Pojam ‘‘politička korektnost“ novijeg je datuma i došao nam je zajedno sa svim drugim demokratskim novotarijama kojima nas tzv. uljuđeni svijet privodi ‘‘političkoj kulturi“. No, i on se, barem u nas, pokazao kao maska za još jedan oblik cenzure ili discipliniranja, tj. samocenzure.

 

Vlastiti primjer, zna se, nije primjer, ili nije najbolji primjer, ali je svakako nešto što može izdržati kvalifikaciju ‘‘ilustrativna građa“. To je razlog zbog kojega ću, uvjeren da i drugi imaju svoj dossier sličnih iskustava, na vlastitu primjeru pokazati kako nas desetljećima ‘‘nepoznat netko“ uči političkoj korektnosti, koja se pokazala manje kao politički bonton, a više kao stvar čitanja, tj. učitavanja raznih čitača i s tim puzajuće ili stvarne izravne cenzure.

 

Cijele dvije godine prije moje prve knjige, odbijen mi je u listu Naš kolektiv prvi tekst uz obrazloženje da u njemu spominjem samo pisce Hrvate (premda nije bilo tako!); a onda priča u časopisu Život pod izlikom da može iritirati Crkvu (iz nje je poslije nastao roman); iz prve knjige pjesama urednik mi je izbacio tri pjesme jer ‘‘vrijeđaju majčinske osjećaje“ (to vidim i kao ‘‘obrazloženje“ čujem tek po izlasku knjige); iz već otisnutog broja časopisa Lica prvi čovjek SSRN izbacio mi je tekst i nanovo tiskao sadržaj, jer je moj ‘‘tekst više isticao razlike nego zajedništvo“ itd.

I ne bi ni sve te brojne etikete bile važne (one ipak najviše govore o onima koji ih izriču!) da same međusobno nisu toliko proturječne i isključive da je naprosto nemoguće da jedan te isti čovjek bude sve to i u tri života, a kamoli u samo tri i pol desetljeća bivanja na javnoj sceni

 

Tako je krenulo, ali je i ostalo do dana današnjeg. Tako su čitani i učitavani (više policijski nego poetički) i moji romani ‘‘Dodirom i svijet poče“, ‘‘Ljubav u Berlinu“, knjiga priča ‘‘Na svoji baštini“, ili knjige ‘‘700 dana opsade“ i ‘‘Tko je upalio mrak?“, ‘‘Tetoviranje identiteta“ i ‘‘Pogled s margine“, kao i moji tekstovi od Književne reči prije rata do Nezavisnih novina, Bosne franciscane ili Conciliuma nedavno.

 

Šokantno je koliko je čak pisaca i kritičara s imenom (!) imalo potrebu isljednički čitati moje tekstove i objašnjavati meni ili drugima što sam rekao ili mislio reći, te kako su me sve privodili ‘‘političkoj korektnosti“, a da o svim etiketama koje sam dobio od 1976. do, doslovce, jučer na natječajima Ministarstva kulture u BiH i Hrvatskoj i ne govorim. I ne bi ni sve te brojne etikete bile važne (one ipak najviše govore o onima koji ih izriču!) da same međusobno nisu toliko proturječne i isključive da je naprosto nemoguće da jedan te isti čovjek bude sve to i u tri života, a kamoli u samo tri i pol desetljeća bivanja na javnoj sceni.

 

E, a tu su i posebna priča oni koji svoje mišljenje, pa makar i ostalo samo na etiketiranju (iako to više nije mišljenje!), nemaju muda napisati i potpisati, nego djeluju kao potajni čitači i denuncijanti, sitne duše i pizduni. A moj je, svaki je put moj tekst, bilo da je riječ o pjesmi, priči, romanu, eseju, kritici, kolumni itd. pred njih dolazio s nedvosmislenim stavom i uvijek potpisan. I ne govorim pritom o njihovu književno-kritičkom stavu nego isključivo o ideološkom (dis)kvalificiranju. Najčešće anonimnom. Možda o tome jednom sa svim detaljima i imenima napišem knjigu.

Pitam se hoću li uskoro na početku neke svoje knjige priča ili romana morati upozoriti da junaci ne iskazuju stavove autora, podsjećajući vrle čitače koji ne čitaju ništa, a znaju sve na poznatu dosjetku: I u Bibliji piše da Boga nema…

 

Naravno da bih ovdje mogao govoriti i o novijim slučajevima čitanja i učitavanja, ali to više nije važno. Važnije mi je, dok čitam druge pisce i njihove knjige, konstruirati (moguću priču) što bi se sve dogodilo da sam ja autor bilo koje od ‘‘spornih“ rečenica ili stavova iz tih knjiga. Čak ne i ja, nego samo neki od mojih junaka! No, kod mene, pokazalo se, ni književni junaci ne smiju imati svoje mišljenje. Jer, i da pišem i o ‘‘Hitleru iz moga sokaka“ i on bi morao misliti i govoriti ‘‘politički korektno“ na razini europske 2014. godine.

 

Pitam se hoću li uskoro na početku neke svoje knjige priča ili romana morati upozoriti da junaci ne iskazuju stavove autora, podsjećajući vrle čitače koji ne čitaju ništa, a znaju sve na poznatu dosjetku: I u Bibliji piše da Boga nema…

 

A na sve me ovo potaknulo čitanje dosad nepročitane pripovijesti Michela Houellebecqa ‘‘Lanzarote“ koji bez zazora napiše rečenicu ‘‘arapske bi zemlje možda i vrijedile truda kad ne bi bilo te njihove usrane religije“ ili, u ‘‘Mogućnosti otoka“, također o islamu: ‘‘…čije su dogme dovoljno primitivne da budu dostupne masama, no istodobno i dovoljno neodređene da mogu zavesti i najoštroumniji um“. On će napisati i ovo: ‘‘U svakom slučaju, Francuzi preziru Belgijance“, pa onda i zaključi: ‘‘A najgore je to što imaju pravo.

 

Belgija je oronula i apsurdna zemlja, zemlja koja nikada nije ni trebala postojati“, a na drugom mjestu i: ‘‘Žene općenito nisu duhovite…“ ili u opisu Talijanke ‘‘lijep raspored čestica, glatka površina bez osobnosti, čiji nestanak nema nikakve važnosti…“ ili ‘‘… prostački kreten Hegel…“ A pritom taj Houellebecq nije nipošto jedini ili iznimka u stavljanju u usta svojih junaka provokativnih atribucija ili ‘‘samo“ klišeja i stereotipa o ženama, narodima, religijama, pokretima, historijskim velikanima i sl.

Ne daj, bože, da kojim slučajem neki vaš junak kaže ‘‘ubit ću te ko psa“, što biste tek doživjeli?! Odnedavno na to ne smijete ni pomisliti, jer pas može namrtvo izgristi dijete, ali ne može biti ubijen, nego samo smješten u ‘‘azil za pse“. Pritom, još uvijek neće biti azila za ljude i ipak ćete smjeti napisati da je čovjek ubio čovjeka ili u Srebrenici neki ljudi malo više nekih drugih ljudi. No, dokad i to?!

 

Da imam ovdje prostora, pokazao bih to na primjerima nebrojeno drugih autora i mjesta. No, nije mi to cilj, nego tek ilustrativno ukazati na to kako naši ideološki čistunci milom i(li) silom uvode novi književni bonton i cenzuriraju naša ‘‘politički nekorektna“ mjesta ili nas na ministarstvima kažnjavaju uskraćivanjem potpore jer smo tobože ‘‘politički nekorektni“ prema ženi, povijesnom velikanu, nekoj državi ili naciji, rasi, religijskoj praksi ili čemu već. A naš književni junak ne smije reći ono što prosječni čovjek kaže na ulici, čak npr. ni bezazlenu kvalifikaciju kakvu će bez zazora reći bilo koji književni junak prije pojave Helsinške povelje o ljudskim pravima ili novog bontona o ‘‘političkoj korektnosti“.

 

Ne daj, bože, da kojim slučajem neki vaš junak kaže ‘‘ubit ću te ko psa“, što biste tek doživjeli?! Odnedavno na to ne smijete ni pomisliti, jer pas može namrtvo izgristi dijete, ali ne može biti ubijen, nego samo smješten u ‘‘azil za pse“. Pritom, još uvijek neće biti azila za ljude i ipak ćete smjeti napisati da je čovjek ubio čovjeka ili u Srebrenici neki ljudi malo više nekih drugih ljudi. No, dokad i to?!

 

Sve ovo govorim jer se meni prije tek koju godinu kao politički nekorektno predbacilo to što sam podcijenjen intelektualni posao (rad na bibliografiji) metaforički nazvao ‘‘crnačkim“ i ‘‘rudarskim“ (pogađate, ne zbog rudara!), dakle onako kako bi to kolokvijalno rekao i najobičniji čovjek na ulici. Ili što sam umjesto “sarajevski Jevreji“ napisao sintagmu ‘‘sarajevski Židovi“ koja je asocirala (?!) na holokaust i genocid.

 

Što upotrijebim riječ Ciganin (njem. Zigeuner), a ne Rom, kao da u istom rangu (ili gore!) nije politički nekorektno u našem jeziku zvati ljude iz Deutschlanda Nijemcima (zar su doista nijemi?)… No, hajdemo sad, zarad ‘‘političke korektonosti“ mijenjati i povijest i jezik, pa Lorcin ‘‘Ciganski romancero“ zvati ‘‘Romski romacero“, ‘‘Ciganski čardaš“ zvati ‘‘Romski čardaš“, a Straussov ‘‘Ciganski barun“ imenovati kao ‘‘Romski barun“ itd.

 

Tko je tu lud, a tko samo politički (ne)korektan?