Za upravljanje “Zlatnim vratima”, splitskom kinotekom i centrom za obrazovanje odraslih, natjecala se Tamara Visković, prethodna ravnateljica u četverogodišnjem mandatu, a i otprije prepoznata kao rijetko uspješna kulturna menadžerica, cijenjena glazbena kritičarka, osoba velikog znanja i ugleda. [Read more…]
Zar film o Josipu Đakiću ne bi rasplakao milijune gledatelja?
Ima li tkogod kakav urođen ili stečen tjelesni ili duševni nedostatak, plemenita je zadaća i njega uključiti, učiniti vrijednim članom društva, da ne bude zapostavljen, odbačen, beskoristan, usamljen i malodušan. Socijalni radnici, psiholozi, defektolozi, ekonomisti, vlast i poslodavci ujedinjeno rade na zapošljavanju invalida. [Read more…]
Čovićev recept za pomirenje: i njihovi su ratni zločinci heroji
Pa dogodilo se, svi griješimo i to je to. Meni je žao što se to tako dogodilo, ali eto, svi griješimo… [Read more…]
Koalicija vjernih: Ustaše naprijed, obrazovanje stoj!
Jasmin Klarić
U glavnom gradu Hrvatske, pak, HDZ još veselije sudjeluje u micanju imena Trga maršala Tita. A SDSS, eto, slavi Titov ustanak, ali kad ih se prozove zbog suradnje s onima koji miču maršala u Zagrebu, slegnu ramenima uz lakonski komentar o šestoj ličkoj. [Read more…]
Senf ili ostavka!
Ivan Kovačić očito voli kad je napeto. Donosi li kakvu odluku, prikazuje je većom nego što ona jest. Njegove su dvojbe uzvišenije od drugih, uvijek na život ili smrt. Sve što on čini, ma kako drugima djelovalo malo, svakodnevno i bezazleno, za pravedniju je Hrvatsku i budućnost naše djece, svaki njegov postupak dio je vječne borbe dobra i zla. [Read more…]
Hoće li aktualna vlast pasti zbog malo jače viroze?
Robert Bajruši
Ne može se reći da se ne trude. Evo, već puna tri tjedna vladajuća koalicija HDZ-a i Mosta trudi se postići kvorum od 76 zastupnika u Saboru, kako bi mogli početi donositi odluke. Stvar je trebala biti sređena jer su se angažirali Tim Orešković, Tomislav Karamarko i Božo Petrov, kao i zastupnici Milana Bandića, znajući da je u pitanje doveden Vladin kredibilitet. [Read more…]
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Reži, ali ne meni!
”To neće spasiti proračun!”, jedinstvena je partitura za zborno plakanje (i nemoćni bijes) svih kojima je državni blagajnik Slavko Linić ovih dana nakanio zavući ruku u džep. Ne bi li, po ultimatumu iz Bruxellesa o postupku prekomjernog deficita, srezao proračunsko prekoračenje s gotovo šest na ispod tri posto. U pitanju je više od sedam milijardi kuna!
Radi lažne ravnoteže među novčanicima prebogatih i presiromašnih te neuvjerljivog dojma o Vladinoj socijalnoj osjetljivosti samo se ministri i još poneki viši državni dužnosnici iz SDP-a napadno guraju pred novinarskim mikrofonima i tv-kamerama. Pod maskama Držićevih ”ljudi nazbilj”, primjereno mesopusnim danima, poručuju: ”Stanje proračuna je kritično, pa ćemo se i mi, kao što moraju svi u državi, odreći dijela svojih plaća”.
Čudo jedno. Ta socijalna osjetljivosti najavljena je baš u jeku Vladine nerazumne blamaže s preskupim automobilima državnim dužnosnicima. Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Masno plaćeni saborski zastupnici (bruto i do 45.000 kuna mjesečno s dodacima) nedavno su odbili prijedlog laburista da se svi državni dužnosnici, uključujući predsjednika RH i premijera, solidarno i dok zemljom hara financijska suša, odreknu 21 posto svojih plaća. Ali, dva-tri dana poslije ”demagoškog populizma na koji smo navikli od svojih kolega laburista”, kao da se ništa nije dogodilo, Vlada ”pod svoje” predlaže sniženje dužnosničkih plaća za pet-šest, najviše sedam posto! ”To neće spasiti državni proračun”, kažu, ”ali će imati značenje solidarnosti i socijalne osjetljivosti.”
Rebalans proračuna bit će na dnevnom redu za donošenje koncem ovog ili početkom sljedećeg tjedna ako je vjerovati procjeni ministra Branka Grčića. U međuvremenu prasnule su dvije snažnije paklene naprave tipa ”to neće spasiti proračun” koje, kao i ”suosjećanje” državnih dužnosnika sa žrtvama krize i pljačkaškog javašluka u prošle 23 godine, ne slute na dobro.
Svi priznaju da ”treba rezati”, napokon istjerati slona iz staklarnice, ali, zaboga – ne preko mene! Zato će država valjda sjesti na optuženičku klupu, jer će Upravni, Ustavni, pa i sud u Strasbourgu, tvrdi čelnik Hvidre Josip Đakić, ”biti zatrpani desecima tisuća braniteljskih tužbi” zbog Vladinog harača kojim opet želi uzeti 10 posto od povlaštenih mirovina i invalidnina viših u bruto iznosu od 5000 kuna. Pa ne može ”udbaška vlast” samo tako nasrtati na prava i dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, kažu.
Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ‘‘struktura“ do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi
Ni na dostojanstvo i prava sveučilišta, fakulteta i instituta, čuje se s druge otporne točke na barikadi ”to neće spasiti državni proračun”. Riječ je o 1,6 milijardi kuna tzv. vlastitih prihoda za koje ministri financija Slavko Linić te znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović tvrde da se ”ne koriste racionalno i transparentno, već služe za bildanje plaća profesora”. Žele taj novac ”provući kroz proračun”, a ne uplaćivati na račune ustanova akademske zajednice. Kažu, tako će se poboljšati kvaliteta nastave i studentski standard.
Rektori i dekani se zgražaju. Pribojavaju se da će, ionako potplaćena, sveučilišna nastava i znanost ostati bez milijarde kuna. ”Ako novac koji sami zaradimo ode u državni proračun, više ga nećemo vidjeti. Ostat će kao zakrpa na nekoj proračunskoj rupi. To nećemo dopustiti”, suglasni su rektori i dekani najavljujući i radikalnije akcije, osim verbalno izraženog ogorčenja.
Znači li to združeni profesorsko-studentski izlazak na ulice? Posebno ili zajedno s veteranskim, koji će organizirati tri-četiri razvikanije (na milijunskoj državnoj apanaži) od čak 1205 registriranih raznih braniteljskih udruga? Ili će svi skupa sa sindikatima na Markov trg?
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna. Budući da je povlaštenih umirovljenika oko 186.000, restrikcijom bi bio zahvaćen svaki peti. Vlada pak obećava vratiti mirovine i invalidnine na staro čim BDP bude tri kvartala rastao, a javni dug padne ispod tri posto.
”Ljudi su na rubu da podivljaju”, kazao je Đakić Večernjem listu, a dopredsjednik Zbora gardijskih brigada Ilija Vučemilović Šimunović: ”Nismo bešćutni, spremni smo se žrtvovati, ali javnost mora znati da velika većina tih ljudi s tom mirovinom od 5000-6000 kuna školuje svoju djecu i da je to i najčešće jedino primanje u obitelji”. Đakić i Vučemilović Šimunović zaboravili su reći dvije-tri činjenice koje bi njihovu zabrinutost za branitelje učinile vjerodostojnom.
Koliko novčano teže njihova osobna primanja s ”braniteljskog naslova” i u kakvoj su političkoj vezi s desničarsko-crkvenim scenarijem za rušenje ”ove udbaške, nenarodne vlasti”? Koliko je invalida Domovinskog rata među čelnicima 1205 braniteljskih udruga, kojeg su političkog opredjeljenja i koliko primaju mjesečno? Tko je dužan zaraditi njihove mirovine i invalidnine da bi bilo sve u redu s ”dostojanstvom” i branitelja i rata? Je li u redu da je prosječna braniteljska mirovina i invalidnina najmanje dvaput viša od radničkih za 40 godina staža?
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
Kakva je razlika između branitelja koji ”ne može živjeti i školovati djecu s 5000-6000 kuna mjesečno” i u najboljoj dobi ne raditi ništa, osim halabučiti protiv ”komunjara” odjeven u crno ili zamotan u nacionalnu trobojnicu, te svakog od blizu 400.000 nezaposlenih na burzi, oko 70.000 onih koji rade bez plaće, 700.000 sugrađana s plaćom nižom od prosječne?
A svi ti bijednici također imaju djecu koju bi morali školovati, nezaposlene članove obitelji, blokirane račune na koje ništa ne sjeda mjesecima, neplaćene režije, bolesti, prekopavaju kontejnere i najpogrdnije spominju najbližu rodbinu svakom tko ga uvjerava kako, eto, ”imamo Hrvatsku” i ”moramo biti zahvalni hrvatskim braniteljima za sve što danas imamo”. Što to imamo? Opljačkanu zemlju jada i bijede!
Teško se odreći svake lipe, pa i ”povlaštenima” među braniteljima. I onima na sveučilištu koji si školarinama i ”vlastitim prihodima” bildaju plaće. Svakom živom stvoru je na svoj način teško i neugodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. Ali, vjerujmo da je teško i naći novac kojeg naprosto nema, a k tomu moraš vratiti odavna razrajtano. Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ”struktura” do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi.
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
