autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Čovjek je čovjeku pas rata

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 27.01.2015. Leave a Comment

American Sniper 1Postoje tri vrste ljudi, objašnjava strogi patrijarh obitelji Kyle za večerom svojoj supruzi, koja krotko šuti, i svojim sinovima, koji su upravo sudjelovali u tučnjavi na školskom igralištu. Postoje ovce, koji ne vjeruju u postojanje zla na ovome svijetu, pa se ne znaju ni zaštiti od njega. Postoje vukovi, koji zlostavljaju ovce. I postoje psi ovčari, koji čuvaju ovce od vukova.

Jednostavno? Dakako. A stariji sin Chris upravo je u tučnjavi zaštitio mlađeg brata od nasilnika, pa sada zna što mu je životni poziv.

“American Sniper” knjiga je u kojoj nema mjesta nijansiranjima: američki vojnici u Iraku su na strani pravde, Iračani i pripadnici drugih bliskoistočnih naroda su na strani zla i mržnje, a sâm Kyle je onaj koji čuva svoje suborce preciznim pogocima s katkad nepojmljivo dalekih krovova

Bio je to briljantan pedagoški pristup – bez knjige na vidiku, ali s vjerom u srcu (makar i posve manihejskom). Uz njega je bilo potrebno samo još da otac starijem sinu usadi i ljubav prema vatrenom oružju tijekom ugodnih šetnji rančem, prožetih usmrćivanjem nevinih životinja, kako bi dječak izrastao u Chrisa Kylea, najsmrtonosnijeg snajperista u povijesti oružanih snaga SAD-a.

Kyle je, prema svjedočanstvima suvremenika, bio popriličan pas rata. Izrastavši u rasan primjerak teksaške ljudeskare, dvadesete godine svog života utrošio je u pokušaje da postane ako ne bar kauboj, onda jahač rodea. Zatim je postigao da ga prime u elitnu postrojbu ratne mornarice, famozne SEAL-ove, te krenuo u ostvarivanje životnog poziva, metak po metak.

Budući da američke oružane snage ne daju službene iskaze o ratnom djelovanju svojih snajperista, Kyle se nakon četiri odslužene misije u Iraku mogao hvaliti da je odstrijelio 255 osoba (vojska je potvrdila 160, što je već dovoljno za taj morbidan rekord).

Vrativši se iz zemlje gdje je usavršio svoje vještine daljinskog ovčarstva, osnovao je Craft International, tvrtku za pružanje usluga osiguranja, paravojne potpore i ostalih vidova čuvarstva. Zatim je objavio knjige American Sniper i American Gun, prikaze vlastitog ratnog iskustva koji se, je li, ne mogu i ne žele provjeriti, ali su izuzetno dobro poslužili za promidžbene potrebe šefa Craft Internationala.

“Snajperist” je pak film koji svoje manihejsko gledanje na svijet prikriva tankoćutnim pogledom Bradleyja Coopera i vještom režijom Clinta Eastwooda, pretvarajući tako Irački rat – prvi čin otvorene vojne agresije u povijesti SAD-a – u obrambeni

American Sniper izuzetno je banalna knjiga, u kojoj Kyle prikazuje sebe kao suvremenu inačicu Ramba koji odlazi tamaniti divljake nezahvalne zbog toga što ih je Amerika riješila Saddama i donijela im slobodu. U knjizi nema mjesta bilo kakvim nijansiranjima: američki vojnici u Iraku su na strani pravde, Iračani i pripadnici drugih bliskoistočnih naroda su na strani zla i mržnje, a sâm Kyle je onaj koji čuva svoje suborce preciznim pogocima s katkad nepojmljivo dalekih krovova.

Iako je iz američkog doživljaja vlastitog vojnog angažmana u Iraku izbacio sve nedoumice do kakvih dođe u susretu s povijesnom perspektivom i objektivnim činjenicama (ili upravo zbog toga – Kyle je knjigu napisao za sebi slične, one koji inače ne čitaju knjige), American Sniper je postao golem hit, donijevši Kyleu i njegovoj obitelji više milijuna dolara. Otprilike dva posto tog iznosa Kyle je uplatio za pomoć ratnim veteranima, što mu je omogućilo da se potom naziva velikim čuvarem svojih suboraca i nakon povratka s bojišnice.

American Sniper 2Kyle je poginuo početkom veljače 2013. u još nerazriješenom incidentu, od metka veterana oboljelog od PTSP-a. Čovjek koji je za sebe tvrdio da je legenda naposljetku je to i postao.

Cijela ta umnogome samostvorena fama navela je scenarista Jasona Halla da prione na pisanje ekranizacije Kyleove knjige.

U tome mu je zdušno pomagala pokojnikova udovica Taya, svjesna da će prestižan film o Kyleovu životu zacementirati njegovu ostavštinu onako kako bi on htio.

American Sniper 3To mu je uspjelo bolje nego što je i sâm Kyle u svojim najnesputanijim snatrenjima mogao očekivati. Snajperist (kako se film zove kod nas, jer čemu se baktati pojedinostima oko njegove nacionalnosti) pruža američkoj publici prvu priliku da na uzbudljiv, tehnički vrstan i emocionalno prihvatljiv način proživi irački rat s nepoljuljanim u uvjerenjem u ono čemu svakog mladog Amera uče od najmanjih nogu: u tvrdnju da je Amerika najbolja zemlja na svijetu.

Bradley Cooper, fizički preobražen u doslovnu repliku, u filmu prolazi sve što je pravi Kyle prolazio, osim što mu dodaje onaj vilinski prah Hollywooda od kojeg sve postaje čarobnije i bolje: dodaje mu emociju, introspekciju, moralnu refleksiju.

Film ne spominje ni Craft, ni tužbe za laži i klevete za koje je Kyle bivao proglašavan krivim, ni njegove tvrdnje o ubijanju civila u samome SAD-u: filmski Kyle nijednom se ne laća puške da ubija, nego samo da brani.

American Sniper 4Pretvorivši tako Irački rat – prvi čin otvorene vojne agresije u povijesti SAD-a – u obrambeni rat, Snajperist umjesto gorke istine nudi američkoj publici slađu laž. Uz takvu katarzu, zar čudi da je neizbježno da upravo ovaj naslov na putu da postane najgledaniji film iz 2014. u Americi, gledaniji i od velezabavnih Čuvara galaksije i od fascinantnog trećeg nastavka Igara gladi?

Clint Eastwood može tvrditi koliko hoće da je ovo apolitičan film, koji mu je došao već posve oblikovan nakon što je Steven Spielberg u posljednji čas odustao od režiranja: Snajperist je gledan zbog svog političkog sadržaja, gledan je zato što pruža eskapizam na način koji samo Hollywoodu može poći za rukom: davanjem humanosti onome što je zapravo nije imalo.

 American Sniper 5I kao takav, najveća je tempirana bomba na kinorepertoaru proteklih godina. Nije lako procijeniti kakve bi posljedice Snajperista mogle biti – i kad je riječ o katartičnoj autorefleksiji koja zapadnom upletanju u prostor današnjeg Iraka nasušno treba u stoljeću proteklom od sporazuma Sykes-Picot, koji ga je stvorio, i kad je riječ o pravedničkoj samouvjerenosti uz oružanu potporu koja tinja među sve manje brojnom bijelom većinom u američkom zaleđu, i kad je riječ o njezinom ekvivalentu, militarizmom potkrijepljenoj doktrini američke iznimnosti koja definira ovo novo američko stoljeće.

Sigurno je jedino da će posljedice biti dalekosežne, baš kao što i priliči hagiografiji tipa koji je tvrdio da može ubiti čovjeka s udaljenosti od dva kilometra. Problem – za Amere – jedino bi mogao biti u tome što će posljedice stvoriti ne oni koji su uprli ovu dugu cijev, nego oni koji su se, karikirani u divljake, našli na njezinom suprotnom kraju.

Znate već, oni vukovi u ovčjem ruhu.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: recenzija

Praksa ponečega

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 20.01.2015. Leave a Comment

Theory 1Za razliku od prošlog tjedna recenzirane Igre oponašanja, tek nazivno britanskog simulakruma povijesti sročenog za pogađanje progresivnih pravovjernika u Akademijin glasački listić, Teorija svega zaista je dobar film. Nije nikakvo remek-djelo koje redefinira odnose slike, prostora, boje, šuma i pokreta, da se razumijemo: [Read more…]

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: autograf.hr, C. Sever, CSI, Multiplex, recenzija, Vladimir

Igra krivotvorenja

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 13.01.2015. Leave a Comment

Imitation Game 1U jednom razgovoru sa Stephenom Fryem, glumcem, humoristom, polihistorom i dugogodišnjim obožavateljem tvrtke Apple, Steve Jobs je izjavio kako Appleov logotip nije namjerno bio dizajniran tako da asocira na jabuku kojom si je Alan Turing možda oduzeo život – ali i da je prava šteta što nije. [Read more…]

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Alan Turing, Apple, autograf.hr, Benedict Cumberbatch, Christopher Nolan, CSI, Elizabeta II., film, glumac, Harvey Weinstein, humorist, Igra, informatika, Legenda, Multiplex, recenzija, redatelj, Snjeguljica, Stephen Fry, Steve Jobs, Vladimir C. Sever, zmaj Smaug

Slamanje Nesalomljivog

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 06.01.2015. Leave a Comment

Unbroken 1Morala je to biti epska oklada u Vili Brangelina: tko će snimiti potresniji, dojmljiviji, epskiji film o Drugom svjetskom ratu? Brad se odlučio za Fury – kao što smo vidjeli, odista furiozan film o tenkovskim bitkama na samome kraju sukoba, kronološki smješten u svega nekoliko dana, dramaturški utemeljen na odnosima unutar posade naslovnog tenka.

 

Angelina se, pak, odlučila za biografski film o Louisu Zamperiniju – istinitu priču koja je dulje od pola stoljeća fascinirala Hollywood; Tony Curtis je htio da to bude njegov sljedeći projekt još nakon Spartaka. Ipak, nitko nije našao načina da uobliči Zamperinijevu priču sve do biografske knjige Nesalomljivi Laure Hillenbrand iz 2010. Kad ju je pročitala, novopečena redateljica najčudnijeg bosanskog filma svih vremena, djela U zemlji krvi i meda, našla je svoj sljedeći predložak.

Hollywood već više od pola stoljeća pokušava prenijeti fascinantnu životnu priču Louisa Zamperinija na film. Huligan, Olimpijac, vojnik, brodolomac, logoraš, PTSP-ovac i napokon propovjednik: koji je od njih pravi Nesalomljivi?

 

Problem sa Zamperinijevom pričom cijelo je ovo vrijeme ležao u njezinoj iznimnoj mozaičnosti. Taj sin talijanskih doseljenika u Kaliforniju, rođen 1917., bio je, redom, maloljetni delinkvent, olimpijski atletičar, član posade bombardera B-24 na pacifičkom ratištu, brodolomac koji je preživio 47 dana u čamcu za spašavanje, ratni zarobljenik pod jednim od najzloglasnijih japanskih zapovjednika logora, teški PTSP-jevac koji se odao alkoholu, te, nakon susreta s evangeličkim propovjednikom Billyjem Grahamom, gorljivi zagovornik vjere koji je do kraja promicao poruku praštanja.

 

Složit ćete se da tu ima filma: pitch u jednoj rečenici glasio bi “od propalice do propovjednika”. Samo, ma koliko osnovna putanja lika bila jasna, epizodičnost Zamperinijeva života onemogućuje lako strukturiranje djela, ma koliko epski mu razmjeri bili.

 

Kroz dvije se epizode cijele te sage početak i kraj “Louiejeve” priče briljantno prelamaju, doduše. Obje su vezane uz Olimpijadu. Prva se zbila 1936. u Berlinu, kad se Zamperini uzverao na jarbol i ukrao Hitlerovu osobnu zastavu. Druga se zbila 1998. u Naganu, kad je Zamperini protrčao s olimpijskim plamenom pokraj lokacije logora gdje su ga držali i pozvao Mutsuhira Watanebea, svojega nekadašnjeg tamničara, da se susretnu i izmire; Watanabe je taj poziv odbio.

Cijeli problem pripovijedanja ovako raznorodne priče je u strukturi koja će se odabrati. Usprkos najelitnijem dostupnom timu scenarista, glavni problem “Nesalomljivog” leži upravo u tim odabirima

 

Sve što treba znati o huliganu Louieju, atletičaru Louieju, logorašu Louieju i vjerniku Louieju moglo se doznati iz te dvije situacije – ali to nije bio film koji je Angelina Jolie htjela snimiti. Scenarij, s potpisom cijele ergele najboljih pera Hollywooda (William Nicholson, Richard LaGravenese, te Joel i Ethan Coen), čak u cijelosti izostavlja epizodu s Hitlerovom zastavom.

 

Forma dramaturgije tu je u cijelosti orijentirana na Drugi svjetski rat: sve što se zbilo kasnije ukratko je prepričano u telopima na kraju priče, toj staroj uzdanici scenarista koji nisu u stanju pokretnom slikom reći sve što su trebali. Unutar ratnih prizora, pak, dobivamo dva podugačka flashbacka, ne bi li nam retrospekcija omogućila da uhvatimo korak s mladim bombarderom u bombarderu: s članom posade odgovornim za bacanje bombi u letjelici koja nosi bombe.

 

Unbroken 2Uvodni kadar filma obećava da bi Jolie mogla imati boljeg senzibiliteta za vizualizaciju svoje građe od onoga koji će potom iskazati. Kada iz rajskog prizora jutarnjeg neba prema nama nahrupi eskadrila B-24 Liberatora, isprva su sićušni poput mušica, a zatim gromoglasni u svojoj ubojitoj čeličnoj silini. Nebeski mir i ratna razornost, nježnost oblaka i grubost čovjeka, sve je to sadržano u prizoru koji dobrim dijelom odražava prijelomnice teme.

Umjesto situacija koje su se dogodile Zamperiniju i samo Zamperiniju, film kao da je u cijelosti sastavljen od situacija koje su se dogodile drugim likovima u drugim, boljim filmovima

 

A onda se, već u prvom montažnom rezu, zatječemo u punom danjem svjetlu; sunce je u zenitu, priča je sada i ovdje, a sva će vizualna metaforika ubuduće izostati. Nastupa izvrsno režirana sekvenca zračne borbe puna gotovo potpuno uvjerljivih vizualnih efekata, a dok mladići u uniformama siju smrt i sami je kusaju, nemate se vremena upitati koliko je ovo važan trenutak za životnu priču Louisa Zamperinija.

 

Jer “Zamp”, kako su suborci zgodno prozvali našega protagonista, živ će se vratiti iz ove misije: Coenovi, navodno odgovorni za snimljenu inačicu scenarija, iskoristit će dugi povratni let za prvi od dva flashbacka, kronološki raniji, s najumivenijim mogućim opisom Louijevog djetinjeg upadanja u kvar.

 

Dotična sekvenca uključuje birane scene poput one u kojoj mjesni policajac dobrog srca vodi Louija kući s objašnjenjem da ga neće strpati u popravni dom samo zato što su njegovi roditelji iznimno cijenjeni u zajednici: čini se da bi prvoj generaciji Italoamerikanaca (koji, je li, nisu ni znali engleski) takav stav WASP-ova bio poprilična novost. Saznajemo i da je Louie išao u crkvu, ali nije pazio na propovijedima, te da je otkrio svoje trkačko umijeće na umnogome banalniji način nego, recimo, Forrest Gump.

Angelina Jolie režira nemjerljivo bolje nego u svom prvijencu: ipak, ma koliko joj srce bilo uz protagonista, ona zaboravlja pričati zaista njegovu priču. “Neslomljivi” je tek film o načinu na koji ga se poima

 

B-24 se pri slijetanju ošteti, pa u sljedećoj misiji doživi kvar zbog kojeg padne u ocean. Jolie koristi trenutak padanja za drugu retrospekcijsku sekvencu, onu s Olimpijadom. Dok prva nije imala nikakvog očitijeg utemeljenja u radnji, ovdje barem možemo dobrohotno zaključiti da se Zamp prisjeća svojeg najvećeg uspjeha u trenutku suočavanja sa smrću. Ali i opet nemamo zastave, najvećeg “Eto ti ga na” koje je on u životu uputio Silama osovine – samo brzo otrčanog završnog kruga u utrci koja mu, u konačnici, nije donijela medalju.

 

Način na koji Jolie režira ovaj prizor – paralelno prateći samu utrku i reakcije ljudi koji je kod kuće prate na radiju (uključujući oca i majku, te policajca dobrog srca) – napokon otkriva što je njoj na pameti kada pripovijeda ovu priču. Je li moguće da se vojnik koji iščekuje smrt u vlastitu sjećanju prisjeća prizora s drugog kraja svijeta, koje nije mogao vidjeti?

 

Unbroken 3Ne: možda je tijekom fantastično istrčanog kruga imao pred očima i oca i majku i policajca dobrog srca, ali Jolie ne zanima što je tada bilo unutar Zamperinija. Zanima je kako su ljudi reagirali na njega.

 

Taj odmak od lika o kojemu bi trebala pričati na percepciju lika od strane trećih osoba uvjetovat će četiri duge, nesnosno duge cjeline koje u ostatku filma slijede. Više nismo unutar Louijevih sjećanja: ni kad pluta beskrajnom pacifičkom pučinom, ni dok biva mučen i ispitivan u ratnom zarobljeništvu, ni nakon što dođe u sâm Japan i smjesta postane omiljena Watanabeova meta, pa ni nakon što dobije premještaj u pakleno tovarište ugljena, više ni na trenutak ne ulazimo u Zamperinijeve misli.

 

Unbroken 4Orkansko nevrijeme tijekom brodolomačke sekvence kad Louie, uvjeren da mu se bliži smrt, obećava posvetiti ostatak života Bogu ako ga poštedi, ujedno je i jedini, posve letimični uvid u ono što se zbiva u njegovoj nutrini.

 

Sve ostalo je prikazano djelima: a premda su ta djela neprijeporno iskazi izvanredne hrabrosti i upornosti (uvijek ljudske, nikad nadljudske), ona nas ostavljaju neobično hladnima, jer zapravo ne znamo što se u samome Zampu cijelo vrijeme zbiva. Što ga drži? Prkos? Puka prekaljenost “Najvećeg naraštaja”, kako će Amerikanci poslije prozvati njegovu generaciju? Ili pak vjera? Ne znamo. “Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u Nesalomljivom riječ, malo logosa dobro bi došlo.

 

Unbroken 5Britanski glumac Jack O’Connell u naslovnoj ulozi pritom radi što može od tako fascinantnog, a opet tako plošno napisanog lika; njegov iskusniji kolega Domnhall Gleeson ostavlja jednako jak, ako ne i jači dojam dok ga ima u filmu, ali nestaje otprilike na sredini. Japanska pop-zvijezda Miyavi kao Watanabe može samo prizvati u sjećanje nemjerljivo plastičniji portret sličnog lika koji je Takeshi Kitano dao u filmu Sretan Božić, gospodine Lawrence.

 

I tu se razotkriva taj drugi ključni problem Nesalomljivog: da, sve ono što Jolie ovdje donosi već smo vidjeli u drugim, boljim filmovima, od Vatrenih kočija do Zastava naših otaca. Oni raniji pritom su imali i bolju, nemjerljivo bolju glazbu od dobre, ali uvelike anonimne partiture koju ovdje piše vrlo marljivi Alexandre Desplat, a i bili su snimljeni na filmu, što Roger Deakins ovdje ne uspijeva replicirati u digitalnom obliku, ma koliki majstor bio.

“Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u “Nesalomljivom” riječ, malo logosa dobro bi došlo

 

Jedina specifičnost Nesalomljivog u odnosu na prethodnike sadržana je u evangeličkom dijelu Zamperinijeve biografije – znate, onom koji film odlučuje pomesti pod tepih. Shvativši, valjda, da su evangelici u stanju donijeti značajnu zaradu otvoreno prokršćanskim naslovima, Jolie je naposljetku u marketinški identitet filma unijela eksplicitnu religijsku ikonografiju kakve se u samome djelu klonila.

 

Američki poster Nesalomljivog prikazuje siluetu muškarca golog do pojasa raširenih ruku pod teškom drvenom gredom: iako je riječ o odista prijelomnom podvigu Zamperinija u filmu, motivska sličnost s Kristovom Pasijom ne može škoditi.

 

Za razliku od filma U zemlji krvi i meda, u Nesalomljivom nema nijednog izrazito lošeg dijela; ima samo nedostatka pripovjedačke domišljatosti, što je problem koji muči i znatno iskusnije redatelje nego što je Jolie. Manje dojmljiv kao konačni prikaz životnog puta Louisa Zamperinija, ali svakako važan kao nagovor na upoznavanje s njegovom biografijom, Nesalomljivi se ne uspijeva slomiti čak ni pod težinom svih polovičnih i problematičnih odluka kojima je sročen. A njegov se naslovni lik u stvarnome životu pokazao dovoljno nesalomljivim da dočeka vidjeti i radnu verziju filma: umro je ne na Pacifiku, ne u logoru, ne od PTSP-a, nego tek 2. srpnja 2014.

 

Dakle, žao mi je, Brad: Angelina je ovaj put ipak pobijedila. Nego, a da se idući put kladite oko malo manje pretencioznih tema? Bili ste, napokon, preslatki kao gospodin i gospođa Smith.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Angelina Jolie, autograf.hr, Brad Pitt, CSI, Ethan Coen, film, Fury, glumac, Hollywood, Joel Coen, Louis Zamperini, Multiplex, Nesalomljivi, rat, recenzija, redatelj, Richard LaGravenese, tenk, Tony Curtis, Vladimir C. Sever, William Nicholson

Damir Karakaš: Krv djedova

Autor: Miljenko Jergović / 25.12.2014. Leave a Comment

BLUE MOON Damir KarakašDamir Karakaš, “Blue Moon”, Sandorf, Zagreb 2014.

 

Novinarka Globusa u portretu pisca, u kojem se na nekoliko stranica uglavnom razmatra to gdje se u Zagrebu nekad mogla kupiti kožna jakna, ponesena majčinstvom ispovijeda čitateljima da je kćeri zavještala svoju kožnu jaknu.

 

Na tu ispovijed nadahnuo ju je Karakašev roman “Blue Moon” koji, kako ona veli, govori o rokabiliju, kokoticama i jednoj mladalačkoj potkulturi s kraja osamdesetih. O kultnim muzičkim klubovima i omiljenim bendovima.

 

Književna kritičarka Jutarnjeg u svojoj pretežito negativnoj kritici, rokabiliju i osamdesetima priključit će još i atmosferu studentskih domova, svjetujući autora da se vrati kratkim pričama. Ta preporuka zazvuči vrlo zlokobno, poput onoga Selimovićevog: “Pecaj ribu Ahmede Šabo!”

Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta

 

U Večernjaku nemušt prikaz napisat će kritičarka bez portfelja, koja će naći da je “Blue Moon” na početku “zamotan u duhanski dim” Kulušića, da bi joj se do kraja odmotalo kako “to nije laka knjiga”, ali ju je Karakaš “morao napisati”. Zašto je morao, da ga nisu oteli vanzemaljci, i, nastrani kakvi već jesu, prićerali ga da piše rokabili roman? Večernjakova kritičarka lucidno otkriva kako je to i roman o trudnoći, tojest o vremenu kada je, kako kaže, “trbuščić već vrlo zaokružen”.

 

Tu se Večernjak ne zaustavlja, nego, na tragu Globusovog masterpisa, šalje novinara da razgovara s piscem. Osim teme rokabilija i studentskih domova, tu se najednom pojavljuje i provokativno, pravo večernjakovsko pitanje: da, što pisac misli o svojim kolegama Anti Paveliću i Mili Budaku? Biva Ličani su, pa neka kaže.

 

Pokušajmo zamisliti novinara austrijskih novina – možda baš Kleine Zeitunga, pošto ga izdaje ista zaklada štajerske nadbiskupije – koji bi kojeg slavnog likovnog umjetnika, slučajem rođenoga u Gornjoj Austriji, upitao što misli o djelima akvarelista Adolfa Hitlera. A zašto bismo to zamišljali? Da bismo shvatili da je takvo pitanje izvan Hrvatske i hrvatskoga novinstva moguće samo među pijanom neonacističkom mladeži.

 

S Damirom Karakašem ne dijelim ništa. Prema književnoj zajednici iz koje je ponikao osjećam isto što i prema usmenoj bau-bau kulturi urođenika zapadnoga Senegala (koju sam upravo izmislio, pa mi je, možda, i ponešto bliža), savršeno sam ravnodušan prema kultu ličkoga barbarogenija i pariškoga uličnog svirača, i prema svoj toj površnoj mitomaniji u koju je čovjek upao valjda zato što mu se tako sviđa.

 

Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta.

Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru

 

Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru.

 

Ali to ne bi bio razlog za ovaj svojevrsni karakaševski outing. Prešutio bih pisca i knjigu, e da nije zavjere šutnje, tih laži i tog izluđivanja temom o kojoj Karakaš piše. Jesu li se to gospoda i mame uplašile, možda, logorskih vatri i lomača iz Savske, ili su, što je, pak, izvjesnije, naročito pošto ih zanima stručno i zavičajno mišljenje o hrvatskim književnim veličinama Budaku i Paveliću, s desnicom rukom uzdignutom do visine navlastite zadomspremnosti, solidarni s gospodom logornicima, pa imaju potrebu Damira Karakaša ekskulpirati i osloboditi od njegove teme?

 

Umjesto da knjigu spale, oni o njoj lažu. Umjesto da kažu istinu, majčinski ga savjetuju da peca ribu, a ne da vodi neku svoju osobnu pobunu. Pritom, gospođa u Jutarnjem smatra da je ta pobuna – koju i ne spominje – niskih literarnih dosega, što je naročito odvratno.

 

“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili.

 

Karakaš je nepodnošljivi mitoman kada govori o grubosti i primitivizmu svoga zavičaja. To što radi često je karikaturalno na način onoga balkanističkog orijetnalizma iz lošijih filmova Emira Kusturice (da se razumijemo: filmskog genija).

“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili

 

I to je ono što mi se u nekim njegovim knjigama ne sviđa, i što mi ide na živce u “Kino Lici” Dalibora Matanića. Ne bi mi toliko smetalo da nije načina glupavog i dubinski rasističkog na koji se urbana literarna klatež nad tim slojem Karakaševih sotija oduševljava. I to su, uglavnom, isti koji nas sad uvjeravaju da je “Blue Moon” roman o rokabiliju, studentskim domovima i neželjenoj trudnoći.

 

Ali kada ti njegovi nasilni očevi i djedovi iz svoje fundamentalne karikaturalnosti (koja, u boljim trenucima podsjeti na onaj divni, stari film Ettorea Scole…) najednom progovore o tome što je bilo, i što će opet biti, dakle o ratu i o klanju, priča biva neočekivano delikatna, u nekom višem smislu tačna i odgovorna prema svačijoj patnji. Uključujući patnju onih koji pate jer nisu u stanju da svoju nevolju artikuliraju, prožive i pregore. Iako to, možda, i ne želi, Karakaš nalazi empatiju za te stare ličke ustaše, za njihovu tragiku i njihovo kićenje tuđim krvavim perjem.

 

Drugi dio velike i istinske teme duže novele ili vrlo kratkog romana “Blue Moon” još je osjetljiviji i opasniji. Ustaška sotona koja se nad jamama pojavljivala na bijelome konju – kao što biva u mitskoj balkanskoj priči, kada na konju bijelcu dojaši spasitelj, heroj, maršal ili poglavnik – vraća se 1991. u liku ljubaznoga starčića u zahuktalom automobilčiću.

 

Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost.

 

Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća. Damir Karakaš je treći hrvatski autor koji je u umjetničkoj fikciji ustvrdio da se sa Srbima u Hrvatskoj nešto dogodilo. Prvi je bio Simo Mraović, romanom “Konstantin bogobojazni”, drugi Ante Tomić, u priči “Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi iz Hrvatske”.

 

Mraović je prezirom književnih komesara i životom plaćao svoju temu, dok je Tomić svoju platio onom kantom govana, iznad koje, kao intelektualni pokrovitelji i zaštitnici počinitelja, stoje Ivo Banac i Nino Raspudić, koji su ministra Ranka Ostojića obodrili u policijskoj odlučnosti da počinitelj zauvijek ostane neotkriven.

Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost

 

Karakašu se događa nešto opskurno, premda jednako represivno u duhu i izrazu: o knjizi mu govore, ali tako da zataje temu. Kao da su u Brežnjevljevom Sovjetskom Savezu objavili “Arhipelag Gulag”, i raspisali se kako knjiga govori o Beach Boysima i jahanju na valovima.

 

U jednom nedavnom intervjuu Damir Karakaš rekao je da se osjeća piscem boljim od svojih knjiga. Otprilike tako je rekao, a da njegovi sugovornici, kao ni ljubitelji ličke egzotike i pariških uličnih svirača, dakle ljudi koji ga ozbiljno nisu čitali, nikada ne shvate o čemu on, zapravo, govori. Napisao je roman koji mu neće donijeti dobra.

 

Ako ga ne budu čitali, bit će kao da ga nije napisao. Budu li ga čitali, život će mu postati teži, bit će više onih koji imaju potrebu da ga uvrijede, napadnu, pretvore u insekta; a u njegovoj književnoj zajednici hrvatskih bau-bau vračeva, bit će sve manje onih koji bi mu adorirali. Kako god, slijedi mu osamljenost.

 

A što bi istinski pisac – bolji od svake svoje knjige, pa zato piše sljedeću i najbolju – mogao i biti nego osamljen u zemlji u kojoj je sramota biti Srbin i peder, ali još je mnogo veća sramota poznati pradjedovsku krv na vlastitim rukama. Ta krv ono je što roditelji ostavljaju djeci, a ne kožne jakne i tambure.

 

Meni lično, koliko god bio hladan prema svima, i slučajnom smatrao svoju prebivališnu okolnost, milo dođe što će se “Blue Moon”, u izdanju LOM-a, čitati i u Beogradu. Pomisle li da je Karakaš suvremena hrvatska književnost, valja im samo reći: jest, ali svakim danom sve manje.

 

To je za pisca dobro, a kako je za čovjeka, nije ni važno. Čitatelja ne zanima kako je piscu kao čovjeku.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: “Blue Moon”, 2014., autograf.hr, autor, Damir Karakaš, EP, Harms, Hrvatska, knjiga, književnost, kritika, kultura, lektira, Miljenko Jergović, pisac, recenzija, Sandorf, ustaša, Zagreb, zločin

Hagiografija svagdašnjice

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 23.12.2014. Leave a Comment

Vincent 1Pretpostavljam da distributeru nikad nije lako donijeti odluku da značenjski promijeni naslov nekog filma; sve mi se čini i da je svetački predikat iz izvornog naslova Saint Vincent u hrvatskoj distribuciji izbačen prije zbog mogućih nesporazuma nego zbog obogaćivanja filmskog doživljaja. Svejedno, kanonizacija koju je izgubio u prijevodu uvelike pomaže novome filmu Billa Murrayja – zato što je riječ o novome filmu upravo Billa Murrayja.

 

Priču htjeli-ne htjeli znate otprije: čangrizavom starcu u život uđe dobrodušna duša uz koju starac doživi emocionalnu katarzu i izađe iz svoje cinične ljušture. Arhetipska inačica takvog lika je Melvin Udall u tumačenju Jacka Nicholsona; od filma Bolje ne može prošlo je, ipak, već sedamnaest godina, a u međuvremenu je obrazac postao vulgarna parodija samog sebe kroz filmove u rasponu od Bad Sante do Bad Grandpe i obratno, kako god bili prevedeni.

Bill Murray ima sreće s gubljenjem u prijevodu: kad je ostao bez svetačkog predikata u naslovu, njegov je “Vincent” stekao posve nov prostor doživljavanja i tumačenja

 

Sad kad Vincent dovodi Billa Murraya u priliku da postane zločesti djedica, neizbježna reakcija glasi: a koga bi drugog? Murray se s godinama dokazao kao jedan od ljudski čangrizavih glumaca u Hollywoodu punim plastičnih pojava koje pristaju igrati igru kolegijalnosti: kad nije dobio Oscara za film Izgubljeni u prijevodu, usudio se otvoreno djelovati razočarano, umjesto da zdušno zaplješće dobitniku, kako se to očekuje.

 

S godinama Murray biva sve teži karakter, sve manje spreman na suradnju – nastavak Istjerivača duhova nismo dobili već četvrt stoljeća uglavnom zbog njegove čangrizave nedokazanosti. Drugim riječima, Murray jest Vincent u stvarnom životu, s manjim razlikama. One pak omogućuju njemu i redatelju Theodoreu Melfiju da ipak oblikuju fiktivni lik koji je samo temeljen na osebujnostima glavnoga glumca.

 

Ključna među tim razlikama ona je klasna: kao i šačica likova koji ga okružuju, Vincent je izdanak prave američke radničke klase, one koja je u današnje vrijeme dovedena na prosjački štap. Koliko god bio oblikovan prema Vincentovu liku, Vincent onu snagu koju ima crpi i iz socijalnog karaktera odnosa koji u njemu vladaju.

Radnju filma svakako znate otprije, jer je otkrivanje zlatnog srca podno čangrizave vanjštine opće mjesto povijesti melodrame: ipak, divno je gledati Billa Murrayja u ulozi koja tako dobro odgovara njegovu pravom karakteru

 

Vincent je, naravno, samac: nije ga naročito briga što će bilo tko misliti o njemu, a svoje rane nosi na tako vidljiv način da nije upitno kako će se film posvetiti njihovu liječenju kad se u kuću do njegove dosele medicinska tehničarka Maggie (Melissa McCarthy, za promjenu više nego podnošljiva u ulozi koja od nje ne traži karikiranu komičnost) i njezin sinčić Oliver (Jaeden Lieberher, u izuzetno uvjerljivom nastupu).

 

Odnos koji se razvija između Vincenta i Olivera nositelj je cijele melodrame, uvjerljive i umiješno ispripovijedane ma koliko očekivana bila: Murray se pokazuje kao vrlo velikodušan glumac kada malom kolegi ostavlja prostora da zasja u ulozi koja bi mu mogla stvoriti karijeru.

 

Vincent 2Ipak, Melfijeva razmjerna neiskusnost dolazi do izražaja kad možda i prevelik prostor u filmu posvećuje preobrazbi Vincenta u svetog Vincenta: iz engleskog je naslova i više nego očito da će iza mrzovoljnosti postupno izmiliti slomljena i razočarana milost.

 

Umnogome je zahvalnije gledati film bez prethodnog saznanja o tome, jer Murray je upravo najbolji dok prikazuje čovjeka koji se cijelog života trudio i borio nešto stvoriti, da bi završio usamljen i nemoćan, u oskudici iz koje proizlazi cijeli njegov odnos prema ostatku svijeta.

 

Vincent 3Izrazi topline i suosjećajnosti za koje je još sposoban – uz Olivera usmjereni još samo prema supruzi koja ga se više ne sjeća, a koju je smjestio u starački dom koji si ne može priuštiti, te prema Daki, ruskoj prostitutki koju Naomi Watts tumači na najkarikiraniji način u cijelom ansamblu – mogli bi biti dovoljni da sami nazremo sve što se o stvarnoj ljudskosti u liku poput Vincenta treba znati.

 

Ali ne: baš poput djeteta kojemu povjerava ulogu hagiografa, film odlučuje sve to ispisati velikim slovima i naposljetku nagraditi Vincenta aplauzom svih sugrađana, znanih i neznanih.

 

Vincent 4Time Vincent preteže prema melodrami, predvidljivoj i prejednostavnoj, kakva nije morao biti: Murray nije samo idealan glumac za ovakav lik, nego i glumac koji je mogao sve reći o njemu i bez potrebe za posezanjem prema takvim dramaturškim štakama.

 

Potreba da u svakome vidimo samo ono dobro i da u konačnici svakoga odriješimo grijeha jest duboko djetinjasta, pa se u kontekstu filma još i može oprostiti djetetu; no kad se cijeli film nadoveže na takav sentiment, onda gubi mogućnost da postane nešto više od onoga što je mogao biti.

Lijepo je vidjeti američki film smješten gotovo isključivo u radničku klasu i sposoban kazati pokoju istinu o nedaćama njezinih današnjih pripadnika, napose žena i djece. Još samo da nije bio tako djetinjast u tome

 

A film izgleda kao da je mogao biti više: snimio ga je stari majstor John Lindley na 35mm filmskoj vrpci, pa su rakursi, boje i teksture same slike više nego dobrodošlo olakšanje čak i u digitalnoj projekciji.

 

Da je u Melfijevu ukupnom pristupu priči bilo više spremnosti da zalazi u zahtjevnija i teže odrediva mjesta odluka i posljedica koje nose – mjesta kakvima je izdašno obdario Vincentovu karakterizaciju – ovo je mogao biti dokumentaristički stvarniji, uvjerljiviji i napokon dugotrajniji film. Ovako, mora ga se pogledati jedanput zbog Murraya, ali na drugo gledanje film neće moći donijeti ništa naročito nova.

 

Možda se više od toga i ne može očekivati od filma proizvedenog pod producentskom palicom Harveyja Weinsteina, vjerojatno zadovoljnog i konačnim djelom i njegovim uspjehom: Vincent nije značajno slabiji od melodrama kakve su kroz povijest tvorile osnovni proizvod Hollywooda.

 

Šteta je samo što nije i nešto više – složeniji prikaz konteksta i ljudi o kojima progovara, film koji će biti u stanju u svakome čovjeku vidjeti i ono demonsko, a ne samo ono svetačko.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: autograf.hr, Bill Murray, CSI, glumac, Hagiografija, Hollywood, Jack Nicholson, Jaeden Lieberher, Maggie, Melissa McCarthy, Melvin Udall, Multiplex, Naomi Watts, Oliver, recenzija, redatelj, Saint Vincent, Vladimir C. Sever

Revolucija ruganjem

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 24.11.2014. Leave a Comment

Mockingjay 1Dosadašnji nastavci serijala Igre gladi bili su komercijalno uspješni, razmjerno zanimljivi i podosta nepronični – barem što se tiče političkog svjetonazora koji promiču.

 

Radnja im je, pak, bila možda i odviše jasna. Prve Igre gladi i nastavak Plamen strukturalno su sličili kao jaje jajetu: mladi iz dvanaest okruga distopijskog Panema, nastalog raspadom SAD-a, bivali su odvođeni u gladijatorske igre međusobnog istrebljivanja.

 

One su se prenosile ostatku stanovništva putem sveprisutne televizije u vidu reality showa, uz opsežnu prethodnu pompu i pretvaranje tih zlosretnih Posvećenika u medijske zvijezde.

 Bilo da je Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, ili krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu, protagonistica propagande ne smije biti samo Katnis Everdeen. Ako nije figura na šahovskoj ploči, tko je ona, pita se Šojka Rugalica: 1. dio

 

A premda je očita poanta bila u manipulacijama koje time provode središnje vlasti Kapitola, nije bilo sasvim jasno na koji se stvarni fenomen tvorci filmova pritom referiraju – je li u pitanju način na koji onih 1% uspijeva ugnjetavati preostalih 99%, ili način na koji umjetni populizam pokreta Tea Party pokušava razoriti socijalnu državu. Kao najotvorenije politiziran filmski fenomen našeg vremena, Igre gladi bile su neobično ambivalentne oko određivanja predznaka svoje političnosti.

 

Šojka Rugalica: 1. dio u izvjesnoj mjeri pojašnjava stvari – ako se usložnjavanje može podvesti pod pojašnjavanje. Kako se ispostavlja, razaranje arene Igara na kraju Plamena doista je donijelo sveobuhvatne promjene, kako u Panem, tako i u svijet trilogije Suzanne Collins.

 

Nema više Igara gladi, za početak. Preživljavanje većeg broja Posvećenika u Kvartalnoj pokori – i njihov bijeg u Okrug 13, koji se dosad proglašavao uništenim, a zapravo je bio skriven – stvorilo je poveliku noćnu moru za kapitolski PR, dobrim dijelom i zato što se za glavnoga manipulatora Plutarcha Heavensbeeja ispostavilo da radi za revolucionare.

 

Caesar Flickermann više nije napirlitani voditelj izravnog prijenosa iz pakla, nego ozbiljni dušebrižnik glavnog Posvećenika zadržanog u vlasti Panema. A svi znaju da je taj momak, Peeta Mellark, partner protagonistice Katniss Everdeen. Kamere su podrobno prenosile sve stadije njihove veze, od zbližavanja na njihovim prvim Igrama gladi i prijetnje zajedničkim samoubojstvom, do objave da čekaju bebu neposredno prije početka njihovih drugih Igara.

Nužnim objektiviziranjem konteksta u kojem Katniss donosi svoje odluke – tako tipične za žanr Young Adult književnosti iz kojeg potječe – film uspostavlja odnos prema širem političkom kontekstu ovog svijeta koji je u knjigama oduvijek bio prezamršeno, čak nedokučivo upleten

 

Peeta je sve dosad bio trn u oku Kapitola. Sada mu je glavni adut u rukavu. Nema veze što govori pod očitom prisilom: Flickermann je tu da modulira emotivni dojam, a sadržaj riječi pamti se dulje od konteksta. S druge strane medijskog poprišta, Heavensbee odlučuje parirati bacanjem Katniss u protukampanju. Brending nadimka joj se mijenja: više nije Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, nego krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu.

 

Bilo da je figura na šahovskoj ploči negativaca u bijelom ili pozitivaca u crnom, ona ne smije biti Katniss Everdeen; njezin odnos prema Peeti mora biti uvjetovan onime što propagandisti žele da bude. Gdje tu ima mjesta za ne samo iskazivanje stvarnih osjećaja, nego čak i za samo shvaćanje što bi ti osjećaji trebali biti? To je vrlo zanimljiva pozicija za protagonisticu bilo koje drame, a pogotovo drame temeljene na trilogiji knjiga za mlade i namijenjene masovnoj publici.

 

Mockingjay 2Pritom je dodatna sretna okolnost to što je Katniss, naravno, Jennifer Lawrence, glumica koja je naporedo s radom na ovoj franšizi dobila jednog Oscara iz ukupno tri nominacije i promaknula se u uvjerljivo najveću filmsku zvijezdu naših dana. Iz medija znamo o njoj i više nego što bismo htjeli, pod nadimkom JLaw. Samo ne znamo razgraničenje nje i tog medijskog identiteta.

 

Ove paralele između filmske Katniss i glumice koja je utjelovljuje daju potpuno drugačiju i, u ovom slučaju, neočekivano primjerenu dimenziju tumačenju primarnog teksta. A primarni tekst ionako vapi za usložnjavanjem tumačenja.

 

Mockingjay 3Iako je Collins u knjizi naznačila sve teme filma, ondje one robuju kako formatu, tako i načinu njihova prikaza. Format je nesretni Young Adult, žanr pisanja za stariju tinejdžersku publiku koji je okupirao knjižare prije desetak godina nakon Sumraka Stephenie Meyer: format neizbježno uključuje mladu ženu koja prvi put biva primorana donositi sudbonosne životne odluke, a kontekst u kojima ih donosi uvijek je u isti mah za stupanj-dva povišen u odnosu na stvarnost, te suštinski ovisan o njezinim uvijek intimnim, uvijek posve subjektivnim i emotivnim odlukama.

 

Young Adult priče uvijek su zbog toga podosta sumnjive, te čak i uz najbolju volju ne mogu ne ostaviti pomalo ljigav dojam projiciranja najneosvještenijih potreba ciljane publike u kontekst fantastičkog samoostvarivanja. Katniss u ovom dijelu priče nije pošteđena takve karakterizacije: oko nje se, napokon, dižu revolucije i ruše svjetovi, tisuće ljudi gladuju i ginu, što ona uspijeva primijetiti tek kad i ako joj Heavensbeejeva PR ekipa stavi to pod nos.

 

Mockingjay 4Kao noseće lice revolucionarne propagande, Katniss Everdeen je potpuno neosviještena. To ima gotovo pogubno djelovanje na cjelinu u kontekstu knjige, gdje je način pripovijedanja stara dobra ich-forma. A to pak znači da smo osuđeni na njezinu ograničenost: Katniss je ipak jedva obrazovana cura iz rudarskog okruga, pa je Collins primorana štošta uplesti između redaka.

 

Filmovi nikad nisu imali taj problem, tako da su već od prvoga bili složenija i zanimljivija djela.

 

Ovaj treći dio, ma kako nezgrapno naslovljen bio, naročito se dobro koristi tim izmještanjem točke gledišta – u filmu sagledavamo Katniss kroz prizmu šireg svijeta, umjesto da je obrnuto.

 

Mockingjay 5Obrat je presudan, i to ne samo zato što ističe pijunsku narav nje kao Šojke Rugalice, nego i zbog toga što podcrtava one njezine vidove zbog kojih je ipak protagonistica – požrtvovnost, nesebičnost, rijetko zrnce integriteta u igrama moći koje je okružuju. Umjesto da sve to bude nerazmrsivo zapleteno u ograničenja njezina karaktera, na ekranu ono biva jasno istaknuto.

 

Isto vrijedi i za revoluciju kao takvu. Dok su joj povodi sada dovoljno jasni, nad cijelim filmom visi sjenka sumnje u ciljeve za koje se ona vodi. Okrug 13, središte otpora u kojem je smještena glavnina radnje, ne djeluje kao naročit bastion univerzalnih ljudskih prava: cijeli je pod zemljom i najviše podsjeća na katakombe radništva iz Langova Metropolisa. Kao i tamo, poanta priče je u klasnoj borbi, ali ispostavlja se da je Katniss zasad preslaba da je nadiđe, za razliku od Marije ondje. Njezina Šojka Rugalica tu je u isti mah i nesebični protagonist i manipulativni antagonist – ljudska i robotska Marija u istoj osobi.

 

Mockingjay 6Već je dovoljno čudno što se jedan blockbuster uopće bavi takvim temama – američka ih se kinematografija nije dotaknula još od, također dvodijelnog, Soderberghova Chea iz 2008. Još je čudnije što se, za razliku od praktički svih pretendenata na masovnu prodaju kinoulaznica (a prethodni je nastavak bio najgledaniji film 2013., barem u Sjevernoj Americi), Šojka Rugalica: 1. dio gotovo u potpunosti odriče akcijskih prizora kao okosnice svoje zanimljivosti. Znamo te likove, znamo te Igre, znamo koliki su ulozi i znamo što ne želimo. Film se sad pita što zapravo želimo. I zasad, barem, uspijeva dovesti sve odgovore na to pitanje pod poveliki upitnik.

 

A nije li to suštinski točno kad su svi ustanci i sve revolucije u pitanju?

Posve je čudno što se jedan film namijenjen masovnoj konzumaciji bavi temama koje američka kinematografija zapravo i ne dodiruje – ako izuzmemo naslove poput također dvodijelnog Soderberghova Chea iz 2008.

 

Unutar konteksta Young Adult filmova, razdvajanje posljednjeg nastavka franšize na dva dijela u zadnje je vrijeme postalo prije komercijalna praksa nego dramaturška nužnost. Svatko tko je posvjedočio glacijalnom tempu Darova Smrti svjestan je od toga.

 

Za razliku od Harryja Pottera, Bella Swan barem je imala dvije stubokom različite priče u razdvojenom Praskozorju. Čini se da će istim putem poći i Šojka Rugalica.

 

Katniss Everdeen očito čeka još sva sila iskušenja i obrata u drugom dijelu ovog filma, koji nam stiže tek za godinu dana. Dotad ostajemo uz nju na najnižoj, najdepresivnijoj i najneodređenijoj točki na kojoj se ijedan blockbuster suvremenog doba odlučio zaustaviti.

 

Već samo zato što se usudio doći dotle ovo postaje film vrijedan ozbiljnog razmatranja; zbog retroaktivnog isticanja intrigantnijih vidova prethodnika posredno poboljšava cjelinu Igara gladi. A ako postignutim uspjehom natjera voditelje ostalih franšiza da se počnu izlagati većim rizicima, mogao bi još i postati prijelomna točka u tumačenju zeitgeista unutar multipleksa.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: autograf.hr, blockbuster, CSI, film, Fritz Lang, glumac, Igre gladi, Katniss, književnost, Metropolis, Multiplex, Panem, plamen, protagonist, recenzija, redatelj, SAD, Soderbergh, šojka, Suzanne Collins, Vladimir C. Sever, Young Adult

Međuzvjezdane suze

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 10.11.2014. Leave a Comment

Interstellar 1Kao i mnogo toga vezanog uz Posebnu teoriju relativnosti, njezino dosadašnje izbivanje iz znanstvenofantastične kinematografije popriličan je paradoks. Ta prekretnica u znanstvenom shvaćanju otajstvenog odnosa prostora i vremena gotovo je potpuni suvremenik znanstvene fantastike na filmu – ali putevi su im se nakon više od stoljeća prvi put susreli tek sada.

 

Prema dostupnim svjedočenjima, Interstellar se dugo rađao. Prvotna ideja potekla je od producentice Lynde Obst i teoretskog fizičara Kipa Thornea nakon rada na Kontaktu, jednom od posljednjih ambicioznih pokušaja Hollywooda da prikaže međuzvjezdano putovanje temeljem onoga što zaista znamo.

Iako su vršnjakinje, filmska znanstvena fantastika i Posebna teorija relativnosti sve dosad se nisu uspjele susresti. Ali ako netko može ekranizirati Einsteina, to je vjerojatno Christopher Nolan

 

Kontakt je premijeru imao još 1997.; bilo je potrebno još desetljeće razvoja projekta pod redateljskom paskom Stevena Spielberga, te još godine rada scenarista Jonathana Nolana i, naknadno, njegova brata Christophera kao novog redatelja, da film dospije na velika platna. U jednom od manjih paradoksa vezanih uz ovaj film, glavnu mušku ulogu kao i u Kontaktu tumači Matthew McConaughey. Ipak, sličnosti tu prestaju.

 

Već od prvih kadrova filma – što naročito upada u oči pri ponovnim gledanjima – jasno je da su se braća Nolan odlučili uhvatiti izravno u koštac glavnim s relativističkim paradoksom, onim vezanim uz protok vremena. Još od 1905., kad je Einstein iznio svoju s vremenom dokazanu hipotezu, slutimo da bi za čovjeka koji se kreće brzinom bliskom (ali nikad ravnom) svjetlosnoj vrijeme teklo sporije nego nama na Zemlji.

 

U školi nam to predočavaju kao paradoks blizanaca: jedan blizanac krene na takav međuzvjezdani put i vrati se nakon što je za njega prošlo nekoliko godina, te shvati da su za drugog blizanca u međuvremenu prošla desetljeća. Školski je primjer znanstveno zoran, ali dramaturški prijetvoran: odlučivši ga primijeniti na drugačiji par likova, Nolanovi su dobili upečatljiviji prikaz cijene koju međuzvjezdano putovanje nosi.

Zadatak je u “Interstellaru” zaista masivan, masivan do razine brzine svjetlosti, dapače kvadrirane brzine svjetlosti, ali cijeli taj nepojmljivi iznos u konačnici je samo istovjetan razini emocionalne energije koja ostaje s druge strane znaka jednakosti

 

McConaughey je ovdje, naime, prije svega otac, pa tek onda međuzvjezdani putnik. On živi u nelagodno uvjerljivom prikazu američkog Srednjeg zapada, tek nekoliko desetljeća udaljenom od današnjega. Nekada je bio astronaut, ali tom budućem svijetu astronauti ne trebaju – baš kao ni bilo kakvo drugo inženjersko zanimanje: to je svijet u kojem su se današnje globalne strukture raspale. Nema savezne vojske, nema čak ni ubrojive savezne vlasti. Neimenovana tvorevina koju McConaugeyjev Cooper nastava čak je iz školskog kurikuluma izbacila povijesni podatak o čovjekovu slijetanju na Mjesec, proglasivši ga propagandnom obmanom.

 

Budale vladaju ovim svijetom, pa nije ni čudo da propada u jednoj ekološkoj nedaći za drugom. Usjevi izumiru, zemlja se pretvara u prašinu, a Cooperu postaje jasno da čovječanstvo na takvom planetu ne može više dugo istrajati. Kao pravi bivši astronaut, on vjeruje – a Nolanovi žele da povjerujemo s njim, jer cijela njihova priča ovisi o tome – da ljudska budućnost leži među zvijezdama. Pa kad ga paradoks dovede na prag jedine organizacije koja mu još može omogućiti odlazak na međuzvjezdano putovanje, Cooper prihvati svoju sudbinu.

 

Interstellar 2U bilo kojem klasičnom književnom SF-u – recimo, iz pera Arthura C. Clarkea, čijem djelu inače Nolanovi odaju neskrivenu počast – ta bi sudbina bila tako epohalna da bi zasjenila sve intimne vidove astronautova života. To objašnjava, recimo, steriliziranu ljudskost astronautskih likova filma 2001.: Odiseja u svemiru, kojem je Clarke bio koscenarist. Nolanovi shvaćaju da je to tek dio jednadžbe. Zadatak je u Interstellaru zaista masivan, masivan do razine brzine svjetlosti, dapače kvadrirane brzine svjetlosti, ali cijeli taj nepojmljivi iznos u konačnici je samo istovjetan razini emocionalne energije koja ostaje s druge strane znaka jednakosti.

 

Jednadžba Interstellara stoga glasi Emo = mc2. A na gledatelju je da prihvati ili ne prihvati može li pronaći u sebi širine da prihvati kako znanstvene, tako i emocionalne vidove ove priče.

 

Cooper, naime, na Zemlji za sobom ostavlja dvoje djece. Stariji sin Tom voljan je ne poći očevim stopama i zadovoljiti se životom običnog farmera. Mlađa kći Murphy očevo je dijete: dobila je ukor u školi jer se drznula izjaviti da vjeruje u stvarnu povijest, a ne u teorije zavjere. Murphy je tek desetogodišnjakinja, ali bistra je i britka kako to samo djeca prije puberteta mogu biti. Nazvana po paradoksu zvanom Murphyjev zakon – koji ne kaže, kako se to uvriježeno misli, da će se dogoditi sve loše što se može dogoditi, nego tek samo da će se dogoditi sve što se može dogoditi – ona utjelovljuje svoje ime na načine koje samo Nolanovi mogu smisliti.

 

Interstellar 3Što je važnije, ona utjelovljuje sve što Cooper voli na ovome svijetu. A u možda najugodnijem, makar i najpotresnijem iznenađenju filma, mlada Mackenzie Foy – glumica dosad poznata, kad smo kod paradoksa, iz posljednjeg nastavka Sumraka – tumači je na tako uvjerljiv i nepatvoreno točan način da ovim nastupom smjesta staje uz bok najboljim dječjim ostvarenjima na filmu, bez obzira na žanr, bez obzira na epohu. Mala Murphy je srce Emo strane filma.

 

Drugi dio jednadžbe je sve ono što od redatelja Nesanice, Prestiža i Početka možete očekivati: golema, beskrajno ambiciozna i besprijekorno orkestrirana slagalica koja uspijeva od krajnje ezoteričnih intelektualnih koncepata stvoriti napetu priču s visokom razinom dramskog naboja i suptilno profiliranim likovima. Ali za razliku od dosadašnjih Nolanovih djela, ma kako majstorska bila, emotivna snaga priče o ocu koji napušta kćer znajući da će odlaskom između sebe i nje postaviti barijeru vremena – vremena, tog suca strašnijeg od smrti – prožima sve ostalo.

 

Kakve li razlike, recimo, u odnosu na Početak, gdje je slična priča o ocu razdvojenom od svoje djece posve hladno zadržala djecu na razini puke odgonetke rebusa, dok je rebus sâm bio cijela poanta. Kakve li razlike u odnosu na bilo koji dosadašnji film Christophera Nolana, zapravo.

 

Interstellar 4I tu leži ključni paradoks Interstellara. Znamo da je autor ovog filma sposoban – više od ijednog danas aktivnog, zapravo – za vrhunski intelektualizam u dramaturškom oblikovanju svojih djela. Znamo i to da se njegov film, po prirodi stvari, zapušta u spekulativnu fikciju kad predočava, temeljem vrlo stvarnih znanstvenih modela Kipa Thornea, kako bi mogli izgledati fenomeni poput prostor-vremenske crvotočine ili singulariteta, famozne crne rupe koja izlazi iz okvira relativističkog svemira.

 

Svi ti prizori ne samo da su maestralno prikazani, nego su prožeti dramatičnošću utemeljenom na istinski ljudskim likovima astronauta i znanstvenika koji se s njima suočavaju. U pitanju je ipak opstanak čovječanstva, a Nolan je vještinu pričanja priča o toj temi izbrusio otkako nadzire ekranizacije superjunačkih stripova iz ergele DC Comicsa. A astronauti su, za sve nas iz svemirske ere, istinski superjunaci.

 

Ne, paradoks ne leži u vještini, nego u poanti. Budući da, kao nijedan smrtnik, ne može znati što leži s one strane crne rupe, Nolan mudro – prvi put istinski mudro u dosadašnjoj karijeri – ostaje na onome što zna da leži s ove. A to je razdvojenost. To je gubitak. To je nedostajanje. Jednom riječju, to je ljubav.

Jednadžba “Interstellara” stoga glasi Emo = mc2. A na gledatelju je da prihvati ili ne prihvati može li pronaći u sebi širine da prihvati kako znanstvene, tako i emocionalne vidove ove priče

 

I onda se, u mađioničarskom triku za koji mu dosadašnji filmovi daju puno pravo, triku koji mu Kip Thorne vjerojatno dopušta, a čiju je uvjerljivost gradio iz kadra u kadar, iz motiva u motiv, Nolan usuđuje ustvrditi da je ta ljubav vezivno tkivo svemira, ravno još nedokučenoj gravitaciji.

 

Onaj tko se jednom potrudi istinski proživjeti Interstellar može na takvo poentiranje reagirati ili dizanjem obrva, ili puštanjem suze. Kad smo kod suza, čak i najokorjeliji emotivac priznat će da ih je prolio više na kraju prve četvrtine filma, ili na njegovoj polovici, nego na samome kraju – što nije najuputnija putanja melodramske dramaturgije. Ali Interstellar nije melodrama.

 

Interstellar je dosad najveći filmski poziv u ovome stoljeću da ne idemo maleni ispod zvijezda. Obrazložen poziv, upečatljiv poziv, poziv protegnut da odlazak među zvijezde. Ali i poziv koji u isti mah zna da smo ispod, iznad i između zvijezda oduvijek bili, te da u prihvaćanju svoje posve moguće budućnosti izvan okrilja rodnog svijeta ne možemo i ne smijemo zaboraviti onu poimence najsvetiju stvar kojoj nas je život na njemu naučio.

 

(Ljubav, naravno. Onaj najveći paradoks.)

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Arthur C. Clarke, autograf.hr, Christopher Nolan, CSI, Einstein, Emo, fizika, Hollywood, Interstellar, Lynde Obst, Matthew McConaughey, mjesec, Multiplex, paradoks, recenzija, Steven Spielberg, Vladimir C. Sever

Spašavanje tenkića Furyja

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 03.11.2014. Leave a Comment

Fury 1Rijetko je koje životno iskustvo spaja suštinsku traumatičnost s otkrivanjem ljubavi prema životu tako snažno kao odlazak iz civilnog života u rat. Znate već: danas ste mladić sa svojim nadama, ambicijama i ljubavima, a već sutradan običan vojnik dodijeljen toj i toj postrojbi u cilju odlaska na to i to bojište kako biste se na njemu borili – ili, vjerojatnije, postali topovsko meso.

 

Tlo vam propadne pod nogama. Poveznice između svijeta jučerašnjice i današnjice jednostavno puknu, i nađete se primorani razmišljati o svojem i tuđim životima na način koji se suštinski protivi svemu što vas je iskustvo dotada naučilo. Svi planovi nestanu kad vam svaka sljedeća sekunda može doći glave. Ubijate da ne biste bili ubijeni; objašnjavate samome sebi da ubijate one koji bi ubijali nevine, one koje branite, a to ipak ne znači da ne ubijate. I da ne živite s tim.

Da je bio smišljen kako treba, “Fury” je mogao biti “Na zapadu ništa novo” za rat koji prikazuje. Ali niti je Ayer kao pisac ravan Remarqueu, niti je ratni veteran: likovi ovog filma imaju mentalitet plaćenika, a ne unovačenih vojnika

 

Rat je najtočnija vizija pakla dostupna na ovome svijetu, bilo da vas odnese ili da nastavi tinjati u vama po povratku u civilni život. Ipak, stvori vam bliskost sa suborcima nemjerljivu s bilo kojim civilnim iskustvom, jer jedni drugima čuvate glavu iz sekunde u sekundu; dade vam novi uvid u ljepotu svijeta, jer shvatite da mjeseci i priroda još teku oko vas, ne hajući nimalo za razaranja i zvjerstva koje ljudi nanose jedni drugima. A mir oduzet na javi nadoknadi vam se u snovima. Nikad, ni kao beba, nisam sanjao tako lijepo kao na ratištu.

 

David Ayer nije posve lišen vojnog iskustva: služio je kao podmorničar u Ratnoj mornarici SAD-a. To mu je dalo priliku za ulazak u Hollywood kad je trebalo preraditi scenarij za film U-571 iz 2000. godine. Dotična fikcija o podmorničkim bitkama u II. svjetskom ratu brzo je proglašena jednim od najvećih povijesnih falsifikata koje se industrija snova drznula stvoriti. Činjenica da su Britanci, a ne Amerikanci, uspjeli probiti nacističke šifre ipak nije potpuno nepoznata.

 

Nakon te blamaže Ayer je nastavio pisati scenarije: već sljedećim, za film Dan obuke, donio je Oscara Denzelu Washingtonu. U proteklih desetak godina okrenuo se režiji, s promjenjivim uspjehom – posljednji mu je film bio Sabotaža, novi doprinos neuspjelim pokušajima obnove karijere Arnolda Schwarzeneggera, ali Teška vremena, Kraljevi kvarta i Policijska patrola dali su naslutiti da Ayer ima stvarnog talenta, kao i težnju da beskompromisno izrazi svoj nihilizam.

Faktura “Spašavanja vojnika Ryana” teško naliježe na “Fury” u nizu pojavnih vidova, ali duh Spielbergove emocionalne inteligencije potpuno izmiče Ayeru, uvjerenom da mu vojno iskustvo daje uvid u ratno

 

A nihilizam je suštinski izazov svakome tko želi pričati ratne priče.

 

Fury, daleko najambiciozniji Ayerov projekt do danas, donosi fiktivnu priču o posadi jednog američkog tenka u završnim danima II. svjetskog rata, iz vremena kad su se operacije na Zapadnom bojištu preselile u samu Njemačku, kad je nacistička zvijer suočena sa svojim Götterdämmerungom iskesila sve preostale zube, čvrsto odlučna da ostane đubre do kraja. Riječ je o razdoblju “posljednjeg pravednog rata” rijetko viđanom na velikim ekranima.

 

Da je bio smišljen kako treba, Fury je mogao biti Na zapadu ništa novo za rat koji prikazuje. Ali niti je Ayer kao pisac ravan Remarqueu, niti je ratni veteran: vjerojatno nijedan film koji sam u životu gledao ne prenosi tako plastično razliku u shvaćanju rata između nekoga tko je u njemu bio i nekoga tko, kao Ayer, nije – ali zbog vojnog iskustva misli da zna o čemu govori.

 

Fury 2Činilo bi se da jedan bivši podmorničar može shvatiti mentalitet tenkista, iskustvo muškaraca stisnutih u čelični oklop i prisiljenih na poimanje okolnog bojišta putem instrumenata, što nosi dodatnu razinu otuđenosti i ranjivosti psihi samih vojnika. Ipak, ako način na koji prikazuje likove u Furyju išta govori o stvarnom Ayerovu vojnom iskustvu, onda je to porazno po U. S. Navy.

 

Posada tenka M4A3E8 Sherman (u filmu se nijednom ne spominje čak ni to prepoznatljivo “Sherman”, nažalost – podatak je s Wikipedije) nazvala je svoj ratni dom od milja Fury i u njemu prošla cjelokupni američki ratni put, od sjeverne Afrike do zapadne Njemačke. Očekivalo bi se da su ti ljudi jedni drugima bliži nego braća, ali ne: međusobno se ophode s toliko pasivne agresije da bi se očekivalo da jedan drugoga prvom prilikom zakolje na spavanju.

 

Fury 3Film Fury ne prikazuje ih nijednom na spavanju. Stoga ne znamo imaju li potrebu mašiti se noža, ili pak sanjaju najdivnije snove. Dok su budni, doduše, neprestano se omalovažavaju, vrijeđaju, prijete i podmeću. Ayer vjerojatno smatra kako takvim prikazom likova dočarava teški PTSP kakav se može očekivati kod ljudi koji su godine proveli na prvoj crti. Vara se.

 

Teško je iz današnje perspektive uopće shvatiti činjenicu da Sjedinjene Države nisu imale stajaću mirnodopsku vojsku sve do kraja II. svjetskog rata. Likovi ekvivalentni posadi Furyja bili su civili sve do ulaska Amerike u rat. A civil stavljen u uniformu i poslan na bojište zadržava svoj nagon za funkcioniranjem u obiteljskoj zajednici tako što ga prenosi na postrojbu, vod ili posadu. Veliki je falsifikat usmjeravati simptome PTSP-a na suborce: ima razloga zašto redatelji iz naraštaja zlatnog doba Hollywooda – koji su do posljednjega sudjelovali u ratu – nikad to nisu prikazali ovako kao Ayer. Nije stvar u cenzuri iz onoga doba: vojnici se tada nisu tako ponašali.

Dramaturgija filma posve je amorfna: posada naslovnog tenka nema ni zadatak ni cilj koji bi uobličili radnju. Prepušten zbivanjima, “Fury” ne uspijeva čak ni dočarati onu neprestanu neizvjesnost koja odlikuje rat i jedino rat

 

Mentalitet Ayerovih likova vjerojatnije je prenešen u povijesni kontekst iz današnjeg vremena, kad se američka vojska sastoji od karijeraca kojima bi plaćenici iz aktualne permutacije Blackwatera u bilo kojem trenutku mogli oduzeti posao.

 

Steven Spielberg, vječni civil koji je u svoje Spašavanje vojnika Ryana unio duboki pijetet prema veteranima II. svjetskog rata, imao je dovoljno emocionalne inteligencije da shvati što se G. I.-jevima motalo po glavi. Faktura Ryana teško naliježe na Fury, od prizora u kojem zapovjednik tenka (Brad Pitt, neobično nabildan za lik čovjeka koji zadnje dvije godine nije mogao do teretane) prikriva činjenicu da mu se ruke tresu, preko surogata publike (Logan Lerman) koji bar pokušava naći razlog da ne zakolje kolege u snu, pa do faktografski izvrsno insceniranih prizora bitaka. Ali duh tog filma potpuno mu izmiče.

 

Fury je snimljen u Engleskoj u jesen 2013. godine. Engleska je odabrana zato što se ondje čuva najveći broj pravih tenkova iz onog vremena: zaista, prošetajte se obalom Portsmoutha, recimo, i sva je prilika da ćete naići na pokojeg savršeno očuvanog Shermana. Tenk Fury u filmu je pravi ratni Sherman (doduše M4A2E8), a i superiorni nacistički Tiger 131 pravi je ratni tenk – jedini sačuvani na svijetu. Prizor bitke Shermana i Tigera vrijedan je plaćanja ulaznice.

Ne znam jesam li jedini ratni veteran među recenzentima ovog filma: znam da me kao ratnog veterana “Fury” razljutio više nego kolege civilne kritičare. Nomen je možda ipak omen, zar ne?

 

Ostatak filma nije, doduše. Ayerov scenarij nevjerojatno je amorfan: osim činjenica da je posada tenka u završnim danima rata, da je u Njemačkoj i da iskreno mrzi naciste, dramaturgija nema ničega što bi joj dalo strukturu, cilj i zaokruženost. I nije da to ne znam kako pametno prenosi iskustvo neizvjesnosti borca s prve crte fronte – vojnici bar u taktičkom smislu uvijek imaju neki cilj, bio to vojnik Ryan ili most kod Remagena. U ovom filmu nijednom se ne spominje nijedan toponim, nijedan dio šire slike. Mi smo na Kupi u jesen ’91. jako dobro znali kad je pao Vukovar i kad je oslobođena zapadna Slavonija: momci iz Furyja kao da nikad nisu čuli ni za Pattona.

 

A kad smo kod jeseni, činjenica da je film sniman u listopadu oduzima Furyju presudan detalj krvavih borbi vođenih u najljepšim danima godine, tom travnju i svibnju ’45. Ponad produkcijskih datosti, Ayer kao da je sretan što može snimati dok sve oko njega vene: to se lijepo slaže s monotonim nihilizmom kojim nas je odlučan zadaviti, sve i ako filmu oduzima priliku da dočara dio stvarnosti ratnog iskustva. Naravno, to je još i najmanji problem filma.

 

Faktografski točan, u smislu da svi nose kostime kakve trebaju i služe se oružjem kakvim se trebaju služiti, Fury je ne samo uvredljivo netočan u smislu karakterizacije svojih likova, nego u svojem opsesivnom furanju na furioznost donosi i niz teških zločina protiv faktografske točnosti, od kojih ću samo probrane navesti tabulativno:

 

Fury 4

  • Kad kolješ protivnika, gađaj u oko. Nije bitno što ti to daje najveću mogućnost da promašiš meko tkivo i zabodeš vršak u kost: u kinu će to zgroziti publiku, da bi znala da je rat pakao.
  • Kad vodiš kolonu tenkova kroz neočišćeno područje, svakako povjeri stražarsku dužnost najneiskusnijem vojniku, pogotovo pod uvjetom da se ne zna služiti svojim oružjem. I smjesti ga u drugo vozilo u povorci, jer to je logično mjesto za izvidnicu.
  • Kad želiš provjeriti je li netko sposoban biti borac, potrudi se natjerati ga da puca u leđa neprijateljskom vojniku koji se predao i koji ima ženu i djecu. Jer time se doista vidi je li dotični u stanju biti stvarni vojnik koji zna ratovati prema uzusima Ženevskih konvencija, ili budući kandidat za čin (ili kako se to već zove) u Blackwateru (ili kako se to već zove).
  • Kad iz zasjede čekaš neprijatelja, potrudi se naciljati ga tako da ti barem prva tri hica promaše. To će te vrlo vjerojatno stajati glave, ali barem će redatelju pružiti priliku da uprizori akcijsku scenu s više obilježavajućih metaka nego što je bilo ispaljeno ne samo u II. svjetskom, nego u svim ratovima dosad – uključujući i Ratove zvijezda.
  • Kad uđeš u upravo osvojeni grad, potrudi se saznati lokaciju posljednjeg neprijateljeva uporišta od starčića koji mirno šeta glavnom ulicom, u kojoj su se upravo vodile odsudne borbe, i koji ne čuje tvoj tenk M4A3E8 Sherman sve dok ga ti ne osloviš ležernim tonom.
  • Kad lokacija koju si osvojio pretrpi plotun dalekometnog topništva, svakako to doživi kao retoričko sredstvo autora filma, a nipošto kao potrebu da pronađeš dotično dalekometno topništvo i pobiješ cijelu njegovu posadu. (Zvuči kao da se šalim, ali ne: u ime svih posada Prvog divizijuna haubica od 203mm ZNG RH, apsolutno se ne šalim. Hej, mi smo gađali – i pogađali – tenkove u pokretu s udaljenosti od petnaestak kilometara.)
  • Fury 5Kad svi preostali tenkovi iz tvoje postrojbe budu uništeni, ostavi ih gdje jesu i ne potrudi se uzeti iz njih sve što još funkcionira kad kreneš samostalno obaviti zadatak koji zaseban tenk ni u ludilu ne može obaviti. Jer, pobogu, koja je vjerojatnost da će ti trebati bilo dodatno streljivo, bilo funkcionalna radioveza? (Velik dio zbivanja u Furyju – budući da, kao što kažem, radnje zapravo i nema – izazvan je navodima o bijegu izvidnica s dodijeljenog im položaja. Do toga dolazi, da; kvalificirani časnici tada onamo šalju nove izvidnice, a ne borbene postrojbe.)
  • Kad smo kod kvalificiranih časnika: mogu mrziti naciste jednako, ili više, nego likovi Furyja, ali ne mogu vjerovati da bi zapovjednici bojne Waffen-SS-a u presudnoj borbi za Vaterland dali da im vojska maršira po prvoj crti i punim glasom pjeva budnice. Nije to najpametniji način čuvanja tajnosti svoje lokacije. (Partitura Stevena Pricea – aktualnog dobitnika Oscara za Gravitaciju – jedna je od rijetkih istinski dobrih stvari u ovom filmu. Ipak, ona miješa tu budnicu s pozadinskom glazbom, pa se katkad čini da nije jasno što likovi čuju, a što mi čujemo, sve dok nam dijalog to ne eksplicira. To se Spielbergu i Johnu Williamsu u Ryanu nije događalo.)
  • Kad smo kod Waffen-SS-a: da, zaista je najbolji način provjeravanja ima li u neprijateljskom tenku posade to da otvoriš poklopac kupole i bleneš unutra kao tele. Ono, čak je i JNA u prva tri dana obuke vojnicima usađivala u glavu pravilo “prvo baci bombu, pa gledaj”.
  • Kad pobiješ vojniku polovicu suboraca iz bojne, pa te taj vojnik otkrije dok se skrivaš u blatu, očekuj da ti se nasmiješi i ne prijavi te preživjelima. Naročito ako na ovratniku nosi znakovlje Schutzstaffela, jer, hej, uvjet za prijem u SS bila je uviđavnost prema pripovjednim ambicijama Davida Ayera – kojega je nihilizam napustio u jedinom trenutku kad bi mu dobro došao.

Toliko o Furyju, bar od ovoga nimalo nihilističnog Zenge. Počivao u miru: dobrome Davidu Ayeru, pak, ne želim da nikad upozna rat ništa podrobnije od prispodobe koju je ovdje dao.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Arnold Schwarzenegger, autograf.hr, CSI, David Ayer, Denzel Washington, film, Fury, Hollywood, Multiplex, Oscar, podmornica, PTSP, rat, recenzija, SAD, tenk, Tiger, Vladimir C. Sever, vojnik, Wikipedija

Crno-crni svijet

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 27.10.2014. Leave a Comment

Sin City 2 1Ima neke neodoljive primamljivosti u samome hodanju prljavim, propalim gradom punom podlih vucibatina i beskrupuloznih moćnika, sitnih prevaranata i manipulativnih žena, dok ti je šešir nabijen duboko na čelo, baloner leluja i dodiruje ti gležnjeve kao željni, pomalo već pljesnivi pokrov na lijesu, a nepripaljena cigareta visi između tvojih usana.

 

Da nema, hej, pa ne bih živio u Zagrebu.

 

Ali prvotni iskaz te primamljivosti stigao je s drugog kraja svijeta, iz brzo otkrivene i još brže propale Kalifornije, gdje je Velika depresija pobila premnoge snove na periferiji industrije njih samih.

 

Los Angeles, nabujao preko noći zbog idealne osunčanosti neophodne za prvotnu, jedva osjetljivu filmsku vrpcu, do tridesetih je godina dvadesetog stoljeća postao iskonski grad grijeha, pocrnjelo stanište prekaljenih privatnih detektiva, fatalnih žena i lovaca u mutnom.

Devet je dugih godina prošlo od našeg prvog posjeta Sin Cityju, grešnome gradu u kojem se naplavilo sve crno, popkulturno naličje Amerike: je li čekanje imalo smisla? Zašto su naši vodiči kroz ovaj konkretni Had tako dugo odugovlačili sa sljedećim polaskom skele?

 

Književnost ih je opisala kroz hard boiled krimiće, kinematografija pak kroz film noir. U stripu, tad još umnogome umnivenijem, izazvali su potrebu za izmišljanjem idealnih boraca protiv tako negativnih društvenih pojava, s Batmanom na čelu.

 

Britki dijalozi likova koji su se nagledali svega uz cijelu pripadajuću ikonografiju ubrzo su postali neodoljiv dio globalnog mita Amerike o samoj sebi, nadahnjujući djela u rasponu od francuskog novog vala do japanskih mangi. Kad je Frank Miller, tada već doajen američkog stripa, odlučio u devedesetima objaviti ”Sin City” kao serijal iznimno – i vizualno i narativno – stiliziranih posveta svemu onome što je žanr crnih krimića kroz prethodna desetljeća iznjedrio, oblikovao je te storije kao najmračnije moguće u odnosu na sve dotad viđeno.

 

Crtane u izuzetno upečatljivim panelima, bez nijansi sive, priče iz “Basin Cityja” kojemu je netko precrtao prva dva slova na putokazu smjesta su bile prihvaćene kao jedan od vrhunaca karijere autora najboljih pustolovina Daredevila, Elektre, Batmana i Robina, a i Ronina. A kad je strip s početkom ovog stoljeća napokon postao veliko vrelo nadahnuća samog Hollywooda, nije dugo trebalo da se pripovijesti iz fiktivne inačice Los Angelesa presele u onaj stvarni.

 

Doduše, sniman u Austinu u Teksasu.

Rodriguez i Miller kao da iz kadra u kadar žele reći: “Ovo je film oko kojeg nam sve ove godine zvocate, pa evo vam ga na.” Ovdje nema ni traga od onoga očitog erosa pri stvaranju nečega još neviđenog zbog kojeg je prvi film ostao kultni favorit; ovdje se rutinerski stvara već viđeno

 

Robert Rodriguez dugo se smatrao najvećim kulerom među djecom digitalne revolucije, kao posve samouk alternativac kojemu su videokamera i postprodukcija u kućnoj radinosti dostajale da zamijene sve one resurse zbog kojih su veliki studiji bili tradicionalno tako poželjni. Stasao rame uz rame s Quentinom Tarantinom i jednako sklon fetišiziranju sastavnica trash kulture, Rodriguez je učinio presedan pri ekraniziranju ”Sin Cityja” iz 2005. kad je uz sebe i Tarantina kao redatelja imenovao i samoga Millera – ne samo zato što se njegovim stripom doslovce poslužio kao storyboardom, nego i zato što je Miller doslovce sudjelovao u procesu režiranja.

 

Prenijevši nesmiljenost predloška na veliki ekran vjernošću dovedenom do apsurdne – i upravo zato očaravajuće – razine, Rodriguez je tim filmom postigao vrhunac karijere. Karijeru je zatim počeo jednako temeljito upropaštavati snimanjem beskrajnih količina nastavaka serijala ”Spy Kids” i loših izleta u trash, od kojih se neki odazivaju na ime Machete. Cijelo vrijeme je pritom obećavao snimiti novi ”Sin City”: u prvi film ipak ni izdaleka nije stalo sve što je Miller objavio.

 

Sin City 2 2Najžalosniji vid napokon objavljenog nastavka leži u spoznaji da su sve potrebne sastavnice ovoga što smo dobili bile na broju još 2006., kad je Rodriguez objavio da Miller piše scenarij prema najcjenjenijoj dotad neobjavljenoj priči, uz još dvije nove, smišljene samo za filmsku inkarnaciju serijala, te vinjetu iz jednog od postojećih stripova. Sve te djeliće slagalice dobivamo i sada, 2014. godine, točno u sastavu kakav nam je bio obećan.

 

I ništa od toga nije naročito dobro.

 

U dobronamjernom će pokloniku ”Sin City Franka Millera: Vrijedna ubijanja” (eto što bude kad se na izvornom trosložnom, aliterativnom naslovu nametiljaju gluposti) možda izazvati slijeganje ramenima. Da, priča spomenuta u naslovu doista je tu; tvori srce filma i jednako je jaka kao i u stripu. Dvije priče koje je okružuju svakako nisu vrhunci Millerova pripovjednog umijeća, ali očito pristaju u mitologiju i ikonografiju ovog svijeta – jedna beskrajno beznadna, druga puna nade. Vinjeta je vinjeta: prilijepi se za vjetrobran čisto zato da bi se moglo opet provesti ovim svijetom.

 

Sin City 2 3U imalo strožem gledatelju ovaj film mora izazvati cijeli niz nelagodno zbunjenih reakcija. Zar su na ovome radili devet godina? Nastavak, napokon, izgleda kao da je snimljen istim tehnikama rabljenima za original, što i ima smisla u održavanju kontinuiteta, ali ovaj put djeluje i kao čista lijenost. Mnogo je veća lijenost očevidna u zamoru kojim zrači cijelo pripovijedanje. Rodriguez i Miller kao da iz kadra u kadar žele reći: “Ovo je film oko kojeg nam sve ove godine zvocate, pa evo vam ga na.” Ovdje nema ni traga od onoga očitog erosa pri stvaranju nečega još neviđenog zbog kojeg je prvi film ostao kultni favorit; ovdje se rutinerski stvara već viđeno.

 

Rodriguez će naći izliku za odugovlačenje u nemogućnosti da na istome mjestu iznova okupi spektakularni glumački ansambl na razini onoga koji je usidrio prvi film, što je glupost. Svi su likovi ovdje snimljeni pred procesnim ekranom, plavim ili zelenim, pa dodani u digitalno renderirane pozadine: Jessica Alba, Mickey Rourke, Powers Boothe ili Jaime King mogli su se snimiti ne samo zasebno, nego i u razmaku od više godina. Cijela poanta Rodriguezova stila je u oslobađanju od ograničenja koje je tradicionalna analogna kinematografija nosila.

 

Sin City 2 4Da se barem na okupljanje ansambla isplatilo čekati: ključnu ulogu Dwighta (Clivea Owena iz prvog filma) ovdje glumi Josh Brolin, jer tko će drugi. E sad, u stripu je veliki obrat s Dwightovim likom bio u tome da on na pola radnje promijeni svoje lice, tako da se prije gledanja još i možete radovati Owenovoj pojavi u prijelomnom trenutku. Uzalud ćete se radovati: “promjena” Dwighta u ovom filmu sastoji se od prilično sramotne protetike i perike na Brolinu. Ništa bolje od tog detalja ne opisuje do koje je mjere ovo bio nedomišljen i nedorađen projekt od samog početka.

 

Sin City 2 5Neke promjene u glumačkoj postavi su shvatljive i opravdane zbog smrti, odnosno spriječenosti pojedinih glumaca; opet, većina toga mogla se izbjeći smišljenim radom kroz devet dugih godina. Ali scenarij je do te mjere prekrcan nedosljednostima u kronologiji i kontinuitetu s onime što smo gledali 2005. da se čovjek mora zapitati je li ijednom autoru ovog filma bilo imalo stalo.

 

Postoji, doduše, jedan razlog za gledanje ovog filma, razlog koji nosi ime Eva, a preziva se Green. Nema bolje glumice za utjelovljenje bilo koje fatalne žene, pa tako i Ave Lord: ali to je bilo očito i u vrijeme prvog ”Sin Cityja”, čak i onima kojima se nije posrećilo upoznati je osobno. Eva Green je ipak još 2006. snimila ”Casino Royale”, najbolji (ili možda jedini istinski dobar) film o Jamesu Bondu, u kojem je bila najjači dio.

 

Zašto, dakle, nismo dobili ovaj (ili bolji) nastavak još tamo negdje 2007. ili 2008.?

 

Bez studija koji bi ga tjerao na kontinuiranu proizvodnju, Robert Rodriguez se može igrati “grindhousea”, ali jedini “grindhouse” je onaj u kojemu Roger Corman vitla bičem i viče: “Moraš snimiti ovaj film u tjedan dana! Ma što za tjedan, za pet dana! Daj bolje za tri!”

Razlog je, bojim se, upravo u potpunoj neovisnosti na kojoj Rodriguez insistira. Bez studija koji bi ga tjerao na kontinuiranu proizvodnju, on se može igrati grindhousea, ali jedini grindhouse je onaj u kojemu Roger Corman vitla bičem i viče: “Moraš snimiti ovaj film u tjedan dana! Ma što za tjedan, za pet dana! Daj bolje za tri!” Bez suvremenog studija u kojemu će pokoji executive ili troje njih imati pregled razvoja cijele franšize, uz primjerenu mitologiju, kontinuitet i ispunjavanje razložnih očekivanja publike, ne može očito biti ni neovisnog trash serijala. ”Sin City” producira Harvey Weinstein, napokon, a on je prezauzet žongliranjem jajima s natpisom OSCAR.

 

Postoji tu i jedna čisto kreativna poteškoća: sve priče u prvom ”Sin Cityju” pripovijedale su o iskupljenju, čak i onom po cijenu davanja vlastitog života, što je davalo ontološki sjaj svem crnilu kroz koje su gazile. Sve priče u drugom ”Sin Cityju” pričaju o osveti, uspjeloj kao i neuspjeloj: ali čak i najuspjelija osveta nikako ne dokida grijeh.

 

Zar ne.

 

I zato nakon projekcije filma ”Sin City Franka Millera: Vrijedna ubijanja” (ali ne nužno i čitanja naslova do kraja) možete samo nataknuti šešir na glavu, zagrnuti se balonerom i izaći iz posve neprimjerenog multipleksa na kišne ulice grešnoga grada u koji su vas crne vode ovog života naplavile, znajući da svijet u kojemu je Eva Green osuđena na glumu u lošijim nastavcima ne baš genijalnih filmova nadahnutih djelima Franka Millera nije najbolji od svih mogućih svjetova.

 

A onda ćete pognuti glavu, da vas obod fedore zaštiti od kiše, pripaliti tu cigaretu i priznati samome sebi: bila je, i bit će, vrijedna gledanja.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Amerika, autograf.hr, Batman, CSI, Daredevil, Elektra, Eva Green, film, Frank Miller, glumac, grindhouse, Had, Multiplex, recenzija, redatelj, Robert Rodriguez, Roger Corman, Ronin, Sin City, Zagreb

  • 1
  • 2
  • 3
  • …
  • 5
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT