Nije bilo tako davno, a u nekim dijelovima svijeta nažalost to vrijeme još uvijek nije prošlo, kada je netaknuti himen djevojčice i djevojke bio obiteljski kapital. Taj komadić nježnog tkiva, kao i čitavo tijelo i biće žene, bio je patrijarhalno vlasništvo oca koji je njime trgovao u interesu čitave obitelji.

Vrijedilo je to podjednako među kmetovima i kraljevima. Razlika je bila samo u ulogu i vrijednosti transakcije. Jedni su udajući kćer mogli obitelji priskrbiti kravu, a drugi čitavo kraljevstvo ili neki moćni politički savez svojoj dinastiji.

Tom prodajom i otkupom ženskog mesa znali su se okončavati i sitni sporovi i veliki krvavi ratovi, jer njena duša, emocije i misli nisu vrijedile ni pišljivog boba nigdje, osim u umjetničkim djelima.

Prepuna je književnost drama i tragedija tih nesretnica koje su se pokušavale izboriti za pravo na odabir vlastite sudbine plaćajući nerijetko i životom pobunu protiv sustava. A gospodari u tom poretku pozivali su se na božju volju, prirodni i božanski red stvari te presudni i odlučujući blagoslov samozvanih božjih predstavnika na zemlji.

Podignutom prstu bivše predsjednice za pravu stvar ne treba gledati u nokat (…) ne samo Škori, ne samo Raspudiću, nego i dobrom dijelu konzervativnih birača kojima je donedavno bila ikona, majka i kraljica, pokazala i bivša predsjednica

Evo, baš se ovih dana u zagrebačkom HNK ponovo daje Donizettijeva opera Lucia di Lammermoor. Škotska djeva, čiju je tragičnu sudbinu u romanu ovjekovječio Sir Walter Scott, bila je objekt i žrtva tog sustava u kojem su obitelji, klanovi i dinastije prostituirali vlastite kćeri. Vlastita obitelj otjerala ju je u ludilo i pretvorila je u krvavu nevjestu, čemu je svojom muškom taštinom i testosteronskom glupošću pripomogao i odabranik njenog srca.

Je li sve to daleka prošlost? Očito nije.

Konzervativne muškarčine desnog spektra hrvatske političke scene i dalje bi svoje predizborne bojeve vojevali na polju ženskog tijela. Žene s ljevice odgovorile su im grubim riječima, jedinim jezikom koji razumiju, ali za koji ne haju. Jer, znamo da su te antifa-ljevičarke divljakuše i prostakuše kojima ništa tradicionalno i konzervativno nije sveto.

Internetska platforma Željke Markić obrušila se tako na osječku dogradonačelnicu Žanu Gamoš jer je svojom “prostačkom porukom”, podignutim srednjim prstom, “osramotila Osijek”.

A onda je srednji prst, ne samo Škori, ne samo Raspudiću, nego i dobrom dijelu konzervativnih birača kojima je donedavno bila ikona, majka i kraljica, pokazala i bivša predsjednica, uz komentar: “Pridružujem se svim ženama koje ovim ‘nepristojnim’ činom pokazuju svoj stav i dižu glas protiv onih koji nas pokušavaju vratiti stoljećima unazad. Prošlo je vrijeme kad je žena sjedila u ćošku i čekala što će baja reći. Uvijek sam bila za život, ali i za život koji ima pravo na izbor. Bez pritiska, bez stigmatizacije i uvjetovanja, posebno u najosjetljivim životnim situacijama poput silovanja. Stoga i ja u znak potpore dižem srednji prst za nas žene i naša prava, ali i za muškarce koji nas podržavaju.”

Narod.hr ostao je zgranut ovim za njih novim “prostačkim” licem bivše predsjednice.

Da, u pravu su svi oni i slijeva i zdesna koji galame o toliko puta demonstriranoj prevrtljivosti i nedosljednosti gospođe Grabar Kitarović.

Ja, međutim, zastupam stav da se tom podignutom srednjem prstu ex-predsjedničine desnice ne gleda u nokat sasvim prikladno poruci lakiran u crveno.

Prepuna je književnost drama i tragedija tih nesretnica koje su se pokušavale izboriti za pravo na odabir vlastite sudbine plaćajući nerijetko i životom pobunu protiv sustava. A gospodari u tom poretku pozivali su se na božju volju, prirodni i božanski red stvari te presudni i odlučujući blagoslov samozvanih božjih predstavnika na zemlji

Jer, što god činili lijevi, ništa ne može toliko pridonijeti pozitivnoj preobrazbi Hrvatske, kao jedna gesta, u ovom slučaju uzdignuti srednji prst bivše predsjednice upućen “patrijarhalizmu”, koja dolazi upravo s one strane koja je u protekla tri desetljeća gurala zemlju unatrag, zakopavala je u jalovi agresivni nacionalizam i primitivni arhaični konzervativizam.

Podsjetit ću vas na jednu drugu takvu neočekivanu gestu, na onaj Sanaderov “Hristos se rodi” upućen u siječnju 2004. godine upućen hrvatskim pravoslavnim Srbima.

Što god da je prethodne četiri godine SDP-ove vlasti činio Ivica Račan, ne bi moglo relaksirati međunacionalne odnose u Hrvatskoj i odnos hrvatske većine prema sprskoj manjini kao te tri slatke Sanaderove riječi.

I opet će biti u pravu svi oni i slijeva i zdesna koji će zagalamiti kako je sve to bio samo još jedan manevar u odvraćanju pažnje s nesmiljene brutalne pljačke.

Ali, uvjeren sam, ni toj gesti tadašnjeg predsjednika HDZ-a i hrvatskog premijera ne treba gledati u interes i iskrenost, nego u posljedice.

Što god da je činila i čini politička ljevica da bi hrvatsku državu i društvo odmakla od mržnje, netrpeljivosti i primitivizma, dočekuje se na nož od čitave konzervativne desnice, biva proglašeno nedomoljubljem, antihrvatstvom i jugokomunističkom nostalgijom za bivšom državom i sistemom.

Dobre i ispravne geste, prave riječi i srednji prst podignut za pravu stvar, baš kao i sve “svetinje”, može se, dakako, kompromitirati.

Žene s ljevice odgovorile su grubim riječima, jedinim jezikom koji razumiju, ali za koji ne haju. Jer, znamo da su te antifa-ljevičarke divljakuše i prostakuše kojima ništa tradicionalno i konzervativno nije sveto

Ali, dobra riječ i određenom trenutku prikladna i ispravna gesta bez obzira na moguće skrivene motive, interese i (ne)iskrenost, imaju svoj učinak i posljedice.

Ne vesele mene u ovoj čitavoj priči razjedinjenost desnice i žestoki obračunu među misaono i svjetonazorski bliskim konzervativcima. Veseli me to što ispravna poruka dolazi s neočekivane strane i ja je utoliko s veseljem pozdravljam.

Beskonačnim razgovorima i lamentacijama koje dijelimo s istomišljenicima možemo se međusobno tješiti i hrabriti, ali nećemo pomaknuti društvo u željenom smjeru za koji smatramo da je ispravan, potreban i pravedan.

U nas je uvriježena i omiljena disciplina vađenja trunja iz očiju onih drugih i izostanak bilo kakve kritičnosti prema balvanima koji nam u vlastitom oku mute pogled.

Naposljetku, prije tjedan dana sam napisao da je bjelački rasizam u prvom redu problem svih nas bijelaca s kojim smo mi prvi pozvani obračunati se.

Tako je i s ovim “bajama” koji tako olako laprdaju o najtežim traumama ženskih tijela i duša.

Mi muškarci smo itekako pozvani da im također pokažemo srednji prst. Štoviše, oba. I desni, i lijevi!

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Što god činili lijevi, jedan srednji prst s desnice može učiniti više za pozitivnu preobrazbu Hrvatske)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.