Dok je spontano milovala trbuščić sa svojom bebicom i izgovarala: ”Pitala sam – ima li bolove” pristigla mi nezamisliva patnja Mirele Čavajde. Kako god odlučila, Mirelina patnja je nezamisliva.

Brinem se – možda joj ova borba s nepravednim, okrutnim i nemilosrdnim postupcima ljudi u institucijama, u politici, u društvu pomaže odgoditi suočavanje s boli u svoj njenoj silini.

Molim se da postoje ruke koje će je obgrliti, držati, biti s njom u tišini… dok treba, i da joj dotekne volje za prihvatiti ih.

Molim se da je utješi i ohrabri to što njezina patnja pomaže mnogim ženama koje su proživjele slično osloboditi se srama, poniženja, neisplakane tuge, potisnutog bijesa.

Zahvalna sam Mireli jer je pomiče težak kamen i otvara prostor za prekretnicu. I kod mene.

Želim vjerovati da će nakon izlaska u javnost i, vjerojatno pred sud, Mirelin slučaj pokrenuti proces raščišćavanja, napuštanja nedopuštene prakse i unapređivanja buduće. Zakona, medicinske skrbi, edukacije i društvenog ozračja.

S Mirelinom patnjom pristiže mi i, kroz godine nagomilana, tuga, tjeskoba, gorčina, razočaranje i osjećaj nemoći. Zbog načina na koji se hrvatska politika i hrvatsko društvo u javnom prostoru ”bave” pobačajem, zbog načina na koji se zdravstvena struka i obrazovni sustav njime ne bave i zbog potpunog nedostatka društvenog dijaloga.

Želim pridonijeti otvaranju dijaloga.

Meni na srcu leži društvena atmosfera straha, isključivosti i mržnje – dvaju tabora u koji nas se trpa i sami se u njih trpamo.

Stalo mi je prekinuti spiralu nasilja koja se utkala, koja kao da je neraskidiv dio procesa zalaganja za ono što držimo pravednim.

Možemo li stvoriti priliku za dijalog i suradnju preko utvrđenih i, čini se, nepomirljivih pozicija. ”Mi smo za život” nasuprot ”Ja sam svoga tijela gospodarica”.

Mislim da mogu pridonijeti promjeni koju priželjkujem na dva načina.

Prvo, obrazložit ću svoje osobne stavove kao žene, majke, liječnice, vjernice, mirovne aktivistice i zagovarateljice nenasilnog stava i djelovanja te aktivistice Lokalne grupe Političke platforme MOŽEMO Osijek.

Drugo, upozorit ću na alate za otvaranje dijaloga koje bi u odnosu na prijepore oko prava na pobačaj, po mom mišljenju, bilo važno imati na umu i u praksi. To su precizan govor i disciplina u komunikaciji.

”Bug” u sustavu

Slučaj Mirele Čavajde i njezine bebe (fetusa kako je struka i zakon definiraju) razumijevam kao razotkrivanje ”buga” u sustavu: zakon po kome majka ima pravo odlučiti se za prekid trudnoće nakon 12. tjedna ako su utvrđene teške malformacije fetusa je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.

Nalazi liječnika utvrdili su da se o tome radi, ali je trudnici uskraćena informacija, pomoć u realizaciji i na kraju i sama mogućnost ostvariti njezino pravo na zdravstvenu skrb u Hrvatskoj.

”Dogodilo” nam se da je priziv savjesti liječnika i medicinskog osoblja institucionaliziran na uštrb prava i potrebe žene(a) zanemarujući postojeći zakon i propis Kodeksa medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore koji kaže: ”Liječnik ima pravo na priziv savjesti ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrožava život pacijenta”.

Zalažem se za život, ali sam protiv zabrane pobačaja

Moj stav da je život dragocjen je plod mog cjeloživotnog sazrijevanja kao žene – liječnice – vjernice, mirovne i političke aktivistice.

Zahvalna sam i sretna majka sretnog mladog čovjeka kojega sam rodila izvan braka, ali imam i iskustvo mlade žene koja se odlučila na pobačaj. Znam kakvu traumu artificijelan prekid trudnoće nanosi (makar se radio i u odličnim zdravstvenim standardima).

Jer trudnoćom žena ulazi u razdoblje u kome postaje njegovateljica života – cijeli se njezin psiho-fizički status priprema davati i primati u procesu razvoja novog ljudskog bića. A često je izložena egzistencijalnim strahovima, stidu što joj se, evo zalomilo, pritisku okoline…

Stoga se zalažem za činiti sve što je moguće da pobačaj ne bude brzinska odluka žena i mladih djevojaka. Odnosno da zadržavanje trudnoće bude iz svjesnosti – slobodan odabir iz ljubavi.

Još u vrijeme socijalizma sam samoinicijativno, kao mlada liječnica, držala predavanja srednjoškolcima o fiziologiji trudnoće i razvoja embrija te mogućnosti/potrebi planiranja trudnoće (odnosno načinima kontracepcije).

Dakle, protiv sam pobačaja u slučaju zdrave trudnoće, ali sam i protiv toga da se zabrani zakonom. Ne radi se o ili – ili, nego o i – i situaciji.

Možemo i trebamo učiniti sve da što manje žena, što manje puta u svom životu dođe u situaciju u kojoj joj se pobačaj čini rješenjem.

Moj doprinos kao liječnice, vjernice, mirovne i političke aktivistice vidim u tome da pridonesem da država i društvo omoguće ženi slobodu odabira iz svjesnosti o sebi i o novom životu; da materijalni i društveni uvjeti ili neznanje ne budu ograničavajući faktor.

Protiv sam zakona koji bi uskratio trudnici odluku za prekid trudnoće iza 12. tjedna u slučajevima koje dopušta sadašnji zakon – kada se radi o teškoj, možda i sa životom nespojivoj, malformaciji ploda, odnosno medicinskom stanju u kome je život trudnice ugrožen.

Medicina je tako napredovala da imamo mogućnosti precizne dijagnostike, trudnici se mogu i moraju objasniti rizici za plod i za nju.

Kao što bih bila protiv zakona koji bi u slučaju poput Mirele Čavajde, dakle u slučaju medicinski utvrđenih teških malformacija ploda, naložio trudnici da prekine trudnoću!

Precizan govor i disciplina u komunikaciji

Držim da su precizan govor o problemu i disciplina koja odriče napadati, etiketirati čak sotonizirati ljude s protivnim stavom uvjet za otvaranje mogućnosti dijaloga i suradnje oko društvenog dogovora o pitanjima pobačaja.

Precizan govor proizlazi iz stava iskrene težnje za istinom nasuprot manipulacijama.

Tako je, po mom mišljenju ili mojoj potrebi za jasnoćom, izjava tipa ”Ja sam svoga tijela gospodarica”, odnosno ”Žena ima pravo odlučiti o svom tijelu” u kontekstu zalaganja za pravo na pobačaj neprecizna. Jer se odluka o pobačaju ne odnosi samo na tijelo žene nego i ploda koji nosi – koji je novi genom.

Precizno je reći da žena želi zadržati pravo odluke hoće li zadržati trudnoću ili ne. Nuditi simplifikaciju, po mom mišljenju, znači, podcijeniti ženu u njezinoj snazi da preuzme odgovornost za svoju odluku.

Izjave poput ove koju ću sada navesti citiram samo kao argument svom stavu o potrebi preciznog govora, bez vrednovanja i bez napadanja. Inače ga ni u snu ne bih prenosila, a slične čujemo u javnom govoru i na društvenim mrežama: ”O mraku savjesti, o odurni i rugobni svijete, nisi zaslužio niti postojati kad mrziš i prezireš još nerođeno, nevino dijete”.

Iskorak kojim želimo prekinuti spiralu nasilja i otvoriti dijalog je zahtjevan poduhvat. Prvi korak u tome je voljnost – odlučiti prekinuti eskalaciju sukoba i tražiti rješenje koje će uključivati i drugu stranu. Unatoč svih dosadašnjih napada i povreda koje sam zadobila/o.

Drugi korak, onaj prema uspostavljanju komunikacije podrazumijeva preuzimanje rizika. Kada se odlučujemo iskreno i za ozbiljno ući u dijalog, ne znamo kakvu ćemo reakciju polučiti.

U najmanju ruku možemo izgubiti poziciju koja nam je koliko-toliko davala moć da utječemo na ostvarivanje cilja do kojeg nam je stalo.

Pribojavamo se i javne izloženosti, od nerazumijevanja do napadanja i od svojih i od ”njih”. Zato je svakako dobro biti povezan s onima koji mogu biti podrška.

Ovaj moj tekst je prilog pokušaju stavljanja na stol pitanja o mogućnosti društvenog dijaloga oko zakonske regulacije prava na pobačaj.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.