prava na jedan film, i to u produkciji Harveyja Weinsteina, naspram čije pretile beskrupuloznosti Jabba Hutt djeluje kao anorektičan supermodel. Zatim su pokušali proširiti priliku da snime ljubljeni LOTR kao dva filma kroz ponude drugim studijima, ali nijedan se nije htio izložiti riziku snimanja drugog ako prvi podbaci, sve dok Bob Shaye iz studija New Line – posljednji kojem je projekt bio predstavljen, ni manje ni više – nije rekao one zaista povijesne riječi: “Tri su knjige, zašto ne bi bila i tri filma?”
Sažetiji i koherentniji od ijednog Jacksonova dosadašnjeg posjeta Međuzemlju, ovo je najbolji od tri filma o Bilbu Bagginsu već samo zbog činjenice da najtočnije prati izvorni motiv svojeg nastanka
Tako smo dobili filmsku trilogiju Gospodara prstenova, doduše s krajem drugog filma tamo gdje je prvi trebao završiti. Nakon što su prošli mnogi Oscari i stečajne nagodbe, prava na djelo od kojeg je sve počelo napokon su postala dostupna: ali kad su s odlaskom del Tora Jackson i suurotnici dobili priliku ispripovijedati Hobita u dva filma – što ova građa i više nego zaslužuje, gledano kroz prizmu LOTR-a – produkcijski studio (Warner, konkretno) natjerao ih je da od dva mudro oblikovana, pretkazanjem bremenita filma naprave tri, pregolema i prenapuhana. A to se nije dogodilo u razumnom roku, nego dobrano nakon završetka glavnog snimanja, te je film u jeku postprodukcije morao dodati mjesece snimanja da stvori materijal za srednji nastavak.
Nije čudno, nimalo, da je Jackson bio krepan umoran na kraju postprodukcije Smaugove pustoši, filma kojeg nikad nije namjeravao snimiti i koji nikad nije smio ugledati svjetlost dana kao zasebna cjelina. Ta po mnogočemu najgora adaptacija Tolkiena trudila se količinom zbivanja prikriti činjenicu da nema ni kraja ni početka, što joj je uglavnom i uspjelo.
Sada stižemo do početka kraja, pa imajte strpljenja. Da, Bard u početku Bitke Pet vojski ima svoj ogled sa Smaugom. To nije trebao biti ni završni ni uvodni dio ijednog filma, ali nekom srećom (a sreća je, iz iskustva Gandalfa, Obi-Wana i te ekipe, ionako plod zasluge) funkcionira kao fenomenalna početna sekvenca ovog filma. Peter Jackson oduvijek voli filmove o Jamesu Bondu: Bitka Pet vojski omogućuje mu da barem jedan od šest filmova o Međuzemlju (ako ne računamo uvod Dvije kule) otpočne rasnim primjerom filmske akcije.
Nema drugog filma koji bi se u današnje vrijeme usudio ubiti lik megapopularnog Benedicta Cumberbatcha već u prvih deset minuta: novom Hobitu to je, pak, najbolja preporuka. Sažetiji i koherentniji od ijednog Jacksonova dosadašnjeg posjeta Međuzemlju, ovo je najbolji od tri filma o Bilbu Bagginsu već samo zbog činjenice da najtočnije prati izvorni motiv svojeg nastanka.
Već drugi dvoboj filma jasno ga razlaže. Iako je sâm podzaplet s Gandalfovim odlaskom u Dol Guldur nužno izgubio misterioznost i urgentnost razvlačenjem kroz tri filma, dolazak Bijelog vijeća na obračun s Nekromantom točno je onakav prizor zbog kakvih ove ekranizacije imaju svoj razlog postojanja. Tolkien ga nikad nije izravno opisao u svojim knjigama, ali dao je dovoljno naznaka za cjelovitu adaptaciju – koju i dobivamo, u spektakularnoj vizualizaciji koja, začudo, čak uspijeva vizualno objasniti da je Sauron prognan na krajnji istok Međuzemlja. Za redatelja koji inače redovito brka strane svijeta ovo je pozamašan uspjeh.
Kako ne bi izravno konkurirao bitkama kojima završava “Povratak kralja”, Jackson mudro prebacuje težište na dvoboje koji se vode prije i tijekom naslovne bitke: najteži od njih onaj je koji se vodi u Thorinu samom
Treći je dvoboj umnogome zanimljiviji od ijednog oružanog u filmu. Vodi ga Thorin Hrastoštit sâm sa sobom, kad se pred vratima Pustogore okupe vojske Vilenjaka, Ljudi i Patuljaka željnih udjela u nesagledivome blagu zaostalom za Smaugom. (Forbes je procijenio najmoćnijeg zmaja Trećeg doba Međuzemlja najbogatijim likom u povijesti fikcije; ostavinske zavade vodile su se i s mnogo manjim povodom.) Thorin se nećka bi li jednostavno zapečatio svoje dveri i prepustio izvanjski svijet vihoru rata, ili se hrabro uključio u boj, kao nekoć pred dverima Morije.
Motiv je uvelike sličan onome koji je u prethodnome filmu vodio vilinkralja Thranduila – motiv odabira između izolacionizma i suosjećajnosti koji tvori velik dio Tolkienovih preokupacija. Ovdje je dodatno spregnut s temom koja je također intrigirala Tolkiena zbog svoje stalne prisutnosti u tekstovima ranog srednjeg vijeka, stalnog izvora njegova nadahnuća: temom zmajske bolesti.
Što je to u zlatu što stvara pohlepu i ubija suosjećanje? Tolkien je smatrao da se doslovce radi o bolesti, i to s ontološkim uzrokom. Smaug je, kao posljednji zmaj, bio idealno utjelovljenje onih 0,0001% koji drže većinu bogatstva svijeta, ali i fundamentalno netko i nešto drugo. Kada Thorin kao baštinik tog blaga oboli od zmajske bolesti, tema se prenosi na njega, za kojega znamo da je sposoban za empatiju i nesebičnost, čak i junaštvo. S jedne strane borbe za prevagu nad njegovom dušom leži nesagledivo zlato: što je protuteža?
Ispostavlja se da ova trilogija razrađuje Tolkienove teme zmajske bolesti – pohlepe i bešćutnosti, svega onoga što zaista mori svijet u kojem živimo – iscrpnije nego što je sâm autor u svojoj dječjoj knjizi mogao
Jedan maleni Hobit.
Bitka Pet vojski upravo ingeniozno razrađuje ovaj motiv, inače uvelike pritajen u izvorniku, kroz nekoliko mudro osmišljenih i vrsno odglumljenih trenutaka između Thorina i Bilba. Ako je kušnja Prstena bila kušnja moći, kušnja zlata je kušnja pohlepe: ova Jacksonova adaptacija zbog nje dobiva svoj razlog postojanja u ovolikom obujmu, jer je u njoj razvila motiv koji u knjigu Hobit nije stao. Gandalfove riječi izgovorene u Rivendellu u prvome filmu sada prerastaju u djela, a Bilbo u ovome filmu napokon zaslužuje naziv naslovnog protagonista.
Preostala dva dvoboja tvore okosnicu kulminacije filma: sukobi s Azogom, odnosno Bolgom, antagonistima tako nespretno uvedenim u radnju kroz prva dva nastavka. Nekoliko redaka iz knjige pružaju Jacksonu mogućnost da prikaže nešto što nije mogao još od kraja Prstenove družine – smrt protagonista. No dok je ondje imao jednu, ovdje mu priča daje tri. I ne zvao se on Peter Jackson ako iz njih neće izmusti i posljednju trunku kako akcije, tako i patosa.
Koliko god ti prizori dugi i razrađeni bili, oni mu bar pružaju mogućnost da radi ono što najbolje zna – isprepliće više povezanih, a lokacijski izmještenih zbivanja u dugu sekvencu.
Iako iz očitih razloga ova ne može (i ne želi) parirati kulminaciji Povratka kralja, umnogome je najbravuroznije režiran dio ove filmske trilogije, te dobrodošao odmak od potencijalnog ponavljanja situacija iz bitaka na Pelennorskim poljima i pred Crnim dverima: naslovna Bitka Pet vojski stalno je u drugom planu dvoboja vođenih na Gavranbrijegu ponad nje.
Jackson čak ima dovoljno osjećaja za tempo i ritam da, kad vihor prohuji, pruži dvojici preživjelih protagonista trenutak da sjednu, i zagledaju se u prazno, i pripale duhan, baš kao pravi ratni veterani. Za Martina Freemana i naročito Sir Iana McKellena to je umnogome krunski trenutak uloga koje su im presudno obilježile karijeru.
Ne, Bitka Pet vojski nema vremena (barem u kino-verziji) zaista zaokružiti svoju priču: nećemo, tako, saznati čak ni što je bilo sa zlatom oko kojeg se cijela radnja vrtjela, kao ni sudbine bitnih likova poput Barda i Daina. To bi u svakom drugom filmu bio krunski promašaj dramaturgije, razlog apsolutnog raspada cijele priče. Ovdje, začudo, to nije slučaj. Zašto?
Nakon desetljeća i pol provedenih u Jacksonovu Međuzemlju, putovanje završava dosad najbolje strukturiranim filmom, najvjernijim ideji vodilji. Usprkos svim greškama u koracima, rastanak s Hobitima i družinom ne može ne biti sjetan
I opet zato što film ostaje do kraja vjeran ideji.
Za razliku od beskrajno razvučene završnice Povratka kralja u koju nije čak uspio uvrstiti glavnu temu što sjetno struji kroz posljednje, šture stranice Tolkienova djela – prolaska ere Vilenjaka i kraja čarolije u Međuzemlju, koje se time pretvara u ovaj običan, ljudski, naš svijet – svršetak Hobita ujedno je vjeran knjizi i motivski posve dosljedan svemu onome o čemu je film zaista pričao.
Ne, čak ni Shire, kao idealni dom, nije savršen, nije posve imun na pohlepu: Lobelia Sackville-Baggins samo je Smaug iz našeg sokaka. Ali dokle god ima onih koji će u mogućnosti da iz malenoga žira izraste veliki hrast vidjeti više ljepote nego u golemim dvoranama krcatim zlatom, dotle na ovome svijetu ima dobrote, dobrote za koju se valja boriti.
Čak i rastegnuta na tri filma iz isključivo zmajskih razloga, trilogija Hobit Petera Jacksona završava tom izuzetno pogođenom notom: ne kao monstrum, nego kao ono dobroćudno, maleno stvorenje čije ime nosi.
Najsigurniji svijet
Volite li špijunske filmove?
Ako vam inicijalna reakcija glasi “da”, sva je prilika da ste odrasli na ekstrovertiranosti Jamesa Bonda i s vremenom stekli bar izvjesno poštovanje prema djelima koja glamur i pirotehniku zamjenjuju psihološkom iznijansiranošću i dvojbenošću uspjeha. Bilo u završnim godinama Hladnog rata, bilo u vrućem poraću – na potezu od Valerie Plame do Edwarda Snowdena – moralo je postati jasno da špijuni (najčešće) nisu markantni tipovi u večernjoj toaleti, s pištoljem u jednoj, a martinijem u drugoj ruci, nego trudbenici posla u kojem se pretenzija ka moralnosti njihova djelovanja svakodnevno nalazi na kušnji.
Drugim riječima, cijenite Johna le Carréa.
Kao majstor špijunske priče iz stvarnog svijeta, John le Carré obitava u nijansama sive. Najtraženiji čovjek pripovijeda o onima koji ih priznaju i onima koji ih odlučuju zanemariti
Njegova su hladnoratovska djela postala klasici, prvo književnosti, a onda i malog ekrana: Dečko, dama, kralj, špijun ekraniziran je, posve nedavno, i za veliki ekran, vrlo uspješno. Le Carréova nehladnoratovska djela inače nailaze na različit filmski uspjeh: za svakog solidnog Brižnog vrtlara imamo i nezgrapnog Krojača iz Paname. Neki tvrde da se le Carré pomalo pogubio s padom Berlinskog zida, izgubivši mogućnost laviranja nijansi sive na razmeđima crno-bijelo podijeljenog svijeta, što se odražava kako na predlošcima, tako i na ekranizacijama.
Čini se, ipak, da je razlog ponešto intimniji.
Sâm pisac ne krije svoje duboko zgražanje aktualnim postupcima strane koja bi trebala biti njegova, pa piše djela u kojima polemičnost zamjenjuje nekadašnju sjetu. Roman Najtraženiji čovjek iz 2008. upravo je zbog gorljivog nastojanja da razobliči moralnu nakaradnost nečega što se zove extraordinary rendition – izručenja bez pravnog postupka, koje često uključuje mučenja na teritorijima trećih država – dočekan na nož prezira i omalovažavanja u Americi.
Zato ne čudi da su ga ekranizirali Europljani.
Stvarni špijunski rad s ljudima – HUMINT, human intelligence – pipav je zanat: raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno
Film Najtraženiji čovjek iz 2014. dočekan je, pak, sa suzdržanim poštovanjem – makar uvelike zato što se radilo o posljednjem filmu Philipa Seymoura Hoffmana čiju je premijeru taj veliki glumac doživio. Ta tužna činjenica podosta je zasjenila sâm film: neobičan film, snimljen u britansko-njemačkoj produkciji, po scenariju Australca i u režiji Nizozemca, s likovima koji su uglavnom Nijemci, ali svaku iole bitniju ulogu glume Amerikanci, poput Hoffmana.
Produkcija Najtraženijeg čovjeka zamršenija je od radnje.
Priča je posvećena njemačkim obavještajcima iz službe koja je iz niza okolnosti, jasnih svakome tko poznaje proteklih stotinu godina, mala i potkapacitirana. Svejedno, predvođeni Güntherom Bachmannom – Hoffmanovim likom – oni se zdušno trude oko sigurnosti kako domovine, tako i međunarodne zajednice, bolno svjesni činjenice da je Al-Qa’edina ćelija odgovorna za 11. rujna operirala iz Hamburga. A upravo se u Hamburgu krije netko tko možda financira teroriste.
I u Hamburg dolazi netko tko im možda nosi velik novac.
Taj netko je u le Carréovu romanu protagonist. On nosi rusko ime Ivan Karpov – i glumi ga ruski glumac Grigorij Dobrigin – ali prezire sve rusko u sebi. Majka mu je bila Čečenka: silovao ju je ruski časnik, još kao maloljetnicu, i umrla je dok je rađala Ivana. On je zatim prešao na Islam i promijenio ime u Issa; da, upravo u arapsku inačicu Isusova imena. Robijao je u ruskom zatvoru i na cijelom tijelu nosi posljedice svoje muke. U životu Isse Karpova nema ničega što ne bi bilo ranjeno prije sadašnjeg, ilegalnog ulaska u Hamburg.
Zato je tu pristup s pozicije velesile koja se ne mora brinuti za stvarne ljude: ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja individualnih ljudskih sudbina
Issa je, kao i toliki ranjeni mladići prije njega, ovdje samo sredstvo.
Izravno je sredstvo zanimanja Güntherove službe: iz razloga koje film nikad ne objašnjava na uvjerljiv način, on je nasljednik golemog bogatstva svojeg biološkog oca, čuvanog u jednoj hamburškoj banci. Ne, zaista: ili su ruski časnici dovoljno časni da žrtvama silovanja daju ključeve svojih posthumnih trezora smještenih na sigurnom zapadu kontinenta, ili o priči Isse Karpova ne znamo sve relevantne podatke. Kako god bilo, naslijeđeni bi novac mogao pasti njemu u ruke, a iz njegovih ruku onima koji su ga iz vjernika pretvorili u ono što se danas s tako uvijenim gnušanjem naziva islamistom.
Agenti koji ga prate nisu pritom islamofobi.
Günther, recimo, tečno govori arapski. Nekoć je bio šef postaje u Bejrutu, prije nego što mu je tamošnja operacija pošla po zlu. Sada se postupno uništava cigaretama i pićem – što Hoffman, pretio i načet ovisnostima koje će ga doći glave, utjelovljava jezovito dobro – ali iz svake nam je njegove geste jasno da ga umnogome više načinje njegov posao. Zvan je HUMINT: human intelligence, ljudsko obavještajstvo. Raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno.
I u tom paklu živi lik Günthera, protagonista ovog filma.
Najtraženiji čovjek tako dovodi le Carréov iznijansirani svijet u sraz s umjetnim svijetom sigurnosti koji stvara sadašnje stoljeće stalnog rata: na neki način, špijunska fikcija tu pobjeđuje špijunsku stvarnost
E sad, da je bilo što je moglo biti. Da je scenarist Andrew Bovell – koji nema nijedan zaista dobar film sa svojim potpisom – bio sposoban preplesti duboko tragične priče Isse i Günthera u elegiju kakvu one zaslužuju, Najtraženiji čovjek bio bi posve izniman film. Film koji pripovijeda o jednom ranjenom Muslimanu i jednom promućurnom Nijemcu – o pripadnicima sadašnjeg i bivšeg Neprijatelja Amerike du jour – koji igraju svoju igru mačke i miša dok bjeloglavi orao samo čeka da jedan pojede drugoga, kako se ne bi morao truditi loviti dva plijena. Bio bi to, možda, posve točan uvid u špijunsku struku naših dana, onaj u kojemu votka-martinije i trbušne pločice zamjenjuju ispijanje Johnnie Walkera iz boce i trbušina što se prelijeva preko remena.
Najtraženiji čovjek nije taj film.
Uza sve najbolje namjere autora izvornog romana, pisca scenarija, redatelja koji nas je zadužio oblikovanjem vizualnog identiteta sastava Depeche Mode u osamdesetima i fantastičnih glumaca u postavi – uz spomenute, tu su i Willem Dafoe kao Karpovljev bankar, te Rachel McAdams kao Karpovljeva odvjetnica; roman između njih stvara neku priču, film od toga odustaje – Najtraženiji čovjek ne uspijeva istinski zaintrigirati glavninom svojeg trajanja.
Corbijn uživa u vizualiziranju urbanog rasapa Hamburga dok Bovellu prepušta pripovijedanje; Bovell se, pak, tako uživljava u sastavljanje djelića svoje špijunske slagalice da mu stvaranje fascinantnih likova pritom posve promiče.
Glumci se trude koliko mogu.
Samo, glumci su uvijek robovi domišljatosti njihovih gorespomenutih nadređenih. U slučaju filma Najtraženiji čovjek, to je očito bila međunarodna ekipa bez čvrstog autorskog vodstva – pa makar to bio i najomraženiji među svim filmašima, autor-producent; takvoga se nije dalo naći među šačicom usitnjenih europskih produkcijskih kuća sretnih zato što šeću među zvijezdama. U slučaju protagonista filma Najtraženiji čovjek, gorespomenuti nadređeni postoji, i uvjerljivo je prikazan, i tvori os istinske zanimljivosti ovog djela, usprkos svim manama.
Ovo je film o malim zemljama koje pristaju podmetnuti grbaču pod breme CIA-e.
Njemačka nije mala zemlja. Dapače, kao nositeljica BDP-a Europske Unije, mogla bi možda pretendirati na naslov značajne sile – da nije povijesti koja joj se, eh, omaknula. Njemačka tajna služba, oličena u Guntherovoj ekipici, jest stoga mala; unizna i dobronamjerna, ona je uljuđen antipod žandarski revnih zemalja svijeta koje su idealni kandidati za extraordinary rendition. Güntherova služba uvjerena je kako je u dovoljnoj mjeri bolja od toga da s američkim špijunskim službama – ovdje utjelovljenim u nadnaravnoj Robin Wright, jer bi svi svugdje htjeli da su te sreće – razvija strategiju na ravnoj nozi.
Partneri, a ne puleni: u toj zabludi leži tragedija ovih špijuna.
U trenutku kad Günther zaključi da bi mogao kolegijalno razgovarati s Marthom Sullivan – likom Wright – on je na svoj posve izravan način upita koji je krajnji cilj svih nastojanja CIA-e. Ona mu, na svoj posve neizravan način, odgovori frazetinom koja valjda piše u epigrafu pravilnika njezine službe: “Želimo učiniti svijet boljim mjestom.” A kad Günther pri konačnom dogovaranju akcije upotrijebi istu frazu pred svojim nadređenima i samom Sullivan, misli da su se shvatili.
Najtraženiji čovjek ima kraj odličnog filma.
Nije cijeli takav, zahvaljujući manjkavostima dirigentske palice, ali u posljednjem činu, kad svi djelići dramaturške slagalice napokon dođu na svoje mjesto, imamo posla s upečatljivim, izravnim iskustvom upravo one teme kojoj je le Carré posvetio svoju priču. A to nije toliko extraordinary rendition po sebi, koliko razlika u poimanju sigurnosti današnjeg svijeta između onih koji špijunskom poslu pristupaju s empatijom prema nijansama sive, te onih koji za sve imaju jedno te isto, crno-bijelo rješenje.
Drugim riječima, pitanje tu glasi: Volite li špijunski poziv?
Jer možda ste mislili da u današnjem začudnom svijetu on mora izgledati upitno kao u svim pričama Johna le Carréa. Ali ako radite za Amerikance, ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, e, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja: unaprijed imate odgovore na sve, znate tko je naš a tko njihov, i uvijek sve možete riješiti pirotehnikom. A u tom najsigurnijem svijetu naći će se, po svoj prilici, mjesta i za kakvu votku-martini.
Mrzim istinu
Nadam se da će mi biti oprošteno što se drugi tjedan zaredom na neki način bavim “Hrvatskim glumištem” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Što ću kad predstava igra danima (pobornici će reći, ma što danima – desetljećima!), non-stop. O.K. Recimo da igra već danima na društvenim mrežama, na kavama, obiteljskim okupljanjima, političkim skupovima i televizijskim sučeljavanjima tipa Piramida…
Jedni su povrijeđeni, drugi likuju uvjereni kako je već odavno trebalo stvari nazvati pravim imenom. Jedni se zgražaju nad eksplicitnošću scena koje su pritom vidjeli samo na novinskim fotografijama, drugi ushićeni prepoznaju u ovom komadu okruženje viđeno pred pobjedu nacionalsocijalizma, znate onu atmosferu nenadmašno danu u Fosseovom remek-djelu “Cabaret”, filmu nagrađenom s čak osam Oskara.
I pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ovih dana ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama
Zanimljivo je da svi, ama baš svi i pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane, koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje, koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama.
Usprkos razgovoru s publikom koji je nedavno uslijedio nakon predstave, na dan dodjele nagrada hrvatskoga glumišta, mnogima, u koje i sebe uključujem, i dalje ostaje nejasno čime je dio likova prikazanih na guzama glumaca “zaslužio” tu poziciju. No, doznali smo da ta mjesta nisu fiksna i da postoji mogućnost mijenjanja fotografija ili kako je to dramaturg Marin Blažević, odgovarajući na jedan prijedlog iz gledališta slikovito rekao:”Dupe treba zaslužiti!”
Kako bilo, i taj je razgovor pokazao, ako je suditi po reakcijama gledatelja različitih generacija i profesija riječkoj se publici predstava svidjela. Razumjeli su je! Razumjeli su i potrebu dvojca Blažević – Frljić da na samom početku mandata ponudi nefriziranu istinu, pa i po cijenu da ih jedan od aktera s prednje strane gaćica, Jakov Sedlar, u Piramidi Željke Ogreste okarakterizira kao bolesnike, kojima je eto lijeva politička opcija povjerila dvjesto i pedeset ljudi zaposlenih u HNK Ivana pl. Zajca.
Postavljanje Olivera Frljića za intendanta ovaj štovatelj lika i djela Mile Budaka, koji misli da se za devedesete može iskupiti izletima u Izrael, usporedio je s dolaskom jednog od idejnih začetnika talijanskog fašizma Gabriela D’Annunzia u Rijeku.
Kakva je poveznica između D’Annunzia i Frljića teško mi je razumjeti – to shvatiti može valjda samo Sedlar, čovjek koji eto i 2014. godine u maniri devedesetih u političkim neistomišljenicima vidi komuniste, gubavce (puštanje Šešelja je po njemu gnojni čir na licu Pusićke i Josipovića), a u kolegama iz kazališta koji ne pristaju na segregaciju po nacionalnom ključu – bolesnike.
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
No, pustimo Sedlara! Njegova i Budakova pozicija na gaćicama nikome mislećem nije sporna.
Ima nečeg sadomazohističkog u potrebi Olivera Frljića koji kroz većinu svojih predstava pokušava sasuti gledateljima svoju istinu u lice. Zašto sadomazohističkog? Pa stoga što sve njegove predstave, pa i one poput Turbo folka koje traju godinama (izvedena je više od 80 puta i nadalje je svaka nova izvedba rasprodana), nužno prati negiranje, pljuvanje, brojanje krvnih zrnaca i pitanja zna li taj čovjek uopće režirati?
Ali Frljić se ne obazire i ne odustaje! Dosljedno i beskompromisno rešeta svojom istinom po gledalištu, bilo da progovara o kompleksnim odnosima unutar vlastite obitelji, majke oca, sestre u briljantnoj predstavi “Mrzim istinu”, izbrisanima u Sloveniji (predstava “25.671”), ubojstvu Đinđića u Beogradu ili tragediji obitelji Zec.
Ima nečeg nestvarnog, romantičnog, dječje naivnog u vjeri da kazališnim predstavama, pa čak i kad su provokativne i eksplicitne poput Frljićevih, kad podižu mnogo medijske buke, može mijenjati stvarnost. Mnogi od nas zaklinjat će se u vrline iskrenosti, transparentnosti i istinitosti, ali je malo onih koji će stoički podnijeti sliku sebe, sebi bliskih ljudi, svog djelovanja ili okruženja – grada, domovine viđenu kroz oči neistomišljenika…
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
Huškački Nekompetentni Kaos
U utorak me, vrativši se s posla oko 23 sata, dočekala poruka da sam viđena na pozornici riječkoga HNK na celulitnoj guzici mlade glumice koja je svoju karijeru započela u Maloj sceni.
Otvorila sam stranice toga kazališta ne bih li nešto više saznala o produkciji u kojoj sam se neočekivano našla, ali nisam uspjela otkriti poveznice sadržaja predstave i svog mjesta na već spomenutoj guzici.
Smatram da sve što je na pozornici spada u slobodu autorskog izraza.
Kako se radi o nacionalnom kazalištu, program je morao proći zakonom propisane instance da bi se pojavio na sceni pa sam zaključila da je sve potvrdilo Kazališno vijeće te se ovom temom nisam više bavila.
Okrenula sam se području svog interesa: odnos zakonske regulative s postojećom praksom u jednom od pet nacionalnih kazališta u Hrvatskoj.
I tako je nastala Slamka koja je pred vama.
Otvorila sam stranice toga kazališta ne bih li nešto više saznala o produkciji u kojoj sam se neočekivano našla, ali nisam uspjela otkriti poveznice sadržaja predstave i svog mjesta na već spomenutoj guzici. Smatram da sve što je na pozornici spada u slobodu autorskog izraza
Kao i uvijek kad želim saznati više o nekom subjektu koji obavlja profesionalnu kazališnu djelatnost u RH, odem na stranice Ministarstva kulture i kliknem na Očevidnik kazališta.
I upitah ga prošlog tjedna: ”Očevidniče, Očevidniče, kako stoje stvari u HNK-u u Rijeci?”
A Očevidnik mi odgovori: ”Draga Vita, što te zanima?”
”Tko je intendant?” upitah.
”Ah, to? Pa intendantica je Nada Matošević, a zadnju je promjenu prijavila u Očevidnik 10. travnja (Ajme meni, rekoh sebi, kud baš Taj Datum, to im je namjerno napravila!) 2014. godine kada je usvojen novi Statut, odgovori mi Očevidnik.”
”Pa kako, dragi Očevidniče?!” začudih se ja. ”Zar nisu tamo došli neki novi klinci koji će nam donijeti novo, odgovorno, različito kazalište prepuno tolerancije?”
Odgovara meni Očevidnik: ”Ne, draga Vita, da je tako kako ti kažeš, oni bi se, pravedni i na putu istine, kakvi već jesu, sasvim sigurno uočevidili u zakonskome roku.”
Šalu na stranu.
Pravilnik o očevidniku kazališta jasno propisuje proceduru i rokove u kojima intendant treba dostaviti nove podatke Ministarstvu kulture. Novi intendant HNK-a Ivana pl. Zajca ove je jeseni očito bio jako zauzet pak nije obavio ono što mu Zakon nalaže.
”Ah, to? Pa intendantica je Nada Matošević, a zadnju je promjenu prijavila u Očevidnik 10. travnja (Ajme meni, rekoh sebi, kud baš Taj Datum, to im je namjerno napravila!) 2014. godine kada je usvojen novi Statut, odgovori mi Očevidnik.” ”Pa kako, dragi Očevidniče?!” začudih se ja. ”Zar nisu tamo došli neki novi klinci koji će nam donijeti novo, odgovorno, različito kazalište prepuno tolerancije?” Odgovara meni Očevidnik: ”Ne, draga Vita, da je tako kako ti kažeš, oni bi se, pravedni i na putu istine, kakvi već jesu, sasvim sigurno uočevidili u zakonskome roku”
Prvo je Dušanu Ljuštini režirao Jazavca, polemizirao je sa Slobodanom Šnajderom, pisao biltene iz povijesti, a onda se bavio razmještanjem fotografija po guzicama i nekim drugim (većim ili manjim) dijelovima tijela svojih glumaca i glumica.
Pa kako bi se stigao baviti formalnim stvarima?
Pozdravih se s Očevidnikom i vratih se na stranicu Kazališta.
U potrazi za javnim nabavama dočekale su me upute kako doći do poveznice na koju mi valja upisati ime subjekta pa onda, nakon traženja, stići do popisa koji me zanima. (Uh.)
No, kad sam došla do tražene stranice, dočekala me zanimljiva situacija: zadnja javna nabava za riječko kazalište objavljena je davnog 4. srpnja 2013. godine.
Za ovu godinu nema ni jednog dokumenta.
Možemo reći da je bivša intendantica propustila obaviti dio zakonom previđenog posla, ali kako je moguće da novi šefovi kazališta, koji u knjižici sezone na osmoj stranici kažu da će se odgovornost manifestirati u odgovornijem i racionalnijem poslovanju, nisu objavili ni jednu javnu nabavu?
Znaju li uopće ti novi klinci što je javna nabava?
I da kućica koju su od velikog dečka s naslovnice ovog posta dobili na četverogodišnje upravljanje, podliježe Zakonu o javnoj nabavi?
Morali bi znati.
Ako pak ne znaju, valjalo im je naučiti koje su im dužnosti i obveze.
Ne samo prava.
Pravilnik o očevidniku kazališta jasno propisuje proceduru i rokove u kojima intendant treba dostaviti nove podatke Ministarstvu kulture. Novi intendant HNK-a Ivana pl. Zajca ove je jeseni očito bio jako zauzet pak nije obavio ono što mu Zakon nalaže. Prvo je Dušanu Ljuštini režirao Jazavca, polemizirao je sa Slobodanom Šnajderom, pisao biltene iz povijesti, a onda se bavio razmještanjem fotografija po guzicama i nekim drugim (većim ili manjim) dijelovima tijela svojih glumaca i glumica
Kliknete li na profil javnog naručitelja na stranici Kazališta – nećete pronaći ništa.
Prazna stranica.
Nema profila javnog naručitelja.
Kliknete li na Obavijest o sklopljenim ugovorima, ponovno ćete se naći na 2013. godini.
Željela sam uputiti pitanje poslovnoj ravnatejici glede tih nepostojećih javnih nabava, ali mailbox joj je bio pun.
Pa nema odgovora.
Mislim, logično je da je u kvalitetno ustrojenoj organizaciji poslovnom ravnateljumailbox – pun.
Otvaram stranicu Kazališnog vijeća.
U ovom mandatu nailazim na zapisnik (samo) dviju sjednica: one redovite od 1. rujna ove godine te one izvanredne od 17. rujna, kada se i javno objavilo da su dugovi kazališta iznenadili ne samo novu upravu, nego i Kazališno vijeće koje je trebalo imati sve relevantne podatke.
Gdje su novi zapisnici?
Je li moguće da – u kriznoj situaciji kakva je nastala u Kazalištu zbog iznenada pronađenog manjka u blagajni – više nije bilo sjednica?
Je li moguće da u kriznoj situaciji – kada se drastično promijenio najavljeni program Kazališta – nije bilo tematske sjednice?
Znači li to da Kazališno vijeće nije odobrilo promjene u programu koje su nastale?
Ne mogu vam odgovoriti jer podataka na stranici transparentnog kazališta – nema.
Pobjednički program ne sadrži ni osnovne u Natječaju tražene elemente: nema četverogodišnjeg kadrovskog, a ni financijskog plana. Može se čak reći da i sam program ne možemo nazvati četverogodišnjim programom. Osobito kada znamo da je već u prvoj sezoni doživio značajne promjene. U životu još nisam vidjela Financijski plan u kojem nema ni jedne jedine brojke
Usporedno s analizom stranica, čitam program s kojim su novi dečki dobili mandat te knjižicu prve sezone.
Dakle, pobjednički program ne sadrži ni osnovne u Natječaju tražene elemente: nema četverogodišnjeg kadrovskog, a ni financijskog plana.
Može se čak reći da i sam program ne možemo nazvati četverogodišnjim programom.
Osobito kada znamo da je već u prvoj sezoni doživio značajne promjene.
U životu još nisam vidjela Financijski plan u kojem nema ni jedne jedine brojke.
Također u dugogodišnjoj praksi nisam vidjela Kadrovski plan u kojem nije naveden čak ni broj zaposlenika.
Očito veliki dečko s naslovnice ovoga posta smatra nepotrebnim da se baš sve što se u Natječaju traži – i napiše.
Naime, veliki dečko zajedno s novim klincima koji tako jako ljube gaćice, ne znaju da postoji nešto što se zove pravila produkcije.
Koja su vrlo egzaktna.
A koja nova uprava kazališta u Rijeci naprosto ne zna.
Nema tih kompetencija.
Da ima, ne bi im se dogodilo da s autorom Slobodanom Šnajderom, čiji je ”Hrvatski Faust” trebao biti stožernom produkcijom ne samo ove sezone nego i četverogodišnjeg programa, ne potpišu autorski ugovor prije objave na internetskim stranicama.
Nova uprava HNK-a Ivana pl. Zajca sustavno krši više pozitivnih Zakona RH te smatram da bi odgovorni u Gradu (na čelu s gradonačelnikom Obersnelom) trebali poduzeti radnje da se kazalište s preko dvjesto zaposlenika stavi u okvire hrvatskog zakonodavstva
Da novi klinci išta znaju o kazališnoj produkciji, na obljetnicu smrti Ivana pl. Zajca, oca hrvatske opere, čije ime nosi kazalište koje vode, a ta će se značajna obljetnica obilježiti 16. prosinca ove godine, ne bi na programu Velike scene imali ”Pčelicu Maju” nego neko Zajčevo djelo.
Zajc će se te večeri u Rijeci naći u predvorju.
Ah, da, s bivšom upravom riječkoga HNK-a postigla sam dogovor da produkcija operete ”Momci na brod”, koju radim u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu, gostuje u Zajcu.
S novom upravom dogovor nije postignut, a ni potpisan ugovor.
Da novi mendažment loše stoji i s komunikacijskim vještinama, ne samo sa znanjima o produkciji, jasno je i iz toga što nisu odgovorili na mail u kojem ih pitam hoćemo li pristupiti potpisivanju ugovora prema detaljno razrađenim stavkama koje sam im poslala ili nećemo.
A mailbox poslovne ravnateljice, kao što znate, već je poslovično bio pun pa mi ni ona nije odgovorila.
O specifičnim komunikacijskim vještinama novih klinaca koji vole guzice i gaće, svjedoči i poruka koju su mi napisali (naime, potpisuju se obojica u svakome mailu), a koja glasi kako slijedi.
(Inače ne objavljujem interne prepiske, ali nakon što je poruka Slobodana Šnajdera upućena intendantu Frljiću postala glavnim sadržajem najnovije premijere u Zajcu, smatrala sam važnim objaviti pismo. Da javnost vidi način promišljanja produkcije novog menadžmenta HNK-a u Rijeci.)
Poštovane kolegice Banović i Lončar,
Vidimo da posljednjih tjedana naše aktivnosti u Rijeci zaokupljaju vašu maštu te vas inspiriraju na različite oblike diskurzivnog aktivizma, što putem javnih, a kako čujemo i ponešto putem privatnih medija i kanala. No, ostavimo na trenutak po strani to što vi mislite da mi ne znamo što radimo, kao i to što mi mislimo o tome što vi mislite i ne mislite da radite.
Naime, u našem programu za 12. mjesec, kao i u pretplatama Zajc 1 i 2, još uvijek stoji gostovanje Male scene s opernom predstavom Momci na brod Ivana Zajca, u režiji upravo one od vas dvije koja je evo danas objavila u sklopu umjetničkog projekta Teatar.hr da u našem programu NEMA projekta kojim obilježavamo godišnjicu Ivana Zajca, premda vrlo dobro zna da smo otkazali izvedbe opere NŠZ u režiji Dolenčića ili Prohića, svejedno, kako bismo oslobodili termin za Momke na brod (istina, dogovorene s prethodnom upravom, ali nama nespretno ubačene u termin koji smo planirali za drugi projekt).
Javljamo se dakle da provjerimo – želite li vi još uopće gostovati u Rijeci, spustiti se iz svojeg redateljsko-glumačkog Olimpa do prizemlja naših “pubertetskih performansa”, pojaviti naime uopće na sceni zagađenoj našim hormonima i upropaštenoj našom nekompetencijom, ili ste odustale, ili možda – zaboravile?
Kako bilo – javite nam hitro, jer evo ponuda baš juče stiže iz lutkarskog kazališta u Zagrebu, za lutkarsku “poslasticu” na kojoj je navodno predano radio još Slobodan Šnajder, dok je ondje stolovao kao kućni dramaturg. Ili ste i to zaboravile? Tko je gdje i kada bio, što i kako radio?
Vrata kazališta u Rijeci su vam dakle otvorena, ili ste i u to sumnjale?
Srdačno pozdravljamo,
Oliver i Marin
Dio o pubertetskim performansima i hormonima zagađenoj pozornici prepuštam na analizu čitateljstvu, a ja ću se osvrnuti na produkcijski posao.
U predstavi ”Hrvatsko glumište” sudjeluje i maloljetna osoba. Kako sam prošla kroz kompliciranu proceduru dobivanja dozvole kada je naša malodobna kći igrala u predstavi u našem privatnom kazalištu, i to na sceni s vlastitim roditeljima, znam ponešto o problematici dobivanja dozvole za rad djece u kazalištu
Iz pisma vidimo da su u opciji za obilježavanje smrti Ivana pl. Zajca bile produkcije Zrinskog u režiji Dolenčića i Prohića, redatelja koji su također svoje mjesto našli na gaćama pozornice nacionalnog kazališta.
Zanimljivo je da se nekog obilježi gaćama, a onda se režija Zrinskog (ni manje ni više!) nekog od gaćastih, uzima kao mogućnost za popunjavanje obljetničkog programa.
Ne vidim ja tu neke konzekventnosti.
(Dio s Lutkarskim kazalištem nisam shvatila.)
Ovo sam pismo sačuvala kako bih studentima kroz studiju slučaja objasnila kako se ne rade suradnje i kako se ne komunicira s potencijalnim partnerima.
Usput, obavještavam pretplatnike Zajc 1 i 2, premda obavijesti nema na stranicama HNK-a u Rijeci, da opereta ”Momci na brodu” neće gostovati u Rijeci premda je donedavno, a bez potpisanog ugovora s partnerom (Malom scenom), bila objavljena na stranicama Kazališta. Želite li doći na izvedbu ove poznate Zajčeve operete (ne opere) u Malu scenu, ulaznice možete rezervirati već danas.
Idemo dalje.
U predstavi ”Hrvatsko glumište” sudjeluje i maloljetna osoba. Kako sam prošla kroz kompliciranu proceduru dobivanja dozvole kada je naša malodobna kći igrala u predstavi u našem privatnom kazalištu, i to na sceni s vlastitim roditeljima, znam ponešto o problematici dobivanja dozvole za rad djece u kazalištu.
Inspekcija rada utvrđivala je čitanjem dostavljenog teksta predstave šteti li ćudoređu našeg djeteta sadržaj predstave. Zanima me, kako je inspekcija rada u Rijeci procijenila opasnost na ćudoređe djeteta u predstavi ”Hrvatsko glumište”? I kakav su tekst autori odnijeli na Inspektorat pa je dijete dobilo dozvolu igrati u ovoj produkciji?
P. S. O tome da se o objavi imena Tonka Lonze, Neve Rošić i ostalih kolega koji su sudjelovali u ozloglašenoj predstavi ”Ognjište” koja je bila temom 1. Biltena Marina ili Olivera (ili obrnuto) nije oglasila naša udruga, HDDU, nemam riječi. Pozivam Udrugu da se napokon oglasi. Ne zbog sadržaja koji se izvodi na pozornici. Protivnica sam svake cenzure. Pozivam da se oglase zbog Biltena koji su ništa drugo doli – lov na vještice
Ili možda novi menadžment nije ni izvršio svoju zakonsku obvezu rješavanja pitanja noćnog rada djeteta u kazalištu? I time prekršio Zakon o radu?
Je li moguće da su spasitelji hrvatskog kazališta radili mimo procedure?
Ili je riječka inspekcija rada toliko tolerantnija od zagrebačke pa je moguće jednostavnije dobiti dopusnicu?
Moguće.
I da skratim ionako predugačak post:
Nova uprava HNK-a Ivana pl. Zajca sustavno krši više pozitivnih Zakona RH te smatram da bi odgovorni u Gradu (na čelu s gradonačelnikom Obersnelom) trebali poduzeti radnje da se kazalište s preko dvjesto zaposlenika stavi u okvire hrvatskog zakonodavstva.
Samo letimičnim pregledom rada organizacije može se ustanoviti da su prekršeni sljedeći zakoni:
Zakon o kazalištima (više dijelova)
Pravilnik o očevidniku kazališta
Zakon o fiskalnoj odgovornosti (u više dijelova)
Zakon o javnoj nabavi
Zakon o zaštiti potrošača (u više dijelova)
Zakon o radu (moguće).
Poštovanje zakonskog okvira prvi je preduvjet demokracije.
Kada ga uspostavimo, možemo krenuti i u lov na ustaše i fašiste, partizane i četnike u našim redovima.
Nemam ništa protiv.
S gaćama.
Ili bez njih.
A valja se za kraj sjetiti i narodne mudrosti: odnijeti gaće na štapu.
P. S. O tome da se o objavi imena Tonka Lonze, Neve Rošić i ostalih kolega koji su sudjelovali u ozloglašenoj predstavi ”Ognjište” koja je bila temom 1. Biltena Marina ili Olivera (ili obrnuto) nije oglasila naša udruga, HDDU, nemam riječi.
Pozivam Udrugu da se napokon oglasi. Ne zbog sadržaja koji se izvodi na pozornici. Protivnica sam svake cenzure. Pozivam da se oglase zbog Biltena koji su ništa drugo doli – lov na vještice.
(Blog Vitomire Lončar prenosimo s portala Večernjeg lista).
Revolucija ruganjem
Dosadašnji nastavci serijala Igre gladi bili su komercijalno uspješni, razmjerno zanimljivi i podosta nepronični – barem što se tiče političkog svjetonazora koji promiču.
Radnja im je, pak, bila možda i odviše jasna. Prve Igre gladi i nastavak Plamen strukturalno su sličili kao jaje jajetu: mladi iz dvanaest okruga distopijskog Panema, nastalog raspadom SAD-a, bivali su odvođeni u gladijatorske igre međusobnog istrebljivanja.
One su se prenosile ostatku stanovništva putem sveprisutne televizije u vidu reality showa, uz opsežnu prethodnu pompu i pretvaranje tih zlosretnih Posvećenika u medijske zvijezde.
Bilo da je Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, ili krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu, protagonistica propagande ne smije biti samo Katnis Everdeen. Ako nije figura na šahovskoj ploči, tko je ona, pita se Šojka Rugalica: 1. dio
A premda je očita poanta bila u manipulacijama koje time provode središnje vlasti Kapitola, nije bilo sasvim jasno na koji se stvarni fenomen tvorci filmova pritom referiraju – je li u pitanju način na koji onih 1% uspijeva ugnjetavati preostalih 99%, ili način na koji umjetni populizam pokreta Tea Party pokušava razoriti socijalnu državu. Kao najotvorenije politiziran filmski fenomen našeg vremena, Igre gladi bile su neobično ambivalentne oko određivanja predznaka svoje političnosti.
Šojka Rugalica: 1. dio u izvjesnoj mjeri pojašnjava stvari – ako se usložnjavanje može podvesti pod pojašnjavanje. Kako se ispostavlja, razaranje arene Igara na kraju Plamena doista je donijelo sveobuhvatne promjene, kako u Panem, tako i u svijet trilogije Suzanne Collins.
Nema više Igara gladi, za početak. Preživljavanje većeg broja Posvećenika u Kvartalnoj pokori – i njihov bijeg u Okrug 13, koji se dosad proglašavao uništenim, a zapravo je bio skriven – stvorilo je poveliku noćnu moru za kapitolski PR, dobrim dijelom i zato što se za glavnoga manipulatora Plutarcha Heavensbeeja ispostavilo da radi za revolucionare.
Caesar Flickermann više nije napirlitani voditelj izravnog prijenosa iz pakla, nego ozbiljni dušebrižnik glavnog Posvećenika zadržanog u vlasti Panema. A svi znaju da je taj momak, Peeta Mellark, partner protagonistice Katniss Everdeen. Kamere su podrobno prenosile sve stadije njihove veze, od zbližavanja na njihovim prvim Igrama gladi i prijetnje zajedničkim samoubojstvom, do objave da čekaju bebu neposredno prije početka njihovih drugih Igara.
Nužnim objektiviziranjem konteksta u kojem Katniss donosi svoje odluke – tako tipične za žanr Young Adult književnosti iz kojeg potječe – film uspostavlja odnos prema širem političkom kontekstu ovog svijeta koji je u knjigama oduvijek bio prezamršeno, čak nedokučivo upleten
Peeta je sve dosad bio trn u oku Kapitola. Sada mu je glavni adut u rukavu. Nema veze što govori pod očitom prisilom: Flickermann je tu da modulira emotivni dojam, a sadržaj riječi pamti se dulje od konteksta. S druge strane medijskog poprišta, Heavensbee odlučuje parirati bacanjem Katniss u protukampanju. Brending nadimka joj se mijenja: više nije Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, nego krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu.
Bilo da je figura na šahovskoj ploči negativaca u bijelom ili pozitivaca u crnom, ona ne smije biti Katniss Everdeen; njezin odnos prema Peeti mora biti uvjetovan onime što propagandisti žele da bude. Gdje tu ima mjesta za ne samo iskazivanje stvarnih osjećaja, nego čak i za samo shvaćanje što bi ti osjećaji trebali biti? To je vrlo zanimljiva pozicija za protagonisticu bilo koje drame, a pogotovo drame temeljene na trilogiji knjiga za mlade i namijenjene masovnoj publici.
Pritom je dodatna sretna okolnost to što je Katniss, naravno, Jennifer Lawrence, glumica koja je naporedo s radom na ovoj franšizi dobila jednog Oscara iz ukupno tri nominacije i promaknula se u uvjerljivo najveću filmsku zvijezdu naših dana. Iz medija znamo o njoj i više nego što bismo htjeli, pod nadimkom JLaw. Samo ne znamo razgraničenje nje i tog medijskog identiteta.
Ove paralele između filmske Katniss i glumice koja je utjelovljuje daju potpuno drugačiju i, u ovom slučaju, neočekivano primjerenu dimenziju tumačenju primarnog teksta. A primarni tekst ionako vapi za usložnjavanjem tumačenja.
Iako je Collins u knjizi naznačila sve teme filma, ondje one robuju kako formatu, tako i načinu njihova prikaza. Format je nesretni Young Adult, žanr pisanja za stariju tinejdžersku publiku koji je okupirao knjižare prije desetak godina nakon Sumraka Stephenie Meyer: format neizbježno uključuje mladu ženu koja prvi put biva primorana donositi sudbonosne životne odluke, a kontekst u kojima ih donosi uvijek je u isti mah za stupanj-dva povišen u odnosu na stvarnost, te suštinski ovisan o njezinim uvijek intimnim, uvijek posve subjektivnim i emotivnim odlukama.
Young Adult priče uvijek su zbog toga podosta sumnjive, te čak i uz najbolju volju ne mogu ne ostaviti pomalo ljigav dojam projiciranja najneosvještenijih potreba ciljane publike u kontekst fantastičkog samoostvarivanja. Katniss u ovom dijelu priče nije pošteđena takve karakterizacije: oko nje se, napokon, dižu revolucije i ruše svjetovi, tisuće ljudi gladuju i ginu, što ona uspijeva primijetiti tek kad i ako joj Heavensbeejeva PR ekipa stavi to pod nos.
Kao noseće lice revolucionarne propagande, Katniss Everdeen je potpuno neosviještena. To ima gotovo pogubno djelovanje na cjelinu u kontekstu knjige, gdje je način pripovijedanja stara dobra ich-forma. A to pak znači da smo osuđeni na njezinu ograničenost: Katniss je ipak jedva obrazovana cura iz rudarskog okruga, pa je Collins primorana štošta uplesti između redaka.
Filmovi nikad nisu imali taj problem, tako da su već od prvoga bili složenija i zanimljivija djela.
Ovaj treći dio, ma kako nezgrapno naslovljen bio, naročito se dobro koristi tim izmještanjem točke gledišta – u filmu sagledavamo Katniss kroz prizmu šireg svijeta, umjesto da je obrnuto.
Obrat je presudan, i to ne samo zato što ističe pijunsku narav nje kao Šojke Rugalice, nego i zbog toga što podcrtava one njezine vidove zbog kojih je ipak protagonistica – požrtvovnost, nesebičnost, rijetko zrnce integriteta u igrama moći koje je okružuju. Umjesto da sve to bude nerazmrsivo zapleteno u ograničenja njezina karaktera, na ekranu ono biva jasno istaknuto.
Isto vrijedi i za revoluciju kao takvu. Dok su joj povodi sada dovoljno jasni, nad cijelim filmom visi sjenka sumnje u ciljeve za koje se ona vodi. Okrug 13, središte otpora u kojem je smještena glavnina radnje, ne djeluje kao naročit bastion univerzalnih ljudskih prava: cijeli je pod zemljom i najviše podsjeća na katakombe radništva iz Langova Metropolisa. Kao i tamo, poanta priče je u klasnoj borbi, ali ispostavlja se da je Katniss zasad preslaba da je nadiđe, za razliku od Marije ondje. Njezina Šojka Rugalica tu je u isti mah i nesebični protagonist i manipulativni antagonist – ljudska i robotska Marija u istoj osobi.
Već je dovoljno čudno što se jedan blockbuster uopće bavi takvim temama – američka ih se kinematografija nije dotaknula još od, također dvodijelnog, Soderberghova Chea iz 2008. Još je čudnije što se, za razliku od praktički svih pretendenata na masovnu prodaju kinoulaznica (a prethodni je nastavak bio najgledaniji film 2013., barem u Sjevernoj Americi), Šojka Rugalica: 1. dio gotovo u potpunosti odriče akcijskih prizora kao okosnice svoje zanimljivosti. Znamo te likove, znamo te Igre, znamo koliki su ulozi i znamo što ne želimo. Film se sad pita što zapravo želimo. I zasad, barem, uspijeva dovesti sve odgovore na to pitanje pod poveliki upitnik.
A nije li to suštinski točno kad su svi ustanci i sve revolucije u pitanju?
Posve je čudno što se jedan film namijenjen masovnoj konzumaciji bavi temama koje američka kinematografija zapravo i ne dodiruje – ako izuzmemo naslove poput također dvodijelnog Soderberghova Chea iz 2008.
Unutar konteksta Young Adult filmova, razdvajanje posljednjeg nastavka franšize na dva dijela u zadnje je vrijeme postalo prije komercijalna praksa nego dramaturška nužnost. Svatko tko je posvjedočio glacijalnom tempu Darova Smrti svjestan je od toga.
Za razliku od Harryja Pottera, Bella Swan barem je imala dvije stubokom različite priče u razdvojenom Praskozorju. Čini se da će istim putem poći i Šojka Rugalica.
Katniss Everdeen očito čeka još sva sila iskušenja i obrata u drugom dijelu ovog filma, koji nam stiže tek za godinu dana. Dotad ostajemo uz nju na najnižoj, najdepresivnijoj i najneodređenijoj točki na kojoj se ijedan blockbuster suvremenog doba odlučio zaustaviti.
Već samo zato što se usudio doći dotle ovo postaje film vrijedan ozbiljnog razmatranja; zbog retroaktivnog isticanja intrigantnijih vidova prethodnika posredno poboljšava cjelinu Igara gladi. A ako postignutim uspjehom natjera voditelje ostalih franšiza da se počnu izlagati većim rizicima, mogao bi još i postati prijelomna točka u tumačenju zeitgeista unutar multipleksa.
Suvremene umjetnosti nema
Čitam izvještaje o kontinuiranom padu interesa zagrebačke i hrvatske umjetničke publike za sadržaje koji se svakog dana osim ponedjeljka nuđaju u Muzeju suvremene umjetnosti, i znate što mi prvo na um pada: pa da, Milan Bandić je u pritvoru!
Neki dobro obaviješten izvor u mojoj glavi šapuće mi da bismo, da gradonačelnik nije tamo gdje jest, pisali kako interes publike raste i posjetitelja je sve više. Zašto? Pa zato što je upravo Bandić rukopoložio gospođu Pintarić da u još jednom mandatu bude ravnateljica, a sad kada njega više nema u kancelariji, možda je zgodna prilika da kažemo istinu o njezinoj upravi. Iako, tko kaže da ne bi mogla biti istina i ono drugo: gužve pred muzejom sve su veće, publike k’o na naplatnim kućicama oko Velike Gospe? Istina je i jedno i drugo, jer je u hrvatskim okolnostima istina relativna i ovisi samo o jednome – tko je u pritvoru, a tko nije.
Muzej suvremene umjetnosti ima tvorničku grešku. Ama da je gospođa Pintarić zainteresirana i upućena, pa još i obrazovana i poletna kao Nada Beroš, ne bi mogla napraviti mnogo. Osim što je ružan, muzej je golem i skup za održavanje. Hrvatska bi morala biti sretna i bogata zemlja, morala bi biti zemlja živih kulturnih tradicija, pa da MSU može proizvoditi sadržaje po mjeri svoje veličine i povijesnog značaja
Muzej suvremene umjetnosti arhitektonski je promašaj. Dobro izgleda samo noću i izvana, kada po prozorskim oknima igraju pokretne slike. Ovih dana gledali smo štakore kako trče u beskrajnom nizu. To je, valjda, dio nekoga umjetničkog projekta, iako je i životno aktualno: uslijed kiša i nadirućeg siromaštva, po ulicama hrvatskih varoši ove jeseni puno je štakora.
Muzej suvremene umjetnosti ima lošu upravu. Možda ne lošu, nego pogrešnu. Gospođa Pintarić upravljala je Augustinčićevom spomen-galerijom u Klanjcu. To je njezino iskustvo sa suvremenom umjetnošću. Pred reizbor, imala je vrlo ozbiljnu protukandidatkinju. Učenu, upućenu i zainteresiranu, ženu koja kulturi pristupa s nužnim viškom entuzijazma, ali džaba joj to, ama da jeAchille Bonito Oliva u suknji i da su joj preporuke četveroručno pisali Braco Dimitrijević i Marina Abramović a nadgledao ih Ješa Denegri, ništa joj ne bi pomoglo.
Samo u jednom bi slučaju Nada Beroš postala ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti: da je gradonačelnik prethodno završio u pritvoru. Izabrali bi je plahi gradonačelnikovi pomoćnici, u strahu da ih tko ne poveže sa njim. Treba razumjeti ljude. Svatko može završiti u pritvoru. Istina o svemu u Hrvatskoj je relativna.
Muzej suvremene umjetnosti ima tvorničku grešku. Ama da je gospođa Pintarić zainteresirana i upućena, pa još i obrazovana i poletna kao Nada Beroš, ne bi mogla napraviti mnogo. Osim što je ružan, muzej je golem i skup za održavanje. Hrvatska bi morala biti sretna i bogata zemlja, morala bi biti zemlja živih kulturnih tradicija, pa da MSU može proizvoditi sadržaje po mjeri svoje veličine i povijesnog značaja.
Ovako, njegovo postojanje svodi se na održavanje hladnoga pogona, na uzaludnu borbu kustosa s odbojnim prostorom i na pojedinačne herojske činove, kakvim bi se mogle smatrati izložbe Josipa Vanište i Julija Knifera. Ali da bi Muzej suvremene umjetnosti bio doista i muzej i suvremen, trebalo bi mu nešto što nisu i ne mogu biti Vaništa i Knifer. A trebalo bi mu i zraka, širine, kosmopolitskoga duha… Svega onog čega u Hrvatskoj, općenito više nema.
Bez prava na provokaciju, onu koja će do izbezumljenja dovesti čuvare ćudoređa i istine o nacionalnoj intaktnosti i posvemašnjoj nevinosti, suvremene umjetnosti nema. Nema je, i tačka. Možda je nekada u Hrvatskoj mogla postojati, ali danas ne može. Ili kako je to prije nekoliko dana u intervjuu Dobroslavu Silobrčiću neočekivano šokantno formulirao redatelj Ognjen Sviličić: “Nacija smo iza koje ne ostaje glazba nego gomila leševa.” Nadajmo se da se redatelj Sviličić neće kajati zbog izgovorenih riječi
Zato, možda je gradonačelnik Milan Bandić učinio najpametniju moguću stvar kada je bez razmišljanja reizabrao Snježanu Pintarić. Ona je, u ovakvoj duhovnoj i političkoj klimi, stečajna upraviteljica Muzeja suvremene umjetnosti. Kakva Nada Beroš, ona bi u najboljem slučaju postavljala izložbe koje bi iritirale javnost.
A tko je pa ta javnost? Zna se tko je javnost. Javnost vazda za dom spremna. Eno je na primanju i kisdihantu kod velečasnog Bozanića. Zašto bi Nada Beroš iritirala “javnost”? Zato što je iritiranje u prirodi njenog pozvanja.
Evo kako to ide u suvremenoj umjetnosti. Naši su internetski tabloidi prenijeli vijest o mini skandalu usred kojeg se našao hrvatski kustoski kolektiv WHW. Možda ste i vi čuli za njih, Europa sigurno jest: četiri dame koje se zadnjih godina kreću europskom i svjetskom scenom suvereno kao vi po svome predsoblju. Ako su u Istanbulu, Berlinu, Veneciji ili Madridu po dobru čuli za Hrvatsku, vrlo je vjerojatno da su čuli po njima. Naravno, govorimo o obrazovanom i kulturnom svijetu, a ne o vozačima kamiona i stadionskim huliganima. Ako nam je, pak, do njihovog mišljenja stalo, da, oni za Hrvatsku znaju po Davoru Šukeru.
U Madridu WHW su izložile rad argentinske aktivističko-umjetničke skupine Mujeres Públicas, naslovljen: “Mala kutija šibica”. Na kutiji je, uz prigodnu ilustraciju, citat oca modernog anarhizma Petra Kropotkina: “Jedina crkva koja osvjetljava je crkva koja gori.” Rad je načinjen i izložen u sklopu borbe zs slobodu ženskog izbora, iliti prava na pobačaj. Načinom na koji Crkva tretira njihova tijela, argentinske umjetnice su tretirale Crkvu. Ništa drugo, ništa više od toga.
Naravno, pobunile su se pojedine katoličke udruge u Španjolskoj, ali da se oni nisu pobunili, ovakav bi rad bio promašan i besmislen. Španjolska je, međutim, takva zemlja u kojoj postoji ravnoteža između onih koji bi zabranjivali, razapinjali i spaljivali – crkve ili vještice, kako kad i kako koji – tako da će svatko prosperirati unutar vlastitog sektora, društvenog kruga, svjetonazora…
Po čemu se, osim po kvadratima prostora, Muzej suvremene umjetnosti razlikuje od Moderne galerije, koja u stalnome postavu izlaže radove hrvatskih likovnih klasika? Pa zar Vaništa i Knifer nisu klasici, i zar njihovi radovi nisu izloženi i u toj istoj Modernoj galeriji. U kojoj bi, doista, bilo tematski neprimjereno izlagati – Malu kutiju šibica. U kutiji, dakle, je razlika. Sitna i nenadomjestiva
Mujeres Públicas i kolektiv WHW širit će prostore slobode i učvršćivati rodnu i političku samosvijest, a crkvene će udruge snažiti vlastiti konzervativizam. U protoku vremena demokracije saznat će se koju će od dvije ponuđene istine prihvatiti španjolsko društvo. Izgubit će, pretpostavljamo, ona strana koja se plaši upravo tog i takvog protoka vremena.
E sad, pokušajmo zamisliti ovu vrstu provokacije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nešto u vezi branitelja, NDH, poglavnika ili vrhovnika? Ili ovu istu malu kutiju šibica? Nemoguće, je li tako? Naravno da je nemoguće, i naravno da je samim tim nemoguć i besmislen svaki razgovor o brojnosti publike u Muzeju suvremene umjetnosti ili o uspjesima i neuspjesima uprave Snježane Pintarić.
Bez prava na provokaciju, onu koja će do izbezumljenja dovesti čuvare ćudoređa i istine o nacionalnoj intaktnosti i posvemašnjoj nevinosti, suvremene umjetnosti nema. Nema je, i tačka. Možda je nekada u Hrvatskoj mogla postojati, ali danas ne može. Ili kako je to prije nekoliko dana u intervjuu Dobroslavu Silobrčiću neočekivano šokantno formulirao redatelj Ognjen Sviličić: “Nacija smo iza koje ne ostaje glazba nego gomila leševa.” Nadajmo se da se redatelj Sviličić neće kajati zbog izgovorenih riječi.
Po čemu se, osim po kvadratima prostora, Muzej suvremene umjetnosti razlikuje od Moderne galerije, koja u stalnome postavu izlaže radove hrvatskih likovnih klasika? Pa zar Vaništa i Knifer nisu klasici, i zar njihovi radovi nisu izloženi i u toj istoj Modernoj galeriji. U kojoj bi, doista, bilo tematski neprimjereno izlagati – Malu kutiju šibica. U kutiji, dakle, je razlika. Sitna i nenadomjestiva.
(Prenosimo s autorova portala).
