Začudili su se neki moji poznanici jer sam na Facebooku napisao (a onda neoustaški portali od toga napravili svoj klasični mržnjokaz) da ne mogu i ne želim navijati za momke u crnom, premda sam čestitao hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji jer je zasluženo dobila argentinsku, za koju sam do tada navijao. Kao: nedosljedan sam. I, pobogu, zašto mi se stalno pričinjavaju ”ustaše”? [Read more…]
Misaoni okvir koji zastupam ne ostavlja prostor religiji
Pavle Goldstein
Da li su pitanja o odnosu znanosti i religije ponovo aktualna? Portal Autograf je vrlo nedavno objavio nekoliko članaka na tu temu (članci Željka Porobije, ovdje i ovdje i Marije Dugandžije), objavljena je knjiga, “Horizonti ateizma“, koja se, između ostaloga, bavi i takvim pitanjima, a sve to povrh oštre diskusije o vjeronauku u školama (polemika Marijane Bijelić i Anne Marije Grünfelder). [Read more…]
Povijest osobe sveta je povijest
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog sprječenosti autorice).
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Pitanje krivnje
Karl Theodor Jaspers
Donosimo ulomak iz knjige Pitanje krivnje Karla Jaspersa koja je u Njemačkoj objavljena 1946. godine i u kojoj je poznati filozof, nakon proživljenoga rata u Njemačkoj, pokušao odgovoriti na tada ključno pitanje krivnje i odgovornosti njemačkog naroda za rat. Pitanje krivnje je po prvi puta integralno objavljeno na hrvatskome u izdanju AGM-a i u prijevodu Borisa Perića. [Read more…]
Osobe s poteškoćama
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Moj obračun sa Šeksom
Republika Hrvatska ima dva rođendana! Službeni rođendan Republike Hrvatske, Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana, konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora. Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države.
Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države. Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje (ratnim pobjedama, ali i diplomatskim umijećem i neumijećem), prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“:
Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“
Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na ”tajno“ saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba predsjednikove) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ.
Na ”tajnom“ zasjedanju u INA-inu podrumu Sabor je usvojio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koju je napisao Vladimir Šeks.
Datum završetka ratne operacije Oluja (5. kolovoza 1995), kojom je oslobođen velik dio okupirane zemlje, ozakonjen je 2002. kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, iako je bilo logičnije da se taj dan smatra Danom pobjede, a da se Dan domovinske zahvalnosti poveže s danom ”pada“ Vukovara 18. studenog 1991. Naknadno je 5. kolovoza proglašen i Danom hrvatskih branitelja.
Blagdanska revolucija
Bilo je logično očekivati, jer je zbog toga i dobila biračku podršku, da se koalicijska vlast nakon 3. siječnja 2000. ozbiljno pozabavila ispravljanjem bitnih slabosti Prve republike: tim pojmom označavam vladavinu Franje Tuđmana u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. S pravom se očekivalo da će nova vlast graditi Drugu republiku!
U tadašnjim okolnostima to je značilo parcijalnu, ali suštinsku ”detuđmanizaciju” države. Narod je očekivao, prije svega, da će nova vlast promijeniti nakaradni i gospodarsko destruktivni model ”pretvorbe“ i da će pohapsiti i pravedno osuditi organizirane kriminalce i ratne profitere. Očekivao je da će oduzeti svu protuzakonito stečenu imovinu. Očekivao je da će nova vlast modernizirati, profesionalizirati i pojeftiniti državu.
Očekivao je da će državu-gospodara postupno pretvarati u državu-slugu hrvatskih građana i naroda. Očekivao je, dakako, i da ta nova vlast neće provoditi nove revolucije i da neće odbaciti ”korisnu prošlost“ Prve republike.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države
Ta očekivanja birača i naroda nisu, nažalost, ispunjena, jer su se političari ”novog smjera“ počeli baviti obrednom ”detuđmanizacijom“: neukim povijesnim revizionizmom, prepuštanjem svakog tko je poželio ući u arhiv Ureda predsjednika Republike i odande ”posuditi“ transkripte Tuđmanovih razgovora, ishitrenim promjenama državnih blagdana i već usvojenih obreda.
Izgradnja Druge republike stavljena je sasvim u drugi plan, a egzorcističko rušenje Prve republike u prvi.
Vlast je svoju intelektualnu sterilnost, vodstvenu nesposobnost i birokratsku dosadu pune dvije godine liječila tako što se zabavljala različitim – egzorcističkim ukidanjima: ovlasti predsjednika Republike, predsjedničke garde, Oltara domovine, starog naziva Sabora (naziv Hrvatski državni sabor promijenjen je u Hrvatski sabor) itd.
Nakon dvije godine činilo se kao da je dugi boravak u oporbi u uvjetima potpune saborske poniženosti – jer je tamo vladao zakon terora većine – novu vlast osakatio i onesposobio za pozitivno mišljenje i djelovanje. Tek nakon dvije godine pozitivno su počeli misliti i djelovati neki ministri, primjerice Antun Vujić i Radimir Čačić.
Da stvar bude još i gora, intelektualno osmišljavanje ”obredne revolucije“ prepušteno je neuspješnom filmskom redatelju, scenaristu i filmskom kritičaru Ivi Škrabalu, koji je, usput govoreći, snimio film kojega naslov sve govori: Slamarke divojke. Da se razumijemo, Ivo je privatno drag i simpatičan čovjek, ali je dobio poslanje za koje naprosto nije imao dostatna znanja i iskustva. Ipak se tu radilo o prevrednovanju hrvatske povijesti, a on je, na pravnom fakultetu, magistrirao na temi – Bangladeša.
Uvelike zbunjen novom situacijom, prevelikim ovlastima i malim znanjima, on je ”scenarij“ za blagdansku revoluciju napisao na temelju povlačenja vulgarnih povijesnih i pojmovnih paralela između dvjestogodišnje američke i desetogodišnje hrvatske povijesti. Tako su, eto, rođeni blagdani, spomendani i neradni dani ”novog smjera“.
Da se razumijemo, nije mi ni na kraj pameti javno prizivati ili zagovarati još jednu blagdansku revoluciju. Previše je u nas stvarnih, životnih problema, da rijetkim pametnim i odgovornim ljudima u državnoj upravi i na vlasti predlažem još jedno prekrajanje povijesti, obreda i kalendara.
Ipak, kao jedan od brojnih još živih sudionika i svjedoka nekih od tih ”blagdanskih“ događaja, moram, obzirno i pristojno, ukazati na paradoksalnost nekih od postojećih blagdana i spomendana: njihovih naziva i datuma.
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”. On ih ovako opisuje: ”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Naime, u plagijatorskom i imitatorskom diletantizmu blagdanske revolucije iz 2002. ne krije se samo neznanje i infantilna apokaliptična deluzija političara ”novoga doba“ kako još jednom ”povijest počinje baš s nama“. Ako se samo malo zagrebe po površini sitnih ”koalicijskih“ zloća, površnosti, intelektualne lijenosti i neznanja, lako se otkriva znatno ozbiljniji neposredni razlog blagdanske revolucije: nedostatak razuma.
Intelektualni deficit politike ”novog doba“ posljedica je okolnosti što vodeći mudroslovni bardovi vlade Ivice Račana nisu bili ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša, ni Ivo Banac, čak ni Antun Vujić i Zlatko Kramarić, već istinski intelektualni ”gorostasi“: Goran Granić, Goranko Fižulić, Radimir Čačić i Vesna Pusić.
Tu i tamo, Račanova je vlada znala u fušu angažirati ili priupitati za mišljenje i ponekog načitanog muža ili gospođu, primjerice Antu Čičin Šaina, Mirjanu Kasapović, Jasnu Omejec ili Gorana Radmana, ali to su bili rijetki petci, češće subote ili neradne nedjelje.
Ipak, neznanje nije glavni razlog čudačke blagdanske revolucije. Njezini su glavni uzroci dvije lako shvatljive ljudske slabosti: povrijeđene ljudske taštine i – kolektivni zastupnički strah.
Veliki zastupnički strah
Čini mi se da je upravo kolektivni veliki strah (kako ga u Travničkoj kronici naziva Ivo Andrić) natjerao zastupnike na saborsko zasjedanje (8. listopada 1991) u jednom, danas tuđinskom, mađarskom, korporativnom podrumu. U zgradi INA-e u Šubićevoj ulici, na broju 29.
Taj ih je strah odvratio od ideje da se saboruje na jedinom legitimnom mjestu: u Hrvatskom saboru na Trgu Svetoga Marka. Danas se nadnevak i mjesto njihova utočišta zakonski slave kao simboli hrvatske neovisnosti i slobode. Dakako, kad su jedanaest godina poslije donosili Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, zastupnici, među kojima je bilo mnoštvo podrumaša, pronašli su dovoljno osobnih razloga da taj skup proglase junačkim, državotvornim i, dakako, povijesnim.
Mnogi od njih i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Sunje, Lipika, Lovasa, Vinkovaca ili Gospića.
Njihovo je vjerovanje ljudski moguće razumjeti i objasniti, ali je nezgoda u tome što je njihovo priviđenje pretvoreno u zakon iza kojeg danas stoji državna sila. Navika će se već nekako udomaćiti: ljudi stanuju cijeli život u ulici koja nosi ime neke od povijesnih ličnosti o kojoj ništa ne znaju. Tako će se s vremenom naviknuti slaviti Dan državnosti i Dan neovisnosti po novom, novosmjernom kalendaru, ne pitajući se odveć što i koga slave. Za djecu i preumorne radnike ionako je najvažnije da se tih dana ne radi.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote
Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države.
Zakašnjeli osvetnici
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”.
On ih ovako opisuje:
”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Postoji i danas velik broj aktivnih političara ‘‘novoga smjera“, koji su 2000. došli na vlast, koji su u doba ”tuđmanizma“ doživjeli različita poniženja: oporbenih, ali i HDZ-ovih. Promjene koje možemo nazvati banalnom detuđmanizacijom velikim su dijelom pokrenuli upravo ti – zakašnjeli osvetnici.
Zakonskim mijenjanjem povijesti, oni su tražili kakvu-takvu okrepu i simboličko obeštećenje za poniženja na koja su šutke pristajali ili su na njih bili primorani u vrijeme dok je Tuđman bio živ i dok je Hrvatskom bjesnio rat.
Ne samo što je Tuđman oporbene političare i stranačke otpadnike (ali i neovisne intelektualce i novinare) ponižavao pogrdnim nazivima, javno ih vrijeđajući kao jude, farizeje, zabludjelu ovčad, gusane, stoku sitna i krupna zuba, već im naprosto nije želio, ni pod koju cijenu, prepustiti vlast. Vlast im nije dao ni onda kad su je, ruku na srce, pošteno, demokratski, na slobodnim izborima, zaradili.
U Zagrebu je, primjerice, u doba takozvane zagrebačke krize od 1995. do 1997. demonstrativno odbio potvrditi čak četvoricu oporbenih kandidata za gradonačelnika koji su imali potporu vijećničke većine u gradskoj skupštini: Gorana Granića, Jozu Radoša, Dražena Budišu i – Ivu Škrabala. Svi, osim Dražena Budiše, odmetnuli su se u zakašnjele osvetnike.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike). U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija
Zakonsko cijepanje ”Tuđmanova“ Dana dr-žav-no-sti na Dan državnosti i Dan neovisnosti na bitnoj i metaforičkoj razini znači, nažalost, veliku uvredu hrvatskoga duha i državotvorne tradicije. I zbog mjesta na kojem je održano i zbog sadržaja i stila Odluke koja je tamo izglasana.
Da su kojim sretnim slučajem danas živi Miroslav Krleža, A. G. Matoš, Antun Šoljan ili Veselko Tenžera, o tom bi bizarnom događaju mogli pisati jedino tragikomične eseje rugalice.
O blagdanskoj revoluciji iz 2002. odavno sam kanio nešto javno napisati, kao sudionik ranoga razdoblja stvaranja hrvatske države, ali i kao svjedok i kritičar ”Prve republike“. Koristim stoga kao povod Dan državnosti po Tuđmanovu kalendaru (30. svibnja 1990) da napokon nešto kažem o ”revoluciji“ za koju se, krležijanski, može reći da je zapravo bila – politička laž.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote. To je ljudski i razumljivo, ali nije razlog za naknadno pravljenje važnim i busanje u junačka prsa autora i prvoborca za hrvatsku neovisnost.
Umjesto da saborsko zasjedanje, baš zbog raketiranja Zagreba 7. listopada 1991, istog tog dana ili sutradan – staloženo, prkosno i uznosito – održe u zgradi Hrvatskoga sabora, prihvaćajući minimalni rizik eventualnoga novog raketiranja i da tom gestom iskažu minimalnu solidarnost s tisućama hrvatskih ratnika koji su tih dana i mjeseci ginuli za slobodu hrvatskog naroda i neovisnost Republike, narodni su zastupnici naprosto pobjegli – u podrum!
Od tih davnih dana do danas neki od viđenih i moćnih podrumaša od javnosti skrivaju činjenicu da tog dana, kad je u mađaronskom podrumu čitana i izglasana Odluka o raskidu državnopravnih sveza, tamo nije bio jedan prilično važan hrvatski političar: dr. Franjo Tuđman.
Kad sam ga jedne davne nedjelje 1997. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku pitao zašto tamo nije bio i što misli o ”Šeksovoj deklaraciji“, rezignirano je odmahnuo rukom i rekao: ”Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.)
Zanimljivo je da neki i dan-danas potiho šire glasinu kako Tuđman nije došao (u podrum!) jer je bio pod stresom zbog raketiranja Banskih dvora koje je slučajno preživio.
Što se mjesta izglasavanja Odluke tiče, kazat ću samo ovo: bilo bi sramotno za hrvatski narod, posebice za hrvatske državotvorne sanjare i mučenike, da su za neovisnost Republike najzaslužniji zastupnici koji su, kako kaže Ivo Andrić u Travničkoj kronici, ”začarani magijom straha” završili u mračnom podrumu.
Jezik slobode
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji
Ako čak zanemarimo kukavno mjesto zastupničkog saborovanja 8. listopada 1991. (kladim se da je to bilo prvo i posljednje podrumsko saborovanje Hrvata) i pozornost usmjerimo povijesnim okolnostima, svrsi, retorici i općem ozračju dvaju političkih događaja, svaki razuman čovjek mora zaključiti da je konstitutivno zasjedanje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. bio povijesni događaj, dok je podrumsko saborovanje 8. listopada 1991. bila tek jedna od mnogih važnih saborskih političkih (ne)zgoda.
Usmjerimo prvi analitički pogled na Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojenu u podrumu INA-e. Već sam naziv te kratke, dosadne i teško čitljive saborske odluke, koja se obredno u Saboru čita svakog 8. listopada, pokazuje da u tom papirku ne stanuju ni sloboda, ni neovisnost. Kratica bi Odluke izgledala ovako: OORDSSORIPSFRJ. Ona sve kazuje.
Čak da taj mrtvi, činjenično nepotkovan i stilski uškopljen papir čitaju Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Barbara Kolar, Duško Ćurlić ili Ivo Gregurević, nitko od njih ne bi bio kadar iz njega iscijediti dašak slobode, trunku ponosa ili zrnce ljepote.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike).
U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija. Ne spominju se hrvatski ratnici. Prava se čovjeka spominju samo u odnosu na ”nacionalne manjine”.
U Odluci postoji i bjanko-odluka o apriornom priznanju svih republika bivše SFRJ ”temeljena na načelu uzajamnosti”. U Odluci nije bilo mjesta za božanske Gundulićeve stihove ”O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o”, koje je planetarno popularni pjevač i vođa irske rock-grupe U2 Bono (Paul David Bono Hewson) uspio ugurati u veličanstvenu baladu o patnji Sarajeva Miss Sarajeva.
Ukratko. Odluka je napisana jezikom i stilom koji sramote hrvatski književni jezik, znanstvenu tradiciju i zdrav razum.
Nasuprot tom povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića), nasuprot ”povijesnom“ dokumentu za koji nitko nije mario u doba kad je pisan i izglasan, stoji istina povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990.
Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani ”slavom trenutka, njegovom aurom”.
Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata.
Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića. Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu.
Dio videodokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli ”slavu trenutka” Waltera Benjamina.
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije.
Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.
Podrumari
Izmišljanje Dana neovisnosti i njegovo premještanje iz Sabora u podrum mađarske naftne kompanije na simboličkoj razini znači barem dvije stvari.
Prvo: podrumaši su tim činom naglo, nepravedno i bez pravih razloga povećali vlastite zasluge za postignuće neovisnosti hrvatskog naroda i države. Dakako, kako tamo nije bilo Tuđmana, njegove su zasluge (intelektualne, jer nije pisao Odluku, i politički, jer tamo nije bio) ionako bile ravne ništici.
Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu
Još i važnije, kako su je vlastodršci ”novog smjera“ vrijednost političkih dionica ”birtijaša“ (s Plješivice) i ”barakaša“ (iz Savske) sveli na tržišnu i moralnu ništicu, PODRUM je postao slamka političkog spasa za mnoge dojučerašnje HDZ-ove stranačke otpadnike. Jedan od pisaca Božićnog ustava, Vladimir Šeks, postao je autorom Deklaracije o neovisnosti. Čovjek sa smislom za crni humor mogao bi kazati: metaforički hrvatski Thomas Jefferson.
Među dvojicom pisaca traktata o nacionalnoj neovisnosti ima pokoja sitna razlika, ali ima i sličnosti. Jefferson je američku Deklaraciju o neovisnosti napisao u 33. godini, a Šeks saborsku Odluku o ”razdruživanju“ u svojoj 48.
Prvi je projektirao velebnu vilu u Monticellu, na imanju od 5.000.000 četvornih metara, a drugi je jedva skucao novac za skromnu vikendicu, s roštiljem i bazenom. Jefferson je bio vlasnik 800 robinja i robova, a Šeks si jedva može priuštiti kućnu pomoćnicu. Prvi je u vili imao poseban lift kojim su mu robovi iz podruma slali rujna francuska vina, a drugi takva vina ni u snu ne može sebi priuštiti. O vinskom liftu i ne razmišlja jer u vikendici nema vinskoga podruma, a nema ni robova i ropkinja.
Drugo: simbolični gruntovni vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljega mađarska je naftna kompanija INA. Povijest se hrvatske državnosti na toj simboličnoj i metaforičnoj razini vratila na davni, mađaronski iskon. Pretvorena je u farsu.
Umjesto zaključka
Što kazati na kraju? Danas, kad se zapravo ne zna kada je ”rođena“ Republika Hrvatska, kad je stekla neovisnost, a kad državnost (štoviše, znatno bi lakše bilo dokazati kako ona do danas nije ostvarila punu neovisnost i državnost), ne može se kazati koliko je danas stara, odnosno mlada. Ako kao mjerilo državnosti i suvereniteta uzmemo međunarodno priznanje, ipak možemo kazati da će Republike Hrvatska 15. siječnja 2010. navršiti osamnaest godina. Postat će punoljetna (opaska uredništva: Letica je ovaj tekst objavio 4. lipnja 2009.). Valja se nadati da će do tada u svom glavnom gradu dobiti trg i znamen.
Tek što Republika zakorači u punoljetnost (2010) njezini će vladari vjerojatno završavati pregovore o njezinoj ”udaji“ za Europsku Uniju. Kako su i Europa i Hrvatska imenice ženskoga roda, mogao bi to biti čudan i zanimljiv brak.
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje
Da zaključim. Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu. Nije riješila ni granična pitanja sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom. Ima, već po tradiciji, problema s pridjevima.
Države, naime, mogu biti svakojake: dobre (demokratske, pravne, države blagostanja) ili zle i (na)opake (totalitarne, policijske, kriminalne, mafijaške, pa i banana-države). Mogu služiti vlastitom narodu, štititi ga i paziti ili ga mogu pljačkati, terorizirati, mučiti i ubijati. Građani se prema državi, s pravom i bez opravdanja, mogu odnositi kao da im je majka ili maćeha, žena ili ljubavnica.
Hrvati su nakon tisuću godina previše očekivali i premalo su spremni žrtvovati za taj predmet žudnje. Danas je vrijeme da se javno o državi počnu postavljati obična, zdravo-razumska pitanja: Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje.
(Članak prenosimo iz Matičina dvotjednika za kulturu Vijenac gdje je pod naslovom ”Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka” objavljen u broju 398. od 4. lipnja 2009.).
Hrvat Srbinu otvara dušu
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić još je jednom pokazao da je nedovoljno mudar i opako ograničen čovjek. To će još jače doći na vidjelo kada budemo u stanju usporediti njegov javni profil s profilom novoimenovanog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog dr. Porfirija Perića, čija služba počinje iduće nedjelje 13. srpnja kada ga u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjega u Zagrebu bude ustoličio srpski patrijarh gospodin Irinej.
Umjesto da pripremi kakvu-takvu klimu gostoprimstva i da pokaže da razumije znakove vremena (naime, onaj crkveni poglavar koji ne umije shvatiti važnost opetovanog susreta pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja u Jeruzalemu i Vatikanu, oprostit ćete mi na izrazu, naprosto je glup čovjek), Bozanić odvaljuje trostruki šamar vladiki Porfiriju.
Susreli su se, naime, u biskupskome dvoru u Bjelovaru u srijedu 2. srpnja biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine. Uz kardinala na sjednici su sudjelovali svi biskupi Zagrebačke metropolije: varaždinski Josip Mrzljak, sisački Vlado Košić, biskup Križevačke eparhije Nikola Kekić, domaćin bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak te zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski. Na sjednici su razmotrena ”aktualna pitanja u hrvatskome društvu”.
Umjesto da pripremi kakvu-takvu klimu gostoprimstva i da pokaže da razumije znakove vremena (naime, onaj crkveni poglavar koji ne umije shvatiti važnost opetovanog susreta pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja u Jeruzalemu i Vatikanu, oprostit ćete mi na izrazu, naprosto je glup čovjek), Bozanić odvaljuje trostruki šamar vladiki Porfiriju
U priopćenju koje je poslao Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije između ostaloga se kaže: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu Vladi Košiću, ‘prozivanom i izloženom neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost’.”
Zašto kažem da je tri puta odvaljen šamar dr. Periću? Zato što legitimnu kritiku neekumenskoga javnoga rada biskupa Košića, glavnog promotora antićirilične i antisrpske kampanje u Hrvatskoj, Bozanić i kompanija tumače kao neprijateljski stav prema Katoličkoj crkvi. A kardinal Bozanić bi trebao znati, budući da je imao polemiku s patrijarhom Irinejem oko ćirilice u Vukovaru, polemika koja je aterirala na stol samoga pape Franje, da u Zagreb ne stiže čovjek koji će olako prijeći preko zakidanja prava srpske manjine, što se pokušava učiniti sumanutim referendumom iza kojeg stoje upravo članovi hrvatskog episkopata.
U intervjuu koji je dao Hini dr. Porfirije Perić kaže ovako: ”Srbi nemaju drugog pisma. Onaj tko se zalaže za ukidanje ćirilice tamo gdje je njena uporaba u skladu s ljudskim pravima i domaćim i europskim standardima i zakonodavstvom, zapravo teži ukinuti i srpski kulturni i nacionalni identitet.”
Proširujući tvrdnju da je osporavanjem ćirilice ugrožen i nacionalni identitet Srba u Hrvatskoj, ovaj velikodostojnik SPC ukazuje da je ćirilično pismo ”organski dio kulturnog identiteta srpskog naroda” i dodaje: ”Prethodni, nemili događaji i reagiranje hrvatske države uvjerili su me da se, ovim povodom, ipak ne moramo pozivati na zakonodavstvo Europske unije i da su oni koji ne žele vidjeti ćirilicu u Hrvatskoj u manjini.”
Nema tu alternative. Ne vidi to Bozanić. A još manje to vidi antisrpski raspoloženi biskup sisački Vlado Košić, koji, da grozota i sramota budu veće, vodi Komisiju ”za pravdu i mir” te Vijeće za ”ekumenizam i dijalog” Hrvatske biskupske konferencije. Misle Bozanić i njegovi da mogu lupati bez kraja i konca.
U priopćenju koje je poslao Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije između ostaloga se kaže: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu Vladi Košiću, ‘prozivanom i izloženom neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost’.”
Pretpostavljamo da ne shvaćaju kako se antisrpskom politikom i negiranjem očite činjenice da je predsjednik Mešihata Islamske zajednice u RH muftija Aziz ef. Hasanović u ime svoje (ali i kao glasnogovornik ostalih predstavnika crkava i vjerskih zajednica ogorčenih na manipulacije koje provodi biskup Košić) zatražio smjenu biskupa sisačkog sa funkcije za koju više nema ni kredibilitet ni moralni legitimitet ne mogu pokazati kao dobri domaćini ni susjedi.
Ljubljenje ruke ratnom zločincu i veličanje te osobe poremećene duhovnosti (Kordić tvrdi da mu se u zatvoru više puta ukazao sam Isus Krist) bila je samo kap koja je prelila čašu. Predstavnici crkava i vjerskih zajednica su već ”ispalili na živce” kada im je lani Košić želio podvaliti izjavu u kojoj se on obračunava s predsjednikom Ivom Josipovićem. Bila je to ružna, ali zataškana afera o kojoj konačno treba progovoriti.
Košić je zloupotrijebio svoj položaj da nametne ostalima stav ”protiv” u vezi referenduma koji je pokrenula paracrkvena i parapolitička ultradesna udruga ”U ime obitelji” jer je, ne najavivši svoju namjeru, kolegama i kolegicama u izjavi ”o obitelji” želio provući i napad na hrvatskog Predsjednika, što su oštro odbili supotpisati najprije muslimani, a onda i drugi.
Već dugo je tinjalo nezadovoljstvo, a bilo je jasno da iz kolegijalnih razloga ostali ne mogu više trpjeti antisrpsku harangu koju je organizirao biskup Košić zajedno sa tzv. Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara. Smrt vladike i mitropolita Jovana je ”zaledila” nezadovoljstvo, ali je, shvaćajući da moraju učiniti jasnu gestu jer u Zagreb stiže kao novi mitropolit dokazani mirotvorac i ekumenski radnik, skandal koji je priredio Košić s beatifikacijom još jednog ratnog zločinca, koji na duši ima i tromjesečnu bebu, vjerske čelnike (a među njima je muftija Hasanović, objektivno rečeno, najviši po činu i najpozvaniji prema broju vjernika koje predstavlja) potaklo da traže odlazak Košića.
Što pak radi Bozanić? Kamuflira svoju ljutnju na muslimane i Srbe, židove i druge kršćane koji su se usudili, po prvi puta i u činu koji je od izuzetne važnosti za demokratski život u našoj zemlji, iskazati svoje nezadovoljstvo lošim stanjem ekumenskog i međureligijskog dijaloga u RH, pa ih u društvu ostalih biskupa optužuje za ”neprimjerene grubosti i nepravedna prozivanja”, koja su ”plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti”.
Dr. Porfirije Perić kaže ovako: ”Srbi nemaju drugog pisma. Onaj tko se zalaže za ukidanje ćirilice tamo gdje je njena uporaba u skladu s ljudskim pravima i domaćim i europskim standardima i zakonodavstvom, zapravo teži ukinuti i srpski kulturni i nacionalni identitet”
U toj se optužbi krije i drugo šamaranje vladike Porfirija i vodstva SPC-a koji je protivan nekritičkom pristupu Alojziju Stepincu. I tu je gospodin Porfirije više nego jasan jer u razgovoru za Hinu kaže kako ”dijeli mišljenje patrijarha Srpskog Irineja da svetac, kojoj god crkvi pripadao, mora biti ličnost svijetla i sveta za svu braću u Kristu”. A Stepinac nije u potpunosti svijetla ličnost niti može biti primjer svim kršćanima. On je, otprilike, nevin u očima biskupa Košića i drugih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica baš kao što je nevin Dario Kordić (citiram riječi gospodina Košića).
Inoslav Bešker je ovih dana u Jutarnjem listu primijetio da je Stepinac pravi fenomen jer je drugo ljudsko biće koje je neokaljano od grijeha (a mislili smo da Katolička crkva tvrdi da je to samo Isusova majka Marija): ”Činjenice o Stepincu su poznate. Kao Solunac bio je Karađorđevićev izbor, na Uskrs 1941. pozdravio je ustašku državu kao Božje čudo, privatno je gunđao protiv pokolja i spasio ponekog Židova, ako se konvertirao u katolika i ako nije bio komunist, naljutio se na ustaše kad su mu ubili brata, slikao se s Bakarićem na Jelačić-placu, u svom je domu pružio zaštitu zločincu Erihu Lisaku.
Za ovo posljednje djelo je uhićen. Opetovao je da mu je savjest čista i da si nema što predbaciti. Prvi poslije Marije. Tito i Partija su od takvoga napravili mučenika. Ali ako ga katolici i Hrvati hoće za sveca – bujrum. ‘Tko sam ja da im sudim?!’ To ionako ne govori više o pokojniku, nego o živima”, napisao je kolega Bešker.
Bozanić i drugovi pokazuju ushićenje Stepincem jer je ”naš svjedok istine, promicatelj ljudskih prava i crkvenoga jedinstva” i jer je ”i dalje dragocjenost koja privlači svojom snagom i svježinom u sadašnjim hrvatskim i europskim okolnostima”. Samo jedan detalj o poznatom ”ekumenizmu” dr. Stepinca. Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati ovakve anti-ekumenske i anti-kršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam.
Ljubljenje ruke ratnom zločincu i veličanje te osobe poremećene duhovnosti (Kordić tvrdi da mu se u zatvoru više puta ukazao sam Isus Krist) bila je samo kap koja je prelila čašu. Predstavnici crkava i vjerskih zajednica su već ”ispalili na živce” kada im je lani Košić želio podvaliti izjavu u kojoj se on obračunava s predsjednikom Ivom Josipovićem. Bila je to grozna, ali zataškana afera o kojoj konačno treba progovoriti
Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”. To je napisao u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i, očigledno, držao je vjerske razlike podlogom svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.
Treće šamaranje dr. Porfirija Perića se sastoji u tome da se Srbe neizravno optužuje da ”i dalje opterećuju hrvatsku sadašnjost”! Što na to kaže novi vladika? Komentirajući tvrdnje pojedinih čelnika izbjegličkih udruga Srba iz Hrvatske u Srbiji da se mijenja nacionalna slika i da su tisuće Srba u Hrvatskoj u međuvremenu pokatoličeni, vladika Porfirije za Hinu kaže da ”nema egzaktne podatke”, ali želi vjerovati ”da je prozelitizam daleka prošlost”. ”Iznad svega poštujem slobodu svakoga i u slobodi osobnu opredijeljenost po svakom pitanju, pa i po pitanju vjere”, naglašava i kaže da bi, primijeti li ”bilo kakav oblik prisile ne samo u vezi s vjeroispoviješću, u skladu sa svojom odgovornošću, ukazivao bi na takvu pojavu i činio sve da se zaštiti sloboda vjere i savjesti svakog ljudskog bića.”
Ono što ohrabruje je stav kojim vladika Porfirije započinje svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo.” Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije naglašava: ”Dolazim otvorena srca, nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo.”
Kaže da mu je njegov prethodnik vladika Jovan ostavio ”dragocjeno naslijeđe sijući evanđeosko sjeme u desetljećima koja nisu bila nimalo laka te da nije za sobom zatvorio nijedna vrata.” Hoće li moći otvoriti okorjela srca subraće u hrvatskom episkopatu, pa čak i srce čovjeka zatamnjene duše kakvim se pokazao biskup Vlado Košić?
”Iskreno ću raditi na dijalogu sa svim dobronamjernim ljudima u Hrvatskoj, ali u prvom redu ću, razumljivo, voditi brigu za povjerene mi pravoslavne kršćane u Eparhiji zagrebačko-ljubljanskoj. Njih pozdravljam Kristovim riječima: ‘Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće’, a u isto vrijeme, riječima premudrog Salomona: ‘Bolje susjed blizu, nego brat daleko’”, kaže vladika Porfirije.
Ono što ohrabruje je stav kojim vladika Porfirije započinje svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo”. Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije naglašava: ”Dolazim otvorena srca, nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo”
Meni se čini da će samo svojom pojavom, da završim tamo gdje sam započeo, vladika Porfirije svladavati podmetanja i grubosti. Ako se ljudi prepoznaju po djelima, ona nam govore da nam ususret dolazi izvanredan čovjek vrlo širokih pogleda pred kojim se kardinal Bozanić neće moći praviti važan. Sasvim suprotno!
Novi mitropolit zagrebačko-ljubljanski dr. Porfirije Perić, izvještava Hina, rođen je 1961. u Bečeju. Osnovnu školu je završio u Čurugu, gimnaziju u Novom Sadu, diplomirao je na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu u Beogradu 1986. godine, a zamonašio se godinu dana ranije. Na postdiplomskom studiju u Ateni bio je od 1986. do 1990. kad je postavljen za igumana manastira Kovilj kod Novog Sada, koji od tada postaje duhovna matica mnogim mladim ljudima, intelektualcima, ali i umjetnicima, glumcima i rock glazbenicima.
Kao iguman manastira posebno je angažiran u liječenju bolesti ovisnosti, a 2005. godine utemeljio je terapijsku zajednicu ”Zemlja živih”, koja je priznata kao najuspješniji projekt za liječenje ovisnosti o drogama i danas, pod vodstvom vladike Porfirija, ima više od stotinu štićenika u kampovima širom Srbije.
Sabor SPC izabrao ga je 1999. za episkopa jegarskog, vikara Eparhije bačke, a doktorirao je 2004. na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Ateni.
Na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu predavač je na katedri Pastoralne psihologije; njegova predavanja posjećuju i studenti drugih fakulteta, a suosnivač je građanske udruge koja se bavi resocijalizacijom žrtava destruktivnih vjerskih sekti i kultova.
Episkop Porfirije istodobno je i predsjednik Upravnog odbora humanitarne zaklade ”Privrednik” koja stipendira talentirane, a siromašne učenike i studente.
Skupština Srbije ga je, kao predstavnika svih crkava i vjerskih zajednica, 2005. godine izabrala za člana Vijeća Republičke radiodifuzne agencije (RRA), neovisnog tijela s javnim ovlastima u reguliranju radiodifuzne politike u Srbiji. Vijeće RRA ga je za svog predsjednika izabralo 2008. godine. Od dolaska vladike Porfirija na to mjesto u radiodifuznom spektru Srbije čuju se i pravoslavne radijske postaje te katolički Radio Marija, a potaknuo je i pokretanje niza radijskih i televizijskih emisija koje se bave religijskim temama.
Mogu li Bozanić i Košić, Pozaić i ostali pokazati da imaju takav kredibilitet i moralni autoritet? Ne, ne mogu! I to je cijela znanost oko ovoga pitanja. Oni su izdali evanđelje, ljudska prava, mir i ekumenizam. Badava im riganje vatre na one koji im stavljaju zrcala pred lica. Zrcala samo pokazuju kakvi su. Besramni. Jako se radujem vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina, pastira kojem mogu otvoriti dušu
Dakle, za razliku od msgr. Bozanića, jako dobro poznaje jezik medija i pokazao je da poštuje i cijeni našu novinarsku profesiju. Svojim je ne samo duhovnim već i bogatim i raznolikim društvenim angažmanom stekao izniman ugled u Srbiji gdje je bio, među ostalog, pravi operativac kod obilježavanja 1700. godišnjice Milanskog edikta. Govori grčki, engleski i njemački, služi se ruskim jezikom.
Za sam kraj: jedan snažan dokaz da su Bozanić i Košić u strašnom moralnom deficitu ako ih se usporedi s vladikom Porfirijem Perićem i muftijom Azizom Hasanovićem. Ovdje nije potrebno svjedočiti koliko je efendija Hasanović konstruktivan i dijaloški raspoložen čovjek (a i skroman, pa svoj važan susret s papom Franjom nije dao na velika zvona).
Gospodin Porfirije svoj smisao za pravednost i mir tumači ovako: navodi da je bio ”ako ne protagonist, a ono svjedok i skromni suradnik nastojanja odgovornih ličnosti u SPC da katolici, kao i vjernici drugih vjeroispovijesti, imaju u Srbiji ista prava kao i pravoslavni” i zaključuje: ”Što smo od države tražili za sebe, u istoj mjeri smo tražili za druge crkve i vjerske zajednice i njihove vjernike. Ni više ni manje. U pogledu zakonodavnih rješenja, društvenog života, vraćanja imovine, zastupljenosti u medijima, svega…”.
Mogu li Bozanić i Košić, Pozaić i ostali pokazati da imaju takav kredibilitet i moralni autoritet? Ne, ne mogu! Oni bi Srbima oteli pravo na pismo, ugrožavaju Srbima kulturu i identitet! A ostale vrijeđaju veličajući ratnog zločinca i promovirajući nacionalistički govor koji dodatno viktimizira žrtve ratnih zločina nad ne-Hrvatima. I to je cijela znanost oko ovoga pitanja. Oni su izdali evanđelje, ljudska prava, mir i ekumenizam. Badava im riganje vatre na one koje im stavljaju zrcala pred lica. Zrcala samo pokazuju kakvi su. Besramni.
Jako se radujem vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina, pastira kojem mogu otvoriti dušu. Bozaniću ne mogu. Imam takvo iskustvo da mi ni čašu vode u času smrti ne bi dao. Osim toga, njemu nije stalo do žrtava ni do siromaha. A ja sam njima suputnik.
Ukorijenjenost
Čovjek je na stanovit način prognan u svijet, a njegova čežnja za Bogom njegov je božanski zavičaj. Budući da je Bog nepoznat i nespoznatljiv, čežnja se ne može vezati ni uz kakav objekt te duša mora kušati prazninu u kojoj za utrošenu energiju naknade nema. Taj proces je nenaravan i bolan za čovjeka te je on neprestance iskušavan da svoju čežnju za Bogom usmjeri na kakav zemaljski objekt: društvo, religiju, Crkvu. Pružajući iluziju da su važnije od pojedinca, te institucije često postaju predmetom čovjekove idolatrije.
Ukoliko čovjek odbija tu idolatriju i voljan je ostati u proturječnosti u koju ga stavlja njegova dvojna narav, naći će da su sva zemaljska stvorenja i objekti mogu biti posrednici između njega i Boga koga čezne. Time progonstvo postaje ispunjenjem, pa sav naravni svijet može čovjeku govoriti o njegovu nadnaravnu zavičaju. Ljepota svijeta je govor Božji i dokaz da je otjelovljenje božanskoga moguće. Posredništvo svoj vrhunac doseže u Kristu čija je patnja trajan kozmički proces pomirenja svijeta i univerzuma s njegovim Stvoriteljem.
Kršćani, uz časne iznimke dakako, nisu pripravni umrijeti za Krista u rovovima vlastita života. Ali umiju biti pripravni umrijeti u rovovima ovozemaljskih moćnika. Možda zato jer je lakše umrijeti za ono što je moćno nego za ono što je nemoćno: sudjelovanje u moći opija, a sudjelovanje u nemoći razgolićuje. Kao jedinu božansku moć Bog daje kršćanima znak božanske nemoći – križ. Prihvatiti križ znači odreći se predodžbe o Bogu kao mjestu apsolutnoga znanja…
Kršćani, uz časne iznimke dakako, nisu pripravni umrijeti za Krista u rovovima vlastita života. Ali umiju biti pripravni umrijeti u rovovima ovozemaljskih moćnika. Možda zato jer je lakše umrijeti za ono što je moćno nego za ono što je nemoćno: sudjelovanje u moći opija, a sudjelovanje u nemoći razgolićuje. Kao jedinu božansku moć Bog daje kršćanima znak božanske nemoći – križ. Prihvatiti križ znači odreći se predodžbe o Bogu kao mjestu apsolutnoga znanja, znači prihvatiti znati tek jednu stvar o Bogu – a ta je da je Bog bio prisutan u raspetom Kristu te da se s njim posve poistovjetio. Bog uze križ. Takvo je značenje kristološkoga himna u Fil 2,7-8: ‘‘.. sam sebe isprazni…“.
Božja nemoć viče kroz Isusovo raspeće, vapi kroza sva raspeća kroza sva vremena i iz svakog čovjeka žrtve nepravedne moći. U svakom tom čovjeku nudi nam se Bog. Sam nemoćan, on nam pomaže da prihvatimo ljudsku nemoć kao odgovornost kojom se može očitovati moć njegove ljubavi. Srce njegove svemoći.
Nije dovoljno pomiriti hermeneutiku koja dokida stare idole i hermeneutiku koja restituira kerigmu, nego valja zaći još dublje, sve do sloja u kojem je dugom obilaznicom moguće ponovno povezati religiju i vjeru posredstvom ateizma, o kakvom piše i Dietrich Bonhoeffer. Tako je Job do svoje ponovno pronađene vjere došao upravo dijalektikom ateizma, ali je prethodno morao nadići narcizam vlastite želje i vlastita straha te ući u carstvo značenja u kojem više nije riječi o njemu samom, nego o ljudskom biću kao takvom. Dubina bića očituje se u zaboravu vlastitih želja i interesa. Ili: u radikalnom prepoznavanju vlastitih želja i interesa u predanosti Bogu koji ne pruža nikakva jamstva. Ni o sebi.
Religija ne bi smjela pretendirati da u društvu zauzima neko drugo mjesto osim onoga koje odgovara nadnaravnoj ljubavi u ljudskoj duši i zauzimanju za dobro svih ljudi. Suosjećanje s drugim pokretač je društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom.
Religija ne bi smjela pretendirati da u društvu zauzima neko drugo mjesto osim onoga koje odgovara nadnaravnoj ljubavi u ljudskoj duši i zauzimanju za dobro svih ljudi. Suosjećanje s drugim pokretač je društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom
Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas boli. Odnositi se prema komu kao prema objektu svetogrđe je prema onome što čovjek u sebi sadrži sveto. Ljubav prema drugome nije upućena subjektu koji postaje predmetom naših ‘‘dobrih djela“, nego mnogo više. Ljubav je obraćanje osobe osobi, pozornost koju poklanjamo drugome jednostavno ga pitajući, pripravni do kraja čuti odgovor: ‘‘Što je tvoja muka, brate/sestro?“
Volja Božja čovjeku se očituje kao proturječna: svatko podnosi nepravdu koju mu nanose drugi a sam ne bi smio nanositi ni najmanju nepravdu drugome. Ljubav prema pravednosti razgolićuje čovjeka pred njim samim u njegovoj nepravednosti. To prihvatiti znači ući u Kraljevstvo Božje, a to odbiti znači pristati na nesreću svijeta. Zlo je tek znak naše udaljenosti od Boga i nužno je jer kroz prihvaćanje boli koju nam zadaje, ljubimo Boga i po toj ljubavi smanjujemo udaljenost koja nas dijeli od Njega.
Filozofski cjelovitu i zaokruženu misao, kakva, dakako, nije zatvoren sustav, Simone Weil izlaže u knjizi Ukorijenjenost koju je danonoćno pisala posljednje godine svojega života u Londonu kao svojevrstan testament za poslijeratnu Francusku. Knjiga je posvećena problemu pravednosti na tragovima Platonove Države, integrira Kantovu političku filozofiju te razvija filozofijsku antropologiju conditio humana obrćući odnos prava, dužnosti i potreba. Implicitno pitanje koje postavlja jest: što je omogućilo Hitlera?
Još je ranih 30-ih upozoravala na njega i na posljedice koje će donijeti poslušnost njegovoj vlasti smatrajući ga ‘‘utjelovljenjem organizirana masakra, ukidanjem svake slobode i svake kulture“. Hitler nije anomalija, čudovište ili dijaboličko čudo, nego logička, koherentna i neizbježna posljedica povijesti Zapada. Ne može ga se razumjeti bez moderne tehnike i egzistencije milijuna iskorijenjenih ljudi. Ono što je iskrivljeno, krivo u našem čitanju povijesnih događaja, prema Simone, jest sama naša koncepcija povijesti na kojoj se ta čitanja temelje.
Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas boli. Odnositi se prema komu kao prema objektu svetogrđe je prema onome što čovjek u sebi sadrži sveto. Ljubav prema drugome nije upućena subjektu koji postaje predmetom naših ‘‘dobrih djela“, nego mnogo više. Ljubav je obraćanje osobe osobi, pozornost koju poklanjamo drugome jednostavno ga pitajući, pripravni do kraja čuti odgovor: ‘‘Što je tvoja muka, brate/sestro?“
Mi, naime, pamtimo povijesne događaje prema tragovima što ih ostavljaju moćni i jaki. Čak i ako im se ne divimo, njih pamtimo i već ih samim tim pretvaramo u idole. Pamtimo, primjerice, Rimsko Carstvo ali ne i Kartaginsko, pamtimo okupatore, ali mnogo manje okupirane. Simone smatra da smo idolatriju moći naslijedili upravo od Rimljana. Hitler je naprosto samo znao iskoristiti tu idolatriju i u nju upisati vlastito napredovanje prema vlasti. Prvo što bi, dakle, prema Simone trebalo mijenjati jest naša koncepcija povijesti, i to je tvrdila tridesetak godina prije nego što su ju pojedini historiografi i povjesničari počeli artikulirati kao nouvelle histoire (novu historiju).
Bolest od koje boluje naša civilizacija Simone zove iskorjenjenjem, što ga definira kao gubitak dodira s kozmosom i s vlastitom prošlošću. Bezzavičajnost, rekli bismo, osjećaj da nigdje niste doista doma, ali ne u smislu identifikacije s nekom društvenom skupinom, nego s vlastitim korijenima u ovom svijetu. Takvu iskorijenjenost ponajviše bolno osjećaju radnici iz sekunde u sekundu podložni zahtjevima rentabilnosti i u strahu od nezaposlenosti, seljaci koji nisu vlasnici vlastite zemlje i rade za profit ‘‘anonimnih društava“, kolonizirani narodi u čijim školama se još uči povijest kolonizatora, dominacija ekonomije, vladavina novca i profita. Eto, to su mjesta nesreće!
Kada je riječi o ljudskim pravima, najčešće se rasprave vode oko odnosa dužnosti i prava kao da su oni u proporcionalnom odnosu. Dužnost je, po Simoni, jedna jedina i tiče se osoba: ljudskoj osobi kao takvoj dugujemo poštovanje. Prava se tiču skupina koje vrše tu temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od skupine do skupine. Dužnost i prava međusobno se ne uvjetuju: dužnost je bezuvjetna, a prava se definiraju s obzirom na ljudske potrebe, odnosno na njima se temelje. Međutim, ljudske potrebe rijetko su bile predmet promišljanja u političkoj filozofiji, a još manje sastavni dio razumijevanja općega dobra. Ponajveća ljudska potreba, potreba inteligencije, potreba je za istinom, shvaćenom ponajprije kao nesrazmjer između riječi i djela te sredstava i cilja.
Ukoliko tijelo ima potrebe što ih valja zadovoljiti radi preživljavanja (hrana, higijena, stanovanje), postoje i ‘‘potrebe duše“. A među prvim potrebama jest potreba pripadanja nekom kolektivitetu, što ga se ne smije identificirati s religijskim, nacionalnim i inim identitetom.
Traženje nadnaravnoga, dakako, ne ide bez traženja pravednih odnosa u ovom svijetu kakvi se uspostavljaju vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama. No, da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga. Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje će pucati kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više neće moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe
Pripadati kakvoj obitelji, zavičaju, župi, sindikatu, radnom kolektivu znači pripadati vlastitoj pred-povijesti i biti njezin nastavak i posrednik budućnosti. Svako ljudsko biće ima potrebu za vlastitim korijenima u različitim društvenim sredinama (obiteljskoj, obrazovnoj, radnoj, zavičajnoj, vjerničkoj, klupskoj) od kojih prima građu za vlastit moralni, duhovan i intelektualan život. Tako shvaćena povijest nas, prema Simone, konstituira, nadahnjuje i omogućuje nam živjeti kao odgovorne osobe.
Dakako, ni od kakva kolektiva ne valja praviti idol jer ni jedan nije samom sebi svrha. Svaki kolektiv – društvo, Crkva, nacija – koji se želi nametnuti kao svrha, ‘‘ždere ljudske duše“. O tome nam svjedoči povijest. Međutim, ti entiteti tek su posrednici (metakse) u službi ispunjenja ljudske sudbine kakvo transcendira svaki kolektivitet i svaku ‘‘zemaljsku zbilju“. Ništa od ovoga svijeta ne može ispuniti ljudsko srce – kaže Simone. Naše blago nije od ovoga svijeta, pa ga tu i nije tražiti.
Pokrete našega tijela i naših misli vode zakoni ovoga svijeta, no djelovanje nadnaravnoga u našoj duši potaknuto je skrovitom prisutnošću transcendentalnoga Dobra. ‘‘Nadnaravno ono je što je u odnosu na Boga mudrost, u odnosu na kozmos poslušnost, u odnosu na ljudsku ljubav ljepota, u odnosu na inteligenciju ravnoteža nužnih odnosa, u odnosu na naše tijelo snaga“ – piše Simone Weil.
Traženje nadnaravnoga, dakako, ne ide bez traženja pravednih odnosa u ovom svijetu kakvi se uspostavljaju vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama. No, da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga. Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje će pucati kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više neće moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe.
No, revolucija u kakvoj se ruše zgrade, uništava javna imovina i napadaju ljudi, jalova je i jest će svoju djecu, ukoliko nije vođena nadnaravnim. A ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti, jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe.
Ispaljene suze
TEODORA
Teodora san mora,
anđeo u kutijici,
srce u ruci,
misao u okvirčiću…
Teodora gleda vijesti.
Broji na ekranu žrtve.
Zaklane, iskrivljene, postreljane.
Teodora još uvijek mala,
ali napamet zna
masakrirana tijela.
RADE
Rade je volio marmeladu,
čipi-čips i rakiju.
Rade je bio drukčiji…
u duši malo siv.
Volio je gledati ratne filmove,
moga djedu i žene malo starije.
Šaptao mi je: bićeš mojom ženom,
kad budeš imala osamnaest.
Njegovo lijepo – groteskno lice
me je strašilo ponekad uznosilo.
Pojela sam sav njegov čipi-čips,
bacila sam marmeladu u vatru,
okuplala sam se u rakiji.
Rade sad sanja.
Ponekad dolazi
po svoju marmeladu
i odbrojava mirne dane.
JELENA
Jelena je voljela sir sa hlebom
od moje bake.
Jelena je imala zlatni zub
od svoje bake.
Često je spominje.
Tako krvavo pleše kao vila,
očekujući učiteljicu
u uniformi pionira.
DRAGAN
Dragan se volio igrati rata.
Jednom me je upucao,
kad sam mu nosila lutku,
sa iskrivljenom glavom bez oka.
Takvu kao naša budućnost.
Maštala sam ranije o njegovim prstima.
Predosjećala sam da će oteći,
Dragan je volio mir,
savladan je volio mene,
moju lutku bez kose.
Ti si Dragane ponekad drukčiji.
Moji snovi te gledaju drukčije.
Imaju o tebi drukčije mišljenje.
Ti nikad nisi pucao.
Ti si tih. Amin.
BILJANA
Biljana je imala san.
San je imao Biljanu.
Tako tiha, tako uspavana,
Biljana računa na našu posijetu
za njen rođendan.
Možda za nekih 50-60 godina.
Možda ranije.
MARKO
Pojeo si moju glavu Marko…
Marko, utopljen
u san vojnih kasarni.
Tvoja kovrdžava kosa
obrasla je cijeli grad.
U njemu se ništa ne dešava,
osim tragičnih godišnjica.
Imala sam te u krstu.
Ti si šćućuren pukao na dan proslave.
To nije naš dan.
Ti si u njemu neprijatelj.
Znaš Marko, ljudi umiru u uspomenama.
Srce mi je zadrhtalo kad si u uniformi
trčao prema ispaljenim suzama.
Bio si velik, zelenook, lijep…
Imala sam tvoje misli u sebi.
Gutala sam ih kao snove,
trčeći prema tvome grobu…
Marko sa prostreljenim
anđeoskim dlanom…
Osvit obrasta tvojom kosom mlado drveće…
BOJAN
Nisam vjerovala Bojanu,
da će pridobiti vlastiti portret iz sna.
Bojan je vjerovao meni
i tako se desilo…
Bojan bojeći portret crnila
često me posjećuje…
Olga-Lalić-Krowicka
Proljetno čišćenje
Da je proljeće vrijeme kada treba obaviti temeljito čišćenje stana zna svaka dobra domaćica: sve treba usisati, iščetkati i prozračiti, ne samo sagove, već jogije i ostale madrace, ukrasne jastuke, presvlake i perine… Oprati prozore i vrata… očistiti ledenicu i hladnjak… Pospremiti podrum, smočnicu i ormare…
Proljetno je čišćenje obred stariji od hladnjaka. Pojedine su ga religije uvele kao pripremu za važnije vjerske praznike iako je obred stariji i od njih. Najvjerojatnije potječe još iz vremena pećinskih praljudi kada su iz svoje špilje izbacili oglodane kosti, natrulo meso, očistili ognjište i protegnuli sva četiri ekstremiteta, sretni što je prošla smrzavica, što je sunce utoplilo zemlju i njegove stanovnike. Da je noć prestala tlačiti dan, koji je ponovo postao svjetlošću obasjan. Što je vrijedno praznovanja. A prije praznovanja treba očistiti prebivalište i pripremiti prostor za darove koje donosi Svjetlo.
Većina religija, ne bih rekla sve, jer uopće ne znam koliko ih je bilo i koliko ih još postoji, slušale su glas prirode. U davnim je vremenima, dok čovjek još nije bio subjektom, a kamoli u sebe zagledani selfiš man ili woman, živeći u zajednici – jer bez nje nije mogao preživjeti, ukratko, u onim davnim vremenima dok prirodu nismo zloupotrebljavali i uništavali, već s njome bivali, ljudi su znali da prvo moraju očistiti sebe.
Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci. Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice…
Ono stanište u kojem borave od rođenja pa do smrti. Odatle tisućljetna tradicija posta. U našoj je kulturi najpoznatiji onaj četrdesetodnevni, jer Isus je u pustinji postio četrdeset dana. A približno toliko (točnije trideset i šest dana) traje i post, od Pepelničke srijede pa do Velike subote, što bi nas trebalo pripremiti na tajne Uskrsa.
Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci.
Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice… Vaša se kolumnistica još kao mladica zarekla da nikada neće postiti. A tko voli, neka izvoli! Nikada ne reci nikad, jer upravo se tada Bog najslađe smije.
No, ja sam se smijala upravo sebi kada sam se jednog dana, prije šest godina, odlučila da ću, usprkos svojoj ranijoj odluci, svejedno postiti. Naime, nakon što sam u časopisu pročitala intervju s poštovanom osobom, gdje kaže kako se nakon posta dobro osjeća, sinulo mi je da nešto takvoga ni meni ne bi štetilo. Tako je započela jedna od najzanimljivijih avantura mog života. Proljetno čišćene usred ljeta, pa i poneki vikend tijekom godine!
Započelo je u kolovozu, 2009. godine, kada sam prvi puta krenula s postom. Od tada to nanovo izvodim svake godine i tako namjeravam sve do kraja svojih dana. Ići na post s karizmatičnim motivatorom trajnog zdravog življenja, u harmoniji s prirodom i samom sobom, Marjanom Videnšekom, osnivačem ustanove Preporod (među njegovim je sljedbenicima svake godine sve više onih iz Hrvatske). Tada sam, kod kuće, najavila kako ne vjerujem da ću, bez prave hrane, izdržati više od deset dana: ‘‘Što ako neće ići? Ništa, ranije ću doći kući.“
Taj je post, usred planina na Jezerskom, završio tako da mi je na kraju bilo žao otići. Jer svakodnevno su mi se događala čuda: nisam bila gladna, ja – inače poznata po bezgraničnom uživanju u jelu. Nisam bila umorna, iako smo za prijepodneva i po tri sata plazili po bregovima, pa i poneki poslijepodnevni sat, a ja sam bila nenavikla na planinarske hodnje.
Knjige o milovanju tijela, duše i duha (…) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!
Najčudnije je bilo to što sam nadvladala strah. Kada mi je brat poginuo na Velikoj planini1) – pao je u 200 metara duboku provaliju – zaklela sam se kako nikada neću krenuti putem na kojem se treba hvatati za sajle, nikako, hodati ću samo sigurnim stazama. Koje ne prolaze iznad provalija, jer mi se, zbog dubine, rado zavrti u glavi. Kao što je već rečeno: nikada ne kaži nikad – i od tada stvarno to više ne govorim! – jer u životu se radi upravo o tome da učinimo ono za što smo mislili da nam je nedohvatno. Načinimo promjenu. Tako sam, s pola litre obične vode i prazna želuca, uz pomoć sućutnog Marjana, dopuzala do Češke kuće i zaurlala: ‘‘Huraaaa! Pobijedila sam!“ Uvjerila sam se da je sve u glavi. A što može u glavu može i iz nje van!
Nakon toga se u mom životu koješta promijenilo. Najveća je promjena to što od 2009. godine više ne idem na ljetni morski odmor. Tada sam ustanovila da se moje oči bolje odmore gledajući u zelenilo nego u blještavilo mora. A mislila sam kako mi bez mora nema života, ta po horoskopu sam riba, a one se – bez mora –umore, osuše. Više ne bih mijenjala hodanje po mekanim, smrekovim iglicama posutim šumskim putima, za izležavanje na vrelom suncu, na plažama prepunim ljudi!
Zeleno, kako te volim zeleno, postaje mojim vanjskim i unutrašnjim odmorištem, jer od tadašnjeg mi posta najviše odgovara i prehrana zelenim povrćem. Gomilom zelene salate, slasne juhe s blitvom, zeljem, špinatom, kelerabom, porilukom…i obiljem svježeg peršina. Mljac, mljac.
Mnogi smatraju da se posti zbog mršavljenja. Ne tvrdim da takvih, među preporodašima nema , ali svake nas je godine sve više koji ne dolazimo smršavjeti nego učiti i utvrđivati zdrav način življenja. Dolazimo po nadahnuće koje, na krilima očekivanja, donosi svaki učesnik posta. Kako zanimljivi ljudi dolaze, kako su fantastične životne priče koje pričamo! A kolika tek znanja razmijenimo uz stol s jušnicima, iz kojih se puši povrtni uvarak za ručak ili večeru!
Povezujemo se u snažne skupine podrške koje pomažu tamo gdje treba pomoći: uši smo za slušanje teškoća i usta koja, u pravom trenutku, znaju izreći pravu riječ, pa da mine glad, popusti glavobolja, da tijelo više ne osjeća toliku bol… Za posta ne trebamo psihologa ni psihoterapeuta, jer svi smo jedni drugima psihoterapeuti. Za ovih godina posta još nisam srela osobu kojoj se nije otvorilo srce i čija duša nije progovorila. Što je, za zdrav život, ionako najvažnije: osjetiti svoja čuvstva i ispovijedati ih.
Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja usred ljeta kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove pred velikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!
Oni koji dolaze smršavjeti uglavnom poste od obilja nezdrave hrane i prežderavanja. Dotle ljudi mojeg soja pokušavaju postiti od koječega drugoga. Tako moje oko nije ni okrznulo računalni zaslon, jer za vrijeme posta računala nemaju što tražiti. Televizor nijednom nisam upalila. Pa i mobilni mi telefon uglavnom šuti, tek ponekada pogledam neku poruku ako je baš nužno ili nazovem nekoga za koga mi srce kaže da ga nazovem. Čitam manje no obično, a i tada samo odabrane knjige.
Knjige o milovanju tijela, duše i duha (recimo knjige dragog mi angažiranog budiste, majstora zena, Thic Nhat Hanha2)) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo, i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!
Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove predvelikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!
Jednostavnost je tako nježno lijepa! Jednostavnost u odnosima, jednostavnost u riječima, uopće jednostavnost bivanja. Kada bih znala, napisala bih o jednostavnosti takvu pjesmu kakvu je napisao kineski pjesnik Yuan Mei3). Zapjevao je tako jednostavno, a tako duboko čuvstveno o tome kako je u magli vidio selo s tek nekoliko krovova i radosno mu se divio. Neka ta jednostavna pjesma bude poklon na kraju posnih dana i pozdrav životu koji simbolizira proljeće:
Tamo je potok, tamo je bambus,
tamo su murya i konoplja.
Tamo je, u magli skriveno, u oblake odjenuto selo,
mio, spokojan kraj.
Tek nešto obrađenih polja.
Samo nekoliko pokrivenih krovova.
Kolike bih živote
proživjeti morao, pa da postanem
tako jednostavan.*
____________________________________
1) Velika planina, visoka planinska zaravan u sklopu Kamniških Alpa, SSI od Kamnika, prosječne visine oko 1500 metara.
2) Thic Nhat Hanh (11. listopada 1926. u Thua Theien-u, u središnjem Vijetnamu) vijetnamski ekspatrijirani zen budistički monah, pisac, učitelj, pjesnik i mirovni aktivist.
3) Yuan Mei (1716.-1797., Qiantang, pokrajina Hangzhou, Kina), pisao poeziju, eseje i bavio se slikarstvom, naglašavao je važnost osobnih osjećaja.
* Slobodan prijevod
(Sa slovenskog preveo Dubravko Poletti Kopešić).
